DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 84     <-- 84 -->        PDF

U vrlo dokumentiranoj studiji »Kras hrvatske krajine.. .« objavljenoj u
Šumarskom listu, J. WESSELY (1878), uz mnoge druge originalne pojedinosti,
navodi prvi opis vegetacije s biljnogeografskim naglaskom i sadržajem.
Nadovezujući se na značajke reljefa, podneblja i tla, J. W. (str. 156) navodi
glavne zone u vertikalnom slojanju vegetacije od »pojasa obale do šuma na
gorju« ... Bez svake sumnje, to je potpun i sasvim suvremen opis zoniranja
vegetacije u podvelebitskom primorju, koji je u novije vrijeme produbljen
preciznijim fitosociološkim istraživanjima i suvremenom nomenklaturom šumskih
i ostalih biljnih zajednica.


»Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli
od Dalmatinske međe do Mrkoplja i Ogulina« (B. KOSOVIĆ 1914) zanimiv
je i s biljnogeografskog gledišta, kako zbog nacrta šuma tako i zbog opisa
šuma po predjelima i vrstama drveća. »Na mapi šuma ličke pukovnije označeno
je drveće prema starosti i gustoći obrasta manjima i većima stabalcima,
radi čega je mapa veoma pregledna. Ine vrste kultura označene su svaka svojom
bojom«. Prema međunarodnoj bibliografiji vegetacijskih karata (S. BERTOVlC
apud A. W. KÜCHLER, Lawrence, USA, 1966), proizlazi, da ta originalna mapa
šuma iz god. 1764. predstavlja jednu od najstarijih izrađenih karata vegetacije
u svijetu.


(Povijest šumarstva Hrvatske 1846—1976.


kroz stranice Šumarskog lista, Zagreb 1976,


str. 31)




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 83     <-- 83 -->        PDF

5. Brdski pojas cijeloga kontinentskog i mediteranskog dijela Hrvatske, s
više specifičnih bioklimata, fizionomski obilježavaju mnogobrojne šumske klimaksne
i paraklimaksne zajednice u kojima su edifikatori različite vrste
mezofilnih, termofilnih i kserofilnih listopadnih, poluzimzelenih i vazdazelenih
hrastova.
U brdskom su pojasu Ogulinskog kraja sjeveroistočni brežuljkasto-brdoviti
tereni i humlje koje se nastavljaju na kalepski niskogorski pojas i steru
se, ispod otprilike 600—500 m n. v., do tamošnjih polja i zaravni. Taj ogulinski
prostor na granici južnoga (mediteranoidnog) i sjevernoga (pravoga kontinent skoga)
brdskog pojasa Hrvatske, u prvom redu obilježavaju tri klimaksne hrastove
zajednice. To su mezotermno-polukserofitna šuma hrasta bjeloduba, običnog
graba i lipe — Tilio-Quercetum dalechampii (syn. južna varijanta as. Querco-
Carpinetum croaticum odnosno Querco petraeae-Carpinetum illyricum) i
neutroni ezofilna šuma pravog kitnjaka i običnog graba — Epimedio-Carpinetum
betuli (syn. središnja varijanta as. Q.-C. croaticum odnosno Q.p.-Carpinetum
illyricum). Treća je termofilna šuma hrasta medunca i crnograba —
Sesleria-Ostryetum carpinifoliae, razvijena zonalno južno od Brinja, a ekstrazonalno
na Veljunu, sjeverno od Ogulina te uz Dobru i Mrežnicu.


Zbog povoljnih životnih prilika za naseljavanje i izgradnju, poljodjelstvo
i stočarstvo, prirodan šumski pokrov u ovom pojasu je znatno reduciran a na
velikim površinama utjecan. Među različitim razvojnim stadijima šume ističu
se cerici, grabići (običnog i crnog graba), brezici, trepetljičici te šikare i šibljaci
različitoga sastava koje, ovisno o ekološkim prilikama izrađuju vrste: Fraxinus
ornus, Corylus avellana, Ligustrum vulgare, Crataegus sp. div., Rosa
sp. div., Rhamnus cathartica i R. frangula, Cornus mas i C. sanguinea, Viburnum
opulus i V. lantana, Prunus spinosa, Cotinus coggygria, Juniperus communis,
Berberis vulgaris i dr. Osobitost pojasa i susjedne površi su vrištine
i bujadnice iz acidofilne sveze Calluno-Genistion, vlažniji i suši tipovi livade
uspravnog ovsika i trputca — Bromo-Plantaginetum, mezofilne livade iz vegetacijske
sveze Arrhenatherion, fragmenti kamenjarskih pašnjaka {Satureio-
Ischaemetum) i dr.


6. Ravničarski pojas (planarne zone). U Ogulinskom su kraju to krška
polja i razmjerno zaravnjeni tereni unutar različitih orografskih pojasa koji
se, u usporedbi s neposrednim okolišem, odlikuju poznatim, više ili manje istaknutim
osobitostima mikroreljefa i nanoreljefa, hidrografije, edafskih faktora,
bioklimata i vegetacije. Jedino se u Drežničkom polju očuvao tipičan
predstavnik šumske vegetacije takvih ravničarskih poplavljivanih stojbina:
šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom — Genisto elatae-Quercetum roboris.
Osim mjestimičnog prehvaćanja nekih fitocenoza s okolnih uzdignutih
položaja, u pojedinim poljima su karakteristične higrofilne zajednice močvarnih
i dolinskih livada i voden jara (Cynosuretum cristati, Molinietum caricetosum
Hostianae, Deschampsietum caespitosae, Schoenetum nigricantis i dr.)
npr. u okolici Turković Sela, Josipdola, Plaškog, Blata i dr. Inače je osnovna
značajka pojasa i tamošnjih krških polja ... »polikulturan agrarni pejzaš
malih posjeda, ekonomski dosta ekstenzivan s raštrkanim naseljima ruralnog,
često prilično arhaičnog izgleda i nižega standarda« ... ali s uočljivim promjenama
na novo, bolje i suvremenije.
389




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 82     <-- 82 -->        PDF

n. v., kroz cijeli Ogulinski kraj. Naglašeno fizionomsko obilježje daju cijelom
pojasu prostrane mješovite bukovo-jelove šume i zajednice gotovo čistih četinjača
(jele, smreke, običnog i crnog bora). One postižu u tom visokogorskom
bioklimatu na karbonatnoj podlozi optimum razvitka i ubrajaju se među naše
gospodarski najvrednije sastojine. Tu je klimaksno područje šume bukve i
jele — Calamintho-Abieti-Fagetum (syn. Fagetum croaticum abietetosum, Abieti-
Fagetum illyricum dinarska varijanta), koja pripada svezi neutromezofilnih
šuma srednjoevropskog tipa Lonicero-Fagion te krške jele s jesenskom šašikom


