DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 59 <-- 59 --> PDF |
STRUČNI ČLANCI — PROFESIONAL PAPERS Sum. list CXII (1988) 541 ŠUMARSKA RAZGLEDNICA SA RODOSA Ivan MIKLOŠ* »OTOK RU2A« U Egejskom moru nalazi se jedna skupina otoka poznata pod nazivom Dodekanez (gr. Dodekanisos). Naziv je sastavljen od dvije grčke riječi: dodeka, što znači dvanaest, i nisi — otok. Prema tome bi naziv Dodekanez označavao skupinu od dvanaest otoka. Tako je to zaista i bilo od 1908. godine do talijansko-turskog rata 1911. — 1912. god. koji je završio pobjedom Talijana i pripojenjem otoka Italiji. Tada su se otočnoj skupini pridružila još dva otoka, među njima i Rodos. Od tog vremena ona se više ne sastoji od dvanaest nego od četreaest otoka, ali je ostao stari naziv Dodekanisos. Rodos je među njima najveći i najvažniji. Zato je, iako »pridošlica«, ostao cen * Prof, dr Ivan Mikloš, Šumarski fakultet, Zagreb, Šimunska 25 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 60 <-- 60 --> PDF |
tar Dodekaneza — upravne jedinice (gr. nomos) u administrativnoj podjeli Grčke. Otok Rodos dugačak je oko 80 km, a maksimalna mu je širina 38 km. Površina iznosi 1450 km2, što znači da je oko 3,5 puta veći od našeg najvećeg otoka Krka. Od turske obale udaljen je svega 11 km (si. 1). Ima oko 65.000 stanovnika. Glavni grad ima isto ime kao i otok. Po svom položaju, zidinama, tvrđavama, kulama i gradskim vratima njegov stari dio podsjeća pomalo na naš Dubrovnik. Unutar gradskih zidina ističe se impozantna palača Velikih meštara viteškog reda sv. Ivana, koji su na otoku boravili od 1309} do 1522. god., tj. od dolaska s Cipra do poraza u ratu s Turcima, kada su se povukli na Maltu i od tada postali više poznati pod imenom Malteških vitezova. U parku ispod zidina palače daju se svake večeri od travnja do listopada, u tehnici »Zvuk i svijetlo«, predstave na raznim jezicima o burnim događajima iz srednjevjekovne povijesti vitezova koji se ovdje, naravno, zovu Rodoski vitezovi. Razumljivo je da se to ime u gradu i vidi i čuje veoma često. Tako je npr. njime označen jedan od najboljih hotela, jedna vrsta vina, razni suveniri itd. Prema jednoj staroj grčkoj legendi, u vrijeme kada je Zeus dijelio o- toke i gradove brojnim bogovima, zaboravio je na boga sunca, Helija. Naknadno mu se zbog toga ispričao i dodijelio jedan otok, koji je upravo tada izronio iz mora. Otok je dobio ime po nimfi Rodos, u koju se Helij zaljubio i s kojom je imao sedam sinova i jednu kćer. Jedan od njih, Kekrafos. imao je tri sina koji su se zvali Kamiros, Ialisos i Lindos. Oni su osnovali tri grada koji još i danas nose njihova imena (si. 1). Godine 409 p. n. e. ta tri grada su se složila da glavni grad otoka bude današnji Rodos. Inače grčka riječ »rodon« znači ruža, pa zato Rodos često zovu i »otok ruža«, premda za njega taj cvijet nije posebno karakterističan. Prije bi se moglo reći da je to hibiskus (Hybiscus rosa sinensis), krasan veliki cvijet jarko crvene boje, koji se može vrlo često vidjeti u parkovima i privatnim vrtovima Rodosa. A naziv »Hybiscus« nosi npr. jedan hotel, jedna putnička agencija, jedno prehrambeno poduzeće i još dosta toga. Pravilan naziv za taj grčki otok na hrvatskom jeziku je Rod, a za njegov glavni grad — Rodiš (v. Leksikon JLZ, Zagreb 1974. i Senc: Grčko- hrvatski riječnik, Zagreb 1910), ali se oni vrlo rijetko upotrebljavaju. S obzirom da je u nas već dugo i često u pismenoj i usmenoj upotrebi naziv Rodos i za otok i za grad, a on je identičan grčkom originalu, taj je naziv upotrebljen i u ovom tekstu. SEDAM IZVORA Rodos je većim dijelom planinski otok. Planine se pružaju sredinom otoka u smjeru njegove dužine. Najviši je vrh Ataviros u središnjem zapadnom dijelu, s 1.215 m nadmorske visine. Do vrha vodi dobro markirana planinarska staza od mjesta Embona. Drugi po redu je Akramitis, nekih 15 km udaljen na jugozapad, visok 825 m, a treći Profitis Ilias, trinaestak kilometara sjeveroistočno od Atavirosa, visok 798 m. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 61 <-- 61 --> PDF |
