DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 37     <-- 37 -->        PDF

IZLAGANJA SA ZNANSTVENIH I STRUČNIH SKUPOVA — CONFERENCE PAPERS
DDK 639.1 (Canus lupus) Sum. list CXII (1988) 519


ULOV VUKA U GORSKOM KOTARU U RAZDOBLJU
OD 1945. DO 1986. GODINE*


Alojzije FRKOVIC. Robert L. RUFF. Lidija CICNJAK I Đuro HUBER**


SAŽETAK: U Gorskom kotaru (1.270 km2) u 42 godine (1945—
—86) ustrijeljeno je ili na druge načine stečeno 540 vukova (276 mužjaka,
245 ženki i 19 neutvrđenog spola). Ukupan godišnji ulov iznosio
je od 3 do 27 vukova, u prosjeku 13. Ustrijeljen je 301 (56%),
otrovano 177 (33%) uvaćeno u gvožđe 13 (2%) a od drugih načina
i nepozatih uzroka stradalo je 49 (9:) o) vukova. Od ustrijeljenih vukova
40% (n — 121) je stečeno dočekom na visokoj čeki uz mamac,
32% (n = 95) je ulovljeno pri slučajnom susretu, 18% (n = 55) u
lovu hajkama, a 10%t (n = 30) u lovu vrebanjem. Trovanje je bio
glavni uzrok uginuća vukova od 1945. do 1960. godine. U tom razdoblju
7,8 vukova je godišnje stradalo od otrova, a istovremeno je
samo 3,9 vukova godišnje bilo ustrijeljeno. U razdoblju od 1961. do
1972. godišnje je od otrova stradalo 3,6 vukova, a 10,2 vuka su bila
ustrijeljena. Upotreba otrova zabranjena je 1972. godine i od tada
pa do 1986. samo je 0,6 vukova godišnje otrovano, kao rezultat ilegalnog
korišćenja otrova. U istom razdoblju 8,3 vuka godišnje stečena
su odstrelom. Vukova starijih od jedne godine ulovljeno je 326
(60%), dok je mladih od jedne godine u ukupnom ulovu bilo 214
(40%). Najveći broj vukova redovno je stican u zimskom razdoblju
godine (listopad-ožujak; n = 387, 72´n) a najmanje ljeti (travanj-
rujan; n = 153, 28%). Registrirani mortalitet i procjena broja vukova
posljednjih su godina u stalnom padu.


UVOD


U sjeverozapadnom području Jugoslavije vuk (Canis lupus) je u poslijeratnom
razdoblju bio intenzivno lovljen. Brojčano snažne populacije ove
vrste još uvijek obuhvaćaju u mješovitim šumama središnjeg i južnog


* Ovaj rad je izložen na XVIII. IUGB kongresu održanom u kolovozu 1987.
godine u Krakowu, Poljska
** Alojzije Frkoviić, dipl. inž., Gorsko primorsko šumsko gospodarstvo Delnice,
51300 Delnice, Supilova 32
Dr. Robert L. Ruff, Department of Wildlive Ecology, University of Wisconsin,
Madison, WI 53706. U.S.A.
Lidija Cicnjak, dipl. vet., Department of Wildlife Ecology, University of
Wisconsin, Madison, WI 53706, U.S.A.
Doc. dr Đuro Huber. Zavod za biologiju. Veterinarski fakultet, 41000 Zagreb,
Heinzelova 55


519




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 38     <-- 38 -->        PDF

dijela zemlje. Vuk je naročito zastupljen u planinskom sistemu Dinarida,
koji se proteže smjerom jugoistoka kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu,
Crnu Goru i Srbiju, te u Sarsko-pinskom gorju u Makedoniji. Na tom prostoru,
kao i na područje sjeverne Srbije, broj ulovljenih vukova tijekom
pedesetih i sedamdesetih godina potvrđuje veliku zastupljenost ove vrste
Prema Bojo viču i Coliću (1975) ulovljenih vukova bilo je u 1969. godini
1.913. a u 1970. godini 1.354 grla. Istovremeno Isakovi ć (1970) procjenjuje
populaciju vuka u zemlji na 1.000 grla. Grupa za vukove Međunarodne
zajednice za zaštitu prirode i prirodnih bogatstava (International Union
for the Conservation of Nature and Natural Resources — IUCN), na zasjedanju
1979. godine, procijenila je populaciju vuka u Jugoslaviji na 4.000
grla (M e c h, 1982). Ova procjena čini se točnijom iako je primjećeno smanjenje
ulova vuka. Neki to tumače padom populacija vuka u Jugoslaviji.