— Seslerio autumnalis-Abietetum ülyricae, iz sveze Ostryo-Fagion. Među intrazonalnim
bazofilnim zajednicama pojasa ističu se (u okolišu Bjelolasice,
Smolnika, Jasenka i dr.) šume krške jele s milavom — Calamagrostio-Abietetum;
šuma običnog i crnog bora s božićnjakom — Helleboro-Pinetum sylvestris,
šuma smreke i običnog bora — Piceo-Pinetum sylvestris (syn. Piceetum dolomiticum)
te čisti jelici na dolomitima južno od Ličke Jesenice. Poznatu vegetacijsku
sliku višega gorskog pojasa Dinarida u Ogulinskom kraju upotpunjuju
i dvije izrazito acidofilne zajednice borealnog tipa iz sveze Vaccinio-Piceion,
u okolici Jasenka: gorska smrekova šuma — Aremonio-Piceetum excelsae (syn.
Piceetum montanum) i šuma obične jele s rebračom — Blechno-Abietetum.
4. Niži gorski pojas općenito uzevši obilježavaju: niskogorski bioklimat,
prirodan izostanak jele, smreke i ostale crnogorice, odnosno prostrani kompleksi
bjelogorice s prevladavanjem različitih fitocenoza bukve. U submontanom
pojasu Ogulinskog kraja, otprilike između 800 i 500 m n. v., na neutralnim
tlima povrh krednih i jurskih vapnenaca, razvijene su dvije klimatskozonske
zajednice. Prva i najrasprostranjenija je mezofilna gorska bukova šuma
— Lamio orvalae-Fagetum (syn. Fagetum croaticum montanum, Fagetum illyricum
montanum dinarska varijanta) iz sveze Lonicero-Fagion u kontinentskoj
regiji. Druga je na obroncima jače izloženih utjecaju mora, jugozapadno
od Brinja, floristički siromašnija termofilna, bukova šuma s jesenskom šašikom
— Seslerio autumnalis-Fagctum (syn. Fagetum croaticum seslerietosum,
Seslerio autumnalis-Fagetum illyricum) iz sveze Ostryo-Fagion. Prema novijim
spoznaja ta se zajednica, kao i zonalno viša šuma krške jele s jesenskom
šašikom već uključuje u sredozemnu fitogeografsku regiju. Slično ekološ´ko-
florističkim osobitostima bukovo-jelovih i ostalih zajednica uzraslih na dolomitima,
u ovom se pojasu ističe svojim prostranstvom reliktna šuma balkanske
bukve i javora gluhača — Aceri obtusati-Fagetum moesiacae (Helleboro-
Fagetum), koja nastava jurske dolomite cijeloga sjeveroistočnog podnožja Velike
i Male Kapele do približne crte Gomirje—Ogulin—Josipdol—Plaški—Lička
Jesenica. Površinski su manje zastupljene sekundarne šumice cmograba s
crnjušom — Erico-Ostryetum carpinifoliae i nekoliko degradacijskih stadija
u kojima se redovito pojavljuju Ostrya carpinifolia, Sorbus aria, Fraxinus or-
nus, Acer obtusatum, Rhamnus fallax, Cotinus coggygria, Viburnum lantana


i ostale termofilne biljke dolomitnih supstrata. Od acidofilnih intrazonalnih
šumskih zajednica koje su u Ogulinskom kraju vrlo rijetke, za spomenuti je


bukovu šumu s bekicama — Luzulo-Fagetum.


U višem i nižem gorskom pojasu, nakon sječa i potiskivanja šuma, razvijaju
se ovisno o ekološkim uvjetima i utjecaju čovjeka vrištine i gorske livade
iz vegetacijskih sveza Xero-Bromion condensati, Meso-Bromion erecti i


Nardo-Galion, a površinski su znatno manje obradive površine s malovrsnim
kulturama u tamošnjim poljima.


388




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Slika 5. Gospodarska jedinica Bršljanovica; visokogorski krajolik s bukovo-
jelovim šumama i livadama, jugoistočno od Saborskog
Snimio: J. Luić


tarno i prave planinske (alpinske) zajednice, npr.: pretplaninska bukova šuma,
klekovina bukve, klekovina malolisne lipe, šikara velelisne vrbe, neke
rudine (Festucetum pungentis, Caricetum jirmae, Laevi-Helianthemetum alpestris),
zajednice stjenjača (Asplenietum fissi, Potentilletum caulescentis, Potentilletum
clusianae), vegetacija visokih zeleni (»planinski vrtići«) i dr.


Potiskivanjem klekovine i šuma u cijelom subalpinskom pojasu, razvijaju
se intrazonalne fitocenoze i degradacijski stadiji među kojima prevladavaju
rudine i travnjačke zajednice najčešće iz vegetacijskih sveza Festucion pungentis
i Seslerion tenutfoliae.


3. Viši gorski pojas nadovezuje se u silaznom nizu na subalpinsku vegetacijsku
zonu i, osim manjih ogranaka i oaza, pruža se dijagonalno (u pravcu
SZ-JI) hrptom masiva Velike i Male Kapele, otprilike između i 1200 i 800 m


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 80     <-- 80 -->        PDF

monodominantna bukova zajednica, koja prema svojoj gornjoj granici postaje
sve nižih i granatijih stabala i grmolikog izgleda, poprimajući često i izgled
bukove klekovine — Homogyno alpinae-Fagetum fac. suffruticosum svega 1—2
m visoke. Na Makovniku i nekim drugim mjestima lokalno je razvijena hionofilna
paraklimaksna šuma gorskog javora i jasena — Lunario-Aceretum pseudoplatani
(syn. Aceri-Fraxinetum croaticum, A.-F. ülyricum).


Slika 4. Spektar biljnogeografskih elemenata Kleka i bližeg okoliša (po B.
Klapki).


U Ogulinskom kraju predstavlja upadljivu osobitost gorski masiv Kleka
(1182 m) i Klečice (1062 m), kojih vrlo istaknuti stjenoviti vrhovi i osobite
ekološke prilike uvjetuju poznatu specifičnost i bogatstvo biljnoga svijeta. U
klečkoj cvjetani ima oko 600 biljaka iz 76 porodica, koje se iitogeografskog i
historijsko-genetskoga gledišta mogu rasporediti u 13 skupina flornih elemenata
(slika 4.), a s fitocenološkoga stajališta izgrađuju dvadesetak tipično ili
nepotpuno razvijenih šumskih, livadnih i ostalih fitocenoza. Klek je naš najpoznatiji
lokalitet na kojem je izrazito razvijen fenomen vrhova (Po Scharfetteru
1938), tj. pojava da se zbog osamljenosti i istaknutosti vrha, izloženosti
jakom vjetru i zbog znatno izmijenjenih klimatskih prilika pojavljuju na nižim
položajima biljke i biljne zajednice iz viših predjela. Zato se u ogoljenoj
vršnoj zoni Kleka i Klečice, ovisno o ekspoziciji, nagibu stijena i terena i o
izloženosti vjetru, već iznad 1000 m n. v. razvijaju uz pretplaninske fragmen




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 79     <-- 79 -->        PDF

Pinetum mughi croaticum, Pinetum mughi illyricum), koja je klimatskozonska
zajednica na gornjoj prirodnoj granici šume prema pravom planinskom pojasu.
U klekovini bora česti su omanji šibi jaci velelisne vrbe — Salicetum appendiculatae
(Salicetum grandifoliae).