Stijene su sastavljene uglavnom od vapnenca, koji se taložio milijunima godina u vrijeme kada je Tetis more pokrivalo čitavo to područje. Ima i fliša, u kojemu prevladavaju pješčenjaci. Na otoku nema rijeka, potoka ni jezera. Ima doduše dosta rječnih dolina, ali su one većinom suhe, kao npr. Gaidouropotamos ili »Magareća rijeka « (Gaidouri, gr. = magarac, potamos gr. = rijeka), desetak kilometara sjeverno od Lindosa. Neki potoci nabujaju samo za vrijeme kišnih, zimskih mjeseci. Da otok ipak ne oskudijeva slatkom vodom, pokazuju prilično brojni izvori. Nedaleko istočne obale između gradova Afandou i Arhangelos na karti je jedan lokalitet označen nazivom Epta Pyges, što na grčkom znači »sedam izvora«. Nije to samo puki naziv za jedno geografsko mjesto. Ondje se, u bujnom zelenilu borova, platana i raznog mediteranskog grmlja, zaista nalazi točno sedam izvora, u što se svako može lako uvjeriti. Smješteni su na relativno malom prostoru od možda dvadesetak kvadratnih metara. Njihove vode utječu u jedno malo umjetno jezero u neposrednoj blizini. Bistra jezerska voda, u kojoj se može i kupati, svježina obližnjih šuma i mali restoran privlače na to mjesto brojne strane turiste i domaće izletnike. Klima je na Rodosu mediteranska s nekim suptropskim karakteristikama. Srednja mjesečna temperatura u siječnju iznosi 11,6° C, a u kolovozu 27,6° C. Kišni period traje od listopada do travnja. Kiše mogu biti vrlo jake, ali ne traju dugo. Kao i u ostalom dijelu Dodekaneza, broj sunčanih1´ dana u godini iznosi oko 300. Vruće dane osvježavaju stalni, na trenutke i jaki vjetrovi, bez kojih bi bilo teško podnositi visoke ljetne temperature. Vjetrovi pusu s nedalekog turskog kopna, valjajući neprestano velike morske valove prema šljunkovitoj zapadnoj obali. Na istočnoj strani more je puno mirnije, a pješčane i šljunčane plaže duge su i široke. PROROK ILIJA ČUVA SUMU Od svih otoka Dodekaneza Rodos ima najviše šuma. Istina, te šume nisu više tako bujne kao što su bile u davnoj prošlosti, ali šumovitost još" uvijek iznosi 25—30%, što za jedan mediteranski otok nije malo, osobito ako se uzme u obzir i kvaliteta tih šuma. Za primjer mogu poslužiti šume planinskog masiva »Profitis Ilias«, udaljenog cestom pedesetak kilometara od grada Rodosa. To su mješovite sastojine od svega dvije vrste drveća: običnog (mediteranskog) čempresa horizontalnih grana (Cupressus sempervirens horisontalis) i brucijskog bora (Pinus brutia). Obadvije su vrste tipične za istočno-mediteransko područje. Čempres je u Grčkoj autohton jedino na otocima Rodosu i Kreti. Dbk inače raste najčešće pojedinačno ili u manjim skupinama, ovdje tvori guste sastojine, u kojima je daleko više zastupljen od brucijskog bora. Prema riječima ing. F o t a k i s a iz Šumske uprave Rodosa, ima ga čak 80%. Njegove guste krošnje zasjenjuju tlo i onemogućuju razvoj prizemnog raića. Samo se mjestimice može vidjeti po po koji grm ili manje drvo iz sastaval autohtone vegetacije, nipr. divlja maslina, hrast oštrikar, diviza . .. Stabla u sastojini različite su dobi; najstarija imaju i do sto godina. Pomlađivanje je prirodno. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 62 <-- 62 --> PDF |
Šume su bujne, zdrave i dobro očuvane. Prema jednoj lokalnoj legendi najviše zasluga za to ima — prorok Ilija (gr. Profitis Ilias). Legenda priča kako je prorok kažnjavao smrću svakoga onog koji bi se usudio posjeći makar i jedno stablo u šumi. »Profitis Ilias« postao je omiljeno izletište stanovnika okolnih naselja i sve većeg broja turista koji traže odmor i osvježenje u gorskom zraku i hladovini čempresovih šuma. Na vrhu planinskog masiva nalazi se televizijski toranj i hotel, kojji potječe još iz doba kada su Talijani vladali otokom. Čempres i brucijski bor glavne su gospodarske vrste drveća u šumama Rodosa. Manje je zastupljen alepski bor (Pinus halepensis), koji se na grčkom zove »obični bor«. Iz njega se dobija smola, koja između ostalog služi i kod pripravljanja poznatog grčkog vina »Retsina« (retsini, gr. = smola). Grčki hrast (Quercus aegilops) raste posvuda u krajevima oko Egejskog mora i na otocima, uglavnom u ravnici i sredogorju. Dugo zadržava list na stablu i odbacuje ga tek u zimu. Na grčkom se zove »pitomi hrast«. Oštrikar (Q. coccifera) uspijeva u čitavoj Grčkoj na suhim, kamenitim tlima manjih nadmorskih visina. Zbog brst en ja koza često poprima oblik manjeg ili većeg grma. Inače može narasti kao veliko stablo i doživjeti starost od nekoliko stotina godina. Grčki mu je naziv »pournari«, što