DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 84 <-- 84 --> PDF |
U vrlo dokumentiranoj studiji »Kras hrvatske krajine.. .« objavljenoj u Šumarskom listu, J. WESSELY (1878), uz mnoge druge originalne pojedinosti, navodi prvi opis vegetacije s biljnogeografskim naglaskom i sadržajem. Nadovezujući se na značajke reljefa, podneblja i tla, J. W. (str. 156) navodi glavne zone u vertikalnom slojanju vegetacije od »pojasa obale do šuma na gorju« ... Bez svake sumnje, to je potpun i sasvim suvremen opis zoniranja vegetacije u podvelebitskom primorju, koji je u novije vrijeme produbljen preciznijim fitosociološkim istraživanjima i suvremenom nomenklaturom šumskih i ostalih biljnih zajednica. »Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske međe do Mrkoplja i Ogulina« (B. KOSOVIĆ 1914) zanimiv je i s biljnogeografskog gledišta, kako zbog nacrta šuma tako i zbog opisa šuma po predjelima i vrstama drveća. »Na mapi šuma ličke pukovnije označeno je drveće prema starosti i gustoći obrasta manjima i većima stabalcima, radi čega je mapa veoma pregledna. Ine vrste kultura označene su svaka svojom bojom«. Prema međunarodnoj bibliografiji vegetacijskih karata (S. BERTOVlC apud A. W. KÜCHLER, Lawrence, USA, 1966), proizlazi, da ta originalna mapa šuma iz god. 1764. predstavlja jednu od najstarijih izrađenih karata vegetacije u svijetu. (Povijest šumarstva Hrvatske 1846—1976. kroz stranice Šumarskog lista, Zagreb 1976, str. 31) |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 83 <-- 83 --> PDF |
5. Brdski pojas cijeloga kontinentskog i mediteranskog dijela Hrvatske, s više specifičnih bioklimata, fizionomski obilježavaju mnogobrojne šumske klimaksne i paraklimaksne zajednice u kojima su edifikatori različite vrste mezofilnih, termofilnih i kserofilnih listopadnih, poluzimzelenih i vazdazelenih hrastova. U brdskom su pojasu Ogulinskog kraja sjeveroistočni brežuljkasto-brdoviti tereni i humlje koje se nastavljaju na kalepski niskogorski pojas i steru se, ispod otprilike 600—500 m n. v., do tamošnjih polja i zaravni. Taj ogulinski prostor na granici južnoga (mediteranoidnog) i sjevernoga (pravoga kontinent skoga) brdskog pojasa Hrvatske, u prvom redu obilježavaju tri klimaksne hrastove zajednice. To su mezotermno-polukserofitna šuma hrasta bjeloduba, običnog graba i lipe — Tilio-Quercetum dalechampii (syn. južna varijanta as. Querco- Carpinetum croaticum odnosno Querco petraeae-Carpinetum illyricum) i neutroni ezofilna šuma pravog kitnjaka i običnog graba — Epimedio-Carpinetum betuli (syn. središnja varijanta as. Q.-C. croaticum odnosno Q.p.-Carpinetum illyricum). Treća je termofilna šuma hrasta medunca i crnograba — Sesleria-Ostryetum carpinifoliae, razvijena zonalno južno od Brinja, a ekstrazonalno na Veljunu, sjeverno od Ogulina te uz Dobru i Mrežnicu. Zbog povoljnih životnih prilika za naseljavanje i izgradnju, poljodjelstvo i stočarstvo, prirodan šumski pokrov u ovom pojasu je znatno reduciran a na velikim površinama utjecan. Među različitim razvojnim stadijima šume ističu se cerici, grabići (običnog i crnog graba), brezici, trepetljičici te šikare i šibljaci različitoga sastava koje, ovisno o ekološkim prilikama izrađuju vrste: Fraxinus ornus, Corylus avellana, Ligustrum vulgare, Crataegus sp. div., Rosa sp. div., Rhamnus cathartica i R. frangula, Cornus mas i C. sanguinea, Viburnum opulus i V. lantana, Prunus spinosa, Cotinus coggygria, Juniperus communis, Berberis vulgaris i dr. Osobitost pojasa i susjedne površi su vrištine i bujadnice iz acidofilne sveze Calluno-Genistion, vlažniji i suši tipovi livade uspravnog ovsika i trputca — Bromo-Plantaginetum, mezofilne livade iz vegetacijske sveze Arrhenatherion, fragmenti kamenjarskih pašnjaka {Satureio- Ischaemetum) i dr. 6. Ravničarski pojas (planarne zone). U Ogulinskom su kraju to krška polja i razmjerno zaravnjeni tereni unutar različitih orografskih pojasa koji se, u usporedbi s neposrednim okolišem, odlikuju poznatim, više ili manje istaknutim osobitostima mikroreljefa i nanoreljefa, hidrografije, edafskih faktora, bioklimata i vegetacije. Jedino se u Drežničkom polju očuvao tipičan predstavnik šumske vegetacije takvih ravničarskih poplavljivanih stojbina: šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom — Genisto elatae-Quercetum roboris. Osim mjestimičnog prehvaćanja nekih fitocenoza s okolnih uzdignutih položaja, u pojedinim poljima su karakteristične higrofilne zajednice močvarnih i dolinskih livada i voden jara (Cynosuretum cristati, Molinietum caricetosum Hostianae, Deschampsietum caespitosae, Schoenetum nigricantis i dr.) npr. u okolici Turković Sela, Josipdola, Plaškog, Blata i dr. Inače je osnovna značajka pojasa i tamošnjih krških polja ... »polikulturan agrarni pejzaš malih posjeda, ekonomski dosta ekstenzivan s raštrkanim naseljima ruralnog, često prilično arhaičnog izgleda i nižega standarda« ... ali s uočljivim promjenama na novo, bolje i suvremenije. 389 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 70 <-- 70 --> PDF |
376 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 69 <-- 69 --> PDF |
. mi.,,.rr:n^ |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 68 <-- 68 --> PDF |
374 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 67 <-- 67 --> PDF |