2. Niži prptplaninski pojas stere se ispod zone klekovine krivulja ili u
obliku oaza na istaknutim bilima i vrhovima Velike i Male Kapele, približno
iznad 1200 — 1100 m n. v. Klimaksna fitocenoza tog pojasa i bioklimata je
pretplaninska bukova šuma — Homogyno alpinae-Fagetum (syn. Fagetum croaticum
subalpinum, Aceri-Fagetum illyricum). To je floristički osiromaSena


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 78     <-- 78 -->        PDF

384




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 77     <-- 77 -->        PDF

Iskonska vegetacija u Hrvatskoj pripada šumskom području dviju biljnozemljopisnih
okružja (regija) sjevernoga umjerenog pojasa. Njihova granica
prolazi Ogulinskim krajem, u kojem je krajnji jugozapadni dio (JZ od Stajnice
i Brinja) u sredozemnoj (mediteranskoj) regiji, a svi ostali predjeli pripadaju
dinarskoj (ilirskoj ili zapadnobalkanskoj) provinciji kopnene ili kontinentske
(eurosibirsko-sjevernoameričke) fitogeografske regije. Uz izuzetak planinskog
(alpinskog) vegetacijskog pojasa, kojeg nema u cijeloj Hrvatskoj, unutar spomenutih
regija u Ogulinskom kraju su izraženi — kao uostalom u cijelom
visokom gorju Dinarida — od najviših vrhunaca prema nižim položajima ovi
vegetacijski pojasi (zone):


— pretplaninski (subalpinski)
1. viši (gornji) — oznaka A
2. niži {donji) — oznaka B
— gorsk i (montanski)
3. viši (altimontani) — kopneni (oznaka C) i primorski
4. niži (submontani) — kopneni (oznaka D) i primorski (oznaka H)
— brdsk i (kolinski)
5. kopneni (oznaka E) i primorski (oznaka J)
— ravničarski (planarni)
6. kopneni
Osim planarnih zona, koje mogu biti u različitim orografskim pojasima i
bioklimatima i s raznovrsnim vegetacijskim pokrovom, svaki od navedenih vegetacijskih
pojasa (potpojasa) karakteriziraju određene klimatoskozonske (klimatogene
fitocenoze se ne mogu uvijek i svugdje razviti zbog trajnog utjecaja
regionalne klime i neutralne do slabo kisele podloge, a s obzirom na razvitak
i rasprostranjenost (areal) mogu biti zonalne i ekstrazonalne. Međutim te klimatogene
fitocenoze se ne mogu uvijek i svugdje razviti zbog trajnog utjecaja
jednog ili više prevladavajućih abiotskih ili biots´kih činilaca na pojedinoj stojbini
(npr. kiselost, strmina, kamenitost i vlažnost tla, dugo ležanje snijega,
mraz, sječa, košnja, paša, požar i si.). Na takvim se mjestima razvijaju tzv.
lokalno uvjetovane (trajne, paraklimaksne) šumske, liva dne, kamenjarske i
druge zajednice. Neke se razvijaju samo u jednom (intrazonalne), a one sa
širom ekološkom amplitudom i u nekoliko (azonalne) vegetacijskih pojasa odnosno
klimatoskozonskih područja.


Većina šumskih, travnjačkih i ostalih zajednica Ogulinskog kraja poznata
je i opisana u mnogim publikacijama. Stoga se ovdje daje samo sažet regionalan
pregled klimatskozonskih i najvažnijih paraklimaksnih fitocenoza7 s obzirom
na njihovu rasprostranjenost u pojedinim orografskim i vegetacijskim
pojasima odnosno bioklimatima. U tom je smislu i prilagođenom sadržaju izrađena
karta 8.


1. Viši pretplaninski pojas. Općenito je površinski malen jer u visinskoj
zonaciji krških predjela (u Ogulinskom kraju je razvijen samo na Bjelolasici)
zahvaća tek najviše vrhove približno iznad 1400 m nadmorske visine. Predstavlja
ga dinarska klekovina bora krivulja — Lonicero-Pinetum mughi (syn.
7) U ovom se opisu koriste nazivi šumskih zajednica usklađeni s propisima
međunarodnog Kodeksa fitocenološke nomenklature (1976, 1986), a najvažniji (sada
nevažeći) stari nazivi i sinonimi su navedeni u zaporkama.


383




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 76     <-- 76 -->        PDF

J. Kugy, V. Borbäs, F. Morton i dr.) i domaći istraživači. Na dugim vegetacijskim
istraživanjima Hrvatskog primorja i predjela Gorske Hrvatske, Klek
su među prvim pohodili (od 1852 dalje) naši najstariji botaničari J. Schlos ser
i Lj. Vukotinović i pisci poznatog djela Flora Croatica (1869).
Zna se da Šloseru ... »bijaše nad svim, što svijet može ugodno pružati, najmilija
priroda« ... i taj je naučenjak svjetskog glasa i prvi predsjednik Hrvatskoga
planinarskog društva toliko zavolio Klek, da je prilikom odlikovanja
za svoja otkrića izabrao viteški pridjevak »Klekovski«. Od domaćih istraživača
u proučavanjima su još sudjelovali: K. Bošnjak , A. Heinz , A.
Langhoff er, Lj. Rossi a osobito D. Hire (1896, 1917. i dr.), koji je i
najzaslužniji za upoznavanje flore Kleka i Gorskog kotara. Općenite podatke
o sastavu i rasporedu vegetacije Kleka dao je G. B e c k-M annagett a (1901,
1906). Prve fitosociološke opise bukovih i smrekovih šuma Kapele, brdskih
livada i rudina Kleka objavio je u više publikacija I. Horva t (1930—1949).
a o nekim močvarnim i dolinskim livadama u okolici Ogulina i Plaškog piše
iS . Horvati ć (1930, 1931). Na spomenute radove nastavljaju se i najnovija
fitocenološka i tipološka istraživanja i kartiranja vegetacije, koja su proveli
S. B e r t o v i ć, V. G 1 a v a č, B. K1 a p k a, A. 2. L o v r i ć i Z. P e 1 c e r
(prov.) sa suradnicima.
Slika 3. Klek (1182 m); sjeverozapadni obronci s pretplaninskom bukovom
šumom, rudinama i vegetacijom stijena.
Snimio: S. Bertović


Kao svugdje tako i u Ogulinskom kraju na današnji izgled i zonalnost biljnog
pokrivača odlučno je utjecao a i danas djeluje niz prirodnih činitelja
a ti su: historija vegetacije, geografski položaj i blizina mora, reljef, podneblje.
vapnenačko-dolomitna podloga, vrste tla, biotski utjecaji i dr. Skupno djelovanje
svih tih faktora izraženo je u izgledu, florističkom sastavu, dinamici
razvitka, rasprostranjenosti i općim gospodarskim značajkama šumskih i ostalih
biljnih zajednica i njihovih degradacijskih stadija.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 75     <-- 75 -->        PDF

visökogorskom bioklimatu Delnica 45.7 i Parga 56.9 dana). Srednji broj dana
sa snijegom na tlu (= 1.0 cm) je u Ogulinu 54.2 (u Skradu 74.2 a u
Delnicama 82.8 dana). Snježna zima, tj. razmak od početka prvoga snježnog
pokrivača ujesen do svršetka posljednjeg u proljeće, u Ogulinu poprečno traje
130 dana (od 27. XI do 5. IV u prosjeku).


