DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 226 <-- 226 --> PDF |
LOVSTVO Petar NE2IČ* i Milan SALOPEK** 1. LOVSTVO DO 1945. GODINE U davnoj prošlosti kao i danas u primitivnih plemena čovjek je živio od lova divljači i ovisio o uspješnosti lova. Razvitkom društva lov pomalo gubi tu osnovnu osobinu, da bi raslojavanjem društva vladajuće klase lovile za razonodu prisvajajući pravo lova za sebe, a uskraćujući ga potlačenim društvenim slojevima. Tako je bilo i u nas. Lov je smatran pravom vladara, ali su u srednjem vijeku smjeli loviti i plemići pa, čini se, i kmetovi na posjedima svojih velikaša. Međutim kako su pojedini kmetovi bili toliko obuzeti lovom, da su zanemarili osnovnu dužnost — obradu zemlje — te je kralj Vladislav 1504. g. zabranio lov kmetovima i seljacima. Seljacima je dopušteno loviti jedino grabežljivu zvjerad. U »Urbaru«, kneza Bernardina Frankopana iz 1486. godine spominju se podložnici koji služe kneza u lovu i uzgajaju lovne sokolove: u Jesenici Bartolptičar, drugi ptičar spominje se u Zagorju, a u Dražici (Salopeki), radi krznar. »Instrukcijom« za šumare iz 1765. g. u svih c. kr. vojničkih šuma u Karlovačkom generalatu zabranjen je lov i ribolov točkom 14: »Nitko, pa ni šumar, ne smije loviti ni ribariti u šumama i u bregovima se nalazećim vodama i lovištima osim samo onaj koji se glede prava lova ili ribarenja može iskazati zakupnim ugovorom sklopljenim s c. kr. ratnim komisarijatom. — Lugari i čuvari šuma imadu budno paziti, da pastiri i ini zločesti ljudi ne bi po dosadašnjem običaju vadili gnijezda i jaja tetrijeba, lještarki i kamenica, jer se time divljač iskorjenjuje i uništava. Ako se pri tom uhvati, ima se uhititi i predati najbližem zapovjedniku pukovnije da ga kazni.« No u stvarnosti vjerojatno se nije tako strogo postupalo, pa su krajišnici kriomice lovili. Godine 1848. promjenjeni su odnosi i u lovu. Lov je postao svakom slobodan, no ta se sloboda zlorabila, te je u nekim krajevima pojedina divljač sasvim istrijebljena. Da bi se lovni odnošaji sredili, izdana je 1859. g. »Privremena uredba o lovu«, kojom se vlastelinu potvrđuje pravo lova u lovištima, koja su do 1848. g. po tada važećim propisima, bili izlučili i za sebe zadržali. Ostale površine trebale su županijske vlasti razdijeliti u lovišta i dati u zakup na 5—10 godina. Ovom uredbom uvedena je također lovostaja za korisnu divljač. *) Petar Nežić, dipl. inž. šum. u m., Ogulin, JNA 2 — prvi dio. **) Milan Salopek , šum. tehničar, referent za lovstvo OOUR-a za uzgoj i zaštitu šuma Ogulin — Drugi dio. |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 227 <-- 227 --> PDF |
Medvjed, ostreljen 1987. g. Snimio: B. Pešut No na Ogulinskom području kao dijelu Vojne krajine lovni odnosi nisu se vjerovatno bitno mijenjali sve do razvojačenja Vojne krajine. Tu privremenu uredbu zamjenio je 1870. g. novi lovni zakon, no koji je bio vjerojatno manjkav, jer se 1888. g. u Šumarskom listu raspravlja o novom zakonu, koji je i donesen 1893. g. . Godine 1875 uveden je porez na lov i lovne puške, a uvedene su i lovne karte Cijena lovne karte bila je visoka - 12 forinti godišnje, dok su zakupnine niske, često ne mnogo više od cijene lovne karte. Kako svjedoci J. M. (SI 1888 g str 88), lovne prilike u Ogulinu bile su vrlo lose. Kako bi se lov barem donekle zaštitio i pridigao, osnovano je 1887. g. u Ogulinu lovačko društvo koje je uzelo u zakup »Obćinska lovišta u kotaru Ogulinskom, u sve |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 228 <-- 228 --> PDF |