(klimatskim tipom) i s određenim toj klimi prilagođenim vegetacijskim tipom (biljnom zajednicom, fitocenozom). U smislu takve bioklimatološke interpretacije, a uvažavajući geografski položaj, makroreljef i zonalni vegetacijski pokrov — u Ogulinskom kraju su zastupljeni ovi regionalni bioklimati: — pretplaninsk i (subalpinski), viši (oznaka 1) i niži (oznaka 2) — gorsk i (montanski), visokogorski (oznaka 3) i niskogorski (oznaka 4), kopneni i primorski — brdsk i (kolinski), kopneni i primorski (oznaka 5) — ravničarsk i (planarni), kopneni (oznaka 6) Prostorni raspored navedenih bioklimata vidi se na karti 8-3 Najiscrpniji klimatološki podaci postoje za meteorološke stanice Ogulin i Plaški (tablice 1 i 2) u istoimenim krškim poljima´´1, koja svojim uravnjenim reljefom predstavljaju tamošnji ravničarski pojas (zonu) i bioklimat. O klimatskim prilikama u ostalim predjelima Ogulinskog kraja, na žalost, nema podataka ali se s dosta sigurnosti o njima može zaključivati na osnovi podataka i spoznaja iz analognih bioklimata u susjednim predjelima Gorskog kotara i Gorske Hrvatske (Bertović 1971, 1975 i dr.) te iz karata u Atlasu klime SFRJ (karte 2—7). Temperatura zraka. Ovisno o reljefu temperature zraka postupno opadaju od nižih prema višim položajima. U Ogulinskom kraju razlika između srednjih godišnjih (2° do 12° C) i sezonskih (u toplijoj polovici godine: od 8° do 18°C) temperatura zraka unutar graničnih bioklimata, tj. planarnog (Ogulin, Plaški) i višega pretplaninskog (Bjelolasica) iznosi oko 10° C. U tom su rasponu i temperaturne prilike brdskog, gorskih i nižeg pretplaninskog bioklimata (karta 2 i 3). U dugogodišnjem prosjeku najhladniji je mjesec siječanj a najtopliji srpanj. Okoliš Ogulina i Plaškoga ima 6 hladnih mjeseci (I—IV, XI, XII), tj. sa srednjom mjesečnom temperaturom zraka ispod 10" C, isto toliko umjerenih (V — X) s poprečnom temperaturom između 10° i 20° C, a bez ijednoga toplog mjeseca, sa srednjom temperaturom zraka iznad 20° C. Za ilustraciju razlika između pojedinih bioklimata mogu poslužiti i podaci o sezonskim temperaturama, tj. u pojedinim godišnjim dobima, toplijoj (IV—IX) i hladnijoj (X — III) polovici godine (tablica 3). Poprečne sezonske temperature zraka ("Q u nekim bioklimatima (razdoblje 1948—1960.) Tablica 3. Meteorološka stanica X w bioklimat o s a l i Ogulin 9,7 19.1°4 10.6 N 1.4 g 16.2 X 4.2 ravničarski Skrad 7.6 17.1 9.0 0.3 14.2 2.8 niskogorski Zalesina 6.3 15.9 7.9 —1.0 12.9 1.6 visokogorski 3) Zbog različitih metodskih pristupa, sadržaja i namjene, razumljive su izvjesne razlike u pojedinostima, između karata 2—7 i karte 8. 4) Premda postoje i za Ogulin, ovdje su za dulje razdoblje sređeni podaci meteorološke stanice Plaški pa su zato »sigurniji«, da se daljnjim produživanjem motrenja ne bi bitno izmijenili. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 66 <-- 66 --> PDF |
372 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 65 <-- 65 --> PDF |
371 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 64 <-- 64 --> PDF |
polazište i oslonac za klimatološka, vegetacijska i ostala istraživanja pa se tako dobiva dobra predodžba o međuovisnosti mnogih važnih komponenata prirodnih sustava odnosno ekosistema i o njihovoj prostornoj raspodjeli (karta 8), što je višestruko znanstveno i praktično važno. PODNEBLJE Poznata je nenadomjestiva uloga atmosfere, vremena i podneblja (klime, klimata) za život i gotovo sve ljudske djelatnosti, za opstanak biljnog i životinjskoga svijeta, za sveukupne osobitosti i funkcioniranje ekosistema odnosno cijele b:osfere. Unatoč sezonskim i godišnjim oscilacijama, vrijeme d podneblje svugdje su stoljećima razmjerno stabilni, čovjek na njih može malo ili nimalo utjecati pa su odlučujući faktor u protežiranju ili limitiranju gotovo svih zahvata u prostoru. To se osobito odražava u poljodjelstvu i šumarstvu, odnosno unapređivanju biljne proizvodnje. Podneblje Ogulinskog kraja još nije cjelovito opisano, a mnogi istraživači ga tek spominju u različitim klimatološkim studijama. Razlog je u tome, što na ogulinskom području uza svu njegovu zanimljivost i važnost, nažalost, ima vrlo malo meteoroloških stanica i podataka. Kao najstarije, iz razdoblja 1925 — 1940. g., spominju se kišomjerne (ombrometrijske) stanice Ogulin i Gomirje. Danas u Ogulinskom kraju postoje: glavna meteorološka stanica Ogulin (H8 328 m, Hs 385 m, 14´ N, X 15° 03´ E. Gr.) te kišomjerne (oborinske) stanice: Brinje, Jezerane, |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 63 <-- 63 --> PDF |
1500 750 400 200 m nadmorske visine Reljef — visinske zone Ogulinskog kraja Sa širega bioekološkog polazišta i za različite svrhe nastoji se u novije vrijeme (Bertović 1984—1987) da se utvrde i izdvoje takve reljefne cjeline — orografski pojasi i potpojasi — unutar kojih su obuhvaćeni izjednačeni utjecaji i promjene koje proizvode svi reljefni faktori na podneblje i vegetacijski pokrov nekog područja. U tom se smislu na cijelom teritoriju SFRJ mogu izdvojiti markantni te mnogostrano važni i upotrebljivi ovi orografski pojasi (i potpojasi): planinski, pretplaninski (viši i niži), gorski (viši i niži), brdski i ravničarski. Na prerezu između najviše (Bjelolasica, 1533 m) i najniže (dolina Mrežnice, 154 m) točke Ogulinskog kraja, u rasponu od 1379 m, zastupljeni su, osim planinskog, svi ostali pojasi i potpojasi.2 Oni su ujedno realno 2) U gorju cijele Hrvatske najistaknutiji vrhunci dosežu u viši pretplaninski pojas (fitoklimat klekovine bora krivulja). Stoga se u Hrvatskoj, strogo uzevši, ne može govoriti o planinskom orografskom pojasu, o planinskoj klimi i o planinskom vegetacijskom pojasu, jer oni stvarno postoje samo u Sloveniji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. S obzirom na opisanu reljefnu raščlanjenost cijelog teritorija SFRJ — sa geografskoga, reljefnog, meteorološko-klimatološkog, vegetacijskog, prometnog i drugih stajališta — očigledno je preširok i deplasiran često upotrebljavan termin »brdsko-planinski« tereni, područja, krajevi i si. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 62 <-- 62 --> PDF |