Osim opisanih značajki općenite klime (regionalne klime, makroklime)
u Ogulinskom su kraju izražene i poznate lokalne mikroklimatske razlike i
osobitosti. Njih uzrokuju u prvom redu mikroreljef, riječne doline, veće vodne
akumulacije (npr. umjetno jezero Sabljaci) i si. Bilo bi zanimljivo i važno
organizirati i provesti sezonska mi´kroklimatološka istraživanja na nekim lokalitetima,
kao što su na primjer Klek, Bjelolasica i Drežničko Polje.


VEGETACIJSKI POKROV


Po svom izgledu, sastavu, horizontalnoj rasprostranjenosti, visinskoj pojasovitosti
(zonaciji) i gospodarskoj važnosti — raslinstvo (biljni pokrov, vegetacija)
s cvjetanom (florom) jedna su od najmarkantnijih značajki svakog
kraja. Raznolikost samonikle (autohtone) vegetacije ovisi o mnogim prirodnim
činiteljima. Djelovanje tih abiotskih i biotskih faktora svugdje je isprepleteno
i u pogledu učinka na formiranje vegetacije zajedničko. Zbog svoje prilagodbe
različitim ekološkim prilikama s pravom se smatra da su vegetacija,
odnosno njezini sastavni članovi — šumske, travnjačke i ostale biljne zajednice
(fitocenoze) — najbolji pokazatelj (indikator) stanja ekosistema i životnih
zajednica (biocenoza) i najsigurnije polazište za različita istraživanja.


Biljni se svijet ubraja među rijetka prirodna bogatstva koje se neprekidno
i spontano obnavljaju. Ipak postoje granice njegove rasprostranjenosti,
opstanka i korištenja pa toj činjenici i zahtjevu treba danomice obraćati
sve veću brigu i pozornost. Raslinstvo je oduvijek svugdje i gospodarski važno
jer su šume, livade i ostali vegetacijski tipovi radovito neposredni objekti
korištenja u šumarstvu, poljodjelstvu, stočarstvu i mnogim drugim privrednim
granama. U novije se vrijeme shvatilo kako je nezamjenjiva uloga
vegetacije i za očuvanje osnovnih komponenata stojbine (staništa) i zdrave
čovjekove životne okolice pa nije presmjelo ustvrditi da gotovo nema prirodnog
očuvanja i zaštite od onečišćenja tla, voda i zraka bez pomoći biljnog,
osobito šumskog pokrivača.


Biljni svijet Ogulinskog kraja, osobito Kleka, Bjelolasice i Bijelih Stijena,
odavna je privlačio pozornost prirodoslovaca, planinara6 i ljubitelja prirode.
Već u 17. stoljeću Klek spominje u svom poznatom putopisu W. V a 1vaso
r (1689), B. Hacque t (1782) je među prvima objavio nalaze nekih
klečkih biljaka, a na Klek se popeo kao botaničar-amater i saski kralj Friedrich
August (1838) u pratnji ogulinskog oficira Josipa Jelačića. U botaničkim proučavanjima
— koja su prvo floristička, zatim fitogeografska i u novije vrijeme
biljnosociološka — sudjelovali su mnogi strani (M. Tommasini, C. Marchesetti,


6) Ogulinski kraj je poznat po dugoj i zapaženoj planinskoj tradiciji i o
nekim njegovim lokalitetima postoji bogata planinarska literatura — npr. 2. Poljak:
Vodič na Klek, Zagreb 1959; Vodič po Gorskom kotaru (Klek, Bijele Stijene, Bjelolasica),
Zagreb 1962; Bibliografija -Hrvatskog planinara« i -Naših planina« 1898—
—1975., Zagreb 1975. i dr.


381




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 74     <-- 74 -->        PDF

tremno suhim zrakom (srednja rel. vlaga zraka < 40°/o). Prema dosadašnjim
podacima najveći godišnji srednjaci relativne vlage zraka zabilježeni su u
visokogorskom (83—86%), nižem pretplaninskom (83"/») i niskogorskom (80—
82%») bioklimatu Hrvatske.


Naoblaka neposredno utječe na insolaciju, globalnu radijaciju i promet
topline, odnosno zagrijavanje i ohlađivanje atmosfere i tla te niz posrednih
promjena i procesa u prirodi. Na veličinu i raspored oblačnosti najviše utječu
gorja i more. Kao posljedica prodora zračnih masa iz Sredozemlja količina naoblake
(koja se označuje stupnjevima naoblake 0—10) naglo raste od primorja
prema gorskim predjelima Gorskoga kotara i Like. U cijeloj Hrvatskoj pa tako
i u Ogulinskom kraju najoblačniji je mjesec prosinac, rjeđe studeni (ili ta oba
mjeseca); najvedriji je kolovoz, rjeđe srpanj ili ta oba mjeseca. S obzirom
na godišnje srednjake naoblake od 6.4 u Ogulinu i 6.0 u Plaškom (tablice 1,
2) ti se krajevi ubrajaju u oblačniji dio Hrvatske, sa srednjom godišnjom naoblakom
više od 5 stupnjeva. U promatranom razdoblju u Ogulinu je godišnji
srednjak broja oblačnih dana (srednja dnevna naoblaka > 8.0) 154.9 a srednjak
broja vedrih dana (srednja dnevna naoblaka < 2.0) 51.0 dana. U Hrvatskoj
su od Ogulina oblačniji Parg i Zavižan (6.5) te Delnice i Lipik (6.6).
U granicama između 72 (u prosincu) i 485 (u srpnju), u Ogulinu godišnje
srednjak dnevne količine globalne radijacije iznosi 265 cal cm-2 dan-1.


Vjetar je važan u kombinaciji s ostalim meteorološkim elementima jer su
redovno određene meteorološke prilike povezane s određenim smjerom vjetra.
U Gorskoj Hrvatskoj smjer i brzina vjetra mnogo ovise o lokalnim reljefnim
oblicima, a od glavnih vjetrova najpoznatiji su i najvažniji bura i
jugo. Podataka o vjetru općenito ima malo, a zbog ilustracije dajemo one
za Ogulin (tablica 6).


Srednja razdioba smjerova vjetra ("«), prema stranama svijeta, u Ogulinu
(razdoblje 1948—1960.)
Tablica 6.


N NE E SE S SW W NW tiho


5.6 19.8 7.2 5.9 3.2 10.2 12.4 12.9 22.8
Režim strujanja zraka karakteriziraju, uz ostalo, broj dana s jakim vjetrom
(> 6 bofora) i s olujnim vjetrom (> 8 bofora). U Ogulinu pojava jakih
vjetrova zabilježena je u svim mjesecima, a godišnji srednjak iznosi 8.2
dana. Osim mjeseca V—VIII i u X pojava olujnih vjetrova zabilježena je
u svim ostalim mjesecima, a godišnji srednjak je 1.3 dana.