inu 17 četvornih milja, a plaćalo je godišnju zakupninu od 14 forinti«. Svota je niska, no pisac smatra da ipak nije premalena za lovište u kom skoro ništa nema. »Ljudi kao da neznadu za zakon o lovu i lovostaji«, piše i dodaje: »Još se pričinjaju kao da divljač nije pravo ničija, već onoga tko ju božji gdje i kad stigne«. Nismo našli podataka o vršenju lova u državnim šumama, no po nekim nagovješajima u njima je slobodno lovilo šumarsko osoblje sve do 1897. g. Godine 1893. (Lovačko ribarski vjesnik, str. 14), održana je u Gospodarskom uredu Imovne općine Ogulin dražba o zakupu 26 lovišta ukupne površine oko 100.000 kj. područja Imovne općine Ogulin i to: devet lovišta Šumarije Plaški, devet lovišta Šumarije Ogulin i devet lovišta Šumarije Brinje. Kotarska oblast u Novom Vinodolu dražbuje 1894. g. lovište Upravne općine Drežnica površine 10.804 k. jutra. Nema podataka o dostalcima i postignutoj cijeni. Obzirom na broj lovišta dostalci su pojedinci ili manje grupe lovaca. Čini se da u općini Ogulin nisu u to vrijeme izlučena općinska lovišta. No, Kotarska oblast u Ogulinu (L. R. vjesnik, str. 72), dražbuje 1897. g. lovišta Modruš, Tounj, Dubrave, Plaški, Gomirje, Oštarije i Generalski Stol a malo zatim Gospodarski ured Imovne općine Ogulin dražbuje lovišta Šu marija Ogulin, Plaški, Drežnik i Brinje. Dostalac kotarskog lovišta u Ogulinu nije postalo lovačko društvo (Lovačka udruga), već grupa obrtnika, našto je lovačka udruga pokrenula spor zbog nepravilnog dražbovanja i visoke is klične cijene. Vjerovatno se ta lovačka udruga raspala 1897. g., jer je 1899. g. (L. R. V. str. 93), osnovana »Lovozaštitna udruga« za Ogulin i okolicu, ali se ona kasnije ne spominje. Gospodarstveni ured Imovne općine Ogulin pristupio je 1893, g, »Hrvatskom društvu za gajenje lova i ribolova« kao podupirući član. Iz kasnijih podataka proizlazi, da su službenici Gospodarskog ureda zakupljavali lovišta Imovne općine Ogulin, dok lugarsko osoblje nije smjelo loviti plemenitu divljač. Službenicima pak državnih šumarija bilo je 1897. g. (R. L. V., str. 140), zabranjeno uzimati u zakup državna lovišta i biti članovima lovačkih društava. Bilješka kaže, da su lovački odnošaji u državnim lovištima dosta primitivni. Međutim 1898. g. donesena je Uredba o državnim lovištima i vladanju šumarskog osoblja u lovu te čuvanju i zaštiti divljači. Državna lovišta podjeljena su u četiri skupine: a) lovišta dana u zakup, b) lovišta rezervirana za erar, c) izlučena lovišta za državno šumarsko osoblje, d) površine za zakup Divljač iz lovišta pod točkom b i c pripada državnom eraru i o njima vodi brigu šumarsko osoblje. Šumarski činovnici mogu loviti u lovištima pod b i c samo psima slijednicima vođenim na uzicu. Iznimno u poljima bio je dopušten lov prepeličarima. Šumarsko osoblje bilo je dužno paziti na zvjerokradice i tamaniti grabežljivce, a nađenog medveda u brlogu dojaviti ministarstvu u Budimpešti. Lovnina od divljači koju gost ubije pripada šumaru, a koža grabežljivaca lovcu, osim krzna risa, medvjeda i vuka. Krug građana koji se legalno i organizirano bave lovom svakako je ograničen. No zato je krivolovstvo veoma rašireno, kako proizlazi iz tužaljki lo 534 |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 229 <-- 229 --> PDF |
vaca o praznim lovištima. A. K. u »Lovačkim crticama iz Kapele«, (Š. L. 1895. str. 255 do 259) kaže, da bi srna bilo dovoljno, da ih ne tamane zvjerokradice i vuci. A. K. obrazlaže dalje, da zvjerokradice potječu još iz vremena Krajine kad je pušku nosio i lovom se bavio tko god je htio te da im lov od davnih vremena u krv prešao. U Lovačko-ribarskom vjesniku (1906. g. str. 9). stoji, da su se zvjerokradice toliko osilile da vrše javne hajke na srneću divljač. Zaštita lovišta bila je očito na niskom stupnju, premda ima podataka da su lugari kao Dane Brajdić iz Modruša, uhvatili zvjerokradice na djelu (L. R. V. 1906. str. 9) O uzgoju divljači u ovom periodu nismo našli podataka, a oskudni su izvještaji o načinima i uspjesima odstrela divljači. Jedino o lovu na medvjede ima više bilježaka u Lovačko-ribarskom vjesniku i Šumarskom listu, posebno između 1887. i 1910. godine. Medvjed se lovi »potražice«, u brlogu, premda je poznato i hajkanje. Lovci su većinom domaći ljudi, često šumari ali i lugari i pastiri, koji za slučajnih susreta ubiju medvjeda. Medvjed nije bio zaštićen, nego je smatran štetočinjom kao i vuk te se za njegovo krzno dobivala nagrada. Od odstrela nije bila pošteđena ni medvjedica, makar