U prostranom masivu krških Dinarida, oko 40 km udaljenom od mora, na granici Visokoga dinarskog Krša i Niskog (Plitkog) ili Karlovačkog krša — Ogulinski kraj obuhvaća dijelove ulančenog gorja Velike i Male Kapele s izrazitim dinarskim (SZ-JI) pravcem pružanja glavnih gorskih bila, prigorja i većine područnih krških udolina i polja. Sve su stijene koje danas izgrađuju Ogulinski kraj taložni i sedimentni karbonati. To su pretežno vapnenci i dolomiti različite geološke starosti koji daju osnovno, opće poznato, krško obilježje svom reljefu i ostalim ekološkim faktorima krajine. Kako se zna, svi reljefni oblici mogu se svrstati u dvije skupine — tektonsku i erozijsku. S tog polazišta u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju prevladava erozivni reljef, nastao erozijskim procesima koji su uvelike razorili izvornu tektonsku strukturu. U makroreljefu Ogulinskog kraja prevladava izazita visokokapelska gorska barijera, u kojoj se, od sjeverozapada prema jugu, od najviših vrhova ističu: Bijela Kosa (1289 m), Mirkovica (1283 m), Smolnik (1219 m), Crna Kosa (1139 m), Bjelolasica (1533 m), Klek (1182 m) i Velika Javornica (1375 m), a južno u Maloj Kapeli: Kapela (1092 m), Makovnik (1164 m), Oštri Vrh (1156 m), Kameniti Vrh (1181 m), Veliki Javcmik (1141 m) i Velika Titra (1003 m). U cijelom ogulinskom području polja su krška, razmjerno malena i izolirana ali pejzažno markantna i sa znatnim reljefnim i ekonomsko-geografskim značenjem. Na različitim su nadmorskim visinama i odlikuju se uobičajeno spojenim tektonskim, fluvijalnim i korozijskim procesima prilikom postanka. U velikokapelskom dijelu Ogulinskog kraja nižu se od sjevera prema jugu ova polja: Musulinsko (596 rn)1, Jasenačko (619 m), Krakarsko (463 m), Drežnička (468—437 m), Lokve (540 m), Gostovo (700 m), Crnac (460 m), Stajničko (495 m), Lipičko (617 m), Letinačko (600 m), u okolici Križpolja (550 m), Brinja (480 — 470 m) i Rapajića (433 m) te Ličke Jasenice (478 m) na krajnjem jugoistoku. Od opisanih predjela markantno se razlikuje, reljefnim i ostalim ekološkim prilikama, sjeveroistočni dio Ogulinskog kraja. Ondje podnožje visokokapelske gorske barijere završava Prijelaznom Ogulinsko-plaščanskom udolinom, koju prema istoku zatvara granični brežuljkasti prostor Plitkog krša Peripanonske zone Hrvatske. Tu se iznad korozivne krške zaravni uspinju mnogobrojna izolirana brda (samačka brda, humovi) poput otoka, npr. Kuštrovka (630 m), Krpelj (512 m), Veljun (616 m) i Stražbenica (621 m), Treskavac (521 m). Pečenica 565 m), Hum (863 m) i drugi. Ogulinsko (320 m) i Plaščansko (369 m) polje dva su tamošnja izrazita i najrasprostranjenija krška polja, dinarskog pružanja, tipične valovitosti dna ili njegovih blaže položenih strana, koje su ispresijecane mnogobrojnim kraćim, širokim i plitkim dolovima. Općenite karakteristike megareljefa Ogulinskog kraja vide se na preglednoj karti 1. Osim izrazito dinarskog pravca pružanja dobro su uočljivi razvedenost, geografski i površinski raspored i odnos pojedinih (proizvoljno odabranih) visinskih zona, koje su s obzirom na sitno mjerilo karte izdvojene prema slojničkoj ljestvici i razmaku od 100 i 250 m. Reljefne karte slične vrste i sadržaja — različitih mjerila i hipsometrijskih ljestvica — najčešće su u stručnoj primijenjenoj kartografiji. One, međutim, daju samo zornu predodžbu terena sa zonama odabranih nadmorskih visina. 1) Označene nadmorske visine dna polja su približne, prema podacima na sekcijama u mjerilu 1:100.000. 368 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 82 <-- 82 --> PDF |
n. v., kroz cijeli Ogulinski kraj. Naglašeno fizionomsko obilježje daju cijelom pojasu prostrane mješovite bukovo-jelove šume i zajednice gotovo čistih četinjača (jele, smreke, običnog i crnog bora). One postižu u tom visokogorskom bioklimatu na karbonatnoj podlozi optimum razvitka i ubrajaju se među naše gospodarski najvrednije sastojine. Tu je klimaksno područje šume bukve i jele — Calamintho-Abieti-Fagetum (syn. Fagetum croaticum abietetosum, Abieti- Fagetum illyricum dinarska varijanta), koja pripada svezi neutromezofilnih šuma srednjoevropskog tipa Lonicero-Fagion te krške jele s jesenskom šašikom — Seslerio autumnalis-Abietetum ülyricae, iz sveze Ostryo-Fagion. Među intrazonalnim bazofilnim zajednicama pojasa ističu se (u okolišu Bjelolasice, Smolnika, Jasenka i dr.) šume krške jele s milavom — Calamagrostio-Abietetum; šuma običnog i crnog bora s božićnjakom — Helleboro-Pinetum sylvestris, šuma smreke i običnog bora — Piceo-Pinetum sylvestris (syn. Piceetum dolomiticum) te čisti jelici na dolomitima južno od Ličke Jesenice. Poznatu vegetacijsku sliku višega gorskog pojasa Dinarida u Ogulinskom kraju upotpunjuju i dvije izrazito acidofilne zajednice borealnog tipa iz sveze Vaccinio-Piceion, u okolici Jasenka: gorska smrekova šuma — Aremonio-Piceetum excelsae (syn. Piceetum montanum) i šuma obične jele s rebračom — Blechno-Abietetum. 