Klimatološke pojave. Osim opisanih glavnih klimatoloških elemenata i njihovih
nekih parametara, za općenitu klimatološku karakterizaciju pojedinih
lokaliteta i područja važne su i atmosferske pojave, odnosno njihovo pojavljivanje,
učestalost i trajanje. O njima u Ogulinskom kraju postoje sređeni i
dostupni podaci samo za meteorološku postaju Ogulin iz razdoblja 1948—
—1960. godine (tablica 1). Po srednjem broju dana s kišom (= 0.1 mm),
uz Skrad (147.0), Parg (145.4) i Delnice (142.0) — Ogulin (138.5) je među
najkišovitijim mjestima u Hrvatskoj. Ovisno o nadmorskoj visini u Gorskom
kotaru zimi padne do 60% oborina u obliku snijega. Srednjak broja dana sa
snijegom (= 0.1 mm) je za Ogulin 38.1 (zbog usporedbe: u Skradu 43.4 a u


380




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 73     <-- 73 -->        PDF

379




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 72     <-- 72 -->        PDF

metrijskog režima (s natpolovičnom množinom padalina u toplijoj polovici
godine)5. Iz graničnih vrijednosti oborina na meteorološkoj stanici Plaški (tablica
2) uočava se velika varijabilnost padalina u različitim godinama, što
je važna klimatska značajka opisivanih predjela. Količina padalina varira u
svibnju od 0 do 273 mm, u kolovozu 0 — 241 mm, u listopadu od 0 do 455 mm,
a između ekstremnih godina razlika je čak 769 mm. To pokazuje da u nekim
godinama mogu nastupiti suše i suhoće ili pak pasti velike količine oborina.
Između oborinskih parametara, važnih zbog pojačanih erozijskih procesa, osobito
treba istaknuti dva: najveće dnevne količine padalina — u Ogulinu iznose


82.7 mm (u Skradu 112.8 mm, u Zalesini 154.0 mm) te srednji broj dana s količinom
oborina = 20.0 mm — u Ogulinu 24.2 dana (u Skradu 28.7 i u Zalesini
34.0 dana). Slično temperaturama i u pogledu godišnjih i sezonskih količina
oborina već je prije utvrđena pravilnost odnosa između pojedinih bioklimata
ne samo u Gorskom kotaru (tablica 5, karte 6 i 7) nego i u cijeloj
Hrvatskoj.
Poprečne godišnje i sezonske količine padalina (mm) u nekim bioklimatima
(razdoblje 1948—1960.)
Tablica 5.


Meteorološka CS
D X *—<




c a bioklimat


stanica o 7


3 o 0)
Jj 7


0)


u tu >


o a
Ogulin 1517 354 312 442 409 680 837 ravničarski
Skrad 1723 376 384 522 441 834 889 niskogorski
Zalesina 1999 434 395 605 565 901 1098 visokogorski


Jasan i pregledan prikaz kombinacije temperatura i padalina, tih dvaju
najvažnijih klimatoloških elemenata koji bitno pridonose kara´kterizaciji regionalne
klime, u okolišu Ogulina i Plaškog, daju klimatski dijagrami izrađeni
u smislu H. Waltera (slika 2).


Vlaga zraka višestruko je važna za cjelokupnu tzv. živu i neživu prirodu.
O relativnoj vlazi zraka, uz ostalo, ovisi postanak oblaka, kiše, magle, rose,
mraza i drugih oborina. Iz godišnjeg hoda (tablice 1, 2) uočavaju se njezine
općenite karakteristike u ravničarskom dijelu Ogulinskog kraja: od maksimuma
u studenom i prosincu relativna vlaga zraka postupno opada do travnja,
a u najtoplijim mjesecima postiže svoj minimum. U Plaškom ona se u
pojedinim mjesecima različitih godina u razdoblju motrenja kretala između
niske (63%) i jako visoke ( > 85%>). Po dugogodišnjim srednjacima od 79°/o
u Plaškom i 770/o u Ogulinu ona je (prema ljestvici od sedam velikih stupnjeva
relativne vlage) u prosjeku 5, tj. nadosrednja (75—79°/o). Treba upozoriti da
je na meteorološkoj postaji Plaški zabilježen kao ekstremno vlažan (srednja
relativna vlaga zraka > 90%) mjesec prosinac u 1972. (92°/o) te 1976. i 1977.
godini (91°A>); a u cijelom razdoblju motrenja nema ni jednog mjeseca s eks


5) Granicu između ta dva pluviometrijska režima, tzv. crtu kontinentalnosti,
gdje je količina padalina gotovo izjednačena u toplijoj i hladnijoj polovici godine,
označio je približno na teritoriju SFRJ S. Ilešič (1968) ali bi je zbog njene važnosti
trebalo iscrpnije proučiti i odrediti s vegetacijskog i bioklimalološkog polazišta.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 71     <-- 71 -->        PDF

Srednje godišnje amplitude temperature zraka opadaju s povišenjem reljefa
i variraju u pojedinim godinama. Njihovi su srednjaci u Ogulinu 19.6°,
u Plaškom 19.2° C, a u cijelom Ogulinskom kraju (u razdoblju 1931—1960.)
oni su u granicama od 17 do 22° C. Najmanja su kolebanja u pretplaninskom
bioklimatu sjeverozapadnih krajeva a najveća u brdskom i ravničarskom bioklimatu
sjeveroistočnih kontinentskih predjela (karta 4). Osobito su zanimljive
ekstremne temperature zraka jer se u njihovim stvarnim apsolutnim granicama
odvijaju pomjene ekoloških prilika i sav život. U promatranim razdobljima
zabilježene su apsolutne maksimalne temperature zraka u Ogulinu
39.5° C (5. VII 1950), a u Plaškom 35.0° C (srpanj 1962), apsolutne minimalne
temperature zraka u Ogulinu —28.5° C (17. II 1956), a u Plaškom — 27.1° C
(siječanj 1968). Može se očekivati da su apsolutne maksimalne temperature
zraka zabilježene u Ogulinu i Plaškom ujedno najviše i u cijelom Ogulinskom
kraju. To se, međutim, ne može pouzdano ustvrditi za apsolutne minimalne
temperature zbog mogućih temperaturnih inverzija (i još nižih temperatura)
u ostalim zatvorenim krškirn poljima i uvalama viših područnih pojasa i bioklimata.
Osobitosti temperaturnog režima pokazuju i brojevi tzv. karakterističnih
dana (ledeni, studeni, hladni, vrući, dani s toplom noći) i broj dana
s karakterističnim temperaturama zraka (tablica 4). Ti podaci, uz ostalo, upućuju
na znatno različito trajanje vegetacijskog perioda u pojedinim orografskim
pojasima i bioklimatima.


Trajanje karakterističnih temperatura zraka (u danima) u nekim bioklimatima
(razdoblje 1948—1960.)
Tablica 4.


