DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 187 <-- 187 --> PDF |
ISKORIŠCIVANJE ŠUMA Petar NEŽIĆ i Josip ROZAN* 1. DO RAZVOJAČENJA VOJNE KRAJINE Čovjek je oduvijek koristio šumu i proizvode šuma za podmirenje raznih potreba: za grijanje i kuhanje, krov nad glavom, kućne i druge potrepštine, a mnogo stoljeća drvo naših šuma predmet je međunarodne trgovine. U Ugovoru o trgovini između kneza Nikole Frankopana i Mlečana iz 1408. godine utvrđena je carina »za drvlje koje se izvozi iz zemlje kneževe u Mljetke kao i carina, ako bi mljetački brod krcao vesla«. Već tada se u područnim šumama izrađivalo drvo za izvoz, vesla, a vjerojatno i drugi sortimenti potrebni za gradnju brodova. »Urbar« kneza Bernardina Frankopana iz 1486. godine spominje podložnike koji izrađuju proizvode od drva: drivodelja, barilar (drveni sudovi za domaćinstvo), bačvar. Bilo je i drvenih kola, a kuće se prekrivaju daskom. U prvom stručnom opisu Velebitskih i Kapelskih šuma iz 1764/5. navodi se, da se u šumama uz ogrijev izrađuje oblovina i grede, dužice, vesla te šindra — krovna daska, a preporučeno je palenje drvnog uglja (radi smanjenja udjela bukve u sastojinama. U »Naputku za šumare« i »Osnovama šumskog reda« iz 1764/5. godinu bile su propisane vrlo stroge mjere korištenja i sječe šuma: — bila je zabranjena sječa i oštećivanje živih stabala u carskim i seoskim šumama, a za gorivo dopušteno je koristiti samo leževinu i izvale. Ako su se morala sjeći zdrava stabla za gradnju stanova ili drugih zgrada, trebalo je ishoditi odobrenje Karlovačkog generalata, a potom stabla za sječu doznačiti. — spomenuto je, da su skoro iskorjenjeni skupocjeni brijest i jasen izradom bačvi, zdjela i tanjura, a od javora da se izrađuju vesla. Ove vrsti kao i hrastovina zaštićuju se i namjenjuju za potrebe brodogradnje. — sječa se smjela vršiti samo u vremenu od početka studenog do kraja mjeseca veljače dakle, u vrijeme potpunog mirovanja vegetacije. Iznimno, ako se drvo moglo dobro unovčiti, dopuštala se sječa i van tog vremena. — predviđalo se da sječu, vuču i prijevoz drvnih proizvoda vrše Krajišnici radi dodatne zarade sredstava za život. Kako Krajišnici nisu bili vični tim poslovima, odlučeno je da ih podučavaju izvježbani radnici iz bakarskog kraja, koji će raditi svojim alatom, dok će se pile nabaviti iz Austrije. — trošak izvoza imao se lučiti od zarade za obaranje i obradu stabala, jer će sječu vršiti siromašni Krajišnici koji inemaju voznog blaga. Petar Nešić, dipl. inž. šum. * Josip Rožan, dipl. inž. šum. Ogulin |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 188 <-- 188 --> PDF |
— određene su cijene za sječu i druge radove u šumi, dok se cijena vuče imala odrediti pogodbom za svaki pojedini slučaj. — utvrđene su cijene za drvo na panju (šumska taksa) za oblovinu hrasta, bukve, brijesta, javora i četinjača, te za grede četinjača. — ogrijev se morao izrađivati u cjepanicama duljine 3 stope (0,95 m) i hvatima. Graničari su ga slobodno prodavali u Senj i Bag (Karlobag), dok su hrastovu građu smjeli prodavati samo državnim skladištima sagrađenima u Senju i Karlobagu, kako bi se spriječilo krijumčarenje. Ostalu građu prodavali su senjskim i karlobaškim trgovcima. U Brinjskim je šumama (tada dijelu Otočke pukovnije) bila određena sječa — etat od 25°/<> stabala. To je vjerojatno bio jak