DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 119 <-- 119 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI — ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS UDK 630* 4. + 800.6 Sum. list CXIII (1989) 345 DA LI ŠUME »UMIRU«? Ivan MIKLOŠ SINOPSIS. Autor kritizira nedavno uveden i sve češće upotrebljavan izraz umiranje šuma kao nepotreban i loš prijevod njemačke riječi Waldsterben. U našoj stručnoj literaturi taj se izraz veoma različito shvaća i proizvoljno upotrebljava; ponekad kao sinonim za sušenje šuma općenito, a ponekad kao specifičan izraz za ugibanje šuma uzrokovano onečišćenom atmosferom i kiselim kišama. To može dovesti do zabuna i nesporazuma, pa i do pogrešne dijagnoze zdravstvenog stanja šuma. Izraz umiranje šuma nije dobar ni s jezičnog gledišta, pa se zato ne bi smio upotrebljavati ni u stručnoj literaturi ni u običnom govoru, osim u prenesenom smislu. NOVO U ŠUMARSKOM NAZIVLJU Kad se govori i piše o lošem zdravstvenom stanju šuma, osobito ako ono ima tendenciju daljnjeg pogoršavanja, obično se upotrebljavaju izrazi sušenje, ugibanje, odumiranje i propadanje šuma. U posljednje vrijeme, točnije od početka osamdesetih godina, uz navedene izraze sve se češće pojavljuje još jedan: umiranje šuma. Možemo ga naći u znanstvenim i stručnm publikacijama, popularnim časopisima i novinskim člancima, čuti na radiju i televiziji. Evo nekoliko — između mnogobrojnih — primjera gdje se taj izraz pojavljuje već u naslovti stručnih članaka i publikacija: »Umiranje gozdov« (Zagore , 1985), »Kako ustaviti umiranje gozdov« (R em i c, 1985), »Zakaj umiraju gozdovi« (B a t i č, 1986), »Onesnaženje zraka in umiranje gozdov v Sloveniji« (Š o 1 a r, 1986), »Umiranje gozda na območju Gozđnega gospodarstva Ljubljana« (U d o v i č, 1987), »Umiranje gozda« (Zupančič , 1986), »Drcvesa umirajo« (Ž u n i č, 1986), »I šume umiru u prekomjerno zagađenoj životnoj sredini« (A 1 i k a 1 f i ć, 1986), »Umiranje šuma pod utjecajem zagađene životne sredine je i jugoslavenska stvarnost (A li k a 1 f i ć, 1986), »Uzroci umiranja šuma u nas i u svijetu« (Androić , 1986), »Primarni vzroki za pojav umiranja gozdov« (Lešnjak , 1987), »Mednarodno posvetovanje znanstvenikov o umiranju gozdov« M 1 i riše k, 1987), »Pregled virov s tematiko »Umiranje gozdov« (Z o r n, 1987), »Umiranje šuma — uzroci i posljedice« (P r p i ć, 1988), »Utjecaj cestovnog prometa na umiranje šuma u sjeverozapadnim Dinaridima Jugoslavije « (P r p i ć, Seletković, Prebjezi ć, 1988). Umiranje šuma spominje se izričito i u srednjoročnom istraživačkom programu Biotehničkog fakulteta u Ljubljani: »Vliv onesnažnega okolja * Prof. dr. Ivan Mikloš, Šumarski fakultet, Zagreb, Šimunska c. 25 345 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 120 <-- 120 --> PDF |
na gozdove Slovenije ter stabilnost slovenskega gozda in prostora v luči pojava umiranja gozdov«. Jedna od tema tog programa glasi: »Vplivi onesnaženosti okolja na gozdove in gospodarjenje z njimi — umiranje gozdov « . Pod naslovom »Umiranje šuma« organizirao je Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji sa Šumarskim institutom u Jastrebarskom, anketu o zdravstvenom stanju šuma na području SRH (P r p i č, 1986). Isti je Fakultet, u suradnji s Kulturnim i informativnim centrom SR Njemačke u Zagrebu, 5. i 6. listopada 1988. organizirao simpozij pod naslovom »Ekološki i privredni aspekti propadanja šuma«. U programu simpozija riječ »Waldsterben« u naslovu referata dr Schutt a prevedena je na naš jezik izrazom umiranje šuma. Taj se izraz mogao čuti i u ostalim leferatima i diskusiji. Izrazi umiranje šuma, drveće umire i si. mogu se često naći i u novinama. Tako je npr. zagrebački »Večernji list« od 15. 11. 1977. donio članak pod naslovom »Zašto drveće umire?«, 13. 06. 1988. članak »Šume tiho umiru«, a 31. 10. 1988. članak »Nezadrživo umiru šume«. Zagrebački »Vjesnik« od 4. 02. 1988. donio je članak pod naslovom »Vapaj za opstanak: umiru šume!«, a 3. 01. 1988. članak »Šume umiru od struje«. U časopisu »Vikend« od 05. 08. 1988. pojavio se članak pod naslovom »Šume boluju ali ne umiru!«. Evo i primjera s radija i televizije. Na 1. programu TV Zagreb, 09. 11. 1988. emitirana je dokumentarna emisija »Živjeti s prirodom« Sarajevske televizije, u kojoj smo imali prilike vidjeti njemački film pod nazivom »Waldsterben«, što je na naš jezik prevedeno kao »Umiranje šuma«. Radio Zagreb emitirao je u noćnom programu 10. listopada 1988. razgovor svog novinara s našim šumarskim stručnjacima u Gorskom Kotaru, gdje se također moglo čuti kako šume umiru, kako je došlo do umiranjašuma i tome slično. Na 1. programu TV Zagreb, 11. 02. 1989. pojavio se još jedan nov izraz: pomor šuma. O njemu će ovdje također biti riječi. UMIRANJE ŠUMA I WALDSTERBEN Njemačka riječ Waldsterben danas je dobro poznata i daleko izvan njemačkoga jezičnog područja (tj. izvan obje Njemačke, Austrije i Švicarske) šumarskim stručnjacima i mnogim nestručnjacima, onima koji razumiju i onima koji ne razumiju ili slabo razumiju taj jezik. Ona se čak pojavljuje u izvornom liku i u tekstovima na drugim jezicima. Evo jednog primjera u kombinaciji s engleskim: »Waldsterben, a general decline of forests...« (Schiitt, Cowling, 1985). Ili npr. u grčkom tekstu: »Gnosto san Waldsterben (Thanatos tou dasous) to fenomeno auto ine cna sinolo simptomaton .. .« (D i m i t r i a d i s, 1988). Prema Mačeku (1988) tom riječju Nijemci »skušajo ponazoriti tesno povezanost in čustveno razmerje ljudi do gozdov«. Važno je, međutim, naglasiti da ta »tijesna povezanost « sa šumom ima u Nijemaca veoma široko i ponajprije materijalno značenje. Kao što to kaže Baltensweile r (1985): »Tatsachlich |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 121 <-- 121 --> PDF |
kennt das Englische keinen Begriff, der die vielsetige Bedeutund dieses Wortes, sei es nun emotional, okonomisch oder wissenschaftlich gemeint, auch nur annahernd beinhaltet.