Meteorološka


0° 5° 10° 15° 20°C bioklimat


stanica


Ogulin 365 251 187 124 ravničarski
Skrad 326 195 158 123 niskogorski
Zalesina 297 212 149 70 visokogorski


Padaline (oborine) u obliku kiše, snijega, solike i tuče važan su bioekološki
činitelj, a njihova ukupna količina i razdioba tijekom godine (godišnji
hod) jedno je od glavnih obilježja podneblja. Množina oborina ovisi prije svega


o reljefu (orogenetske oborine) — povećava se s nadmorskom visinom i na
navjetrini a znatno opada u zavjetrini prema kišonosnim vjetrovima. U Ogulinskom
kraju količine padalina postupno rastu u granicama od 1000 mm
(u sjeveroistočnom najnižem, ravničarskom bioklimatu) do 3500 mm u sjeverozapadnom
višem pretplaninskom bioklimatu Bjelolasice (karta 5). Godišnji
hodovi oborina u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju pokazuju karakterističan
modificiran mediteranski pluviometrijski režim s maksimalnom količinom
padalina između listopada i prosinca. Trinaestgodišnji srednjak količine
oborina u Ogulinu iznosi 1517 mm, a 21-godišnji srednjak u Plaškom 1568 mm.
U 11 od 21 godine motrenja, na meteorološkoj postaji Plaški, godišnje su količine
padalina bile ispod, a u 10 godina iznad dugogodišnjega oborinskog srednjaka.
Također u Plaškom, od 21 promatrane godine, 9 pokazuje karakteristiku
maritimnog režima (više od 500/o ukupnih godišnjih oborina padne u
hladnijoj polovici godine), a 12 godina ima značajke kontinentskoga pluvio377




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 70     <-- 70 -->        PDF

376




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 69     <-- 69 -->        PDF

. mi.,,.rr:n^




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 68     <-- 68 -->        PDF

374




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 67     <-- 67 -->        PDF

(klimatskim tipom) i s određenim toj klimi prilagođenim vegetacijskim tipom
(biljnom zajednicom, fitocenozom). U smislu takve bioklimatološke interpretacije,
a uvažavajući geografski položaj, makroreljef i zonalni vegetacijski pokrov
— u Ogulinskom kraju su zastupljeni ovi regionalni bioklimati:


— pretplaninsk i (subalpinski), viši (oznaka 1) i niži (oznaka 2)

gorsk i (montanski), visokogorski (oznaka 3) i niskogorski (oznaka 4),
kopneni i primorski
— brdsk i
(kolinski), kopneni i primorski (oznaka 5)
— ravničarsk i (planarni), kopneni (oznaka 6)
Prostorni raspored navedenih bioklimata vidi se na karti 8-3
Najiscrpniji klimatološki podaci postoje za meteorološke stanice Ogulin
i Plaški (tablice 1 i 2) u istoimenim krškim poljima´´1, koja svojim uravnjenim
reljefom predstavljaju tamošnji ravničarski pojas (zonu) i bioklimat. O klimatskim
prilikama u ostalim predjelima Ogulinskog kraja, na žalost, nema
podataka ali se s dosta sigurnosti o njima može zaključivati na osnovi podataka
i spoznaja iz analognih bioklimata u susjednim predjelima Gorskog kotara
i Gorske Hrvatske (Bertović 1971, 1975 i dr.) te iz karata u Atlasu klime
SFRJ (karte 2—7).


Temperatura zraka. Ovisno o reljefu temperature zraka postupno opadaju
od nižih prema višim položajima. U Ogulinskom kraju razlika između srednjih
godišnjih (2° do 12° C) i sezonskih (u toplijoj polovici godine: od 8° do
18°C) temperatura zraka unutar graničnih bioklimata, tj. planarnog (Ogulin,
Plaški) i višega pretplaninskog (Bjelolasica) iznosi oko 10° C. U tom su rasponu
i temperaturne prilike brdskog, gorskih i nižeg pretplaninskog bioklimata
(karta 2 i 3). U dugogodišnjem prosjeku najhladniji je mjesec siječanj a najtopliji
srpanj. Okoliš Ogulina i Plaškoga ima 6 hladnih mjeseci (I—IV, XI,
XII), tj. sa srednjom mjesečnom temperaturom zraka ispod 10" C, isto toliko
umjerenih (V — X) s poprečnom temperaturom između 10° i 20° C, a bez ijednoga
toplog mjeseca, sa srednjom temperaturom zraka iznad 20° C. Za ilustraciju
razlika između pojedinih bioklimata mogu poslužiti i podaci o sezonskim
temperaturama, tj. u pojedinim godišnjim dobima, toplijoj (IV—IX) i hladnijoj
(X — III) polovici godine (tablica 3).


Poprečne sezonske temperature zraka ("Q u nekim bioklimatima
(razdoblje 1948—1960.) Tablica 3.


Meteorološka
stanica X w bioklimat
o s a l i
Ogulin 9,7 19.1°4
10.6
N
1.4
g
16.2
X
4.2 ravničarski
Skrad 7.6 17.1 9.0 0.3 14.2 2.8 niskogorski
Zalesina 6.3 15.9 7.9 —1.0 12.9 1.6 visokogorski


3) Zbog različitih metodskih pristupa, sadržaja i namjene, razumljive su izvjesne
razlike u pojedinostima, između karata 2—7 i karte 8.


4) Premda postoje i za Ogulin, ovdje su za dulje razdoblje sređeni podaci
meteorološke stanice Plaški pa su zato »sigurniji«, da se daljnjim produživanjem
motrenja ne bi bitno izmijenili.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 66     <-- 66 -->        PDF

372




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 65     <-- 65 -->        PDF

371




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 64     <-- 64 -->        PDF

polazište i oslonac za klimatološka, vegetacijska i ostala istraživanja pa se tako
dobiva dobra predodžba o međuovisnosti mnogih važnih komponenata prirodnih
sustava odnosno ekosistema i o njihovoj prostornoj raspodjeli (karta 8), što
je višestruko znanstveno i praktično važno.


PODNEBLJE


Poznata je nenadomjestiva uloga atmosfere, vremena i podneblja (klime,
klimata) za život i gotovo sve ljudske djelatnosti, za opstanak biljnog i životinjskoga
svijeta, za sveukupne osobitosti i funkcioniranje ekosistema odnosno
cijele b:osfere. Unatoč sezonskim i godišnjim oscilacijama, vrijeme d podneblje
svugdje su stoljećima razmjerno stabilni, čovjek na njih može malo ili
nimalo utjecati pa su odlučujući faktor u protežiranju ili limitiranju gotovo
svih zahvata u prostoru. To se osobito odražava u poljodjelstvu i šumarstvu,
odnosno unapređivanju biljne proizvodnje.