zahvat jer su za sječu određena krupna stabla. U šumama Ogulinske pukovnije šumar Fran z on i odredio je oplodne sječe jakog intenziteta sa sjemenjacima razmaka na tridesetak koraka. Navedenim propisima bile su izvršene sve predradnje za redovno korišćenje ovih šuma, no stvarni opseg tog korišćenja neznamo, nismo našli na podatke. Dio građe četinjača rezao se na pilanama, koje su u to vrijeme i nešto ranije sagrađene na ogulinskom području, po podacima najprije u Ličkoj Jesenici. Tu se spominju pilane Vukelića i Kneževića da su sagrađene oko 1740. godine, pilana Momčilović oko 1760. godine i pilana Grba Ivana 1780. godine, kada je sagrađena pilana Grković u Plaškom. Oko 1810. godine sagrađene su u Plaškom pilane Sumonja i Medeković. Kapaciteti svih ovih pilana kretali su se od 600 do 2.000 m:i godišnje. Na Dobri spominje se pilana Perić u Ogulinskom Hreljinu i Milanović u Sv. Petru oko 1793. godine, a u Ogulinu pilana Rogović 1800. godine kapaciteta 1.200 m3 četinjača i 1.000 m3 listača. U Vitunju sagrađena je pilana Turković 1834. godine i Vujnović 1840. godine, a u Zagorju pilana Bertović 1850. i Rogović 1851. godine, kada je sagrađena i pilana Passek u Sv. Petru — Ogulin. Sve su to male pilane — potočare kapaciteta 400 — 700 m:! četinjača, za podmirenje lokalnih potreba. Ing. Z. Tu r kal j navodi da je 1849. godine na ogulinskom području postojalo 18 pilana, a u šumama da se izrađivala bačvarska duga, brodarska vesla, šubije, ogrijevno drvo i ugalj od bukovine, a građevno drvo, krovna daska, letve i bačvarska duga od četinjača. Palenje potaše da je prepušteno privatnim poduzetnicima radi velikih troškova dobivanja iste. Novim »šumskim redom« iz 1811. godine naređeno je, da se tehničko drvo prodaje u kubnim stopama a ogrijev u hvatima. Izrađen je cjenik za ogrjev i građevno drvo sa pet vrijednosnih razreda, dok se sitno seljačko drvo plaćalo po vozu, snopu ili komadu. Određena je naknada za gulenje kore, branje smole, žirovima, pašarinu i pašu pčela. Drvo se dijeli na mlado do 15 palaca (38 cm) debljine, koje je skuplje, jer je mlado, te na staro drvo. Godišnje se koristilo oko 800.000 kubnih stopa (250.000 m3 drvne mase četinjača i listača). Potrošnja listača, radi loženja u otvorenim pećima, bila je daleko veća od potrošnje četinjača. 2. OD RAZVOJAČENJA VOJNE KRAJINE DO 1945. GODINE Veće korištenje šuma počinje nakon razvojačenja Vojne Krajine i diobe krajiških šuma na državne i imovinske, koje je završeno do 1880. godine. O |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 189 <-- 189 --> PDF |
povećanom korištenju svjedoči izgradnja šumskih cesta te prodaja drvne mase dražbama za podmirenje potreba novo sagrađenih pilana, onih većih na parni pogon. Prva parna pilana sagrađena je 1880. godine u Jezeranima kapaciteta 5.000 m3 četinjača. Uskoro, 1887. godine podignuta je u Jasenku parna pilana firme Neuberger znatnog kapaciteta od 10.000 m3 četinjača i 10.000 m3 listača, a 1888. godine u Stajnici parna pilana za prorez 10.000 m3 četinjača. Članovi šumarskog društva iz Zagreba razgledali su 1893. godine veliku parnu pilanu firme Neuberger kraj željezničke stanice u Ogulinu sa 70 zaposlenih i dnevnog kapaciteta od 110 m:! četinjača ili 70 — 90 m3 listača — godišnje oko 30.000 m3 četinjača. Ukupan kapacitet svih pilana 1890. iznosio je oko 45.000 m3 