je vrlo slično još jednom našem nazivu za tu vrstu — prnar. Od hrastova se još mogu naći, osobito na suhim tlima, crnika (Q. ilex) i suplutnjak (Q. pseudosuber). Pitomi kesten (Castanea sativa), koji je u Grčkoj raširen od Makedonije do Krete, može se naći i na Rodosu. u brdima, zajedno s drugim bjelogoričnim vrstama drveća. Acer sempervirens (creticum, orientate) jedini je javor u Grčkoj koji zadržava list cijele godine. To je malo drvo ili veći grm s tvrdim, kožast tim lišćem, žutozelenim cvjetovima i crvenkastim plodovima. Ima ga već na Peloponezu, a osobito na Kreti i na otocima Egejskog mora. Može se naći u šumama i niže prema moru u pojasu makije. Istočna platana (Platanus orientalis), koja u nas od prirode raste u slivu Vardara i njegovih pritoka južno od Skopja (makedonski naziv: činar), proširuje svoj areal prema Grčkoj i njenim otocima, gdje uspijeva sve do 1.500 m nadmorske visine. Najviše je ima u blizini vodotoka, u dubodolinama i pri dnu vlažnih padina. Jedno se mjesto u središnjem dijelu otoka zove Platania. Doduše baš ondje platana ima veoma malo, ali su one inače na otoku česte. U mjestu Arhipolis, 5—6 km udaljenom od Platania nalazi se jedno stablo koje po dimenzijama i starosti ne zaostaje mnogo iza naših planata u Trstenom. Poznato je da to drvo može doživjeti do 2.000 godina. Orijentalni likvidambar ili storać (Liquidambar orientalis) osobito bujno raste u gudurama »Doline leptira« (Petaloudes), u sjevernom dijelu otoka. Rodos je jedino mjesto u Grčkoj gdje je ta vrsta autohtona. Inače je raširen u južnom dijelu Male Azije i sjevernoj Siriji. Zarezivanjem površinskog dijela kore dobiva se balzam štrikaš, vrsta smole, po mirisu i upotrebi slične ambri. Uglavnom se upotrebljaav za priređivanje farmaceutskih i ko 544 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 63 <-- 63 --> PDF |
zmetičkih preparata. Srodna vrsta, američki likvidambar (L. styraciflua), uzgaja se često i u evropskim parkovima i nasadima. Ima ga i u Zagrebu. npr. u drvoredu u Krešićevoj ulici blizu Maksimira. Rogač (Ceratonia siliqua) raste u južnoj Grčkoj i na otocima, na suhim i toplim staništima. Uzgaja se kao dekorativno drvo i radi plodova koji služe kao stočna hrana. Pistacia palaestina uspijeva samo na Egejskim otocima, Kreti i nekim ograničenim lokalitetima kontinentalne Grčke. To je drvo koje naraste do 20 m visine, s promjerom do 1 m. Zrele plodove ljubičaste boje Grci zovu »cikuda«. Otočani ih jedu pržene na ulju. Osim toga iz njih se dobija gusto, mirisavo ulje, koje je također jestivo, ali se više upotrebljava kao sirovina u farmaceutskoj industriji. Ova vrsta služi i kao podloga za cijepljenje prave pistaeije (P. vera), koja je porijeklom iz Sirije i Mezopotamije, a uzgaja se kao voćka i jedna je od najstarijih mediteranskih kultura. Plodovi, na grčkom »fistikia«, prodaju se po četavoj Grčkoj u svim voćarnama, trgovinama živežnim namirnicama, pa i na ulici. Tršlja (P. lentiscus) i smrdljika (P. terebinthus) rastu na ekstremno toplim i suhim staništima, sve do morske obale. Osim obične planike (Arbutus unedo) na Rodosu se često susreće i grčka planika (A. andrachne). Obična se na grčkom zove »pitoma«, a grčka — »divlja«. Oleander (Nerium oleander), ili kako ga Grci nazivaju »gorki lovor«, može se često vidjeti uz obale bujica i rijeka na srednjim nadmorskim visinama. Eleagnus angustifolia, manje drvo ili grm, raste uz bujice, obale potoka i rijeka, te na pješčanim morskim obalama u zoni udaranja valova. Kao i drugdje u Evropi, uzgaja se i kao ukrasno drvo. U drvoredima i alejama veoma dobro uspijeva Ficus nitida, zimzeleno drvo bujnog rasta, snažnih, dugačkih grana, glatke i svjetle kore. Neki ga nazivaju indijskim lovorom, jer potječe iz Indije, a listovi su mu slični listovima lovora. Vegetacija Rodosa ima sve karakteristike mediteranske vegetacije, ali i neke posebne značajke, koje u tom pogledu pokazuje i otok Kreta. Osim već nekih navedenih vrsta spominjem jednu endemsku vrstu božura (Paeonia rhodia), buniku Hyoscamus aureus i vrapče sjeme Lithospermum jruticosum. Sumama Rodosa gospodari Uprava šuma Rodos, koja je podjeljena na 4 lugarije: Rodos, Afandou, Arhangelos i Symi. Prve tri nalaze se na otoku Rodosu, a četvrta na otočiću Symi, udaljenom svega nekoliko kilometara od turske obale. Na njoj trenutno nema lugara. Uprava šuma na Rodosu nastoji u posljednje vrijeme poboljšati sastav šuma po vrstama drveća unašajući u borove i čempresove sastojine različite vrste listaea, npr. eukaliptus, platanu, rogač i dr. U posljednjih 15 godina pošumljava se u prosjeku dvadesetak hektara godišnje. JELEN — SIMBOL RODOSA Na samom ulazu u gradsku luku Rodosa, na mjestu gdje je nekada stajala 32 m visoka brončana statua boga Helija, čuveni rodoski Kolos, jedno |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 64 <-- 64 --> PDF |