4. Niži gorski pojas općenito uzevši obilježavaju: niskogorski bioklimat, prirodan izostanak jele, smreke i ostale crnogorice, odnosno prostrani kompleksi bjelogorice s prevladavanjem različitih fitocenoza bukve. U submontanom pojasu Ogulinskog kraja, otprilike između 800 i 500 m n. v., na neutralnim tlima povrh krednih i jurskih vapnenaca, razvijene su dvije klimatskozonske zajednice. Prva i najrasprostranjenija je mezofilna gorska bukova šuma — Lamio orvalae-Fagetum (syn. Fagetum croaticum montanum, Fagetum illyricum montanum dinarska varijanta) iz sveze Lonicero-Fagion u kontinentskoj regiji. Druga je na obroncima jače izloženih utjecaju mora, jugozapadno od Brinja, floristički siromašnija termofilna, bukova šuma s jesenskom šašikom — Seslerio autumnalis-Fagctum (syn. Fagetum croaticum seslerietosum, Seslerio autumnalis-Fagetum illyricum) iz sveze Ostryo-Fagion. Prema novijim spoznaja ta se zajednica, kao i zonalno viša šuma krške jele s jesenskom šašikom već uključuje u sredozemnu fitogeografsku regiju. Slično ekološ´ko- florističkim osobitostima bukovo-jelovih i ostalih zajednica uzraslih na dolomitima, u ovom se pojasu ističe svojim prostranstvom reliktna šuma balkanske bukve i javora gluhača — Aceri obtusati-Fagetum moesiacae (Helleboro- Fagetum), koja nastava jurske dolomite cijeloga sjeveroistočnog podnožja Velike i Male Kapele do približne crte Gomirje—Ogulin—Josipdol—Plaški—Lička Jesenica. Površinski su manje zastupljene sekundarne šumice cmograba s crnjušom — Erico-Ostryetum carpinifoliae i nekoliko degradacijskih stadija u kojima se redovito pojavljuju Ostrya carpinifolia, Sorbus aria, Fraxinus or- nus, Acer obtusatum, Rhamnus fallax, Cotinus coggygria, Viburnum lantana i ostale termofilne biljke dolomitnih supstrata. Od acidofilnih intrazonalnih šumskih zajednica koje su u Ogulinskom kraju vrlo rijetke, za spomenuti je bukovu šumu s bekicama — Luzulo-Fagetum. U višem i nižem gorskom pojasu, nakon sječa i potiskivanja šuma, razvijaju se ovisno o ekološkim uvjetima i utjecaju čovjeka vrištine i gorske livade iz vegetacijskih sveza Xero-Bromion condensati, Meso-Bromion erecti i Nardo-Galion, a površinski su znatno manje obradive površine s malovrsnim kulturama u tamošnjim poljima. 388 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Slika 5. Gospodarska jedinica Bršljanovica; visokogorski krajolik s bukovo- jelovim šumama i livadama, jugoistočno od Saborskog Snimio: J. Luić tarno i prave planinske (alpinske) zajednice, npr.: pretplaninska bukova šuma, klekovina bukve, klekovina malolisne lipe, šikara velelisne vrbe, neke rudine (Festucetum pungentis, Caricetum jirmae, Laevi-Helianthemetum alpestris), zajednice stjenjača (Asplenietum fissi, Potentilletum caulescentis, Potentilletum clusianae), vegetacija visokih zeleni (»planinski vrtići«) i dr. Potiskivanjem klekovine i šuma u cijelom subalpinskom pojasu, razvijaju se intrazonalne fitocenoze i degradacijski stadiji među kojima prevladavaju rudine i travnjačke zajednice najčešće iz vegetacijskih sveza Festucion pungentis i Seslerion tenutfoliae. 3. Viši gorski pojas nadovezuje se u silaznom nizu na subalpinsku vegetacijsku zonu i, osim manjih ogranaka i oaza, pruža se dijagonalno (u pravcu SZ-JI) hrptom masiva Velike i Male Kapele, otprilike između i 1200 i 800 m |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 80 <-- 80 --> PDF |
monodominantna bukova zajednica, koja prema svojoj gornjoj granici postaje sve nižih i granatijih stabala i grmolikog izgleda, poprimajući često i izgled bukove klekovine — Homogyno alpinae-Fagetum fac. suffruticosum svega 1—2 m visoke. Na Makovniku i nekim drugim mjestima lokalno je razvijena hionofilna paraklimaksna šuma gorskog javora i jasena — Lunario-Aceretum pseudoplatani (syn. Aceri-Fraxinetum croaticum, A.-F. ülyricum). Slika 4. Spektar biljnogeografskih elemenata Kleka i bližeg okoliša (po B. Klapki). U Ogulinskom kraju predstavlja upadljivu osobitost gorski masiv Kleka (1182 m) i Klečice (1062 m), kojih vrlo istaknuti stjenoviti vrhovi i osobite ekološke prilike uvjetuju poznatu specifičnost i bogatstvo biljnoga svijeta. U klečkoj cvjetani ima oko 600 biljaka iz 76 porodica, koje se iitogeografskog i historijsko-genetskoga gledišta mogu rasporediti u 13 skupina flornih elemenata (slika 4.), a s fitocenološkoga stajališta izgrađuju dvadesetak tipično ili nepotpuno razvijenih šumskih, livadnih i ostalih fitocenoza. Klek je naš najpoznatiji lokalitet na kojem je izrazito razvijen fenomen vrhova (Po Scharfetteru 1938), tj. pojava da se zbog osamljenosti i istaknutosti vrha, izloženosti jakom vjetru i zbog znatno izmijenjenih klimatskih prilika pojavljuju na nižim položajima biljke i biljne zajednice iz viših predjela. Zato se u ogoljenoj vršnoj zoni Kleka i Klečice, ovisno o ekspoziciji, nagibu stijena i terena i o izloženosti vjetru, već iznad 1000 m n. v. razvijaju uz pretplaninske fragmen |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Pinetum mughi croaticum, Pinetum mughi illyricum), koja je klimatskozonska zajednica na gornjoj prirodnoj granici šume prema pravom planinskom pojasu. U klekovini bora česti su omanji šibi jaci velelisne vrbe — Salicetum appendiculatae (Salicetum grandifoliae). 2. Niži prptplaninski pojas stere se ispod zone klekovine krivulja ili u obliku oaza na istaknutim bilima i vrhovima Velike i Male Kapele, približno iznad 1200 — 1100 m n. v. Klimaksna fitocenoza tog pojasa i bioklimata je pretplaninska bukova šuma — Homogyno alpinae-Fagetum (syn. Fagetum croaticum subalpinum, Aceri-Fagetum illyricum). To je floristički osiromaSena |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 78 <-- 78 --> PDF |
384 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 77 <-- 77 --> PDF |