imala i mladunčan. Lov potražice bio je naporan, jer je za medvjedom trebalo hodati po visokom snijegu i više dana, kako navodi J. M. u Šumarskom listu 1888, opisujući lov na Bijelim stijenama i Ostrožici. Vrijednost ondašnjeg medvjeda kao lovačkog trofeja možemo ocijeniti i po tome da je u lov dolazio i austrijski nadvojvoda Leopold Salvator a krzno medvjeda, kojeg je ubio na Serezištu, bilo je izloženo na Lovačkoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Lov medvjeda dočekom tj. na čeki nigdje se ne spominje u tim zapisima. Preživjelu mladunčad odstreljenih majki redovno su preuzimali šumari i lovci, odhranili ih i predavali zološkim vrtovima. Medvjedi su gubili život i od sjekire. Tako je mladić Miloš Šumonja početkom 1901. godine sjekirom ubio medvjeda koji ga je napao nakon što ga je digao iz brloga, a Janko Puškarić iz Zagorja podno Modruša sjekirom je ubio medvjedicu koja mu je prethodno raskidala tri ovce. Neoprezni medvjedi stradavaju i od vlaka, kao npr. 1898. godine, kada je kod tunela Gomirje stradao medvjed težak 225 kg. O lovu na vukove na srneću i drugu divljač do Z. Turkalja, u ovim krajevima malo se pisalo, kao da je taj lov bio nešto obično, svakodnevno i neza-< nimljivo za širu javnost. Vukova je tada bilo mnogo više nego li danas i činili su dosta štete, posebno na srnećoj divljači. Vukovi se obilato razmnožili poslije prvog svjetskog rata, pa Z. Turkalj u Šumarsko listu 1923. godine izražava bojazan, da će u Ogulinskom kraju posve nestati plemenite divljači. Kao uzrok velikom broju vukova Turkalj smatra brojna stada koza po općinskim pašnjacima i šikarama, koje daju obilnu hranu vukovima. Vukovi su napadali i pse, a u predjelu Kucaj povrh Ogulinskog Hreljina četiri vuka razderala su i pojela medvjeda. Od visoke divljači jedino je bilo srna. Prema jednoj bilješci iz 1895. A. K-a, tada šumara u Modrušu, srna je bilo u znatnom broju. O kvaliteti srneće divljači govori i činjenica, da je na Lovačkoj izložbi u Zagrebu u veljači 1902, godine šumar Karmelo pl. Zajc za rogove srnjaka, odstreljenog u šumi Znjidovac kod Bjelskog, dobio treću nagradu. O stanju srneće divljači zanimiva je polemika 1910. godine u Lovačko-ribarskom vjesniku između činovnika 535 |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 230 <-- 230 --> PDF |
Gospodarstvenog ureda Ogulinske imovine općine, koji su tražili dozvolu lova na srnjake vrebanjem od 1. travnja, i županijskog šumarskog nadzornika Matizovića, koji je dokazivao da brojno stanje srna u lovištu Ogulinske imovne općine ne dozvoljava odstrel. Nakon ugroženosti broja srneće divljači 1923. godine od vukova stanje se popravlja i Z. Turkalj 1933. godine izvješćuje, da u lovištu Ogulinske imovne općine štand srna iznosi 300 komada s godišnjim priplodom od 150 komda i mogućnošću odstrela 30 komada. Broj medvjeda ocjenjen je s 30 komada s mogućnošću odstrela dva komada. Odstrelna taksa za srnjaka iznosila je u prosjeku 200 dinara a medvjeda 2000 dinara (ondašnje vrijednosti). O prisutnosti i broju divljači u Ogulinskom kraju možemo zaključiti i iz objavljenih statističkih podataka. Tako je u lovištima Ogulinske imovne općine 1905. godine (prema L. - r. vjesniku 1906. str. 20) odstreljeno: srna 46 komada divljih golubova 23 komada zaoeva 60 komada divljih pataka 30 komada divljih svinja 4 komada lještarki 29 komada lisica 25 komada prepelica 29 komada divljihkuna mačaka 512 komada komada trča´ka šljuka 12 komada 7 komada Neobično je, da se u toj statistici ne nalazi ubijen ni jedan medvjed ni vuk, dok je istovremeno u državnim lovištima ubijen jedan medvjed i pet vukova i samo jedna lisica i jedna kuna. Prema «-Statističkom godišnjaku« za 1910. godine u općini Brinje i Ogulin u 29 lovišta ubijeno je: srnjaka i srna 110 komada divljih mačaka 7 komada zečeva 546 komada divljih pataka 107 komada medvjeda 7 komada lještarki — jarebica 48 komada lisica 77 komada jastrebova 32 komada kuna 21 komad orlova 11 komada U statističkim podacima ne spominje se