« Naravno, u stručnom nazivlju Waldsterben nije nikakav sentimentalni izraz, nego ima šumskogospodarsko znčenje. Razloga za raširenost izraza »Waldsterben, osobito u stručnoj literaturi, ima više. Prije svega, masovno sušenje šuma početkom osamdesetih godina ovoga stoljeća počelo je upravo u Njemačkoj, zatim se nastavilo LI Austriji i Švicarskoj itd. Zato su i istraživanja le pojave započeta i naročito intenzivno nastavljena baš u tim zemljama. Rezultat su mnoge znanstvene i sručne publikacije na njemačkom jeziku. Osim toga, riječ Waldsterben je prakična jer se njome izražava nešto za što su u drugim jezicima potrebne bar dvije riječi (dying back of forests, deperissementdes forels, olmiranie lesa itd). To isto vrijedi i za sušenje pojedinih vrsta šumskog drveća {llichenslerben, Tannensterben itd. u odnosu na dying back oj oaks, deperissement des sapins itd.). Izraz sterben kao glagol i glagolska imenica upotrebljava se u njemačkom i onda kad se misli na pojedine dijelove drveta, kao npr. Triebsterben (B u t i n, Sipmann, 1980) ili Rindensterben (Z y c h a, 1951), što na našem jeziku znači odumiranje izbojaka odnosno kore. Naš izraz umiranje šuma nastao je zacijelo pod utjecajem njemačkog jezika ili, točnije, neadekvatnim prijevodom s njemačkoga. Pojavio se najprije u Sloveniji, što se može razumjeti ako se uzme u obzir da ta naša republika neposredno graniči s Austrijom, da je zdravstveno stanje njezinih šuma slično onom u Ausriji, te da ona s tom zemljom na području šumarsva inače tijesno i uspješno surađuje. U Hrvatskoj je izraz umiranje šuma u nešto manjoj, ali sve češćoj upotrebi, a potječe izravno ili neizravno također iz njemačkog, tj. ili je preveden s njemačkog ili je preuzet iz slovenskog jezika, ´kamo je došao preko njemačkog. Daije prema jugoistoku, tj. u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, taj je izraz sve rjeđi, iako se u tim republikama također puno govori i piše o sušenju šuma. Valja ipak primijetiti da se on u pojedinim sredinama različito shvaća i prihvaća, pa ga neki autori upotrebljavaju veoma često, a neki rijetko ili nikako. U Vrnjačkoj Banji je 29. i 30. 10. 1987. održano savjetovanje o temi pod naslovom »Pojava i uzroci sušenja šuma« (referati sa savjetovanja tiskani su u časopisu »Šumarstvo «, br. 5, 1987). Međutim, isto je savjetovanje prikazano u slovenskom časopisu »Gozdarski vestnik« pod nasloom »Pojav in vzroki umiranja gozdov«, tj. umjesto izraza sušenja upotrijebljen je izraz umiranje(So far, 1988).´ Da li je umiranje šume samo još jedan, »suvremeniji« sinonim za sušenje šuma ili svaki od ta dva izraza ima posebno značenje? ŠTO ZNACI UMIRANJE ŠUMA? Glavač, Koenies i Prpić (1985) navode da su »prije otprilike 30 godina, oko 1954, ustanovljeni u Dinarskom gorju jugozapadne Hrvatske fenomeni koji su danas poznati pod imenom umiranje šuma, i to u |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 122 <-- 122 --> PDF |
sastojinama jele i bukve na području Šumarije Fužine (Crni vrh, Zvirnjak, Savinjak, i Mlaka). Do tada, slično kao i na drugim mjestima u području rasprostranjenja jele, nailazilo se na znakove opadanja vitaliteta ili lokalno ograničeno umiranje šuma bez značajnih ekonomskih gubitaka.« Prema istim autorima, »vrlo se postepeno probija shvaćanje da bi uzroke, već tako rano u poslijeratnom razdoblju nastalih šteta trebalo tražiti u lokalnom, regionalnom i nadregionalnom zagađenju zraka, u promjeni ´kemijske klime´ te da se umiranje šuma treba shvaćati kao proces ekosistemskih promjena, koje su uvjetovane zračnom polucijom u jako industrijaliziranim evropskim zemljama.« Autori dakle smatraju da je »umiranja šuma« (samo pod drugim nazivom) bilo još oko 1954. godine, pa i ranije (»lokalno ograničeno umiranje šuma«) i da je uzrok toj pojavi zračna polucija. Prema Prpić u (1986) »opterećenost šumskog fonda... komplicira se danas pojavom umiranja šuma širih razmjera, a uzrokovanih promjenama ´kemjske klime´ (S02, N0X, fotooksidanti, teški metali i dr.)«. Prema Kauzlarić u (1988) »opterećenje tla štetnim polutantima došlo (je) do kritičnih granica, tako da u narednim godinama možemo očekivati intenzivno umiranje šuma listača.« Šola r (1987) naglašava da se o »umiranju šuma« može govoriti tek od godine 1980, kada je taj naziv uveden, iako su šume počele »umirati« dvadeset godina ranije »v dobi visokih ciimnikov, ko smo onesnaževanje iz oskih dolin in nižin poslali na pot po svetu.« Prema istom autoru »umiranje šuma« je uži a »propadanje šuma« širi pojam, tj. u prvom slučaju uzročnici su imisije, a u drugom sve ostalo. Šolar nadalje razlikuje »vclikopovršinsko, pravo umiranje gozdov, pri katerem je predvsem na področju vzročnosti še veliko nejasnosti« i »lokalno umiranje gozdov, t. i. imisijsko klasiko, ko je dokaj pojašnjena, v svetu proučevana že več kot sto let, pri nas pa od 1. 1926.« Osim toga, prema Šola r u postoji »kronični, normalni in akutni tip umiranja gozdov«. Autor smatra da je propadanje šuma povezano kako s imi´sijama tako i s raznim bolestima i štetnicima, ali je uvjeren »da brez onesnažnega zraka umiranje gozdov zagotovo nebi imelo takih razsežnosti, dopuščamo pa, da vse, kar propada v oko- Iju, le ni umiranje v pravom pomenu besede.« On, dakle, ipak dopušta da se o umiranju šuma može govoriti i onda kad one nisu izložene samo imisijama (samo su tada štete manje). Tako pojam umiranje u odnosu prema propadanju šuma postaje još nejasniji, pogotovo ako se tome doda i »umiranje u pravom smislu riječi«. Odgovarajući na vlastito postavljeno pitanje u čemu je razlika između sušenja prije pojave umiranja šuma i te nove pojave, Androi ć (1987) odgovara: Prijašnja pojava sušenja u većini slučajeva odnosila se na jednu vrstu drveća i nije dovodila u egzistencijalnu opasnost cijele šumske ekosisteme, što je slučaj sa novom pojavom ´umiranja šuma´«. Što se tiče etiologije sušenja, autor konstatira da »većina patologa i ekologa kao uzročnika umiranja šuma odbacuje monokauzalne teze, pa se ni u slučaju indirektnih imisija ne smiju zanemariti i ostali štetni fakori: suša, mraz, bolesti, štetnici, manjak hraniva u tlu itd., koji mogu djelovati zajedno |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 123 <-- 123 --> PDF |
s imisijama i ubrzati njihove štetne posljedice (npr. imisije i suša ili mraz).« Hadži-Ristov a (1987) također navodi kako se većina evropskih znanstvenika slaže u tome da je umiranje šuma u Evropi kompleksno oboljenje, kome je prethodilo više stresnih faktora biotičkog i abiotičkog podrijetla, uključivši i onečišćenje zraka. Autorica primjećuje da je izraz umiranje šuma nastao u Sloveniji: »Vo Slovenija e napravena diferencijacija vo odnos na zagrozenosta na šumite od imisii vo vozduhot od lokalni (poznati) zagađuvački i takvi oštetuvanja se dcfiniraat so poimot propadanje na šumite, kako i zagrozenost od prekograničen transport, ili emisii na štetni materii vo amosferata, od koi doađa do umiranje na šumite (podvukla Lj. H—R.). Prema Mar in ko vicu (1987) »Sušenje jele na Goču pokazuje izvesnu sličnost sa simptomima obolenja i ´umiranja jele´ koje se pripusuju uticaju aerozagađivanja i kiselih kiša«. I dalje: »Mada se ova hipoteza najviše približava objašnjenju fenomena sušenja (´umiranja´) šuma.. .« Izraz umiranje autor stavlja među navodnike, a inače najčešće rabi izraz sušenje. Neki autori ne upotrebijaavju izraz umiranje šuma ni onda kada su uzročnici kisele kiše. Tako npr. Nikoli ć (1987), raspravljajući o tehnološkoj i planskoj problematici u šumarstvu kao posljedici sušenja šuma, spominje »kisele kiše kao uzročnika sušenja šuma odnosno oštećenja.« H a d ž i-R i s t o: v a 1987) upotrebljava izraz sušenje i onda kada govori o onečišćenom zraku kao uzročniku sušenja. Ili npr. u tekstu »Delegatskog vjesnika« od 10. 