Iskonska vegetacija u Hrvatskoj pripada šumskom području dviju biljnozemljopisnih okružja (regija) sjevernoga umjerenog pojasa. Njihova granica prolazi Ogulinskim krajem, u kojem je krajnji jugozapadni dio (JZ od Stajnice i Brinja) u sredozemnoj (mediteranskoj) regiji, a svi ostali predjeli pripadaju dinarskoj (ilirskoj ili zapadnobalkanskoj) provinciji kopnene ili kontinentske (eurosibirsko-sjevernoameričke) fitogeografske regije. Uz izuzetak planinskog (alpinskog) vegetacijskog pojasa, kojeg nema u cijeloj Hrvatskoj, unutar spomenutih regija u Ogulinskom kraju su izraženi — kao uostalom u cijelom visokom gorju Dinarida — od najviših vrhunaca prema nižim položajima ovi vegetacijski pojasi (zone): — pretplaninski (subalpinski) 1. viši (gornji) — oznaka A 2. niži {donji) — oznaka B — gorsk i (montanski) 3. viši (altimontani) — kopneni (oznaka C) i primorski 4. niži (submontani) — kopneni (oznaka D) i primorski (oznaka H) — brdsk i (kolinski) 5. kopneni (oznaka E) i primorski (oznaka J) — ravničarski (planarni) 6. kopneni Osim planarnih zona, koje mogu biti u različitim orografskim pojasima i bioklimatima i s raznovrsnim vegetacijskim pokrovom, svaki od navedenih vegetacijskih pojasa (potpojasa) karakteriziraju određene klimatoskozonske (klimatogene fitocenoze se ne mogu uvijek i svugdje razviti zbog trajnog utjecaja regionalne klime i neutralne do slabo kisele podloge, a s obzirom na razvitak i rasprostranjenost (areal) mogu biti zonalne i ekstrazonalne. Međutim te klimatogene fitocenoze se ne mogu uvijek i svugdje razviti zbog trajnog utjecaja jednog ili više prevladavajućih abiotskih ili biots´kih činilaca na pojedinoj stojbini (npr. kiselost, strmina, kamenitost i vlažnost tla, dugo ležanje snijega, mraz, sječa, košnja, paša, požar i si.). Na takvim se mjestima razvijaju tzv. lokalno uvjetovane (trajne, paraklimaksne) šumske, liva dne, kamenjarske i druge zajednice. Neke se razvijaju samo u jednom (intrazonalne), a one sa širom ekološkom amplitudom i u nekoliko (azonalne) vegetacijskih pojasa odnosno klimatoskozonskih područja. Većina šumskih, travnjačkih i ostalih zajednica Ogulinskog kraja poznata je i opisana u mnogim publikacijama. Stoga se ovdje daje samo sažet regionalan pregled klimatskozonskih i najvažnijih paraklimaksnih fitocenoza7 s obzirom na njihovu rasprostranjenost u pojedinim orografskim i vegetacijskim pojasima odnosno bioklimatima. U tom je smislu i prilagođenom sadržaju izrađena karta 8. 1. Viši pretplaninski pojas. Općenito je površinski malen jer u visinskoj zonaciji krških predjela (u Ogulinskom kraju je razvijen samo na Bjelolasici) zahvaća tek najviše vrhove približno iznad 1400 m nadmorske visine. Predstavlja ga dinarska klekovina bora krivulja — Lonicero-Pinetum mughi (syn. 7) U ovom se opisu koriste nazivi šumskih zajednica usklađeni s propisima međunarodnog Kodeksa fitocenološke nomenklature (1976, 1986), a najvažniji (sada nevažeći) stari nazivi i sinonimi su navedeni u zaporkama. 383 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 76 <-- 76 --> PDF |
J. Kugy, V. Borbäs, F. Morton i dr.) i domaći istraživači. Na dugim vegetacijskim istraživanjima Hrvatskog primorja i predjela Gorske Hrvatske, Klek su među prvim pohodili (od 1852 dalje) naši najstariji botaničari J. Schlos ser i Lj. Vukotinović i pisci poznatog djela Flora Croatica (1869). Zna se da Šloseru ... »bijaše nad svim, što svijet može ugodno pružati, najmilija priroda« ... i taj je naučenjak svjetskog glasa i prvi predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva toliko zavolio Klek, da je prilikom odlikovanja za svoja otkrića izabrao viteški pridjevak »Klekovski«. Od domaćih istraživača u proučavanjima su još sudjelovali: K. Bošnjak , A. Heinz , A. Langhoff er, Lj. Rossi a osobito D. Hire (1896, 1917. i dr.), koji je i najzaslužniji za upoznavanje flore Kleka i Gorskog kotara. Općenite podatke o sastavu i rasporedu vegetacije Kleka dao je G. B e c k-M annagett a (1901, 1906). Prve fitosociološke opise bukovih i smrekovih šuma Kapele, brdskih livada i rudina Kleka objavio je u više publikacija I. Horva t (1930—1949). a o nekim močvarnim i dolinskim livadama u okolici Ogulina i Plaškog piše iS . Horvati ć (1930, 1931). Na spomenute radove nastavljaju se i najnovija fitocenološka i tipološka istraživanja i kartiranja vegetacije, koja su proveli S. B e r t o v i ć, V. G 1 a v a č, B. K1 a p k a, A. 2. L o v r i ć i Z. P e 1 c e r (prov.) sa suradnicima. Slika 3. Klek (1182 m); sjeverozapadni obronci s pretplaninskom bukovom šumom, rudinama i vegetacijom stijena. Snimio: S. Bertović Kao svugdje tako i u Ogulinskom kraju na današnji izgled i zonalnost biljnog pokrivača odlučno je utjecao a i danas djeluje niz prirodnih činitelja a ti su: historija vegetacije, geografski položaj i blizina mora, reljef, podneblje. vapnenačko-dolomitna podloga, vrste tla, biotski utjecaji i dr. Skupno djelovanje svih tih faktora izraženo je u izgledu, florističkom sastavu, dinamici razvitka, rasprostranjenosti i općim gospodarskim značajkama šumskih i ostalih biljnih zajednica i njihovih degradacijskih stadija. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 75 <-- 75 --> PDF |
visökogorskom bioklimatu Delnica 45.7 i Parga 56.9 dana). Srednji broj dana sa snijegom na tlu (= 1.0 cm) je u Ogulinu 54.2 (u Skradu 74.2 a u Delnicama 82.8 dana). Snježna zima, tj. razmak od početka prvoga snježnog pokrivača ujesen do svršetka posljednjeg u proljeće, u Ogulinu poprečno traje 130 dana (od 27. XI do 5. IV u prosjeku). Osim opisanih značajki općenite klime (regionalne klime, makroklime) u Ogulinskom su kraju izražene i poznate lokalne mikroklimatske razlike i osobitosti. Njih uzrokuju u prvom redu mikroreljef, riječne doline, veće vodne akumulacije (npr. umjetno jezero Sabljaci) i si. Bilo bi zanimljivo i važno organizirati i provesti sezonska mi´kroklimatološka istraživanja na nekim lokalitetima, kao što su na primjer Klek, Bjelolasica i Drežničko Polje. VEGETACIJSKI POKROV Po svom izgledu, sastavu, horizontalnoj rasprostranjenosti, visinskoj pojasovitosti (zonaciji) i gospodarskoj važnosti — raslinstvo (biljni pokrov, vegetacija) s