odstrel tetrijeba gluhana iako su njegova pjevališta zabilježena u navedenim časopisima. Tako su 1893. zabilježena pjevališta na Smolniku i Bjeloj kosi, a 1911. godine Z. Turkalj opisuje više pjevališta na području Šumarije Brinje, Modruš i Plaški. Prema istraživanjima Zl. Turkalja, a rezultate kojih je objavio 1977. godine u Šumarskom listu, to je posebni soj velikog tetrijeba, jer se razlikuje od normativneg evropskog tetrijeba te finskog i švedskog soja. 2. LOVSTVO OD 1945. GODINE DO DANAS Stupanjem na snagu prvih propisa narodne vlasti po završetku rata 1945. god. regulirani su radovi oko uzgoja divljači, zabrane lovljenja prorijeđenih vrsta, tamanjenje grabežljivaca, borba protiv krivolova i količina odstrela divljači. Ovim propisima regulirana su prava vlasništva gospodarenja lovištima. Tako su izdvojena dva modela lovišta i to: |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 231 <-- 231 --> PDF |
a) lovišta lovačkih društava b) državna uzgojna lovišta Opći zakon o lovstvu FNRJ, koji je stupio na snagu 3. 12. 1947. god., sadrži opća načela lovstva i obavezna su za sve Narodne Republike. Ovaj Zakon daje mogućnosti za donošenje posebnog rješenja o stvaranju državnih republičkih lovišta, kao lovno privredne jedinice koja poprima primarni karakter privednog značaja, za razliku od lovišta lovačkih duštava koja imaju sekundarni karakter sportskih lovišta. Temeljom Općeg Zakona o lovstvu FNRJ donesen je republički Zakon o lovu NRH 19. 10. 1949. godine i tako je uvedena puna zakonitost o lovištima. Odlukom Ministarstva šumarstva NRH iz 1948. god. utvrđuju se uzgojna lovišta koja imaju posebnu namjenu kao lovišta republičkog značaja (buduća rasadišta krupne divljači). Područja Velike i Male Kapele ovom odlukom određena su za uzgojna lovišta i dodjeljuju se na upravljanje tadašnjim šumskim gospodarstvima. Tako je osnutkom Šumskog gospodarstva »Javornica« Ogulin 1949. god. dodjeljeno na upravljanje dio uzgojnog lovišta Velika Kapela i dio uzgojnog lovišta Mala Kapela u granicama tadašnjeg gospodarenja sa šumama. Gospodarenje s uzgojnim lovištem usmjereno je na zadaću planiranja, uzgoj i zaštita plemenite divljači, sprečavanje krivolova i zvjerokrađe, uništavanje štetočina u lovištu i konačno štednja na odstrelu divljači i izobrazbi lovnih kadrova. Vrijedno je naglasiti da se u to vrijeme za ovo područje nisu radili kompletni elaborati osnova gospodarenja, već se primjenjivala uputstva i okružnica nadležnih organa. Financijski efekti lovišta Kapela (prihodi — rashodi) bili su približni nuli, rashodi nešto veći od prihoda, što upućuje na važnost dotacije. Ukidanjem šumskih gospodarstava koncem 1954. god. ulogu gospodarenja uzgojnim lovištem preuzimaju područne šumarije kao osnovne šumarsko- lovne ustanove sa samostalnim financiranjem usko vezane na NO Kotara. U ovoj reorganizaciji šumarstva služba za lovstvo nije pretrpjela vidne gubitke, jer je gospodarenje u uzgojnom lovištu ostalo u funkciji istoga osoblja (planovi i lovna evidencija vodi se kod Šumarija, lugar je u funkciji lovočuvara. Organom uprave za poslove narodne privrede u djelatnosti šumarstva i lovstva imenovani su šumarski inspektori pri upravi NO Kotara. Ovakva organiziranost lovnoga privređivanja u uzgojnim lovištima zadržana je sve do osnutka RO Šumsko gospodarstvo Ogulin 1960. godine. Statistički podaci (brojno stanje divljači po vrsti, površine uzgojnog lovišta, financijski efekti i drugo) u ovom poglavlju nisu obrađeni s razloga nedostatka pokazatelja u uvidu arhive, to više što je obrađeno područje pripadalo perifernim zonama uzgojnih lovišta Velike i Male Kapele, a svi raspoloživi pokazatelji vođeni su sumarno za kompletno područje navedenih lovišta. Prikaz stanja uzgojnih lovišta za obrađeno područje u poratnom razdoblju temelji se na materijalima iz literature »Privedni značaj uzgojnih lovišta NRH« Zagreb 1957. Dr Drage Andrašića. U osnutku RO Šumsko gospodarstvo Ogulin (1960. god.) djeluje na području triju općina, Ogulin, Vrbovsko i Otočac (prostranstvo bivše općine Brinje). Površina ukupnog prostiranja iznosi 160.700 ha, a lovna se prostiru na 60.007 ha ili 37% prostranstva. U registru redovnog poslovanja RO Šumskog |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 232 <-- 232 --> PDF |