02. 1988. gdje se govori o »Nacrtu dogovora o zaštiti šuma od sušenja«, nije ni jedanput upotrijebljena riječ umiranje, pa ni bilo koja druga osim sušenja, iako je riječ o aktualnom zdravstvenom stanju naših šuma. Tomani ć (1987) navodi kako su »površine šuma zahvaćene sušenjem iznosile... u deset najugroženijih zemalja Evrope 6,900.000 ha, od čega je u fazi ´umiranja´ ili potpuno propalo 232.000 ha, u fazi ´povećanog´ sušenja 1,700.000 ha, a u fazi slabog sušenja 5,000.000 ha«. Autor dakle, u ovom slučaju, smatra umiranje jednom od faza sušenja šuma. Inače se u tekstu izrazi umiranje i sušenje upotrebljavaju kao sinonimi: »Umiranje šuma kao planetarna pojava i najveća ekološka katastrofa u istoriji ljudske civilizacije...«, i dalje u istom članku: »Sušenje šuma kao najveća ekološka katastrofa u istoriji civilizacije«. Bu tuli ja i Velašević (1986) pišu o kiselim kišama kao uzročniku sušenja šuma. Koliko je umiranje šuma neodređen pojam može se dobro vidjeti iz još nekoliko primjera: »Kako ustaviti umiranje gozdov«, (R e m i c, 1985) »Propadanje (umiranje) gozdov« i »Mnenje o genetskih vzrokih propadanja in umiranja gozdov« — tri su naslova istog godišta Gozdarskega vest aika (1985). U prvom je upotrebljen smo izraz umiranje, u drugom propadanje i umiranje u zagradi, kao da su to dva ista ili vrlo slična pojma a u trećem opet ta dva izraza rastavljena veznikom »in« kao da se radi o dva različita pojma. Isti se izrazi nalaze zajedno i u »Izveštaju o propadanju i umiranju šuma u SR Sloveniji i mere za sanaciju« (Nastran , 349 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 124 <-- 124 --> PDF |
1986) te u tekstu »Rezultati citogenetskih analiz so nedvoumno dokazali da so poškodbe dedne snovi prvi indikator propadanja in umiranja gozdov « (Rus kovič, 1987). Već spomenuta »Anketa . . .« naziva se u članku »Propadanje šuma u SR Hrvatskoj« (Prpić-, Komlenović i Seletković, 1988) jedanput »Anketa o umiranju šuma«, drugi put »Anketa o ´umiranju šuma´« (umiranje šuma među navodnicima), a treći put »Anketa o propadanju šuma«. Na sličan se način izraz umiranje povezuje s izrazom sušenje, npr. u tekstu »Defolijacija može biti inicijalni, primarni, sekundarni, a najčešće terminalni faktor u složenom procesu sušenja i umiranja šuma« (Hara li i n, 1988) i u tekstu ». . . problem sušenja i umiranja šuma prelazi mogućnosti grane šumarstva . . .« (L o n čar i ć, 1988). Umiranje se rponekad shvaća i kao jedna od laza sušenja: ». . .prisustvo bolesti . . . dovodi do raznih stupnjeva sušenja, odnosno i do umiranja stabala.« (Lončarić, 1988). Na koji se način svi li izrazi (umiranje, propadanje i sušenje) upotrebljavaju kao sinonimi vidljivo je iz ovog teksta: »Radi smanjenja dimenzija tehničkog drva kao posljedice pojave umiranja šuma, u preradi drva je potrebno obaviti lehnološke preinake. Danas je teško predvidjeti intenzitete propadanja šuma u budućnosti. Potrebno je . . . intenzivno praćenje i proučavanje uzroka sušenja.« (Prpić , 1988). Međutim u jednom drugom tekstu istog autora ti izrazi nemaju posve isto značenje: »Sušenja hrasta lužnjaka u nekoliko posljednjih godina poprimaju značajke propadanja šumskog drveća, poznatog u svijetu kao ´umiranje šuma´ (Prpić, 1988 a). Sličnih citata iz naše stručne literature moglo bi se navesti još mnogo, ali i ovi dovoljno jasno pokazuju da se izraz umiranje šuma u nas veoma različito shvaća i proizvoljno upotrebljava. Može se jedino zaključiti da se u većini slučajeva umiranje šuma na razne način nejasno povezuje s imisijama i kiselim kišama. Objašnjavajući razliku između umiranja i propadanja šuma, Solar (1987) dobro primjećuje: »V Sloveniji smo gozdarji nekaj časa uporab- Ijali širši izraz propadanje gozdov, še danes pa se oba izraza upotrabljata terminološki zelo različno in nedefinirano.« No da li drukčije i može biti? Da li je uopće moguće razlikovali šumu koja umire od one koja propada, suši se ili ugiba? Ili možda razlikovali fazu umiranja od faze sušenja iste šume? Naravno da nije, ali je još važnije to da takvo terminološko razlikovanje nije ni potrebno. O umiranju šuma Šola r (1987) kaže: »Glede izraza (termina) gozdarji menimo, naj izraz pove, za kaj gre, naj bo praktičen, že vpeljan, razumeti pa ga mora ludi većina ljudi zunaj stroke.« Istina je doduše da je laj izraz već prilično uhodan, ali niti govori o čemu se radi, niti je praktičan, niti ga razumije većina ljudi izvan struke, pa ni u samoj struci. Ili, točnije, svatko ga razumije na svoj način, šio je još gore od nerazumijevanja. 350 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 125 <-- 125 --> PDF |
Upotreba izraza umiranje šuma nije samo jezično pitanje. Ona ima i šire implikacije, ponajprije u samoj šumarskoj struci. Vidjeli smo da se umiranje šuma upotrebljava sasvim proizvoljno, čas kao sinonim za sušenje šuma, a čas kao oznaka za sušenj e zbog onečišćenja atmosfere ´i kiselih kiša. Može se dogoditi — i događa se — da se šume ponegdje suše npr. zbog napada insekata, gljiva ili zbog nekih drugih uzročnika, i da se tada za njih, zbog spomenute sinonimije, kaže da umiru, što implicite može značiti da se suše zbog polutanata i kiselih kiša. Na taj se način preko izraza umiranje indirektno širi i kriva dijagnoza zdravstvenog stanja šuma, a p o 1 u t a n t i i kisele kiše posrtaju neopravdano glavni, ponekad i jedini ašumjeno»brpopkserakaudagvslehbi krivci što se šume suše. DA LI JE POTREBAN NOV TERMIN? Povremeno sušenje šuma na većim prostorima pojavljuje se u Evropi od davnih vremena. 0 tim se pojavama raspravlja još u prvoj polovini 18. stoljeća (Fleming , 1724). Najnoviji val sušenja, po mišljenju većine istraživača, u mnogo čemu se razlikuju od prijašnjih. Specifično obilježje daju mu mjestimice jak utjecaj onečišćenog zraka i kiselih kiša, te naglo povećanje površina i vrsta drveća zahvaćenih sušenjem. No i u prošlosti se svaki novi val sušenja u nečemu razlikovao od prethodnog, ali se uvijek jednako govorilo i pisalo da se šume, ili pojedine vrste drveća, suše, propadaju i si. Zašto bi onda to najnovije sušenje trebalo nazivati novim imenom? Za pogoršanje zdravstvenog stanja šuma mogli smo do sada u našoj stručnoj literaturi naći ove izraze: sušenje, ugibanje, odumiranje i propadanje. Svi se oni uglavnom upotrebljavaju u istom značenju, često naizmjenično, samo radi raznovrsnijeg načina izražavanja. Tako npr. A ndroi ć (1982) u poglavlju »Ugibanje bukve« upotrebljava osim izraza ugibanje još i sušenje i propadanje kao istoznačnice. Ponekad se dva od ta četiri izraza nalaze jedan uz drugi, što bi trebalo značiti da imaju različito značenje (iako se to obično iz konteksta ne vidi). Evo nekoliko primjera: »Uzroci epidemijskog ugibanja i sušenja šuma« (Vajda, 1974), »Uzroci propadanja i sušenja poljskog jasena {Fraxinus angustifolia Vahl) na teritoriju SFRJ« (S p a i ć, 1986), »Uzroci, simptomi i značaj sušenja i propadanja šuma« (Marinković , 1987 a), »Mogući uzroci sadašnjeg talasa sušenja i propadanja četinarskih i listopadnih šuma u Srbiji« (V a s i ć i T o m i ć, 1987), »eminentni šumarski stručnjaci za pojavu sušenja i odumiranja šuma« (L o n č a r i ć, 1988). U vezi s navedenim izrazima valja upozoriti na još jedan, koji se također pojavljuje u našoj stručnoj literaturi. To je izumiranje. Raspravljajući o utjecaju zračnih polutanata na šume sjeverozapadne Jugoslavije, Glavač, Koenies i Prpić (1985) osim umiranja šuma spominju i izumiranje jele: ». . . mora se naglasiti da je koincidencija aeropolucijom opterećenih staništa sa onima u kojima izumire jela očigledna«. 351 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 126 <-- 126 --> PDF |