cvjetanom (florom) jedna su od najmarkantnijih značajki svakog kraja. Raznolikost samonikle (autohtone) vegetacije ovisi o mnogim prirodnim činiteljima. Djelovanje tih abiotskih i biotskih faktora svugdje je isprepleteno i u pogledu učinka na formiranje vegetacije zajedničko. Zbog svoje prilagodbe različitim ekološkim prilikama s pravom se smatra da su vegetacija, odnosno njezini sastavni članovi — šumske, travnjačke i ostale biljne zajednice (fitocenoze) — najbolji pokazatelj (indikator) stanja ekosistema i životnih zajednica (biocenoza) i najsigurnije polazište za različita istraživanja. Biljni se svijet ubraja među rijetka prirodna bogatstva koje se neprekidno i spontano obnavljaju. Ipak postoje granice njegove rasprostranjenosti, opstanka i korištenja pa toj činjenici i zahtjevu treba danomice obraćati sve veću brigu i pozornost. Raslinstvo je oduvijek svugdje i gospodarski važno jer su šume, livade i ostali vegetacijski tipovi radovito neposredni objekti korištenja u šumarstvu, poljodjelstvu, stočarstvu i mnogim drugim privrednim granama. U novije se vrijeme shvatilo kako je nezamjenjiva uloga vegetacije i za očuvanje osnovnih komponenata stojbine (staništa) i zdrave čovjekove životne okolice pa nije presmjelo ustvrditi da gotovo nema prirodnog očuvanja i zaštite od onečišćenja tla, voda i zraka bez pomoći biljnog, osobito šumskog pokrivača. Biljni svijet Ogulinskog kraja, osobito Kleka, Bjelolasice i Bijelih Stijena, odavna je privlačio pozornost prirodoslovaca, planinara6 i ljubitelja prirode. Već u 17. stoljeću Klek spominje u svom poznatom putopisu W. V a 1vaso r (1689), B. Hacque t (1782) je među prvima objavio nalaze nekih klečkih biljaka, a na Klek se popeo kao botaničar-amater i saski kralj Friedrich August (1838) u pratnji ogulinskog oficira Josipa Jelačića. U botaničkim proučavanjima — koja su prvo floristička, zatim fitogeografska i u novije vrijeme biljnosociološka — sudjelovali su mnogi strani (M. Tommasini, C. Marchesetti, 6) Ogulinski kraj je poznat po dugoj i zapaženoj planinskoj tradiciji i o nekim njegovim lokalitetima postoji bogata planinarska literatura — npr. 2. Poljak: Vodič na Klek, Zagreb 1959; Vodič po Gorskom kotaru (Klek, Bijele Stijene, Bjelolasica), Zagreb 1962; Bibliografija -Hrvatskog planinara« i -Naših planina« 1898— —1975., Zagreb 1975. i dr. 381 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 74 <-- 74 --> PDF |
tremno suhim zrakom (srednja rel. vlaga zraka < 40°/o). Prema dosadašnjim podacima najveći godišnji srednjaci relativne vlage zraka zabilježeni su u visokogorskom (83—86%), nižem pretplaninskom (83"/») i niskogorskom (80— 82%») bioklimatu Hrvatske. Naoblaka neposredno utječe na insolaciju, globalnu radijaciju i promet topline, odnosno zagrijavanje i ohlađivanje atmosfere i tla te niz posrednih promjena i procesa u prirodi. Na veličinu i raspored oblačnosti najviše utječu gorja i more. Kao posljedica prodora zračnih masa iz Sredozemlja količina naoblake (koja se označuje stupnjevima naoblake 0—10) naglo raste od primorja prema gorskim predjelima Gorskoga kotara i Like. U cijeloj Hrvatskoj pa tako i u Ogulinskom kraju najoblačniji je mjesec prosinac, rjeđe studeni (ili ta oba mjeseca); najvedriji je kolovoz, rjeđe srpanj ili ta oba mjeseca. S obzirom na godišnje srednjake naoblake od 6.4 u Ogulinu i 6.0 u Plaškom (tablice 1, 2) ti se krajevi ubrajaju u oblačniji dio Hrvatske, sa srednjom godišnjom naoblakom više od 5 stupnjeva. U promatranom razdoblju u Ogulinu je godišnji srednjak broja oblačnih dana (srednja dnevna naoblaka > 8.0) 154.9 a srednjak broja vedrih dana (srednja dnevna naoblaka < 2.0) 51.0 dana. U Hrvatskoj su od Ogulina oblačniji Parg i Zavižan (6.5) te Delnice i Lipik (6.6). U granicama između 72 (u prosincu) i 485 (u srpnju), u Ogulinu godišnje srednjak dnevne količine globalne radijacije iznosi 265 cal cm-2 dan-1. Vjetar je važan u kombinaciji s ostalim meteorološkim elementima jer su redovno određene meteorološke prilike povezane s određenim smjerom vjetra. U Gorskoj Hrvatskoj smjer i brzina vjetra mnogo ovise o lokalnim reljefnim oblicima, a od glavnih vjetrova najpoznatiji su i najvažniji bura i jugo. Podataka o vjetru općenito ima malo, a zbog ilustracije dajemo one za Ogulin (tablica 6). Srednja razdioba smjerova vjetra ("«), prema stranama svijeta, u Ogulinu (razdoblje 1948—1960.) Tablica 6. N NE E SE S SW W NW tiho 5.6 19.8 7.2 5.9 3.2 10.2 12.4 12.9 22.8 Režim strujanja zraka karakteriziraju, uz ostalo, broj dana s jakim vjetrom (> 6 bofora) i s olujnim vjetrom (> 8 bofora). U Ogulinu pojava jakih vjetrova zabilježena je u svim mjesecima, a godišnji srednjak iznosi 8.2 dana. Osim mjeseca V—VIII i u X pojava olujnih vjetrova zabilježena je u svim ostalim mjesecima, a godišnji srednjak je 1.3 dana. Klimatološke pojave. Osim opisanih glavnih klimatoloških elemenata i njihovih nekih parametara, za općenitu klimatološku karakterizaciju pojedinih lokaliteta i područja važne su i atmosferske pojave, odnosno njihovo pojavljivanje, učestalost i trajanje. O njima u Ogulinskom kraju postoje sređeni i dostupni podaci samo za meteorološku postaju Ogulin iz razdoblja 1948— —1960. godine (tablica 1). Po srednjem broju dana s kišom (= 0.1 mm), uz Skrad (147.0), Parg (145.4) i Delnice (142.0) — Ogulin (138.5) je među najkišovitijim mjestima u Hrvatskoj. Ovisno o nadmorskoj visini u Gorskom kotaru zimi padne do 60% oborina u obliku snijega. Srednjak broja dana sa snijegom (= 0.1 mm) je za Ogulin 38.1 (zbog usporedbe: u Skradu 43.4 a u 380 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 73 <-- 73 --> PDF |
379 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 72 <-- 72 --> PDF |