gospodarstva Ogulin pored ostalog spominje se lovstvo kao privredna djelatnost s resorom sistematizacije lovna referada. Stupanjem na snagu Pravilnika o lovno^privrednim osnovama NN br. 13/67. pristupa se 1968. god. izradi i donošenju prve lovno-privredne osnove za privredno lovište koje se prostire i zahvaća suvislo područje dijela Velike i Male Kapele u granicama područnih Šumarija: Vrbovsko, Gomirje, Ogulin, Josipdol, Jasenak, Plaški, Brinje i Drežnica. (Elaborat osnove izrađuje inž. Zlatko Turkalj). Prema podacima u tabl. 1—3. u lovnoprivrednoj osnovi stanje lovišta je na dan, 01. 04. 1967. god. slijedeće: KATASTAR LOVIŠTA Iskaz površina (KL — 1) Tablica 1. Red. br. Naziv površina ha Opaska 1. Ukupne lovne površine 60007 2. Površine pod šumama 52194 3. Livade i čistine 7813 4. Lovno produktivne 59433 5. Lovno neproduktivne (ceste, stovarišta i dr.) 574 II Brojno stanje divljači (KL — 2) Tablica 2. Vrsta divljači / kom Srna Jelen Medvjed D. svinja Tetrijeb Lještarka Opaska 850 100 80 — 136 290 III Lovnogospodarski objekti (KL — 3) Tablica 3. Vrst a objekta/ko m Lov. kuća Lov. koliba Hranilišta Pojilišta Solila V. čeke 10 30 10 60 40 Bonitet staništa lovišta vrednovan je kao srednje dobar do dobar, a po vrstama za pojedinu divljač utvrđen je: srna III, jelen, zec i tetrijeb IV. bonitetni razred. Odstrelni planovi lovišta vrlo su skromni što vodi cilju podizanja fonda divljači .Tako se navodi primjer u osnovi izvršenje plana odstrela za lovnu 1967/68. godinu: srneća divljač 2 grla i gluhan tetrijeb i kljun, ali se zato od |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 233 <-- 233 --> PDF |
grabežljivaca spominje 15 kom. odstreljenih vukova, što je dokaz prekobrojnog stanja u prisuću grabežljivaca -— vukova, na štetu plemenite divljači, osobito srne. Stupanjem na snagu Zakona o udruženom radu (1976. god.) i osnutkom OOUR-a, neki dijelovi izdvojeni su iz .suvislog područja privrednog lovišta Velike i Male Kapele kojim gospodari i upravlja Šumsko gospodarstvo Ogulin. Tako su izdvojene površine koje se prostiru na dijelu općine Vrbovsko (lovište Litorić i Bijela Kosa) površine cea 11.000 ha i dodjeljuju na gospodarenje RO Šumsko gospodarstvo Vrbovsko. Međuvremeno Skupština općine Otočac svojom odlukom 1978. god. izdvaja površinu lovišta »Miškovica — Mala Kapela « iz sastava kapelskih lovišta površinu od 7280 ha i dodjeljuje na upravljanje područnim lovačkim društvima. Promjenom stanja u lovištima Šumskog gospodarstva Ogulin, svođenjem na gospodarenje u okvirima općinskih granica, osjetno su reducirane lovne površine, pa time i narušeni programi i cilj lovnog gospodarenja, što se u negativnom smislu odrazilo na čitavi razvoj lovnog privređivanja (interes manjeg ulaganja u lovište). Međuvremeno, odlukom Skupštine općine Ogulin 1979. godine osnovano je lovište »Veljun« u površini 2340 ha, koje se dodjeljuje na upravljanje i gospodarenje Šumskom gospodarstvu Ogulin i ima posebni cilj i namjenu gospodarenja (intenzivni uzgoj sitne divljači, patka divlja i fazan — unašanje iz drugih lovišta). Tako Šumsko gospodarstvo Ogulin u vrijeme pisanja ovih materijala ima na gospodarenju dva lovišta koja se prostiru u granicama područja općine Ogulin i to: Lovište br. 2 »Veljun« sa površinom od 2340 ha i lovište br. 8. »-Kapela« površine 44 692 ha. Provedbom revizije lovnogospodarskih osnova 1984. god. u lovištima Šumskog gospodarstva Ogulin uz izvjesne korekcije stanje lovišta je izraženo u tabl. 4—6. KATASTAR LOVIŠTA I Iskaz površine (KL — 1) Tablica 4. Lovište »Kapela« Lovište »Veljun« Svega Kulture zemljišta ha °/o ha /. ha Oranice- livade 2509 6 430 V2939 Pašnjaci 2462 5 80S 39 3267 Šume 39228 88 590 29 39818 Voćnjaci 3 — — — 3 Rijeke-potoci 16 — 120 6 136 Nelovne površine 474 1 95 5 569 Ukupno: 44692 100 2040 100 46732 Iz strukture površina jasno se razabire namjena gospodarenja lovištem. Tako se lovište »Kapela« daleko ističe površinama obraslim šumom, dok su poljoprivredne površine neznatno zastupljene i to mahom u naseljema: Jasenak, Musulinski Potok i Bjelsko. Lovište »Veljun« predstavlja zasebnu prostorno odvojenu lovnu cjelinu sa strukturom površina i ciljem gospodarenja potpuno različitim od kapelskog lovišta. |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 234 <-- 234 --> PDF |