Izumiranje je u biologiji već potpuno ustaljen izraz s posve određenim značenjem. Njime se označuje nestajanje pojedinih biljnih i životinjskih vrsta i drugih sistematskih skupina. Prema Rado m an u (1961) izumiru organske grupe »... koje silaze s istorijske pozornice živoga sveta ne ostavljajući nikakvih potomaka, bilo u kom obliku«. Izumiranje jele bi prema tome značilo nestajanje jele kao vrste drveta. Autori vjerojatno nisu tako mislili, jer u istom značenju upotrebljavaju i izraz umiranje jele. Iz istih je razloga pogrešno »Eichensterben« prevoditi s »izumiranje hrastova« ili »izumiranje lužnjaka«, a da o »izumiranju lužnjakovih sastojina « i ne govorimo (S. S t. u prikazu stručne štampe u »Šumarstvu«, br. 6, 1987). Iz naprijed navedenog vidljivo je da naš jezik ne oskudijeva u izrazima koji imaju isto ili slično značenje kao sušenje šuma, ali da se i oni upotrebljavaju prilično neodređeno i neujednačeno. Pa kada je tako, što će nam onda još i umiranje? U jeziku struke i znanosti najvažnija je jasnoća i preciznost izražavanja. Zato u terminologiji svake struke jedna riječ mora imati samo jedno, posve određeno značenje, što znači da se za jedan pojam upotrebljava jedna riječ. Što je više sinonima, to je veća mogućnost zabune i nesporazuma. Prema Babic u (1988) »mišljenje da su istoznačnice zapravo jezično bogatstvo proistječe iz velikog nepoznavanja naravi književnog jezika, jer njegovo bogatstvo nije u tome da za jedan pojam imamo više izraza, nego da svaki pojam ima svoj standardni izraz.« Najnoviji val sušenja zahvatio je čitavu Evropu, ali se za tu pojavu jamačno ni u jednom evropskom jeziku izvan Jugoslavije nije uveo nelci nov termin, već su i dalje u upotrebi dosadašnji, uobičajeni termini. A, što je ovdje posebno važno, ni Waldsterben nije nikakva velika novost u njemačkoj stručnoj terminologiji. Istina, taj se izraz pojavio tek 1980. godine, ali — slerben uz pojedine nazive drveća Nijemci upotrebljavaju još od prve polovine 20. stoljeća. Evo nekoliko primjera: »Uber das Tannenslerben´ « (Anonym , 1920), »Uber das Eichensterben im Regierungsbezirk Stralsund nebst Bcitragen zur Biologie des Halimaschs und Eichenmehltaus « (Falck , 1924), »Uber das Tanncnsterben« (Schubert , 1930), »Das Buchensterben« (Schindler , 1951). Iz toga proizlazi da u slučaju npr. čistih jelovih sastojina Tanncnsterben znači isto što i Waldsterben. U priručniku iz zaštite šuma od Schwerdtfeger a (1970) nalaze se i ovi naslovi: »Fichtenssterben«, »Tannensterben«, »Kiefernsterben«, »Larchensterben«, »Eichensterben«, »Buchensterben« i »Erlensterben«. Već spomenuti izraz »Rindenstcrben« (Z y c h a, 1951) pokazuje da se -sterben već dugo upotrebljava i kada se govori o dijelu stabla. Pa i u našoj starijoj stručnoj literaturi može se naći izraz Sterben kao prijevod riječi sušenje. Tako je npr. još 1926. godine, u »Glasniku za šumske pokuse«, »sušenje hrastovih šuma« prevedeno kao »Eichensterben« (P e t r a č i ć, 1926). Obratno, pak, nikome prije 1980. godine nije palo na pamet da sterben prevodi kao umiranje, niti se do tada u nas govorilo da npr. jela, hrast ili brijest umiru. Zanimljivo je da o umiranju šuma, kao »novoj pojavi u svijetu« (A ndroić , 1986) u najnovijem, trećem, svesku Šumarske enciklopedije (1987), 352 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 127 <-- 127 --> PDF |
nije napisano ništa. Štoviše, u istom svesku, u članku pod naslovom »Sušenje šuma« izraz umiranje šuma« nijednom se riječju ne spominje, iako se opširno govori o svim uzročnicima sušenja, uključivši i kisele kiše, kojima »mnogi pripisuju ugibanje šuma u Evropi i Americi«. Međutim, autor toga članka gotovo u isto vrijeme objavljuje i članak pod naslovom »Uzroci umiranja šuma u nas i u svijetu«, u kojem, između ostalog objašnjava razliku između sušenja i umiranja šuma (Android, 1986). Da li je to bila »omaška« redakcije Šumarske enciklopedije ili autora članka? Ili je autor napisao članak sporazumno s redakcijom? Bilo kako bilo, očito je da ponekad ne znamo što ćemo s izrazom umiranje šuma, da nam on samo smeta i nepotrebno stvara zbrku. I dobro je da je, slučajno ili ne, Šumarska enciklopedija ostala bez umiranja šuma. DA LI JE UMIRANJE ŠUMA DOBAR TERMIN? Kad je jasno da je termin umiranje šuma sa stručnog šumarskog stajališta nepotreban, pa i štetan, onda je manje važno da li je taj termin dobar još i s jezičnog gledišta. Ipak, razmotrimo i to pitanje. Smrt je prirodni završetak trtljanja svakog živog bića pa je prema tome jedna od njegovih bitnih značajki. Svako živo biće, tj. biljka, životinja i čovjek, mora prije ili kasnije umrijeti. No, glagol umrijeti upotrebljava se u našem jeziku samo za ljude (uz izraze kao što su npr. preminuli i si., koje ovdje, dakako, ne uzimamo u razmatranje). Za biljke se najčešće kaže da se suše, ugibaju, venu i si., a za životinje da ugibaju. Žalo se svakome našem čovjeku koji se prvi put susreće s umiranjem šuma taj izraz mora učinili stran i neprirodan (čak pomalo i tajanstven). Ili, kako kaže Mačc k (1988): ». .. umiranje gozdov, kar je nenavadno, saj so negdaj poleg ljudi umirale le čebele.« To je točno, iako valja primijetiti da se samo u običnom govoru, osobito među pčelarima, može čuti da i pčele umiru, ali se u stručnoj literaturi i za njih, jednako kao i za druge životinje, upotrebljava izraz ugibanje. Evo jednog primjera iz »Poljoprivrednog savjetnika«: »... pčele pokazuju znakove nemira, izlaze na poletaljku i često padaju na tlo, gdje ugibaju.« (Banožić , 1985). Što vrijedi za pojedine biljke, to naravno vrijedi i za skupinu ili zajednicu biljaka (fitocenozu), dakle i za šumu. Prema tome, ni šume ne umiru, nego se jednostavno suše, ugibaju ili propadaju, bez obzira na uzroke i veličinu povšine. Za zajednicu biljaka i životinja (biocenozu) ne može se, dakako, reći da se suši, nego ugiba ili propada. Ako pak želimo uzeti u obzir još i neživu komponentu šumskog ekosistema (abiocen) onda nije prikladna ni riječ ugibanje, jer ono što nije živo ne može ni ugibati. No za ekosistem kao cjelinu može se kazati da propada, šio se doista često i kaže. Tako je npr. u Sarajevu 1988. godine održano Savjetovanje o temi »Propadanje šumskih ekosistema«. Vrijedno je nešto više reći i o izrazu »šume boluju«, upotrijebljenom u već spomenutom članku »Vikenda«. S obzirom na popularni karakter 353 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 128 <-- 128 --> PDF |
