DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1989 str. 101 <-- 101 --> PDF |
uključeni svi dugogodišnji promašaji, dubioze, fiktive, promašene investicije i još mnogo toga nagomilanog kroz duže vrijeme. Zato Jugoslavija danas ima jednu od najviših cijena kapitala u svijetu, a sve do prije pet godina kapital je bio izrazito jeftin. Problem je osobito težak ako se ima u vidu da nema dovoljno vlastitih obrtnih sredstava. U vrijeme niske cijene kapitala, izvoznici su koristili vrlo povoljne kredite za izvoz odnosno za pripremu robe za izvoz. Kamatna stopa dugo nije bila veća od 3%, a često su bili 70% financirani iz primarne emisije, a ostatak iz poslovnih banaka, gdje kamata također nije prelazila 5%. Tada nije postojao problem naplate ,jer je inflacija bila veća od kamate, pa se praktično isplatilo naplaćivati sa zakašnjenjem. Danas smo otišli u drugu krajnost. U uvjetima kada privreda raspolaže sa samo 20% vlastitog obrtnog kapitala, a u našoj grani samo 10%, uz kamate koje su posljednjih mjeseci došle do 15% mjesečno, nema programa koji bi se mogao smatrati izrazito atraktivnim i dohodovno isplativim. S druge strane na domaćem se tržištu još osjeća konjunktura koja je djelomično i umjetno stvorena relativno povoljnim kreditiranjem građana. Smatra se da bez toga kreditiranja ne bi bilo ni takvog plasmana kakvog imamo danas. Pitanje je da li je to zaista tako i u budućnosti će to biti jedan od ključnih problema. Trgovina danas nema kapitala kojim bi preuzela funkciju koju ima u razvijenim zemljama, a što traži proizvodnja. To je sistem po kojemu proizvodnja formira proizvođačku cijenu koju trgovina plaća, a zatim se na vlastiti rizik brine o konačnom plasmanu robe. To praktično znači da problem skladištenja, transporta, montaže robe i dr. u cijelosti rješava trgovina. Budući da trgovina za to nema kapitala, a za proizvodnju je to neizdrživ teret, a s obzirom da se visoke kamate moraju platiti, likviditet trajno i definitivno nestaje i iz proizvodnje i iz trgovine. I to će u budućnosti biti jedan od ključnih problema. Ne stoji ni tvrdnja da smanjenje prodaje na domaćem tržištu automatski donosi povećanje izvoza. Naime, još uvijek se gubici u izvozu često nadoknađuju višim cijenama na domaćem tržištu. Sve više dolazimo u situaciju da unutrašnji dug, te dubioze u privredi po težini problema nadmašuju inozemni dug. One već prelaze 60 milijardi dolara, odnosno veće su od društvenog proizvoda Jugoslavije. Unutrašnje rezerve u vidu štednje unutar kolektiva u odnosu na te brojke su simbolične i destimuliraju svaki pokušaj zaokreta prema kvalitetnijem poslovanju. Pritom treba reći da su osobni dohoci izrazito niski i destimulativni i ne pružaju praktično nikakve rezerve za eventualne uštede. Danas više nema prioriteta, a vejrojatno ih neće biti ni u budućnosti, nego se svatko u tržišnim uvjetima mora snaći kako najbolje zna. Međutim, izlazak iz krize ne sprečavaju slabosti u radu radnika. Naši radnici vrlo često u našim tvornicama rade i intenzivnije, pa i bolje nego u razvijenom svijetu. Za taj su rad višestruko slabije plaćeni, a rezultati su ipak slabi. Ključ problema je u organizaciji posla, u programima, »managementu« i tehnologiji. Ti su elementi u inozemstvu izrazito razvijeni i oni vuku privredu u brz razvoj. Mi, na žalost, u tome sve više zaostajemo. Pri tome radnici i njihov odnos prema radu nisu temeljni problem koji bi ometao razvoj. »Manageri« će u budunosti dobiti veća prava, ali i veće obaveze i odgovornosti. Međutim, njih nema dovoljno, a nedostaju im i odgovarajuća znanja. Zbog |