od sedam svjetskih čudesa — danas se na dva velika kamena stupa nalaze dva brončana jelena: mužjak i ženka. Po njima je Rodos već dugo poznat i jelen je postao simbol otoka. Prema jednoj od mnogih grčkih legendi, u davnim je vremenima na otoku bilo puno zmija otrovnica, koje su jeleni gaženjem uništili i tako spasili stanovništvo od velike nevolje. Za vrijeme talijanske okupacije umjesto ženke jelena stajala je na jednom stupu vučica — simbol Rima. Nakon kapitulacije Italije ženka jelena opet je vraćena na svoje staro mjesto. Danas ima na Rodosu malo zmija, ali i malo jelena. I to više nisu oni nekadašnji, domaći jeleni, već populacija nastala nakon introdukcije određenog broja primjeraka iz Italije početkom ovog stoljeća. Nekoliko primjeraka na ograđenom prostoru nalazi se kraj hotela u šumi »Profitis Ilias«. Jedina zmija otrovnica na otoku je poskok. Mala je vjerojatnost da se na njega naiđe. Isto je tako rijetka ali vrlo zanimljiva jedno vrsta guštera, koja se zove hardun (Agama stellio). Živi i u drugim dijelovima Grčke, u Turskoj, Siriji i Egiptu, gdje je najčešća u delti rijeke Nila. Hardun naraste do 3´0 cm dužine, smeđe je boje s crnim i žutim mrljama. Tijelo mu je zdepasto, ali se brzo penje po drveću i stijenama, gdje se hrani kukcima. U opasnosti mijenja boju i klima glavom. Poznat je i pod imenom »Zmaj od Rodosa«. U šumama živi zec, lisica, jazavac, kuna bijelica, sojka kreštavica. .. Od ptica se još može vidjeti smeđoglavi sup ili sup stariješina (Aegypiusmonachus), koji savija gnijezda na samotarnim stablima. Jarebica, šljuka i divljih pataka ima u blizini mjesta Genadio, na jugu otoka. Tu se nalazi jedno od najpoznatijih i po brojnosti divljači najbogatijih lovišta na otoku. Kao i na drugim mediteranskim otocima, tako i na Rodosu nema vjeverica. No kada je već o njoj riječ, zanimljivo je spomenuti da se ta živoftinja na grčkom zove gotovo jednako kao na našem: »ververitsa«. To je zapravo čisto makedonski naziv i očito je da su ga Grci preuzeli od svojih sjevernih susjeda. Postoji doduše i pravi grčki naziv, »skiouros«, koji, latiniziran, označuje rod tih životinja u znanstvenoj nomenklaturi (Sciurusvulgaris). Taj se naziv može češće čuti u gradu, dok je prvi češći na selu. U rječnicima se mogu naći obadva. ŠUMSKI P02AR, PODSEKRETAR ZA POLJOPRIVREDU I CIGARETA Znamo nažalost dobro i iz vlastitog iskustva što znači šumski požar, osobito onaj uz jadransku obalu, koji guta borove, čemprese, masline, vinograde, ugrožava domove, turistička naselja pa i ljudske živote. Ipak su takvi požari u nas, ako nam to može biti utjeha, rjeđi nego u drugim mediteranskim zemljama, osobito u Grčkoj i Španjolskoj. Jedan takav požar harao je otokom Rodosom od 9. do 14. kolovoza ove, 1987. godine. Bio je to, prema riječima ing. Fotakis a iz šumske uprave Rodos, najveći požar u posljednjih pet godina ne samo na otoku, već u čitavoj Grčkoj. Kada sam pet dana poslije toga prolazio istočnim dijelom otoka, još se uvijek posvuda osjećao miris svježe paljevine. 546 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 65 <-- 65 --> PDF |