Ulov vuka u Hrvatskoj bio je stabilan tijekom 25-godišnjeg razdoblja
od 1955. do 1977. godine (x = 147/god.; raspon 90—237), uz izuzetak 1969.
i 1970. godine kad su, zbog osjetnih razlika u visini isplaćivanih nagrada za
ulov vuka, njihova krzna donašana iz graničnih republika u Hrvatsku. Od
1980. do 1983. godine ulov vuka u Hrvatskoj pao je na svega 90 grla godišnje
(84—100). Prema službenim podacima i broj vukova je znatno smanjen
a time i štete koje su vuci pričinjali domaćoj stoci i divljači. Smanjen
broj vukova, kao posljedica dugogodišnjih organizacijskih akcija na njihovom
uništavanju, mogao bi biti znak odviše male populacije iz koje se
ova vrsta ne bi mogla oporaviti.


Od posebnog je značenja položaj vuka u Gorskom kotaru, u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, gdje šumarske i lovačke organizacije koje gospodare
lovištima vode vuka kao stalnu divljač. Svrha ovog rada je da prikaže dinamiku
i intenzitet ulova vuka u Gorskom kotaru u razdoblju od 1945. do
1986. godine s osvrtom na sadašnje stanje i perspektivu vučjih populacija
na ovom području.


Zahvaljujemo svim organizacijama koje gospodare lovištima Gorskog kotara,
posebno upravama bivših Šumarija i Šumskom gospodarstvu Vrbovsko
na suradnji pri prikupljanju podataka o ulovu vukova, njihovj brojnosti
i štetama.


PODRUČJE ISTRAŽIVANJA


Smješten u dinarskom planinskom sistemu zapadne Hrvatske Gorski kotar
čini visoravan prosječne nadmorske visine 700—800 m s koje strši više
vrhova od 1300 do 1500 m. Oko 70" o (90.925 ha) površine je pod šumom,
pretežno mješovitog sastava. Jela (Abies alba) i bukva (Fagus silvatica)
najzastupljenije su vrste drveća.


Godišnji srednjak temperature zraka kreće se od minus 2.8" C u veljači
do 17,1° C u srpnju. Godišnji prosjek oborina kreće se od 1723 mm (Skrad)
do 3.3´54 mm (Platak).


Kao izrazito kraško područje Gorski kotar se najvećim dijelom rasprostire
na vapnenačkoj i dolomitskoj podlozi. To je razlog da i usprkos obilnim
oborinama ima samo jednu veću tekućicu. rijeku Kupu sa njenim pritocima
u sjevernom dijelu.


520




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 39     <-- 39 -->        PDF

-.-?.


´"" i´ Mrrm´rlii´n´7´


´" KM´


..-V.;-´^´:´"" ";:::


iliStM


* <*"*" f\
ŠŠty:K.yi^0U


. lip JE


i s H


M^ -*.


sli


-:.


´Iff


«.,,»;



SI. 1. Najuspješniji način lova na vukove (40%) u Gorskom kotaru je dočekom
na visokoj čeki uz postavljeni mamac
The most successful way of wolf hunting in Gorski Kotar is from elevated
platforms at animals coming to exposed boits (40% mortality)


Foto: A. Frković




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 48     <-- 48 -->        PDF

Me eh. L. D. 1982: IUCN-SSc Wolf Specialist Group. Pages 327—333 in F. H.
Harrington and P. C. Paquet, ed. Wolves of the Horld. Perspectives of Behavior,
Ecology, and Conservation. Noyes Publications, Park Ridge, New Jersey.


Pimlott , D. H. (ed.). 1975: Wolves: Proceedings of First Working Meeting of
the Volf Specialists and the First International Conference on the Conservatiaon
of the Wolf. IUCN Publications New Series Supplementary Pajper
No. 43. 145 pp. International Union for Conservation of Nature and Natural
Resources, Morges, Switzerland.