Podneblje Ogulinskog kraja još nije cjelovito opisano, a mnogi istraživači
ga tek spominju u različitim klimatološkim studijama. Razlog je u tome, što
na ogulinskom području uza svu njegovu zanimljivost i važnost, nažalost, ima
vrlo malo meteoroloških stanica i podataka. Kao najstarije, iz razdoblja 1925


— 1940. g., spominju se kišomjerne (ombrometrijske) stanice Ogulin i Gomirje.
Danas u Ogulinskom kraju postoje: glavna meteorološka stanica Ogulin
(H8 328 m,

Hs 385 m,

14´ N, X 15° 03´ E. Gr.) te kišomjerne (oborinske) stanice: Brinje, Jezerane,
Josipdol, Modruš, Ostari je, P. Drežnica, Saborsko i Tounj — Zdenac.
Geografski položaj, maritiman utjecaj Jadrana i poznate modifikatorske
raznolikosti reljefa uvjetuju u podneblju Ogulinskog kraja prijelazno obilježje
sredozemne (mediteranske) i kontinentske klime; u pojedinim godinama
jače je izražen utjecaj toplih i vlažnih zračnih masa iz Sredozemlja ili pak
prevladava prodor hladnoga kontinentskoga zraka sa sasvim drugačijim vremenskim
i klimatskim osobitostima. U duhu nekoliko najpoznatijih klasifikacija
klime, pripadnost i značajke podneblja Ogulinskog kraja su ove. Po


W. Köppenu (N. Pleško, B. Kirigin) visovi iznad 1200 m nadm. visine pripadaju
zoni D-borealno-subarktičke odnosno hladne snježne šumske klime (oznaka
Dfsbx"), a ostali predjeli zoni C — umjereno tople kišne klime (oznaka Cfsbx").
Prema C. W. Thornthwaiteu (N. Pleško), podneblje Ogulinskog kraja je perhumidno
s indeksom efektivnosti oborina P/E = 128. U smislu klasifikacije
H. Waltera (S. Bertović) Ogulinski je kraj u umjereno hladnom klimatu, s
izrazitim ali ne vrlo dugim hladnim razdobljem godine, kakvog predstavlja
glavni klimatski tip VI, u kojem se javlja i planinska klimatska zona (tip X).
Mnogi strani istraživači (W. Koppen, H. Brockmann-Jerosch, E. Rubel,


H. Mayr, L. S. Berg i dr.) klasificiraju i označuju klime na osnovi raslinstva
odnosno njegovih fizionomski, bioekološki i slično opisanih, klimatološki karakteriziranih,
fitogeografskih jedinica. Prihvaćajući i produbljujući takvo gledište,
u novije vrijeme (Bertović 1975 — 1987) definiran je i koristi se za
klimatološke opise i karte razmjerno manjih predjela pojam bioklimat odnosno
fitoklimat (fitobioklimat). Pod tim se podrazumijeva prostorno definiran
pojas (područje, potpodručje) ili lokalitet s izraženim osobitostima podneblja


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 61     <-- 61 -->        PDF

može biti manje ili više valovit. U brdima i gorju ima manjih ravnih površina
koje se zovu zaravn i (zaravanci, tavani) i sedla . Površina reljefa može
biti pokrivena mrtvim pokrovom (tla, mrtvi organski pokrov, tekuće i stajaće
vode) i živim pokrovom (prirodno raslinstvo, šumske i ratarske kulture i si.).
Obličje terena važan je preinačivač (modifikator) ekoloških prilika, znatno
utječe na abiotske i biotske činitelje, osobito na klimu i tlo, a u konačnici
na samonikli šumski i ostali vegetacijski pokrivač.


O reljef nm faktorima, osobito u gorskim krajevima, ovisi npr. tlak, temperatura
i vlaga zraka; količina, vrsta i raspored padalina; smjer, jačina i
učestalost vjetrova; trajanje naoblake; pojave magle, mraza, snježnog pokrivača
i dr. Povećanjem visine uz ostalo se snizuje temperatura (oko 0,40° C
za svakih 100 m), povećava količina oborina i skraćuje razdoblje razvitka vegetacije
(oko 11,5 dana za svakih 100 m visine). Južni (prisojni) pristranci
gorskih bila i vrhova imaju od 1,5 do 2,5 puta veću insolaciju, topliji su i
suši od sjevernih (osojnih), koji su zasjenjeniji, hladniji i vlažniji. Opisane
i ostale reljefne i klimatske razlike uvjetuju različitosti: tvorbe tla, fizikalnih,
kemijskih i bioloških svojstava tala te izgleda, sastava i zonacije raslinstva.
Jakost tog djelovanja i promjena mijenja se, općenito uzevši, od mora prema
unutrašnjosti i od podnožja prema gorskim bilima i vrhovima.


Sve netom opisano o postanku, kategorijama i parametrima reljefa, o
njegovu utjecaju na podneblje, pedosferu i raslinstvo te svakidašnji život


— prisutno je i aktualno u Ogulinskom kraju i neposredno utkano u njegovim
prirodnim, društveno-gospodarskim i ostalim značajkama. Za razliku od
geomorfoloških osobitosti Ogulinskog kraja, spominjanih u mnogim starijim
(slika 1) i novijim geološkim radovima stranih i domaćih istraživača — reljefu
kao ekološkom faktoru tek je u novije vrijeme obraćeno više pozornosti u
vegetacijskim, pedološkim i tipološkim istraživanjima te u prostornom planiranju.
Klfk.
TriU


Slika 1. Fluvijalna površ s ponikvama iznad Mrežnice kod Tržića (po J. C v i-
j i ć u): 1. Kanjonska dolina Mrežnice u vapnencu i dolomitu, duboka oko 30 m;
2. Površ koja prati cijelu dolinu; 3. Razvode izbušeno ponikvama.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 60     <-- 60 -->        PDF

RELJEF, PODNEBLJE I VEGETACIJSKI POKROV


Stjepan BERTOVlC*


Osim geološko-petrografskih, hidroloških i pedoloških značajki — reljef,
podneblje i vegetacijski pokrov ubrajaju se među osnovne prirodne osobitosti
svakoga kraja. Njihovo poznavanje sve je važnije a uvažavanje sve potrebnije
u svakodnevnom životu, u šumarstvu, poljodjelstvu i drugim gospodarskim
djelatnostima te u zaštiti čovjekove životne okolice. S tih polazišta
i zbog zanimljivosti sadržaja namijenjenoga širem krugu čitatelja ukratko
ćemo opisati općenite i neposredne spoznaje koje su podudarne s ovdje naslovljenom
tematikom u Ogulinskom kraju i njegovom bližem okolišu.


RELJEF


Zna se da oblike krute Zemljine površine (reljef) kroz tisućljeća stvaraju
i mijenjaju fizikalne, kemijske i biološke sile; one djeluju na Zemljinoj površini
(egzogeni procesi) ili u unutrašnjosti (endogeni procesi). Erozija, denudacija,
sedimentacija i dr. uvjetovani su vanjskim (voda, led, vjetar, organizmi), a
potresi i si. uglavnom unutrašnjim zemaljskim silama. U neposrednom procesu
tvorbe i promjena obličja terena one djeluju pojedinačno ili skupno.
Petrografska podloga primarna je masa koja kroz tisućljeća pod utjecajem
prirodnih faktora i čovjeka mijenja oblik, raspada se i troši. Za postanak i
i razvitak reljefa u našoj zemlji najvažnije su taložne (sedimentne) stijene,
koje tvore glavni matični supstrat; to su vapnenci, dolomiti a
donekle i klastično kamenje (pješčenjaci, lapori, fluvioglacialni i drugi
nanosi). Vrsta stijena često uvjetuje jasne i specifične razlike u oblicima reljefa;
npr. vapnenci i dolomiti stvaraju vrlo karakteristične fenomene i forme
(krš), troše se sporo, a na površinu izbijaju često oštri kameni blokovi.