Požar je izbio negdje na sredini zapadnog dijela otoka i potpomognut snažnim vjetrom brzo se širio prema istoku, došavši ponegdje io samog mora. Neki su hoteli morali biti evakuirani, a bilo je turista koji su u panici potražili spas u moru. U gašenju požara sudjelovalo je i 10 aviona tipa »Canadair« CL-215, od kojih su 2 došla u pomoć iz Italije, te nekoliko američkih »Herculesa«. »Canadair « je specijalni amfibijski avion višestruke namjene i velikog radiusa kretanja. Ima dva motora i dva rezervoara sadržine 5 tona vode ili posebne kemikalije za gašenje požara. Rezervoari se mogu napuniti i prilikom nadletanja pogodne vodene površine i to za svega desetak sekundi. Četiri takva aviona imamo i mi od prije pet godina. Golemi avioni tipa »Hercules « nalaze se u sastavu američkog ratnog zrakoplovstva (Amerikanci još uvijek imaju vojne baze u Grčkoj) i služe prvenstveno za transport vojnika i ratnog materijala, ali se mogu upotrijebiti i za gašenje požara. Borba protiv vatrene stihije bila je vrlo teška, ponajviše zbog jakog vjetra, koji je dosezao brzinu i do 8 bofora. No u javnosti se govori i o slaboj koordinaciji stručnih službi za vrijeme gašenja, manjkavostima u preventivnoj zaštiti, npr. nedovoljnom broju protupožarnih prosjeka i si. Lokalni, list »I Drasis« od 24. 08. 1987. ironično se našalio na račun državnog podsekretara za poljoprivredu, koji je na tu dužnost stupio tek prije nepunih pol godine. Njegovo je prezine Tsigarida s (čit. Cigaridas), što asocira na cigaru, ali još više — jer je cigareta porijeklom španjolska a ne grčka riječ — na grčki glalog »tsizarizo«, koji znači »peći«, »pržiti«. »I tako sada piše list — stanovnici popaljenih sela govore kako su od novog podsekretara očekivali da će ih zaštititi od požara, a on ih je umjesto toga — dobro opržio (»cigarizo«). Uzrok požara još nije utvrđen, ali može biti lako da je to bila cigareta, ako se uzme u obzr veliki broj turista na otoku u to vrijeme, a i činjenica da Grci puše kao rijetko koji drugi narod na svijetu. Ilustrirani časopis »ENA« od 20. 08. 1987. donosi gotovo nevjerojatan podatak da su 1986. godine popušili više cigareta nego svi ostali Evropljani te da su npr. 48% grčkih studenata stalni pušači. Drugi požar izbio je u vrijeme dok sam se s osobljem Šumske uprave nalazio u šumi »Profitis Ilias«. Preko radio veze dobili smo poziv da se hitno uputimo na mjesto požara, nekamo prema sjeveru. Još putem smo saznali da ne gori šuma već jedna crkvica, oko 4 km sjeveroistočno od Kamirosa. Uskoro smo opazili da oko nje kruži mali avion, izbacujući neku kemikaliju, da bi spriječio širenje požara prema šumi. Bio je to avion tipa »PZL«, poljske konstrukcije, specijaliziran za razne poslove u poljoprivredi i šumarstvu. Na sreću požar je bio svega desetak kilometara daleko od aerodroma. Ipak, od crkvice su ostali samo goli zidovi. Inače Rodos, kao uostalom i čitava Grčka, ne oskudijeva u javnim upozorenjima o opasnosti od šumskih požara. Cesto se takva upozorenja mogu vidjeti u šumama, naseljima, u raznim publikacijama, turističkim prospektima, na brodskim voznim kartama . . . Prelistavajući slučajno jedan vjerski časopis za djecu (»Pros tin nikin«, 14. 06. 1987) naišao sam na čitavoj trećoj stranici ovitka dvije fotografije šume koja gori i uz njih upozorenje djeci da čuvaju šume od požara. Nevolja je međutim u tame što se Grci |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 66 <-- 66 --> PDF |
na takva upozorenja slabo obaziru. Isto kao i na natpis »Pušenje zabranjeno «. A kako je s pošumljavanjem opožarenih površina? Izgleda, vrlo loše. U časopisu Saveza grčkih šumara »Dasika hronika« (»Šumska kronika«), siječanj — travanj 1987., može se pod naslovom »Država nemara« pročitati i slijedeće: »Pošumljavanje opožarenih površina napreduje kornjačinim korakom. Prema službenim poiacima koji su objavljeni javnosti, samo u 1984. godini izgorjelo je u čitavoj Grčkoj više od 120.000 strema (12.000 ha) šuma. A naša država ponosno objavljuje da je u prvih šest mjeseci 1985. pošumljeno 2.400 strema (240 ha). Znači, na svakih 50 opožarenih strema pošumljena je samo jedna. A ako se to usporedi s površinom pod šumama koje su nestale u pepelu čitave te tužne 1985. godine, pitamo se da li svi oni koji su politički ili službeno »kompetentni« i »odgovorni« imaju prava da i dalje ostanu na svojim funkcijama«. ŠTETE I KORISTI OD INSEKATA U šumama Rodosa trenutno se niti jedna vrsta insekata nije razmnožila do te mjere da bi počinila vidljive štete. Od stotinjak vrsta koje žive na borovima ne primjećuje se čak ni borov četnjak (Cnethocampa pityocampa), koji je inače najveća napast u borovim šumama svih mediteranskih zemalja. Tek po koji stari gusjeničji zapredak u krošnji odaje njegovu prisutnost na otoku. Štete ni inače nisu velike pa uglavnom nema ni suzbijanja. Samo u rijetkim slučajevima, osobito u privatnim šumama, ono se obavlja na primitivni, mehanički