U Brojno stanje divljači (KL — 2) Vrsta divljači/kom Tablica 5. Lovište I t—t>a CÜ N 8 OJ ccd N cd ta > +3i 1 cd >u fa S3 Kapela 392 4,3 43 48 180 19 Veljun 31 100 85 250 18 180 Ukupno 423 43 43 48 280 19 85 250 18 180 Prikazom stanja divljači lovnogospodarskih vrsta, pada u oči, bez obzira na umanjene lovnogospodarske površine, da fond divljači opada osobito u populaciji srna i divljeg zeca. Razlog ovakvom stanju navodi se: dugi zimski period (oštre zime, visoki sniježni pokrivač), prekobrojni grabežljivci u lovištu, osobito vuk i posljednjih godina ris, kao i primjena mehanizacije i upotreba kemijskih sredstava u obradi poljoprivrednog zemljišta. Divljač sporednog gospodarskog značaja koja stalno ili povremeno obitava u ovim lovištima svrstava se u kategorije po vrstama: — plemenite vrste: lještarka, šljuka šumska i divlji golub, — trajno zaštićene vrste: divlja mačka, ris, vjeverica, sove (sovina šumska, sova ušara i sova jastrebača), jastrebovi (škanjac mišar, jastreb kokošar i kobac), — lovostajom zaštićene: jazavac, kuna zlatica, kuna bjelica i puh, — grabežljivci-štetočine: vuk, lisica, tvor, lasica mala, siva vrana, svraka i sojka. Brojno stanje navedenih vrsta divljači varira iz godine u godinu. Ovisno o godišnjoj dobi, premješta se iz jednog u drugo lovište, pa se brojčanost ocjenjuje paušalno. Lovno gospodarski objekti (KL — 3) Tablica 6. Naziv objekt a/kom Lovište lovačka visoka Pnhvatill hranilišite pojilo sohlo . k a ste sitne kuća divljači Kapela 2 18 20 14 ,19 Veljun 17 1 12 2 3 Svega 2 35 20 32 16 3 Iz prikaza stanja lovnogospodarskih objekata, jasno se razabire veći interes ulaganja u lovišta, osobito u objekte hranidbe. Tako se u proteklom gospodarskom razdoblju prišlo intenzivnoj ishrani medvjeda izlaganjem mesnih 540 |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 235 <-- 235 --> PDF |
otpada i kukuruza u klipu. U bazama intenzivnog uzgoja fazana i divlje patke redvono se izlaže hrana u toku čitave zime. Tako se prosječno godišnje izlaže 10 000 kg zrnate hrane u hranilišta. Podizanje visokih čeka, osobito zatvorenog tipa, pokazalo se vrlo efikasno u izlovljavanju medvjeda. Nasuprot potrebe podizanja objekata za ishranu i napajanje divljači, ulaganje u lovačke kuće koje stoje nekorištene godinama, smatra se promašenim investicijama. S obzirom na pružanje ugostiteljskih usluga u otvorenim lokalima-hoteli, uz veliku otvorenost šuma i upottrebu automobila odustalo se od ulaganja u tako nerentabilne objekte (lovačke kuće). Boniteti i kapacitet iovišta Tablica 7. Lovište Vrsta divljači Bonitet staništa Lov. prol. površina Lov. gosp. kapacitet srna III (zadovolj.) 24.376 1.459 jelen IV (slab) 20.408 203 Kapela medvjed II (vrlo dobar) 19.891 58 divlja svinja V (slab) 19.981 95 tetrijeb III (sred. dobar) 4.073 bez limita srna II (dobar) 474 42 zec III (dobar) 4.83 145 Veljun fazan IV (zadovolj.) 344 172 divlja patka II (vrlo dobar) 120 250 trčka IV (zadovolj.) 