članka, njegov se autor (Jakčin ) nije strogo pridržavao (a to nije ni bilo potrebno) stručne terminologije. No, koliku god se nekome činio kao metafora, izraz »šume boluju« bolji je od bilo kojega drugog, i s jezičnog i sa stručnog gledišta. U našem, pa i LI mnogim drugim jezicima, boluju svi živi organizmi: ljudi, životinje i biljke. Po svojoj definiciji fitopatologija je znanost koja proučava bolesti biljaka, prije svega poljoprivrednih i šumskih. Pa kao što boluje pojdina biljka ili stablo, tako može bolovali i šuma, tj. zajednica stabala, pa i čitava bioccnoza kao zajednica biljaka i životinja. Nadalje, ako neka šuma boluje, to znači da se može i oporaviti a kad se kaže da ugiba (ili ´umire), onda joj se time proriče si^ gurna propast, smrt. Razumije se da je to ne samo krajnje pesimistička, već i netočna prognoza, ako se primjenjuje uvijek i na sve šume pogoršanog zdravstvenoga stanja. Ako, dakle, šume boluju, logičan bi bio i izraz bolovanje šuma. To bi bio i stručno najprikladniji izraz kada već ne bi bio u širokoj upotrebi u medicini i običnom životu, više u značenju odsutnosti s posla zbog bolesti, nego bolesnog stanja (iako je u tom slučaju naglasak na prvome slogu: bolovanje). Zato je ipak najbolje ostali kod izraza kao što su sušenje i si., općenito prihvaćenih i upolrebljavanih u našim, pa i u stranim jezicima (dakako, osim umiranja). Kako se ti izrazi upotrebljavaju u drugim jezicima? Evo najprije nekoliko primjera iz skupine slavenskih jezika. U slovenskom samo ljudi umiru, životinje poginjajo, a drvo se suši ili ođmira. U »Gozdarskem slovarju« (Brinar , 1970) možemo o tome naći ovo: »odmiranje -a s odmiranje drevja, postopno sušenje- drevja« i »odrnirati -am drevje odmira, drevje postopno umira, se suši«. Za makedonski vrijedi ono isto što i za hrvatski, srpski i slovenski. Umiru samo ljudi, a za životinje postoje drugi izrazi, kao npr. zaginuvanje, pcovisuvanje i dr. Za šumu je uobičajen izraz sušenje (npr. H a d ž i- Ristova, 1987). U bugarskoj entomološkoj literaturi uz izraz ugibanje može se naći i umiranje insekata. Tako npr. Raše v (1988) navodi kako »... ličinkata gladuva 14 dni poradi lipsa na lista, bez da umre.« I, malo dalje: ». . . zagivane na nasekomoto ot mikozi ...«. Međutim, drevće ne umire, nego ugiba ili se suši. Evo nekoliko primjera: ». . . takiva nasaždenija zagivat i tehničeskite kačestva na d´rvesinata značitelno se ponižavat.« (Kere midčiev, 1953), »... masovolo sahnene na elšata .. .« (Marinov, Gavrilov , 1980), ».. .masovoto izsahvane na brjasta od holandskata bolest...« (Marinov, K u n e v, 1981). U slovačkoj stručnoj literaturi za masovno ugibanje hrasta ustaljen je termin »hromadne hvnutie dubov« (Gogola-Chovanec, 1987, H e š k o, 1987, Leontovyc a Patočka, 1987, Sobocky a Mankovska, 1987). Upotrebljava se i izraz odumieranie duba, ali nikada umieranie, tj. umiranje, koji se upotrebljava jedino za ljude. U češkom se na isti način razlikuju riječi hynouti (ginuti, propadati), hynuti (ugibanje), odumirati (odumrijeti) od riječi umiiti (umrijeti) i umirdni (umiranje). Tako se npr. u tom smislu upotrebljava izraz »odumirani jilmu« (F a r s k y, 1936) i »odumirani dubu« (P f i h o d a, 1982). 354 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 129 <-- 129 --> PDF |
Slično je i u ruskom: otmiratj, otmiranie (odumrijeti, odumiranje) i umiratj, umiranje (umirati, umiranje). U niskoj stručnoj literaturi osim toga nalazimo izraz gibelj (ugibanje): »Ekologo-fiziologičeskie aspekti gibe- Iji iskustvenih nasaždenii hvoinih porod« (H i d a š e 1 i, 1987). Slično je i u ukrajinskom: umrijeti je umerli, nomerti, (umirati je umirati, pomirati), a (u)ginuti je (za)ginuti. Ni na poljskom jeziku ne govori se o umiranju drveća (umierać, polj. umirali), nego o odumiranju (polj. zamieranie). Tako npr. naslov jednog rada Giertych a (1987) glasi: »Zamieranie ivierka Picea abies (L.) Karst w suchvch latach 1982—1984, a zmiennošć genetyczna«. U ruskom sažetku »zamieranie« je, u skladu s ruskim nazivom, prevedeno kao »otmiranie«. U mađarskom se upotrebljava izraz sarodds (sušenje) ili još češće pusztulds (propadanje), npr. »tolgvpusztulas« za sušenje hrasta (V a r g a, 1980), i erdopusztulds za sušenje šuma. Nikada se ne kaže da šuma umire (meghal, madž. umrijeti). Ni u grčkom se ne upotrebljava riječ umirati (petheno) kad je u pitanju šuma ili drveće, nego odumirati (nekronome). Tako npr. »ta dendra nekrononde« znači »drveće dumire«, »i erithrelati nekronete« — »smreka odumire«, »nekrosi tis elatis« — »odumiranje jele«, a »nekrosi ton dason« — »odumiranje šuma« (grčki izrazi prema Kai l id i su, 1985). Kad je već naprijed naveden grčki izraz »thanatos tou dasous« (Dimitriadis , 1988), mora se uzgred napomenuti da je i to loš prijevod njemačke riječi Waldslerben, jer thanatos znači smrt, njem. Tod, a ne umiranje ili ugibanje, njem. Sterben. A »smrt šume« nije značenjski adekvatno riječi »Waldsterben «. U romanskim se jezicima glagol umirati redovito upotrebljava jednako za ljude, životinje i biljke. Ipak, ni u njima ne postoji izraz umiranješuma. Evo nekoliko primejra iz španjolskog: »los arboles pueden morir« (Servieio de Plagas Foreslales, 1960) znači doslovce »stabla mogu umrijeti «, a ». . . los castanos terminan por morir« (Torres , 1964) — »kesteni na kraju umiru«. Morir (umrijeti) se upotrebljava i onda kad se radi o dijelu stabala: »... muere toda la parte que crece ipor encima de la zona infeetada« (Torres , 1964) znači »umire čitav dio koji raste iznad inficirane zone«. Razumije se da mi u tim slučajevima »morir« nećemo prevesti s umrijeti, nego ugirfuti ili odumrijeti. U talijanskom jeziku nalazimo riječ moria za masovno umiranje ljudi i ugibanje životinja ili biljaka (obično zbog neke zarazne bolesti), kojemu najbolje odgovara naša riječ pomor ako se radi o ljudima (npr. pomor dojenčadi) i životinjama (npr. pomor stoke) ili ugibanje ako je riječ o biljkama. Tako npr. »La moria dell´ ohno« (Goidanich , 1934) znači ono što mi nazivamo »epidemijskim ugibanjem brijestova« (Vajda , 1952). Pomor u ovom slučaju ne bi bio prikladan izraz, kao što to nije ni pomor šuma, spomenut u uvodnom dijelu. Inače se za drveće i šume u talijanskom upotrebljavamo izraz deperimento (propadanje), u španjolskom perecimiento, u francuskom deperissement. Tako je npr. ugibanje hrastova na francuskom »deperissement du chene« (Buffet , 1983). Taj izraz definiraju 355 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 130 <-- 130 --> PDF |