Wolf mortality during 1945—86 in Gorski Kotar of Croatia, Yugoslavia


Summary


The offical records of forestry and hunting organizations were ecamined for
data pertaining to the harvest of wolves (Canis lupus) during 1945—86 in Gorski
Kotar of Croatia, Yugoslavia. During this 42-year period, 540 wolves (276
males, 245 females and 19 of unknown sex) were killed on the 1270 km- area of
Gorski Kotar. Total annual mortality ranged from 3 to 27 averaged nearly 13.
The causes of mortality included 301 (56%) by shooting, 177 (33%) by poisoning,
13 (2%,)t by trapping, and 49 (9%) by other means. Of the wolves killed by gunshot
(n = 301), 40% were taken by hunters shooting from elevated platforms at animals
coming to exposed baits, 32% (n = 95) were shot during accidental encounters,
18% (n = 55) involved a chase, and 10% (n = 30) resulted from hunters
waiting for a passing wolf. Poisoning was the principal cause of mortality
from 1945—60 and accounted for 7.8 wolves/year compared to 3.9 wolves/year by
gunshot. During 1961—72, 3.6 wolves/year were poisoned and 10.2 wolves´year
died of gunshot. Poisons were banned in 1972 and thereafter until 1986, only 0.6
wolves/year died as a result of the illegal use of poisons while shooting mortality
accounted for 8.3 wolves/year. Of all mortalities, 60% (n = 326t\ were >1
year of age and 40% (n = 214) were <1 year old. Wolf mortality was greatest
during the fall and winter months of October-March (n = 388; 72%) and least
during the spring and summer period of April-September (n = 153; 28%). Recording
mortalities and observations of free-roaming wolves have both declined
in recent years, and has prompted speculation that wolf numbers are decreasing
as a relust of excessive mortality and a declining food base. Currently, wolves
may be killed by anyone, by any means, at any time. This policy may need modificition
if the wolf is .to be retained as a viable member of the wildlife com


munity in Croatia and throughout Yugoslavia.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 47     <-- 47 -->        PDF

povećan te je sveukupni godišnji mortalitet od oko 13 vukova godišnje ostao
isti kako u vrijeme korišćenja otrova tako i poslije njegove zabrane.


Zbog nedostatka točne procjene visine populacije vuka u Gorskom kotaru
teško je a i vrlo rizično donositi neke od zaključaka samo na osnovu
podaatka o ulovu vukova odnosno isplaćenim nagradama. Međutim, nekoliko
pokazatelja može biti bez sumnje odraz broja vukova danas u odnosu
na njihov broj odmah iza Drugog svjetskog rata. Kao prvo ističemo štete
od vukova na domaćoj stoci i divljači koje su posljednjih godina sve rjeđe
ili gotovo izostaju. Drugo, brojnost vukova u promatranom razdoblju pala
je od 35—50 vukova godišnje na svega 9 vukova godišnje osamdesetih godina.
Treće, želja lovaca za odstrel vukova ostala je ista kao i ranijih godina
i dok se broj lovaca vidno povećao, broj ustrijeljenih ili na druge načine
stečenih vukova je znatno smanjen. I konačno niski fondovi divljih
dvopapkara preživača, posebno srneće divljači, koja je prirodna hrana vuku
može uzrokovati promjene u brojnosti vukova. Odstrel srna od 500 i
više grla godišnje pedesetih godina smanjen je na 400 grla godišnje šezdesetih
godina, 150 grla godišnje sedamdesetih i manje od 80 grla godišnje
osamdesetih godina. Upravo nedostatak prirodne hrane vuku u Gorskom
kotaru može bolje objasniti smanjenje broja ovog predatora nego dinamika
odstrela vukova sama za sebe. U svakom slučaju nameće se zaključak: ako
je smanjen ulov vukova odraz njihovog smanjenog brojnog stanja, neke će
se zakonske odredbe i navike ljudi trebati bitno izmijeniti ako se želi sačuvati
vuka u ovom dijelu Jugoslavije.


Bojovi ć i Coli ć (1975) optimistički prognoziraju da dolaze bolja
vremena za vuka u Jugoslaviji budući da je i u naših ljudi, a posebno u
lovaca, primjetan proces promjene općeg stava prema odnosu predator —
žrtva u okviru čega se mijenja i stav prema vuku. Zalažući se za zaštitu
vuka od istrebljenja i za njegovu bolju budućnost prenosimo prvi princip
Manifesta za zaštitu vuka (The Manifesto and Guidelines of Wolf Conservation)
koji je donesen na Prvoj međunarodnoj konferenciji za zaštitu vuka
(The First International Conference on the Conservation of the Wolf
(Pimlott, 1975):


»Vukovi, kao i ostale divlje životinje, imaju pravo živjeti u divljini.
To pravo nema veze s njihovom poznatom vrijednošću za čovjeka. Ono/
proizlazi od prava za sva živa bića da žive u zajednici s čovjekom kao dio
prirodnog ekosistema«.