225 56 U vrijeme izrade redovne revizije lovnogospodarske osnove za lovišta »Veljun « i »Kapela« nastupile su izvjesne promjene u bonitetima lovišta, pa se time mijenjao i kapacitet lovišta, ovisno o pojedinoj vrsti divljači. Radom na utvrđivanju boniteta i kapaciteta lovišta dobivene su vrijednosti staništa za pojedinu vrstu divljači prikazane u tabl. 7. Kapaciteti lovišta za određenu vrstu divljači baziraju se na temeljima utvrđenih boniteta, koji apsolutno moraju odgovarati prilikama ovih lovišta. Usporedbom stvarnog stanja divljači u lovištu i na drugoj strani mogućnostima utvrđenoga kapaciteta kojega ova lovišta pružaju, pada u oči osjetna razlika u podbačaju broja uzgojne divljači. Osobita izraženost ovakvoga stanja uočava se kod srneće divljači u lovištu »Kapela«, gdje je zastupljenost svega 26,90/o mogućnosti kapaciteta kojeg lovište pruža (kapacitet 1459 grla, a stvarno stanje 392 grla). Ovako narušeni fond srneće divljači zabrinjava i upućuje na izučavanje razloga stanja stagnacije, a u posljednje godine i opadanje fonda u populaciji ove vrste divljači. Unatoč težnji primjene mjera u štednji odstrelnih planova, redovnom pristupu izlaganja dodatne ishrane i soli u lovištu, fond srneće divljači se ne popravlja. Praćenjem stanja i kretanje fonda ostalih vrsta divljači lovnogospodarskog značaja, uočava se da je stanje, uz manje ustupke, na zadovoljavaju |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 236 <-- 236 --> PDF |
ćoj razini. Osobito se ističe fond u prirastu populacije medvjeda, uz redovni planski odstrel i racionalno korištenje. Nešto manje zadovoljavaju prilike za ostale vrste (zec, divlja svinja i tetrijeb), ali još uvijek u podnošljivim okvirima (osim divljeg zeca). Općenito, zapažanja su da predviđeni prirast uzgojnih vrsta divljači na bazi općih normativa za ova lovišta ne prati stanja u lovištima, pa tako izaziva vanredne revizije stanja u lovno-gospodarskim osnovama. Prirodni uvjeti osobito kapelskog lovišta izrazito su surovi (dugi zimski period — visok i dugotrajan sniježni pokrivač, velike nadmorske visine — nagle promjene vremena, otvorenost šuma, primjena mehanizacije u šumi i na poljima te niz drugih negativnih faktora) i razlog su ovakvog stanja u lovištima. Temeljom ovakvog stanja u ovim lovištima nameće se neophodna potreba pristupa izučavanja i primjeni normativa u određivanju bonitiranja i kapaciteta u prilikama ovih lovišta, kako bi se približili stvarnoj realnosti što nam ova lovišta pružaju. Prilog ovoga sadržaja prikazati će stanje u tablici 8. Kretanje fonda prirasta divljači 1979. — 1984. Tablica 8. Vrsta d i vij ači/kom o Lovište Prirast v * e cd 8 (D 11 55 CD 5 5 CD s N I H po osnovi 333 ,15 6 14 3 — »Kapela« stvarni 2 15 5 1 — 2 — — % 0,06 100 83 7 — 60 — — po osnovi 19 — — — 100 — — 125 »Veljun« stvarni 11 — — 50 85 % 60 — — 100 68 Iz tabelarnog prikaza prirasta divljači lako se razabire komentar naprijed navedenih tvrdnji o stagnaciji prirasta pojedinih vrsta divljači (srna, zec), što očito zabrinjava i upućuje na izučavanje ovog problema. Radi usporedbe navodi se donja granica koeficijenta normativa za pojedinu vrstu divljači kako je to primjenjeno za ovo područje (lovište Kapela i Veljun): — srna, 60% ukupnog broja svih ženki u proljetnom fondu, — jelen, 60% broja spolno zrelih ženki proljetnog fonda, — medvjed, 10% brojnoga stanja svih jedinki proljetnog fonda, — divlja svinja, 50% ukupnog broja proljetnog fonda, — divlji zec, 60% ukupnog matičnog fonda, — fazan, 100% ukupnog matičnog fonda, odnosno fonda koka. |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 237 <-- 237 --> PDF |
Prikaz izvršenja odstrela divljači 1979. — 1984. Tablica 9. vrsta divljači/kom Lovište Stanja O! e 4) > -d v & oj a 5 II a a plan 32 — 16 75 4 — »Kapela« izvršenje 2 — 8 4 — — — — °/o 6 — 50 5 — — — — plan 10 — 150 — 1575 2075 »Veljun« izvršenje 2 — — — 8 — 892 878 /o 20 — — — 6 — 57 42 Visina odstrela divljači temelji se na odobrenim godišnjim planovima gospodarenja lovištem po nadležnim organima za tu svrhu. Mada se u plan odstrela ulazi oprezno (minimalni zahvati) ipak iz priloženog prikaza rezultati uspjeha osobito kod nekih vrsta (srna, zec, tetrijeb i divlja svinja) vidno izostaju, a po nekoj lovačkoj definiciji, rezultati uspjeha odstrela divljači odraz su stanja divljači u lovištu. U ekonomskom smislu temelj plana odstrela divljači u ovim lovištima čine: medvjed mrki, divlja patka i fazan. Vrijedno je spomenuti realizaciju plana odstrela za 1982. godinu. Medvjed odstreljen u