metrijskog režima (s natpolovičnom množinom padalina u toplijoj polovici godine)5. Iz graničnih vrijednosti oborina na meteorološkoj stanici Plaški (tablica 2) uočava se velika varijabilnost padalina u različitim godinama, što je važna klimatska značajka opisivanih predjela. Količina padalina varira u svibnju od 0 do 273 mm, u kolovozu 0 — 241 mm, u listopadu od 0 do 455 mm, a između ekstremnih godina razlika je čak 769 mm. To pokazuje da u nekim godinama mogu nastupiti suše i suhoće ili pak pasti velike količine oborina. Između oborinskih parametara, važnih zbog pojačanih erozijskih procesa, osobito treba istaknuti dva: najveće dnevne količine padalina — u Ogulinu iznose 82.7 mm (u Skradu 112.8 mm, u Zalesini 154.0 mm) te srednji broj dana s količinom oborina = 20.0 mm — u Ogulinu 24.2 dana (u Skradu 28.7 i u Zalesini 34.0 dana). Slično temperaturama i u pogledu godišnjih i sezonskih količina oborina već je prije utvrđena pravilnost odnosa između pojedinih bioklimata ne samo u Gorskom kotaru (tablica 5, karte 6 i 7) nego i u cijeloj Hrvatskoj. Poprečne godišnje i sezonske količine padalina (mm) u nekim bioklimatima (razdoblje 1948—1960.) Tablica 5. Meteorološka CS D X *—< c a bioklimat stanica o 7 3 o 0) Jj 7 0) u tu > o a Ogulin 1517 354 312 442 409 680 837 ravničarski Skrad 1723 376 384 522 441 834 889 niskogorski Zalesina 1999 434 395 605 565 901 1098 visokogorski Jasan i pregledan prikaz kombinacije temperatura i padalina, tih dvaju najvažnijih klimatoloških elemenata koji bitno pridonose kara´kterizaciji regionalne klime, u okolišu Ogulina i Plaškog, daju klimatski dijagrami izrađeni u smislu H. Waltera (slika 2). Vlaga zraka višestruko je važna za cjelokupnu tzv. živu i neživu prirodu. O relativnoj vlazi zraka, uz ostalo, ovisi postanak oblaka, kiše, magle, rose, mraza i drugih oborina. Iz godišnjeg hoda (tablice 1, 2) uočavaju se njezine općenite karakteristike u ravničarskom dijelu Ogulinskog kraja: od maksimuma u studenom i prosincu relativna vlaga zraka postupno opada do travnja, a u najtoplijim mjesecima postiže svoj minimum. U Plaškom ona se u pojedinim mjesecima različitih godina u razdoblju motrenja kretala između niske (63%) i jako visoke ( > 85%>). Po dugogodišnjim srednjacima od 79°/o u Plaškom i 770/o u Ogulinu ona je (prema ljestvici od sedam velikih stupnjeva relativne vlage) u prosjeku 5, tj. nadosrednja (75—79°/o). Treba upozoriti da je na meteorološkoj postaji Plaški zabilježen kao ekstremno vlažan (srednja relativna vlaga zraka > 90%) mjesec prosinac u 1972. (92°/o) te 1976. i 1977. godini (91°A>); a u cijelom razdoblju motrenja nema ni jednog mjeseca s eks 5) Granicu između ta dva pluviometrijska režima, tzv. crtu kontinentalnosti, gdje je količina padalina gotovo izjednačena u toplijoj i hladnijoj polovici godine, označio je približno na teritoriju SFRJ S. Ilešič (1968) ali bi je zbog njene važnosti trebalo iscrpnije proučiti i odrediti s vegetacijskog i bioklimalološkog polazišta. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 71 <-- 71 --> PDF |
Srednje godišnje amplitude temperature zraka opadaju s povišenjem reljefa i variraju u pojedinim godinama. Njihovi su srednjaci u Ogulinu 19.6°, u Plaškom 19.2° C, a u cijelom Ogulinskom kraju (u razdoblju 1931—1960.) oni su u granicama od 17 do 22° C. Najmanja su kolebanja u pretplaninskom bioklimatu sjeverozapadnih krajeva a najveća u brdskom i ravničarskom bioklimatu sjeveroistočnih kontinentskih predjela (karta 4). Osobito su zanimljive ekstremne temperature zraka jer se u njihovim stvarnim apsolutnim granicama odvijaju pomjene ekoloških prilika i sav život. U promatranim razdobljima zabilježene su apsolutne maksimalne temperature zraka u Ogulinu 39.5° C (5. VII 1950), a u Plaškom 35.0° C (srpanj 1962), apsolutne minimalne temperature zraka u Ogulinu —28.5° C (17. II 1956), a u Plaškom — 27.1° C (siječanj 1968). Može se očekivati da su apsolutne maksimalne temperature zraka zabilježene u Ogulinu i Plaškom ujedno najviše i u cijelom Ogulinskom kraju. To se, međutim, ne može pouzdano ustvrditi za apsolutne minimalne temperature zbog mogućih temperaturnih inverzija (i još nižih temperatura) u ostalim zatvorenim krškirn poljima i uvalama viših područnih pojasa i bioklimata. Osobitosti temperaturnog režima pokazuju i brojevi tzv. karakterističnih dana (ledeni, studeni, hladni, vrući, dani s toplom noći) i broj dana s karakterističnim temperaturama zraka (tablica 4). Ti podaci, uz ostalo, upućuju na znatno različito trajanje vegetacijskog perioda u pojedinim orografskim pojasima i bioklimatima. Trajanje karakterističnih temperatura zraka (u danima) u nekim bioklimatima (razdoblje 1948—1960.) Tablica 4. Meteorološka 0° 5° 10° 15° 20°C bioklimat stanica Ogulin 365 251 187 124 ravničarski Skrad 326 195 158 123 niskogorski Zalesina 297 212 149 70 visokogorski Padaline (oborine) u obliku kiše, snijega, solike i tuče važan su bioekološki činitelj, a njihova ukupna količina i razdioba tijekom godine (godišnji hod) jedno je od glavnih obilježja podneblja. Množina oborina ovisi prije svega o reljefu (orogenetske oborine) — povećava se s nadmorskom visinom i na navjetrini a znatno opada u zavjetrini prema kišonosnim vjetrovima. U Ogulinskom kraju količine padalina postupno rastu u granicama od 1000 mm (u sjeveroistočnom najnižem, ravničarskom bioklimatu) do 3500 mm u sjeverozapadnom višem pretplaninskom bioklimatu Bjelolasice (karta 5). Godišnji hodovi oborina u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju pokazuju karakterističan modificiran mediteranski pluviometrijski režim s maksimalnom količinom padalina između listopada i prosinca. Trinaestgodišnji srednjak količine oborina u Ogulinu iznosi 1517 mm, a 21-godišnji srednjak u Plaškom 1568 mm. U 11 od 21 godine motrenja, na meteorološkoj postaji Plaški, godišnje su količine padalina bile ispod, a u 10 godina iznad dugogodišnjega oborinskog srednjaka. Također u Plaškom, od 21 promatrane godine, 9 pokazuje karakteristiku maritimnog režima (više od 500/o ukupnih godišnjih oborina padne u hladnijoj polovici godine), a 12 godina ima značajke kontinentskoga pluvio377 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 61 <-- 61 --> PDF |