Jones iHendershot (1988) kao »dessechement generalise«, t j. opće sušenje, što znači da se govori i o sušenju, ali je ono ovdje uži pojam od propadanja. Na engleskom govornom području za drveće i šume ne kaže se da umiru (die) nego odumiru (die back). Često se susreće i izraz forest decline (Schutt, Cowling, 1985; Carrier, 1986; Henrichsen, 1986). Pod naslovom »Forest decline in Central Europe« održan je npr. simpozij o propadanju šuma u Helsinkiju 1985. godine. Riječ decline znači, između ostalog, pogoršavali se, gubiti snagu, približavati se kraju i si., a općenitim izrazom decline disease (disease engl. bolest) označuje se u fitopatologiji bilo koja opasna biljna bolest s progresivnim pogoršanjem. I konačno, u njemačkom jeziku glagol umrijeti (sterben) upotrebljava se slično kao u romanskim jezicima, jednako za ljude, životinje i biljke, s tom razlikom što se glagolska imenica das Sterben može pojaviti uz naziv za drveće (npr. Eichensterben) ili šumu (Waldsterben), dok to nije moguće u romanskim jezicima, gdje su za iste pojmove u upotrebi naprijed navedeni izrazi, koji sa umiranjem čak nemaju nikakve veze (deperissenitnl, deperimento, perecimiento. . .). Ne postoji, dakle, ni u jednom od navedenih evropskih jezika, osim u njemačkom, termin koji bi se na naš jezik mogao prevesti kao umiranje šuma. To je još jedan dokaz da je umiranje šuma prijevod, i to loš, njemačke riječi Waldsterben. Paradoksalno je da je on nastao upravo u Sloveniji, republici koja je u nas do sada najviše postigla ne samo u istraživanjima zdravstvenog stanja svojih šuma (bar u pogledu utjecaja onečišćenog zraka na šume) već i na stvaranju domaće šumarske terminologije. KADA ŠUME IPAK MOGU »UMIRATI« Za razliku od znanosti, u lijepoj je književnosti sloboda izražavanja daleko veća, gotovo neograničena, a vrijednost književnog djela mjeri se posve drugim mjerilima nego znanstvena publikacija. Španjolski pisac Alejandro C a s o n a napisao je dramu pod naslovom »Drveće umire uspravno«, a australska spisateljica Colleen Me Culloug h roman pod naslovom »Ptice umiru pjevajući«. (Imali smo prilike gledati TV enkranizaciju tog romana.) U ovim bi primjerima, dakako, bio neumjestan prigovor da drveće i ptice ne umiru nego ugibaju. Upravo riječ umiru daje tim naslovima posebnu literarnu vrijednost. Slično je npr. i s poznatim romanom »I vječno pjevaju šume« norveškog pisca T. Gulbrans s e n a. Profesor Šumarskog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Ugrenović , osim velikog broja znanstvenih radova, napisao je i knjigu pod naslovom »Šuma i čovjek«, u kojoj, kako sam kaže, ne iznosi ništa novo, nego mu je želja da staro i poznato kaže novim načinom. A to novo je drukčiji način izražavanja, različit od onoga u stručnim i znanstvenim radovima. To je jezik lijepe književnosti, s mnogo metafora i drugih pjesničkih ukrasa. Pisac kaže da »hrast priča«, govori o »jadima bukve«, »razgovoru između mora i šume«, o tome kako »i mrtva šuma zanosi pjesmom«; pita se »što to 356 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 131 <-- 131 --> PDF |
šuma šapće, zašto jednoć pjeva, a jednoć uzdiše, što joj znače pokliči i kletve?«; za drvo kaže kako »... ta naoko mrtva tvar počinje da živi drugim životom, počinje da pueka, da pjevulji, da pisti, da pjeva«. S takvim načinom pisanja posve je u skladu i umiranje drveća i šuma, ali nije u skladu sa znanstvenim niti s običnim govornim jezikom. Već spomenuti naslov drame Alejandra Cason e »Los arboles mueren de pie«, koja se nedavno prikazivala i u Solunu, Grci su također preveli kao »Drveće umire uspravno« (»Ta dendra peihenoun orthia«), upotrijebivši glagol umrijeti (petheno), a ne odumrijeti (nekronome), jer se radi o literarnom a ne o stručnom djelu. Ta se ista rečenica inače može čuti u grčkom narodu i kao uzrečica. No u stručnim člancima, pa ni u običnom govoru, Grk nikada neće reći da drvo ili šuma umire, nego odumire (nekronete), kao što je to naprijed u nekoliko primjera navedeno. Isto vrijedi i i za našu narodnu uzročicu »Hrast sto godina raste, sto godina živi i sto godina umire«. Kako se jezik struke razlikuje od literarnog jezika može se vidjeti i u djelima Josipa K o z a r c a, šumarskog stručnjaka i istaknutoga hrvatskog pisca. Dovoljno je usporediti neki od njegovih stručnih radova s pjesničkim opisom prirode u njegovoj »Slavonskoj šumi«. Izrazi šume umiru, umiranje šuma i si. često se pojavljuju u novinama i popularnim časopisima, osobito u naslovima kao metafore. Ako se umiranje shvati kao metafora, onda umirati može ne samo šuma, nego i sve drugo što prestaje postojati. Tako npr. »Večernji list« od 29. 02. 1988. donosi članak pod naslovom »FAO postupno umire«, a »Vjesnik« od 10. 12. 1987. članak pod naslovom »Umire li čelični Ruhr?«. Dakle umirati u tom smislu može i ono što uopće nije živo. Štoviše, može umirati i dva puta (»Rudnici umiru dvaput«, naslov članka u »Večernjem listu« od 28. 12. 1987). Sve je to u skladu s novinarskim stilom pisanja, koji se na živ, zanimljiv i lako razumljiv način nastoji približiti što većem broju čitatelja. Tome se, dakako, nema što prigovoriti. Metafore se kadikad pojavljuju i kao naslovi znanstvenih radova. Sjetimo se samo naslova poznate knjige R. Carso n »Silent Spring« (»Nijemo proljeće«), u kojoj autorica, inače znanstvenim jezikom, piše o problemima u vezi s primjenom pesticida u poljoprivredi i šumarstvu. Slično je i s člankom »Zagrebački drvoredi umiru nečujno« (Devide , 1974), gdje se govori o djelovanju onečišćenog zraka na zagrebačke drvorede. Autor inače u tekstu nigdje ne piše da stabla »umiru «, nego da se »suše«, »ugibaju« ili »odumiru«. U tom smislu možemo shvatiti npr. i članak »Vapaj za opstanak: umiru šume!« (»Vjesnik« od 04. 02. 1988.), pa i »Rekvijem za šume« (»Requiem for the forest«, Tifft , 1985). No posve je nešto drugo kad se u istom »Vjesnikovom« članku kaže kako je »umiranje šuma kompleksan problem« ili kako »ugroženost drveća nije alarmantna ukoliko pod time podrazumijevamo masovno sušenje i umiranje šuma«. U kontekstu tih primjera izraz »umiranje šuma« posve je neprikladan. Evo i primjera u kojemu je riječ o životinjama: »Večernji list« od 29. 08. 1988. donio je članak pod naslovom »Tiho umiru tuljani«, a »Priroda« br. 2, 1988 ´89, pišući o istoj temi, članak pod naslovom »Pomor tuljana uzrokovan imunotoksikološkim razlozima«. Obje su stilizacije, svaka na 357 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 132 <-- 132 --> PDF |