način, odsijecanjem zapredaka s napadnutih stabala. Čempres ima u Grčkoj dvadesetak štetnika, većinom ksilofaga. Najvažniji je od njih, kao i u našim primorskim krajevima, čempresov krasnik (Buprestis cupressi). Iz porodice krasnika tu je i Chrysobotris solieri, koji se najčešće pojavljuje na stablima oštećenim od požara. Inače napada i bor. Na deblu i granama oslabljenih stabala, koja rastu na plitkim i suhim tlima, zajedno s čempresovim krasnikom čest je potkornjak Phloesinus armatus. U sjemenu se može naći osica Megastigmus wachtli, koja je poznata i u nas kao štetnik čempresova sjemena u Istri i Dalmaciji. Platana je na Rodosu, bar za sada, pošteđena od napada jednog za Evropu novog štetnika, platanine mrežaste stjenice (Corythuca ciliata). Taj se štetnik, porijekom iz SAD, pojavio najprije 1964. godine u Padovi, a nedugo zatim prešao je talijansko-jugoslavensku granicu. Danas je raširen u Francuskoj, Španjolskoj, Švicarskoj. Austriji, Mađarskoj, vjerojatno u Njemačkoj i Rumunjskoj, a ugrožava Cehoslovačku, SSSR, Bugarsku, Grčku i Portugal. Platanina stjenka zadržava se na listu platane, odakle siše sokove pa list potpuno gubi zelenu boju i pred kraj ljeta postaje gotovo sasvim žut. Na njemu se mogu često vidjeti stjenice u različitim razvojnim stadijima i njihovi tamni ekskrementi. Zbog toga i čuvene platane zagrebačkog Zrinjevca već godinama imaju prljavo lišće klorotičnog izgleda. Lišće rodoskih platana još uvijek ima svježu, tamnozelenu boju. Šume Rodosa ne stradavaju puno ni od bolesti. Povremeno se ipak na pojedinim lokalitetima pajavljuju suha stabla, što je vjerojatno posljedica 548 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 67 <-- 67 --> PDF |
sušnih godina. Tako je od prije dvije godine primjećeno lokalno sušenje u okolici Filerimosa i Embone. Nakon nedavnog velikog požara može se očekivati i povećanu brojnost sekundarnih štetnika kao što su to potkornjaci, krasnici i strizibube. Dr S. Mar kal as, entomolog na Fakultetu za šumarstvo i prirodni okoliš Univerziteta u Solunu, rekao mi je da se upravo sprema otputovati na Rodos da bi istražio utjecaj tog požara na pojavu štetnih insekata. SI. 2. Monophlebus hellenicus na brucijskom boru Foto: I. Mikloiš U šumama Rodosa insekti trenutno ne čine štete, ali upada u oči jedna vrsta uši koje ima mnogo na borovima, osobito na brucijskom i alepskoim. Uši se lako zamijećuju po tome što su pokrivene poput vunice bijelim voštanim izlučinama. Zato ih Grci zovu »bambakia« (bambaki gr. = vuna). Mlađa su stabla obično čitava pokrivena voskom a starija više u gornjim dijelovima (si. 2). Napadnuto se drveće najviše bijeli u proljeće. Kada se jako razmnoži, može se naći i na čempresu, na kojemu se inače u normalnim prilikama ne razvija. Uš ima jednogodišnju generaciju i razmnožava se uglavnom, ili možda isključivo, partenogenezom. Mužjaci su vjerojatno vrlo rijetki, jer su bili nepoznati sve do 1964. godine. Znanstveni naziv vrste je Marchalina hellenica ili Monophlebus hellenicus, a spada u porodicu Margarodidae. Osim u Grčkoj raširen je u Turskoj i Izraelu. Cesta je na Prinčevim otocima u Mramornom moru, nedaleko Istambula. Zanimljivo je da nije nađena na nedalekom Cipru. U Grčkoj je ima najviše na Thasosu, naj |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 68 <-- 68 --> PDF |
sjevernijem grčkom otoku, i na Rodosu. Bolje se razvija u vlažnijim područjima pa se zato njena brojnost smanjuje za suhih godina. Uši izlučuju i tzv. »mednu rosu«, slatku tekućinu ugodna okusa, od koje je ponekad mokro tlo ispod stabla, grmlje i prizemno rašće, a na »mednoj rosi« se zatim nastanjuju crnosmeđe gljive čađavice. Unatoč brojnosti i takvom načinu života Marchalina nije štetna uš. Naprotiv, ona je veoma korisna upravo zbog izlučivanja »medne rose«, koju rado skupljaju pčele i on nje prave med. Takav med ima karakterističnu narančastocrvenu boju, a Grci ga zovu »borov med«. On čini oko tri četvrtine ukupne proizvodnje meda u Grčkoj. Ima na RoJosu još jedna vrsta insekta. koja se pojavljuje u masi, i to stalno, ali na ograničenom lokalitetu. To je jedna vrsta leptira, ni štetna ni korisna, ali toliko zanimljiva da zaslužuje posebno poglavlje. ZAGONETNA -DOLINA LEPTIRA« Neki od autobusa koji odlaze sa autobusnog kolodvora u Rodosu nose natpis »Petaloudes«, ćto na grčkom znači »Leptiri«. Da bi bio sasvim razumljiv, pokraj natpisa nalazi se i crtež leptira, a ponekad i engleski naziv: »Butterflies«. Naziv »petaloudes« (jednina »petalouda«) vrlo je sličan nazivu »petalos«. koji označuje laticu zvijeta. (sjetimo se npr. botaničkih termina »horipetale« ili »simpetale«); »petao« znači letjeti. Stari Rimljani nazivali su leptire »letećim cvjetovima«, jer su vjerovali da su ti insekti živih boja i raznolikih šara nastali tako što su se otrgli od biljke i poletjeli zrakom. .. »Petaloudes« nije naziv nekog naseljenog mjesta, a nije ni puko romantično ime za jedan lijepi krajolik. Tako se zove jedna dolina, u kojoj se zaista svakog ljeta, od lipnja do rujna, pojavljuje mnoštvo leptira, Upravo zbog te »Doline leptira« i postoji ta autobusna linija. Brojni turisti posjećuju »Petaloudes « još i u posebnim autobusima (što je obično povezano s razgledavanjem obližnjeg manastira Filerimos i ruševina Kamirosa, »rodoskih Pompeja «). Očito je dakle da se radi o nečemu što vrijedi vidjeti. Ali i više od toga. Ono što se događa u »Dolini leptira« nije samo zanimljiv biološki fenomen, već i pojava koja do danas još nije u potpunosti znanstveno istražena. U prvi mah nedoumicu izaziva činjenica da se jedna vrsta leptira pojavljuje u enormnom broju na jednom lokalitetu redovito svake godine. Stručnjacima, pa i mnogim nestručnjacima, dobro je znano da masovne pojave životinjskih vrsta na nekom biotopu nikada ne traju dugo. Osobito je u gradologiji insekata poznato mnogo primjera koji to potvrđuju. Kulminacija u brojnosti populacije obično je i predznak skore degradacije, koju uzrokuje nedostatak hrane, razne bolesti, nametnici, grabežljivici i drugi reduktivni faktori. Nadalje, veliki broj leptira rezultat je razvoja bar istog, a obično još puno većeg broja gusjenica, od kojih je svaka morala konzumirati veću ili manju količinu hrane prije nego se zakukuljila ili uginula. A to onda, dakako, znači da bi na tome mjestu veći dio vegetacije morao biti potpuno obršten. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 69 <-- 69 --> PDF |
Sve je to logično i točno, ali ipak ostaje činjenica da se u dolini »Petaloudes « svake godine — i to već decenijama, vjerojatno i stoljećima, možda još i puno dulje — pojavljuje masa leptira, a na obližnjoj vegetaciji nema nikakvih tragova brštenja. Ako se sada uzme u obzir i ta okolnost, onda se mora pretpostaviti da leptiri ne žive na istome mjestu gdje i gusjenice iz kojih su se oni razvili, tj. da uvijek od nekuda dolete. Istraživanja su tu pretpostavku doista i potvrdila. Radi se dakle o jednoj migrantskoj vrsti, ili točnije, o vrsti koja se na tom području ponaša kao migranti SI. 3. Panaxia quadripunctaria — Cetverotočkasta medonjica Foto: I. MlikLoš Vrsta o kojoj je riječ zove se Panaxia quadripunctaria. Spada u familiju medonjica (Arctiidae) kamo spada npr. i dobro poznati štetnik dudovac (Hypantria cunea). Mogli bismo je nazvati četverotoekastom medonjicom. Prednja su joj krila crnosmeđa s bijelim ili žutobijelim prugama, a stražnja crvena s 3 ili 4 crne mrlje (si. 3). Ima jednogodišnju generaciju. Ženke legu jaja u rujnu i listopadu na raznom prizemnom raslinju. Mlade se gusjenice hrane kratko vrijeme, a zatim prezimljuju. U proljeće prelaze na više grmlje, gdje nastavljaju s brštenjem. Nisu vezane ni za jednu određenu biljku- hraniteljicu. Kukulje se na tlu u rijetkom smeđem zapretku. Leptiri žive razmjerno dugo — oko 3 mjeseca, i to je najzanimljiviji period u životu te vrste. Nakon što su se izvukli iz kokona, svi oni kreću na kraći ili dulji put prema »Dolini leptira«. Dolijeću sa svih strana otoka, a vjerojatno i sa obližnjeg turskog kopna. Lete samo noću, pojedinačno, nikada u grupama. Već početkom srpnja puna ih je dolina. Sjede nepomično, mjestimice gusto poredani jedan do drugoga na stijenama, deblima i u krošnjama drveća, pri čemu su im vidljiva samo prednja krila (si. 4). Ako ih nešto iznenada uznemiri, naglo polete u gustim rojevima da bi se za kratko vrijeme opet spustili na nekom drugom mjestu. Ispočetka nisu spolno zreli i tek za dva mjeseca, tj. u rujnu, dolazi do parenja. Nakon toga leptiri se vraćaju tamo -odakle |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 70 <-- 70 --> PDF |