može biti manje ili više valovit. U brdima i gorju ima manjih ravnih površina koje se zovu zaravn i (zaravanci, tavani) i sedla . Površina reljefa može biti pokrivena mrtvim pokrovom (tla, mrtvi organski pokrov, tekuće i stajaće vode) i živim pokrovom (prirodno raslinstvo, šumske i ratarske kulture i si.). Obličje terena važan je preinačivač (modifikator) ekoloških prilika, znatno utječe na abiotske i biotske činitelje, osobito na klimu i tlo, a u konačnici na samonikli šumski i ostali vegetacijski pokrivač. O reljef nm faktorima, osobito u gorskim krajevima, ovisi npr. tlak, temperatura i vlaga zraka; količina, vrsta i raspored padalina; smjer, jačina i učestalost vjetrova; trajanje naoblake; pojave magle, mraza, snježnog pokrivača i dr. Povećanjem visine uz ostalo se snizuje temperatura (oko 0,40° C za svakih 100 m), povećava količina oborina i skraćuje razdoblje razvitka vegetacije (oko 11,5 dana za svakih 100 m visine). Južni (prisojni) pristranci gorskih bila i vrhova imaju od 1,5 do 2,5 puta veću insolaciju, topliji su i suši od sjevernih (osojnih), koji su zasjenjeniji, hladniji i vlažniji. Opisane i ostale reljefne i klimatske razlike uvjetuju različitosti: tvorbe tla, fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tala te izgleda, sastava i zonacije raslinstva. Jakost tog djelovanja i promjena mijenja se, općenito uzevši, od mora prema unutrašnjosti i od podnožja prema gorskim bilima i vrhovima. Sve netom opisano o postanku, kategorijama i parametrima reljefa, o njegovu utjecaju na podneblje, pedosferu i raslinstvo te svakidašnji život — prisutno je i aktualno u Ogulinskom kraju i neposredno utkano u njegovim prirodnim, društveno-gospodarskim i ostalim značajkama. Za razliku od geomorfoloških osobitosti Ogulinskog kraja, spominjanih u mnogim starijim (slika 1) i novijim geološkim radovima stranih i domaćih istraživača — reljefu kao ekološkom faktoru tek je u novije vrijeme obraćeno više pozornosti u vegetacijskim, pedološkim i tipološkim istraživanjima te u prostornom planiranju. Klfk. TriU Slika 1. Fluvijalna površ s ponikvama iznad Mrežnice kod Tržića (po J. C v i- j i ć u): 1. Kanjonska dolina Mrežnice u vapnencu i dolomitu, duboka oko 30 m; 2. Površ koja prati cijelu dolinu; 3. Razvode izbušeno ponikvama. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 60 <-- 60 --> PDF |
RELJEF, PODNEBLJE I VEGETACIJSKI POKROV Stjepan BERTOVlC* Osim geološko-petrografskih, hidroloških i pedoloških značajki — reljef, podneblje i vegetacijski pokrov ubrajaju se među osnovne prirodne osobitosti svakoga kraja. Njihovo poznavanje sve je važnije a uvažavanje sve potrebnije u svakodnevnom životu, u šumarstvu, poljodjelstvu i drugim gospodarskim djelatnostima te u zaštiti čovjekove životne okolice. S tih polazišta i zbog zanimljivosti sadržaja namijenjenoga širem krugu čitatelja ukratko ćemo opisati općenite i neposredne spoznaje koje su podudarne s ovdje naslovljenom tematikom u Ogulinskom kraju i njegovom bližem okolišu. RELJEF Zna se da oblike krute Zemljine površine (reljef) kroz tisućljeća stvaraju i mijenjaju fizikalne, kemijske i biološke sile; one djeluju na Zemljinoj površini (egzogeni procesi) ili u unutrašnjosti (endogeni procesi). Erozija, denudacija, sedimentacija i dr. uvjetovani su vanjskim (voda, led, vjetar, organizmi), a potresi i si. uglavnom unutrašnjim zemaljskim silama. U neposrednom procesu tvorbe i promjena obličja terena one djeluju pojedinačno ili skupno. Petrografska podloga primarna je masa koja kroz tisućljeća pod utjecajem prirodnih faktora i čovjeka mijenja oblik, raspada se i troši. Za postanak i i razvitak reljefa u našoj zemlji najvažnije su taložne (sedimentne) stijene, koje tvore glavni matični supstrat; to su vapnenci, dolomiti a donekle i klastično kamenje (pješčenjaci, lapori, fluvioglacialni i drugi nanosi). Vrsta stijena često uvjetuje jasne i specifične razlike u oblicima reljefa; npr. vapnenci i dolomiti stvaraju vrlo karakteristične fenomene i forme (krš), troše se sporo, a na površinu izbijaju često oštri kameni blokovi. Osim geografskog položaja, nastanka i litološke podloge za karakterizaciju i djelovanje reljefa važna su i ova njegova svojstva: obujam, oblici (forme), živi i mrtvi pokrov te reljefni (orografski) faktori; razvedenost terena, veličina i smjer pružanja masiva, nadmorska visina (elevacija), izloženost (ekspozicija) i nagib (inklinacija). S obzirom na rasprostranjenost i visinske razlike razlikuju se ovi razredi (kategorije) reljefa: megareljef, makroreljef, mezoreljef, mikroreljef i nan o reljef. Oblici terena uglavnom su i s p o n i, udubine i ravnice. Isponi (izbočine, konveksni, pozitivni oblici) nadvisuju susjedni teren sa svih strana. Udubin e su upuštene (konkavne, negativne) forme reljefa s dnom i pristrancima: doline, uvale (udoline, uleknine, kotline), ponikve (vrtače), polja i dr. Ravnic e su veći predjeli s neznatnim razlikama između pozitivnih i negativnih oblika; njhov mikroreljef * Dr Stjepan Bertović, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 366 |