svoj način, dobre, ali ne bi bilo dobro kad bi se npr. reklo »Umiranje tuljana uzrokovano imunotoksikološkim razlozima«. Kako se pravilno upotrebljavaju izrazi ugibanje i umiranje šuma, može se vidjeti npr. u jednom Pdškorićevom članku u »Šumarskom listu « (1985), u kojem autor prikazuje austrijski časopis »Allgemeine Forstzeitung «. P i š k o6r i ć prevodi »Waldsterben« kao »ugibanje šuma«, ali u poslovici »Der Wald langsam wachst und leisc stirbt« glagol »stirbt« prevodi kao »umire« (»Šume lagano rastu i lagano umiru«). Još bi bolji prijevod bio »Šuma polako raste i tiho umire«, no to ovdje nije važno, jer je riječ o ugibanju i umiranju šuma. U toj poslovici izraz šuma umire ne samo da nije loš, nego je bolji od bilo kojeg drugog koji bi mogao doći na njegovo mjesto. ZAKLJUČAK Nije bilo nikakve potrebe da se najnoviji val sušenja šuma u nas i u svijetu nazove umiranjem šuma. Isto je tako nepotrebno, pa i štetno, taj izraz upotrebljavati kao istoznačnicu za sušenje šuma uz toliko drugih koje imaju isto ili slično značenje {ugibanje, odumiranje, propadanje). To samo stvara terminološku zbrku, koja unosi nejasnoće u inače zamršenu problematiku sušenja šuma. Izraz umiranje šuma nije u skladu s književnim jezikom, pa prema tome ni sa stručnim kao njegovom granom. Zato bi ga trebalo što prije potpuno napustiti. Ne valja se, dakako, zanositi iluzijom da je to lako ostvariti, s obzirom na to da je on već prilično udomaćen i u govornom jeziku i u pisanoj riječi. Iz iskustva je poznato da je teže osloboditi se već udomaćenog lošeg naziva nego stvoriti bilo kakav novi. Ipak, to nas ne bi smjelo obeshrabriti u nastojanjima za unapređenjem našega stručnog nazivlja. Dobro razvijena i izgrađena terminologija može znatno pridonijeti unapređenju struke, pa zato odgovornost stručnjaka za razvoj svoje struke uključuje i odgovornost za razvoj odgovarajućeg stručnog" nazivlja. Razumije se da ni u znanosti nije moguće, a nije ni potrebno, sprečavati utjecaj jednog jezika na drugi. Štoviše, kako to navodi Sol a r (1988 a), »med osnove raziskovalnega dela spada tuđi kritično sprejemanjc metodoloških novosti iz tujega slovstva«. No, valja posebno naglasiti ono »kritično «. Šteta što je zbog nedostatka te kritičnosti od njemačke liječi Waldsterben nastalo naše umiranje šuma. LITERATURA A1 i k a 1 f i ć, F., 1986: Umiranje šuma pod uticajem zagađene životne sredine je i jugoslavenska stvarnost. »Zaštita atmosfere«, 14, 1, Sarajevo, 13—14 Alikalfić , F., 1986: I šume umiru u prekomjerno zagađenoj životnoj sredini. »Šumarstvo i prerada drveta«, 40, 1—3, Sarajevo, 1—24 A n d r o i ć, M., 1982: Značaj zaštite šuma u suvremenom šumarstvu. Drugi kon gres zaštite bilja Jugoslavije, Zbornik radova, sveska 4, Vrnjačka Banja, 31—40 Androić , M., 1986: Uzroci umiranja šuma u nas i u svijetu. Jugoslavensko savjetovanje o primjeni pesticida, Zbornik radova, sveska 8, Opatija, 9—18 358 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 133 <-- 133 --> PDF |
Android , M., 1987: Sušenje šuma. Šumarska enciklopedija, III, drugo izdanje. Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 313´—317 Anonym , 1920: Ober das »Tannensterben«. Zeitschrift ftir angewandte Entomologie, 6 Bd, Berlin, 168 Babić , S., 1988: Standardizacija — stabilizacija književnog jezika. »Jezik« 3, Zagreb, 65—77 B a 11 ens we i 1 e r, V., 1985: Waldsterben: Forstschadlinge u. Luftverschmutzung. Schweiz. Z. Forstwes. 136, 195—206 Banožić , S., 1985: Pčelarstvo. U »Poljoprivrednom savjetniku«. Nakladni zavod Znanje. Zagreb (grupa a), 673—683 Batič , F., 1986: Zakaj umiraju gozdovi. Proteus, 48, 5, Ljubljana, 168—173 Brinar , M., 1970: Gozdarski slovar. Ljubljana, ZIT GLIS Buffet, M., 1983: Le deperissement du chene en foret soumise. Revne Forestiere Francaise, 35 (3), 199—204 Bulin , H. and S i p m a n n, R., 1980: Triebsterben der Schwarzkiefer. Waldsehutz — Merkblatt, 2. But uli ja, S., V e 1 a š e v i ć, V., 1987: Kisele kiše kao činilac sušenja šuma. Drvarski glasnik, Beograd Carrier , L., 1986: Decline in Quebec´s forests: assesment of the situation. Service de la Recherche appliquee, Direction de la Recherche et du Developpement de l´energie et des Ressources. Quebec. Carson , R., 1965: Silent Spring. Hamish Hamilton, London Devide , Z., 1974: Zagrebački drvoredi umiru nečujno. »Oko«, 69, Zagreb Dimitriadis , L., 1988: Oksini vrohi: ta prota ikosi hronia. I nea ikologia, tevhos 41, Atena, 30—32 F a 1 c k, R, 1924: tiber das Eichensterben im Regierungsbezirk Stralsund nebstt Beitragen Zur Biologie des Halimaschs und Eichenmehltaus. Allg. Forst — u. Jagdz., 100 Jg, 298—317 Far sky, O., 1936: Odumirani jilmu. Dobove spisky čs. matice lesnicke, čis. 4, roč. IV, Pisek. Fleming , H. F. v. 1724: Des Vollkommenen Teutschen Jagers Anderer Hauptteil. Leipzig, 75—77 Giertych , M., 1987: Zamieranie svierka Picea abies (L.) Karst w suchych la- tach 1982—1984, a zmiennosć genetyczna. Sylwan, 4, Warszawa, 23—29 Glavač, V., Koenies, H., Prpić, B., 1985: O unosu zračnih polutanata u bukove i bukovo-jelove šume Dinarskog gorja sjeverozapadne Jugoslavije. Šumarski list 9—10, Zagreb, 429—447 Go gol a, E., Chovanec, D., 1987: Podkornik dubovi a trayheomykoza dubov. Videopress MON, Bratislava Goidanich , G., 1934: La moria deH´olmo. Roma H adži-Ri s to va, Lj., 1987: Aktualnost na sušenjeto na šumite vo svetot i kaj nas. »Šumarski pregled«, 1—6, Skopje, 9—21 Harapin , M., 1988: Štetna entomofauna u šumama SR Hrvatske. Drugo savjetovanje o naučno-istraživačkom radu Šumarskog instituta Jaslrebarsko, Zbornik radova, Zagreb, 129—133 Henrischen , D., 1986: Multiple Pollutants and Forest Decline. Ambio, vol. 15, 258—265 H e š k o, J., 1987: Priznaky a priebeh hromadneho hynutia dubov na Slovensku. Vedeeke prace Vyskumneho Ustavu Lesneho Hospodarstva vo Zvolene, Zvolen H i d a š e 1 i, Š-A, 1987: Ekologo-fiziologičeskie aspekti gibeli iskustvenih nasaždenii hvoinih porod. Lesnoje hozjajstvo 5, 47—49 Jones, A. R. C, Hendershot, W., 1988: Le deperissement des erables au Canada, son developpement et quelques pratiques correctives. Revue forestiere francaise, 1, Nancy, 20—26 359 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 134 <-- 134 --> PDF |