su i došli. Tamo oplođene ženke legu jaja i razvojni ciklus počinje iznova. Prema tome pojedini primjerci veći dio života provedu na raznim stranama otoka i tek kao potpuno odrasli skupljaju se na jednom mjestu radi zajedničkog parenja. SI. 4. Mnoštvo leptira na stablima u dolini »Petalouđes« Foto: I. Mlilkloš Tako je riješena zagonetka redovitih masovnih pojava leptira i sačuvanost vegetacije u dolini »Petaloudes«, ali je ostalo otvoreno pitanje što je to što sve te leptire privlači na njihovo »zborno mjesto« i na koji ga način oni pronalaze. Što se tiče prvog dijela pitanja, valja pretpostaviti da se radi o nekim posebnim karakteristikama biotopa. a on se doista veoma razlikuje od svoje okoline. To je uska dolina, stješnjena između strmih stjenovitih obronaka, na nadmorskoj visini između 160 i 240 metara, sredinom koje teče dosta plitki potok stvarajući mjestimice kaskade, lokve i mala jezera. Obrasla je bujnom mediteranskom vegetacijom. Uz brucijski bor, koji dominira na tom području, ističu se po brojnosti i dimenzijama pojedinih stabala istočna platana i orijentalni likvidambar. a od grmlja je najčešća diviza. Zatim slijede tršlja i smrdljika, obična i grčka planika, mirta, oleander i dr. Zbog gustog sklopa krošanja i topografskog položaja dolina je samo kratko vrijeme obasjana rijetkim sunčevim zrakama. Znači da je ono po čemu se dolina najviše razlikuje od svoje okoline nedostatak svijetla, niža temperatura, voda i veća zračna vlaga. U tome bi trebalo tražiti glavni uzrok masovne pojave leptira. Utvrđeno je da leptiri ne mogu živjeti bez |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 71 <-- 71 --> PDF |
pitke vode više od tjedan dana. Naprotiv, bez hrane mogu živjeti normalno puna tri mjeseca. Netočnom se pokazala pretpostavka da se leptiri hrane smolom iz drveta Liquidambar orientalis, niti da ih miris te smole privlači, kako to objašnjavaju službeni turistički vodiči. Istina, smola likvidambara intenzivno miriše pa se upotrebljava i kao tamjan. Iinače pravi se tamjan dobija iz mirisne smole nekih grmova iz roia Boswellia. Leteći prema dolini »Petaloudes« leptiri se vjerojatno služe svojim osjetilom mirisa. No ako to i jest točno, još se uvijek pitamo zašto oni tamo lete, t. j . kakvo značenje ima to njihovo »bračno putovanje« i zajedničko »pirovanje«. Sličnih, još neriješenih zagonetki ima i u migracijama drugih životinja, posebno ptica i riba. Inače Panaxia quadripunctaria nije neka rijetka vrsta leptira. Raširena je u čitavoj Evropi osim sjevernog dijela. Na jugu, npr. kod nas u Dalmaciji, dolazi jedna velika, inače nepromijenjena forma, koja je odavno u zbirkama i popisima označena kao »magna«. Zagrebački entomolog prof. Lidija M1 a d i n o v, koja se puno bavila danjim leptirima Hrvatske, našla je tu vrstu u okolici Zagreba. Krapine, u gornjem toku rijeke Kupe. na mnogim lokalitetima Slavonije, u Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i na jadranskim otocima. Mr. Branko B radi ć (Šumsko gospodarstvo »Mojica Birta«, Bjelovar) spominje u svom magistarskom radu (1984. god.) leptire iz nizinskih šuma kod Čazme a mr. Margita S i 1 e r (Zavod za obrazovanje kadrova u poljoprivredi, hortikulturi i primjeni znanosti u praksi, Opeka) također u svom magistarskom radu (1987. god.) leptire iz arboretuma Opeka kod Varaždina. Meni je jedan leptir doletio kroz prozor na svjetlo u sobi jedne ljetne noći 1983. godine u Omišlju na otoku Krku. Ponegdje se gusjenice te vrste pojavljuju u povećanoj brojnosti, uzrokujući na biljkama manje ili veće štete. Tako je dr. Dordiqe Đorović , entomolog iz Peći, zabilježio primjetnu defolijaciju od tih gusjenica u čistim hrastovim šumama Kosova 1970—1973. godine. I u našim se krajevima leptiri pojavljuju u srpnju i kolovozu. Razvojni je ciklus i inače sličan onome na Rodosu. Samo se leptiri kod nas, kao i u drugim evropskim zemljama, drugačije ponašaju pa nemaju svoju »Dolinu leptira« kao što je imaju na tom grčkom otoku. Iako »Dolinu leptira« svake godine posjećuje veliki broj turista, ona je u nas, pa i u svijetu, prilično nepoznata. Štoviše, ima dosta biologa, pa i entomologa, koji za nju ne znaju (osim ako su je kao turisti slučajno posjetili). A radi se o jednom zaista vrlo zanimljivom biološkom fenomenu, koji je vrijedno vidjeti i doživjeti. |