šumskom predjelu »Titra« po inozemnom lovcu donosi dobitak u iznosu 15.200 USA dolara. Trofejne vrijednosti divljači, iako rijetke iz ovih lovišta, dosižu vrijednost svjetskih razmjera. Tako se ističe lubanja uginulog medvjeda iz lovišta »Kapela« na međunarodnoj izložbi u Bukureštu 1978. god. sa 62.20 točaka i zauzima mjesto viceprvaka ove izložbe. Lubanja divlje mačke iz ovih lovišta na međunarodnoj izložbi u Plovdivu (Bugarska) 1981. god. sa 20 točaka zauzima prvo mjesto među izloženih 22 primjerka. Na republičkim i regionalnim izložbama ističu se trofejne vrijednosti divljači ovih lovišta, osobito kapelskog pa je tako u katalozima registrirano: — jelen obični, najjača od tri primjerka po vrijednosti su 182, 173 i 172 točke, — srnjak, od istaknuta tri primjerka vrijednosti su 140, 128 i 125 točaka, — medvjed mrki — krzno, od ostreljenih 8 grla (posljednjih 5 godina) najjača tri primjerka po vrijednosti su 356, 331 i 271 točaka. Trofejne vrijednosti kljova divlje svinje nisu službeno registrirane iz ovih lovišta, jer se ta divljač sezonski premješta u niže predjele (područja lovačkih društava) pa se tako i vrijednosti trofeja pripisuju perifernim lovištima. OSNOVA GOSPODARENJA U LOVIŠTIMA Iz sadržaja lovnogospodarske osnove za lovišta »Kapela« i »Veljun«, jasno se razabire cilj i namjena gospodarenja lovištem. Prostorna cjelina koju za 543 |
ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 238 <-- 238 --> PDF |
hvaćaju ova lovišta i prirodni uvjeti u tim prostranstvima različiti su, pa tako i cilj gospodarenja i metoda uzgoja divljači u ovim lovištima imaju svoje posebne specifičnosti. Lovišt e »K apela « ima karakter izrazitog gorskog lovišta sa isturenim kotama i do 1533 m/nv. (Bjelolasica), a najniža točka spušta se nešto ispod 600 m/nv. Cilj gospodarenja ovim lovištem usmjeren je na uzgoj i održavanje populacije lovnogospodarski značajnih vrsta divljači u količini koja će osigurati: — prirodno uklapanje tih populacija u sklop životne sredine u bazenu lovišta, — biotsku i ekonomsku kvalitetu pripadnika tih populacija, — zaštitu opravdanih interesa poljoprivrede i šumarstva, — ostvarivanje određenog ekonomskog efekta za pokriće rashoda u lovištu. Ispitivanjem mogućnosti prilagođavanja metode uzgoja divljači u lovištu »Kapela« sa sigurnošću se može ostati pri tvrdnji, da je prirodni način uzgoja u ovome lovištu najprikladniji, koristeći pri tome dopustivi broj zdrave i otporne autohtone divljači. Lovišt e »Veljun « smješteno je u prostor brdskih grebena istočnog dijela Velike Kapele sa isturenom najvišom kotom Veljun 616 m/nv, i postupno se spušta u pravcu sjevera na najnižu točku 314 m, tako poprima izrazit karakter brdskog lovišta. Namjena lovišta ima za cilj intenzivno lovno gospodarenje sa metodom prilagođavanja kombiniranog načina uzgoja divljači. To znači da se pored korištenja prirodnog reprodukcijskog potencijala u lovište unosi umjetno uzgojene prikladne vrste divljači. Za izrazito komercijalni izlov divljači lovište Veljun pruža mogućnost vrstama podesnim za umjetni uzgoj. Na prvom mjestu su obični fazan i divlja patka-gluhara. To su vrste divljači kod kojih je do sada uspjelo u cijelosti ovladati tehnologiju umjetnog uzgoja uz gospodarski podnošljive troškove. Tako će se radom na unašanju umjetno uzgajanih jedinki redovno unositi količine koje odgovaraju potrebama razvoja lovnoga privređivanja na bazi ekonomske računice. Uzgoj pripadnika autohtone faune u lovištu »Veljun« čine vrste: u prvom redu srna, divlji zec, a u manjem broju poljska jarebica, divlja patka i crna liska. U smjernicama gospodarenja ovim vrstama divljači teži se propisivanju intenzivnog uzgoja gospodarenja na bazi prirodnog načina uzgoja u slobodnom lovištu. Propisivanje smjernica uzgoja i cilj gospodarenja s lovištem, ima svoje opravdanje uz uvjet da u lovištima bude zastupljen dovoljan broj obrazovnog lovačkog osoblja. Samo sposobnošću, voljom i ljubavi prema prirodi i divljači, može se zadovoljiti zadaćama rada u lovištu. |