LITERATURA


Bojović, D. and Colić, 1975: Wolves in Yugoslavia: with special reference
to the period from 1945 to 1373: pages 53—61 in D. H. Pimlott , ed. Wolves-
Proceedings of First Meeting of Wolf Specialists and of the First International
Conference on the Conservation of the Wolf. IUCN Publications
New Series Supplementary Paper No. 43. International Union for Conservation
of Nature and Natural Resources, Morges, Switzerland.


Frković, A., R. L. Ruff, L. C i en jak, and D. H u b e r. 1987: Brown bear
mortality during 1946—85 in Gorski kotar, Yugoslavia. Seventh International
Conference on Bear Research and Management, Plitvice Lakes National
Park, Yugoslavia. Pages 87—32.


I s a k o v i ć, I. 1970: Game management in Yugoslavia. J. Wildl. Mgmt. 34(4):
800—812.


529




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 46     <-- 46 -->        PDF

11 mladunčadi je uništeno pronalaženjem legla. 4 vuka su ubijena kamenjem
odnosno štapom. 4 su se utopila prilikom prelaženja smrznutog jezera,
a 12 ih je uginulo od nepoznatih razloga.


Sezonski mortalitet vuka u Gorskom kotaru bio je najveći u jesen i
zimi od mjeseca listopada do ožujka (n = 387; 72%), a najmanji u proljeće
i ljeto, od travnja do rujna mjeseca (n = 153; 28%). Budući da vuci
nisu bili lovljeni radi krzna ova sezonska razlika u veličini ulova vjerojatno
je uvjetovana češćim posjećivanjem mečilišta od strane vukova zimi, većom
mogućnošću opažanja i strijeljanja lovaca u razdoblju kada su krošnje
bez lišća te učestalijim boravljenjem lovaca u lovištu tijekom jeseni i zime
kad traje glavna lovna sezona.


Posljednjih godina uporedo sa smanjenjem ulova vukova zapaženo je
i smanjeno prisuće ovog predatora. U prvoj dekadi iza Drugog svjetskog
rata brojnost vukova u Gorskom kotaru procijenjena je na 35—50 vukova
godišnje. Od 1956. do 1933. godine taj je broj spao na 8—13 vukova godišnje,
da bi u razdoblju od 1964. do 1965. ponovno porastao na 30—40 vukova
godišnje, kada je porastao i broj ulovljenih vukova. Za vrijeme narednih
14 godina (1966—79) procijenjeno je prisuće od 15 vukova godišnje (raspon
6—25), da bi tijekom osamdesetih godina brojnost spala na samo 9 vukova
godišnje (raspon 6—16), koji su viđeni bilo pojedinačno bilo u čoporima od
2—5 vukova.


DISKUSIJA I ZAKLJUČCI


Vuk u Jugoslaviji kao i u drugim zemljama Evrope i Sjeverne Amerike
bio je objekt kontinuiranog lovljenja i proganjanja već od prvih ljudskih
naselja. Strah od napada vuka na čovjeka usporedo sa, kako realnim
tako i preuveličavanim, gubicima na domaćoj stoci i divljači, učinili su od
vuka najomraženijeg a otud i najlovljenijeg predatora. Na primjer Isako vi
ć (1970) navodi da su vuci u Srbiji tijekom 1947. i 1948. godine ubili
346 konja, 53 magarca, 1.906 goveda, 35.947 ovaca, 13.625 koza i 2.440 domaćih
svinja. Da se smanje štete, uslijedile su intenzivne akcije uništavanja
vukova na širokom planu pa su u razdoblju od 1948. do 1959. godine
u toj republici ukupno stečena 5.254 vuka, od čega samo u 1952. godini