Osim geografskog položaja, nastanka i litološke podloge za karakterizaciju
i djelovanje reljefa važna su i ova njegova svojstva: obujam, oblici
(forme), živi i mrtvi pokrov te reljefni (orografski) faktori; razvedenost terena,
veličina i smjer pružanja masiva, nadmorska visina (elevacija), izloženost
(ekspozicija) i nagib (inklinacija).


S obzirom na rasprostranjenost i visinske razlike razlikuju se ovi razredi
(kategorije) reljefa: megareljef, makroreljef, mezoreljef,
mikroreljef i nan o reljef. Oblici terena uglavnom su i s p o n i,
udubine i ravnice. Isponi (izbočine, konveksni, pozitivni oblici)
nadvisuju susjedni teren sa svih strana. Udubin e su upuštene (konkavne,
negativne) forme reljefa s dnom i pristrancima: doline, uvale (udoline, uleknine,
kotline), ponikve (vrtače), polja i dr. Ravnic e su veći predjeli s neznatnim
razlikama između pozitivnih i negativnih oblika; njhov mikroreljef


* Dr Stjepan Bertović, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
366




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 63     <-- 63 -->        PDF

1500 750 400 200 m nadmorske visine
Reljef — visinske zone Ogulinskog kraja


Sa širega bioekološkog polazišta i za različite svrhe nastoji se u novije
vrijeme (Bertović 1984—1987) da se utvrde i izdvoje takve reljefne cjeline
— orografski pojasi i potpojasi — unutar kojih su obuhvaćeni izjednačeni utjecaji
i promjene koje proizvode svi reljefni faktori na podneblje i vegetacijski
pokrov nekog područja. U tom se smislu na cijelom teritoriju SFRJ mogu
izdvojiti markantni te mnogostrano važni i upotrebljivi ovi orografski pojasi
(i potpojasi): planinski, pretplaninski (viši i niži), gorski (viši i niži), brdski
i ravničarski. Na prerezu između najviše (Bjelolasica, 1533 m) i najniže
(dolina Mrežnice, 154 m) točke Ogulinskog kraja, u rasponu od 1379 m, zastupljeni
su, osim planinskog, svi ostali pojasi i potpojasi.2 Oni su ujedno realno


2) U gorju cijele Hrvatske najistaknutiji vrhunci dosežu u viši pretplaninski
pojas (fitoklimat klekovine bora krivulja). Stoga se u Hrvatskoj, strogo uzevši, ne
može govoriti o planinskom orografskom pojasu, o planinskoj klimi i o planinskom
vegetacijskom pojasu, jer oni stvarno postoje samo u Sloveniji, Crnoj Gori,
Kosovu i Makedoniji. S obzirom na opisanu reljefnu raščlanjenost cijelog teritorija
SFRJ — sa geografskoga, reljefnog, meteorološko-klimatološkog, vegetacijskog, prometnog
i drugih stajališta — očigledno je preširok i deplasiran često upotrebljavan
termin »brdsko-planinski« tereni, područja, krajevi i si.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 62     <-- 62 -->        PDF

U prostranom masivu krških Dinarida, oko 40 km udaljenom od mora,
na granici Visokoga dinarskog Krša i Niskog (Plitkog) ili Karlovačkog krša


— Ogulinski kraj obuhvaća dijelove ulančenog gorja Velike i Male Kapele
s izrazitim dinarskim (SZ-JI) pravcem pružanja glavnih gorskih bila, prigorja
i većine područnih krških udolina i polja. Sve su stijene koje danas izgrađuju
Ogulinski kraj taložni i sedimentni karbonati. To su pretežno vapnenci i dolomiti
različite geološke starosti koji daju osnovno, opće poznato, krško obilježje
svom reljefu i ostalim ekološkim faktorima krajine. Kako se zna, svi
reljefni oblici mogu se svrstati u dvije skupine — tektonsku i erozijsku. S tog
polazišta u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju prevladava erozivni reljef,
nastao erozijskim procesima koji su uvelike razorili izvornu tektonsku strukturu.
U makroreljefu Ogulinskog kraja prevladava izazita visokokapelska gorska
barijera, u kojoj se, od sjeverozapada prema jugu, od najviših vrhova
ističu: Bijela Kosa (1289 m), Mirkovica (1283 m), Smolnik (1219 m), Crna
Kosa (1139 m), Bjelolasica (1533 m), Klek (1182 m) i Velika Javornica (1375 m),
a južno u Maloj Kapeli: Kapela (1092 m), Makovnik (1164 m), Oštri Vrh (1156
m), Kameniti Vrh (1181 m), Veliki Javcmik (1141 m) i Velika Titra (1003 m).
U cijelom ogulinskom području polja su krška, razmjerno malena i izolirana
ali pejzažno markantna i sa znatnim reljefnim i ekonomsko-geografskim
značenjem. Na različitim su nadmorskim visinama i odlikuju se uobičajeno
spojenim tektonskim, fluvijalnim i korozijskim procesima prilikom postanka.
U velikokapelskom dijelu Ogulinskog kraja nižu se od sjevera prema jugu
ova polja: Musulinsko (596 rn)1, Jasenačko (619 m), Krakarsko (463 m), Drežnička
(468—437 m), Lokve (540 m), Gostovo (700 m), Crnac (460 m), Stajničko
(495 m), Lipičko (617 m), Letinačko (600 m), u okolici Križpolja (550 m), Brinja
(480 — 470 m) i Rapajića (433 m) te Ličke Jasenice (478 m) na krajnjem jugoistoku.


Od opisanih predjela markantno se razlikuje, reljefnim i ostalim ekološkim
prilikama, sjeveroistočni dio Ogulinskog kraja. Ondje podnožje visokokapelske
gorske barijere završava Prijelaznom Ogulinsko-plaščanskom udolinom, koju
prema istoku zatvara granični brežuljkasti prostor Plitkog krša Peripanonske
zone Hrvatske. Tu se iznad korozivne krške zaravni uspinju mnogobrojna
izolirana brda (samačka brda, humovi) poput otoka, npr. Kuštrovka (630 m),
Krpelj (512 m), Veljun (616 m) i Stražbenica (621 m), Treskavac (521 m).
Pečenica 565 m), Hum (863 m) i drugi. Ogulinsko (320 m) i Plaščansko (369 m)
polje dva su tamošnja izrazita i najrasprostranjenija krška polja, dinarskog
pružanja, tipične valovitosti dna ili njegovih blaže položenih strana, koje su
ispresijecane mnogobrojnim kraćim, širokim i plitkim dolovima.


Općenite karakteristike megareljefa Ogulinskog kraja vide se na preglednoj
karti 1. Osim izrazito dinarskog pravca pružanja dobro su uočljivi razvedenost,
geografski i površinski raspored i odnos pojedinih (proizvoljno odabranih)
visinskih zona, koje su s obzirom na sitno mjerilo karte izdvojene
prema slojničkoj ljestvici i razmaku od 100 i 250 m. Reljefne karte slične vrste
i sadržaja — različitih mjerila i hipsometrijskih ljestvica — najčešće su u
stručnoj primijenjenoj kartografiji. One, međutim, daju samo zornu predodžbu
terena sa zonama odabranih nadmorskih visina.


1) Označene nadmorske visine dna polja su približne, prema podacima na
sekcijama u mjerilu 1:100.000.


368