Kailiđis , D. S., 1985: Ripansi fisikou perivallondos. Iahoudi — Iapouli, Thessaloniki Keremidčiev, M., 1953: Vredi ot gabotvorkata (Ocneria d is par L.) po našite gori i merki za borba srešču neja. Naučni trudove na NIIGGS, Tom II, 243—394 Leontovyc, R. i Pa točka, J., 1987: Vyskyt a vyznam hromadneho hynutia dubov vo svete a na Slovensku. Vedecke Prace Vyskumneho Ustavu Lesneho Hospodarstva vo Zvolene, Zvolen Lešnjak , M., 1987: Primarni vzroki za pojav umiranja gozdov. Gozdarski vestnik, 9, Ljubljana, 392—399 L o n č a r i ć, Z., 1988: Zabrinjavajuće zdravstveno stanje naših šuma. »Slavonska šuma«, 237/238, Vinkovci M a č e k, J.: 1988: Propadanje aozdov — najtektnejši problem pri varstvu okolja. Mohorjev kalendar 1988,´ Ljubljana, 89—91 Marinković , P., 1987: Uzorci, simptomi i značaj sušenja i propadanja šuma, »Šumarstvo«, 5, Beograd, 7—30 Marinov , L, Gavrilov , D., 1980: Vlijanie na otvodnjavaneto vrhu rasteža i produktivnost ta na polskija jasen i černata elša Gorsko stopanstvo, 4, Sofija, 39—42 Marinov , L, Kunev , K., 1981: Kamčijskijat longoz — unikalen predstavitel na longoznite gori v Evropa. Gorsko stopanstvo, 7, Sofija, 27—30 M 1 i n š e k, D., 1987: Mednarodno posvetovanje znanstvenikov o umiranju gozdov. Gozdarski vestnik, 9, Ljubljana, 419—420 Nastran , Z., 1986: Izvještaj o propadanju i umiranju šuma u SR Sloveniji i mere za sanaciju. Ljubljana N i k o I i ć, S., 1987: Tehnološka i planska problematika u šumarstvu kao posledica sušenja šuma. »Šumarstvo«, 5, Beograd, 142—147 Pet račić, A., 1926: O uzrocima sušenja hrastovih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji. O pojavi sušenja sa šumsko-uzgojnog gledišta. Glasnik za šumske pokuse, 1, Zagreb, 119—127 Piškorić , O., 1985: Allgemeine Forstezitung br. 6, VI 1985, svezak namijenjen »Godini šume«, prikazi članaka. Šumarski list 9—10, Zagreb, 513—517 Prihoda , A., 1982: Odumirani dubu. Lesnicka prace, 61, 34—36 Prpić , B., 1986: Ekologija šuma — razvoj i primjena. Šumarski list, 7—8, Zagreb, 279—281 Prpić , B., 1988: Umiranje šuma — uzroci i posljedice. Šumarski list 5—6- Zagreb, 193—194 Prpić, B., 1988 a): Sušenje hrasta lužnjaka (Que reus robur L.) u SR Hrvatskoj. Savjetovanje »Propadanje šumskih ekosistema«, Igman, 1988. Prpić, B., Komlenović, N. i S e 1 e t k o v i ć, Z., 1988: Propadanje šuma u SR Hrvatskoj. Šumarski list 5—6, Zagreb, 195—215 Prpić, B., Seletković, Z., Preb ježić, P., 1988: Utjecaj cestovnog prometa na umiranje šuma u sjeverozapadnim Dinaridima Jugoslavije, Raspored i djelotvornost fotooksidacije u alpskom prostoru. Međunarodni simpozium, Garmisch-Partenkirchen Radoman , P., 1961: Život i njegova evolucija. Zavod za izdavanje udžbenika NR Srbije. Beograd Rašev , S.,1988: Opasni vrediteli po papkite i listata na polskija jasen. Lesnoj žurnal, 1. Sofija, 11—12 Remic , C, 1985: Kako ustaviti umiranje aozdov. Gozdarski vestnik, 7—8, Ljubljana, 276—278 *** Propadanje (umiranje) gozdov v Sloveniji. Gozdarski vestnik, 10, 1985, Ljubljana, 356—362 *** Mnenje o genetskih vzrokih propadanja in umiranja aozdov. Gozdarski vestnik, 10, 1985, Ljubljana, 362—364 360 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 135 <-- 135 --> PDF |
Rusk o v i č, B., 1987: Citogenetske spremembe kot bioindikacija. Crna knjiga o propadanju gozdov v Sloveniji leta 1987, Ljubljana, 37—45 Savezni komitet za poljoprivredu: Nacrt dogovora o zaštiti šuma od sušenja. Delegatski vjesnik br. 412, 11. 02. 1988, Zagreb S chi n di e r, U., 1951: Das Buchensterben. Forstarchiv 22, 109—119 Schubert , R., 1930: Uber das Tannensterben. Allgemeine Forst und Jagdzei tung, 106 Jahrhang. Frankfurt a. M. S eh lit I, P., Cowling , E. B., 1985: Waldsterben a general decline of forests in Central Europe., symptoms, development and possible causes. »Plant disease «, vol. 69 Schwerdtfeger , F., 1970: Die Waldkrankheiten. Verlag Paul Parey — Mamburg und Berlin S e ) v i e i o de plagas lores tales, 1960: Principales insectos que atacan a las frondosas en Espafia. Ministerio de Agriculture, Madrid Sobocky, E. a M a n k o v s k a, B., 1987; Hromadne hynutie dubov v imisnych oblastiach. Vedecke Prace Vyskumneho Ustavu Lesneho Hospodarstva vo Zvolene, Zvolen S p a i ć, I., 1986: Uzroci propadanja i sušenja poljskog jasena (Fraxinus angustil´olia Vahl) na teritoriju SFRJ — Studija, Znanstveni skup o Josipu Kozarcu u povodu 80. godišnjice smrti, Vinkovci S. St., 1987: Osterreichische Forstzeitung, Marz, 3 1987 (prikaz članka). Šumarstvo, 6, Beograd Š o 1 a r, M., 1986: Onesnaženje zraka in umiranje gozdov v Sloveniji. V: Umiranje gozdov in raba lesa. Posvetovanjc v Mariboru 25. oktobra 1986. Ljubljana, ZDIT gozd. in les. SRS, str. 2f—45 Šol a r, M., 1987: Umiranje gozdov skozi prostor in čas. Crna knjiga o propadanju gozdov v Sloveniji leta 1987. Institut za gozdno in lesno gospodarstvo, Ljubljana, 5—6 Solar , M., 1987: Razsežnosti propadanja gozdov v slovenskem prostoru — —stanje 1987. Ibidem, 14—21 Š o I ar, M., 1988: Posvetovanje: »Pojav in vzroki umiranja gozdov«. Gozdarski vestnik 1, Ljubljana 38—39 Solar , M., 1988 a: Ocenjevanje stopnje poškodovanosti listavcev. Gozdarski vestnik, 1, Ljubljana, 40—41 Tifft, S., 1985: Requiem for the forest. In Dimitriadis : Oksini vrohi: ta prota ikosi hronia. I nea ikologia, tevhos 41, Atena, 30—32 Tomanić , L., 1987: Ekološki, ekonomski i društveni aspekti sušenja šuma; zadaci šumarskog planiranja. »Šumarstvo«, 5, Beograd, 133—141 Torres , .1., 1964: Principales enfermedades que atacan a las frondosas en Espana. Ministerio de Agricultura, Madrid U do vie, M., 1987: Umiranje gozda na območju Gozdnega gospodarstva Ljubljana. Gozdarski vestnik, 9, Ljubljana, 389—394 Ugrenović , A., 1947: Šuma i čovjek. Cilanka za narod. Poljoprivredno iz davač ko poduzeće, Beograd Vajda , Z., 1952: Uzroci epidemijskog ugibanja brijestova. Glasnik za šumske pokuse Polj.-šum. fakulteta, 10, Zagreb, 105—197 Vajda , Z., Nauka o zaštiti šuma. Školska knjiga, Zagreb Va r ga, F., 1980: A tolsivpusztulas Magyarorszaaon. Erd. es Faipar. Tud. Kozi. 2, 11—17 V a s i ć, K. i Tomić , D., 1987: Mogući uzroci sadašnjeg talasa sušenja i propadanja četinarskih i listopadnih šuma u Srbiji, »Šumarstvo«, 5, Beograd, 50—62´ Zagore , K., 1985: Umiranje gozdov. Viharnik, Slovenj Gradec, 18, 10, 2—4 |
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 136 <-- 136 --> PDF |
Zorn , M., 1987: Pregled virov s tematiko »Umiranje gozdov«. Gozdarski vestnik, 7—8, Ljubljana Z u p a n č i č, M., 1986: Umiranje sozda. Gozdarski vestnik, 2, Ljubljana, 84— —85 Zycha , H., 1951: Das Rindensterben der Buche. Phytopathol. Ztschr. 17, 444— —461 Žunič , S., 1986: Drevesa umdrajo. Dolenjski gozdar, 23, 6, Novo Mesto, 57—58 Whether Forests Die? S u m ni a r y The author eritieizes the usage of the expression umiranj e š u m a, recently introduced into the Yugoslav forestry terminology, as an inadequate translation of the German word Waldsterben . In Croatian, as in many other languagues, the verb umirat i (die) is used only for human beings. The adequate word for animals is ugibati and for plant ugibati or/and odumirati. The most common and correct terms for Waldsterben are sušenje šuma, ugibanje šuma, odumiranje šuma and p r opadanje šuma. In our recent forestry literature the term umiranj e šum a is sometimes used as a synonym for dying out of forests and sometimes means general decline of forests due to air pollution and acid rains. This may lead to confusion and misunderstanding in communication. Therefore the term umiranj e šum a is incorrect, both from linguistical and professional point of view. |