1.002 vuka!
Vuk je tretiran od pamtivijeka opasnom i štetnom životinjom. Odredba
da vuka može svatko, svagdje, bilo kojim načinom i sredstvom loviti
poticana je zakonskim i društvenim propisima. Ovaj odnos prema vuku pokazao
se naročito efikasnim prije Drugog svjetskog rata kada je broj vukova
u mnogim krajevima zemlje, pa tako i u Gorskom kotaru, bio značajno
smanjen. U godinama rata i odmah iza rata populacije vukova imale
su šanse za oporavak (B o j o v i ć i C o 1 i ć, 1975). Razdoblje rasta broja
vukova bilo je međutim kratkog vijeka jer je intenzivnom upotrebom otrova
ponovno smanjena njegova brojnost a imala je utjecaja i na druge mesojede
vrste i strvinare (medvjed mrki, orao suri i dr. Frkovi ć i sur.,
1987). Smanjena upotreba otrova od 1961. do 1972. godine te njegova zabrana
od 1973. do 1986. u Gorskom kotaru se odrazila na smanjenom broju
vukova uginulih od otrova. Istovremeno je broj vukova stečenih odstrelom


528




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 45     <-- 45 -->        PDF

Mortalitet vukova-svi uzroci


Wolf deaths - all sources


30


25H
20


15
10
5


CO


> odstrel
O shooting


š °


-* ^_


=3 CD
> -O


DQZ:


otrov
poisoning


i 1 1 1 1 1 r


1940 1945 1950 1955 1960 1965 1970 1975 1980 1985 1990


Godina
Year


SI. 5. (grafikon) Smrtnos vuka u Gorskom kotaru 1945—86. kao rezultat svih
uzroka smrti (A), odstrela (B) i trovanja (C)


Wolf deaths in Gorski Kotar during 1945—86 as the result of all sources (A),
shooting (B) and poisoning (C)




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 44     <-- 44 -->        PDF

potrebe otrova kao i poslije njegove zabrane iznosi 13,0 vukova godišnje
i gotovo je jednak godišnjem mortalitetu u razdoblju intenzivne upotrebe
otrova koji je bio 12,6 vukova godišnje.


Odstrel vukova vršio se na četiri različita načina: dočekom na visokoj
čeki uz postavljeni mamac, pri slučajnom susretu u lovu na drugu divljač,
u skupnom lovu hajkom i vrebanjem. Najuspješniji način lova bio je dočekom
na čeki noću za mjesečine kojim je načinom od ukupno 301 ustrijeljenog
vuka stečen 121 (40%) vuk. Mečilišta su redovno snabdjevana uginulim
domaćim životinjama, klaoničkim otpacima i dr., a izlagan je i kukuruz radi
prihranjivanja medvjeda i divljih svinja. U lovu na medvjeda lovac ili
njegov pratilac redovno su strijeljali na vuka ako je došao na mečilište. Pri
slučajnom susretu lovca s vukom ustrijeljeno je 95 (32%) vukova, u organiziranim
hajkama 55 (18%), a u lovu vrebanjem 30 (10%) vukova.


Samo 13 (2%) vukova na ovom je području uhvaćeno u gvozda i stupice.
Od 49 (9%) vukova koji se vode da su stečeni na druge načine, 18 ih
je stradalo od prometnih sredstava, automobila (n = 16) i vlaka (n = 2).


slici je jelen uđavljen od vuka 1965. godine u lovištu Risnjak (Crni Lug)


The red deer was the second, alter the roe deer, big prey ol wolves. The picture
shows the red deer suffocated by wolf in the hunting area Risnjak (Crni Lug)
in 1965.


Foto: J. Mažić




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 43     <-- 43 -->        PDF

SI. 3. Cabarski lovci iz razdoblja uspješnih hajki na vukove oko 1960. godine
(18´o mortaliteta)


The hunters from Čabar around 1960 in the period of successful vol chases
(18% mortality)


Foto: A, Frković


jima vuka »može svatko tamaniti bilo kojim načinom«, pojedini lovci su
mimo znanja svojih matičnih lovačkih organizacija izlagali zatrovane meke.
Od 143 vuka stečena u posljednjih 14 godina samo ih je 6% (n = 9) otrovano
(0,6 vukova godišnje).


Prestankom korišćenja zatrovanih meka kao jednog od načina tamanjenja
vukova odstrel je postao glavnim uzrokom mortaliteta vuka u Gorskom
kotaru. U razdoblju intenzivnog korišćenja otrova 1945—60. od ukupno
201 ulovljenog vuka 31% (n = 63) stečeno je odstrelom (3,9 vukova godišnje).
Od 1961. do 1972. godine od 196 ulovljenih vukova 62% (n = 122)
bilo je ustrijeljeno (10,2 vuka godišnje) a u razdoblju od 1973. do 1986. od
143´ ulovljenih vukova odstrelom ih je stečeno 81% (n = 116) ili u prosjeku
8,3 vuka godišnje. Godišnji ukupni mortalitet vuka za vrijeme smanjene u


525




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 42     <-- 42 -->        PDF

skog gospodarstva. Najveći broj ovih opažanja uradili su čuvari lovišta
(lovnici) osmatrajući s visokih čeka uz postavljene mamce od strvina domaćih
životinja i divljači izlaganih tijekom godine. Takvih visokih čeka lociranih
na udaljenosti od 4—16 km jedne od druge bilo je ukupno 11 u razdoblju
1960—69, 15 u razdoblju 1970—75. i 26 u razdoblju 1976—86. Opažanja
na mečilištima, zimi slijeđenjem tragova kao i ona pri slučajnim susretima
s vucima dala su na neki način minimalne procjene visine populacija
vukova prisutnih na ovom području.


REZULTATI ISTRAŽIVANJA


U razdoblju od 42 godine (1945—86) u Gorskom kotaru je ukupno ulovljeno
540 vukova od čega je 301 (56%) ustrijeljen. 177 (33%) otrovano, 18
(3%) pregaženo automobilom odnosno stradalo od vlaka, 13 (2%) je uhvaćeno
u gvozda. 11 je uništeno u leglima, dok ih je 20 (4%) stradalo od nepoznatih
uzroka. Godišnji mortalitet kretao se od 3 do 27 vukova, sa srednjom
vrijednošću od 12.9 vukova godišnje. Godišnji ulov ovog predatora
kretao se od jednog vuka na 423 km2 do jednog vuka na 47 km2, u prosjeku
1 vuk/98 km2.


U odnosu na starost vuka ukupno je stečeno i´2´j (60" i,) vukova starijih
od jedne godine i 214 (40%) vukova mlađih od jedne godine. Od ukupnog
broja ulovljenih vukova 276 (53%) bila su muškog spola, a 245 (47%) ženskog
spola. Za 19 ulovljenih vukova nije bio utvrđen spol.


Prve dvije godine iza Drugog svjetskog rata ulov vukova bio je relativno
malen. Vukovi su pretežno sticani odstrelom. Početkom 1947, a posebno
1948. godine, uvođenjem novčane nagrade za ulov vuka, počele su
široke akcije uništavanja već tada prenamnoženog vuka na čitavom području
Jugoslavije, pa tako i u Gorskom kotaru. To je početak razdoblja masovnog
korišćenja otrova i postavljanja meka zatrovanih najprije strihninom
a potoni ampulama cijanovodične kiselhine. Do 1960. godine ovo je bio
najstrašniji i najefikasniji način uništavanja vukova. Od 201 vuka stečenog
u prvih 16 godina iza rata 62% (n = 125) bilo je otrovano (x = 7,8 vukova
godišnje). Ukupni prosječni godišnji ulov vukova u tom razdoblju iznosio je


12.6 vukova. Intenzitet korišćenja zatrovanih meka vidljiv je 1950. godine
kada ih je u Gorskom kotaru ukupno postavljeno 3.900 na 177 trovališta.
Neposrednim osmatranjem je utvrđeno da su 1.832 meke bile pojedene. Pored
vukova, kojima su prvenstveno bile namijenjene, na zatrovanim mekama
stradale su i druge mesojedne vrste kao lisica, jazavac, medvjed mrki i dr.
a također i neke prorijeđene vrste danjih ptica grabljivica (F r k o v i ć i
sur., 1987).
Razdoblje 1961—72. karakterizira smanjena upotreba zatrovanih meka u
Gorskom kotaru. Od 196 vukova stečenih u tom 12 godišnjem razdoblju samo
22% (n = 43) bilo je zatrovano (x = 3,6 vukova godišnje). Godine 1973. Šumsko
gospodarstvo Delnice, Šumsko gospodarstvo Vrbovsko kao i većina lovačkih
društava Gorskog kotara prestali su s korišćenjem zatrovanih meka. Time
se međutim nije u potpunosti prekinulo s korišćenjem otrova. Odredbama
Zakona o lovu NR Hrvatske i njegovim posebnim propisima (Naredba o
zaštićenoj i nezaštićenoj divljači i lovostaji) još od 1949. godine, prema ko


524




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 41     <-- 41 -->        PDF

´´%%


81. 2. Ukupno 95 (32´ „) vukova stečeno je pri slučajnim susretima, a 30 (10%)
u lovu vrebanjem. U zimskom razdoblju palo je čak 72´1 „ vukova stečenih svim
načinima lova
Accidental encountres account for 95 (32%) and hutners waiting lor a passing
wolf for 30 (10%) od bagged wolves. A total of 72% of wolves mortalities were*
taken in winter months´.


Foto: A. Frković




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 40     <-- 40 -->        PDF

Oko 35.000 stanovnika živi u raštrkanim naseljima okruženim manjim
poljoprivrednim površinama. Žitelji su pretežno zaposleni u šumarstvu i
drvnoj industriji, a sporadično se bave ektenzivno poljoprivredom i stočarstvom.
Stoka sitnog i krupnog zuba, uzgajana ekstenzivnim načinom, potencijalni
je plijen vuka ovog brdsko-planinskog kraja.


Od krupnih vrsta divljači koje su mogući plijen vuka ovdje stalno obitavaju:
jelen obični (Cervus elanhus), srna (Capreolus capreolus), divokoza
(Rupicapra rupicapra) i divlja svinja (Sus scrofa). Od šumskih koka tu su
zastupljene: tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus) i lještarka (Tetrastes bonasia).
Osim vuka od većih predatora obitavaju medvjed mrki (Ursus arctos),
lisica (Vulpes vulpes) i, od 1974. godine, introducirani ris (Lynx lynx).


METODA RADA


Podaci o ustrijeljenim kao i drugim načinima i sredstvima lova stečenim
vucima (trovanje, hvatanje u gvožđa i stupice, promet, prirodna uginuća)
u razdoblju od 1945. do 1959. temelje se na zapisnicima o pregledu ulovljenih
vukova, godišnjim izvještajima o ustrijeljenoj divljači, rješenjima


o isplati nagrada i dr., kako tadašnjih organizacija koje su gospodarile lovištima
tako i općinskih službi nadležnih za poslove lovstva. Manji broj
podataka za prvo poslijeratno razdoblje dobiven je uvidom u službene bilješke
zaposlenog šumarskog i lovnog osoblja, posebno čuvara lovišta. Svrsi
su poslužile i bilješke u šumskim kronikama, prigodni članci iz dnevnog tiska
te društvenog lovačkog glasila »Lovački vjesnik«, u kojima su objavljevani
prigodni napisi o rezultatima akcija tamanjenja vukova općinskih Štabova
za borbu protiv vukova, uspjesima pojedinih lovaca i lovačkih društava
u lovu na grabežljivce i dr. Glavnom autoru ovog rada bila je od velike
pomoći pri sakupljanju podataka o ulovu vukoav, brojnom stanju i štetama
arhiva bivšeg Šumskog gospodarstva »Viševica« Rijeka, čija je referada
lovstva organizirala i objedinjavala akcije na uništavanju tada prenamnoženih
vukova na području svog djelovanja pa tako i u Gorskom kotaru.
U razdoblju od 1960. do 1986. godine glavni autor, koji je profesionalno
zaposlen na poslovima lovstva u delničkom Šumskom gospodarstvu, imao
je uvid o svakom ulovljenom vuku. Kako su nagrade za lov vukova
isplaćivale i područne šumarije u Referadu lovstva redovno su pristizali zapisnici
o pregledu ustrijeljenih ili na druge načine stečenih vukova. Glavni
autor bio je član komisije za pregled ulovljenih vukova kao i općinskih Štabova
za borbu protiv vukova, koji su uz praćenje rezultata lova pratili i
dinamiku visine populacije vukova. Sve to je doprinijelo da se podaci izneseni
u ovom radu za minulo razdoblje od 42 godine mogu smatrati vjerodostojnima.


Za svaki ulov vuka evidentirano je mjesto ulova (općina, lovište, predjel),
uzrok smrti (mortalitet), spol i procijenjena doh (odrasli ili mladi vuk).
Evidencijom je obuhvaćeno i brojno stanje vukova bilo onih koji su vođeni
kao stalni bilo onih u prolazu. Ti podaci nisu međutim rezultat sistematskih
i organiziranih prebrojavanja već opažanja terenskih lovnih radnika zaposlenih
pri područnim šumarijama delničkog i vrbovskog (ogulinskog) Šum


522