oblovine (10.000 listača), a već 1895. kapacitet proreza pilana iznosio je oko 75.000 ms oblovine. Da bi osigurala sirovinu za pilane u Jasenku i Ogulinu firma Neuberger i sin kupuje 1888. godine u državnim šumama »ležećim među Ogulinom i Primorjem « u Šumarijama Jasenak i Begovo Razdolje drvnu masu četinjača i listača za približno milijun forinti sa rokom korištenja i isplate od 10 godina. U obje spomenute Šumarije trebalo je godišnje sjeći 28.000 m3 četinjača i 10.000 m3 listača, dakle ukupno oko 400.000 m3 za 10 godina. Firma Neuberger kupuje iste 1888. godine i od Ogulinske imovne općine u Šumarijama Ogulin (sa Modrušem), Plaški i Brinje 90.000 stabala sa 310.000 m3 drvne mase za 1.072.600 forinti i to: Uređajni razred Četinjače Listače Ukupno stabala — Padjenovi Krči 20.375 10.797 31.272 — Makovnik — Crni Potok 20.547 9.405 29.952 — Krasnica — 1.267 1.267 — Zrnić poljana — Pišćetak 13.225 14.508 27.733 Ukupn o 54.147 35.977 90,124 Opađka: U »Krasnici« prodana su javorova stabla. Rok korištenja ove mase bio je također 10 godina, jedino za šumariju Plaški 7 godina. Kubatura srednjeg stabla ove kupovine iznosila je 4,5 m3, a kod četinjača 6,3 m3. U kupljenoj količini drvna masa četinjača sudjelovala je sa 79°/o. Manje pilane snabdjevale su se oblovinom kupnjom na panju i izradom na manjim sječinama. Uz pretpostavku da je za ogrijev korišteno oko 130.000 m3 bukovine godišnje za 9000 domaćinstava, da su potrebe lokalnih pilana i sitne građe za domaćinstva iznosile oko 20.000 m3 četinjača, možemo cijeniti godišnju sječu ukupne mase oko 1890. godine na 230.000 m3 a 1895. godine do 270.000 m3 totalne mase četinjača i listača. 495 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 190 <-- 190 --> PDF |
Firme i pilanari kupovali su stabla u ležećem stanju uz naknadnu premjerbu izrađenih sortimenata. Državne šumske uprave napustile su takovu prodaju već 1897. godine (ŠL 1897, str. 93.) jer je kupac «-njemu na izradbu otkazano drvlje po svojoj volji, ali ne uvijek i na koju korist šumoposjednika, izrađivao«. I sama je procedura od procjene i prodaje do izvlačenja i odvoza iz šume izrađenih proizvoda bila dosta zamršena i dugotrajna. Najprije se na temelju »gospodarstvene osnove« sastavila drvosječna osnova za dotičnu godinu sa ocijenjenim ukupnim sječivim drvnim prihodom. Taj prihod ponudilo se na prodaju javnom dražbom i prodalo onom kupcu, koji je najpovoljniju cijenu po m3 za tehnički sposobno ili ogrijevno drvo ponudio. Potom je Šumarija doznačila dostalcu poprilici onu količinu oblovine (ogrijeva) za koliko je položio akontacije, a trgovac je pristupio izradi drvnih proizvoda za koje su doznačena stabla bila sposobna i koji su se tražili na tržištu. Trgovac je izrađene Sortimente mogao izvoziti tek po primitku i sastavu konačnog obračuna. Cesto je kod primanja sortimenata dolazilo do sporova između Šumarije i kupca, da li je on izradio sve »tehnički sposobno drvo u Sortimente. Kraljevski šumarski ured državnih šuma u Otočcu (nadležan i za državne šume ogulinskog područja) namjeravao je prodaju »postojećih stablih bez premjerbe « uvesti od 1898. godine. Po mišljenju pisca članka (SL 1898.) državna je uprava očekivala, da će kupnjom cijelih stabala trgovci sirovinu bolje koristiti, da će vremenom i cijena drvnu porasti, a šumarskom osoblju posao biti olakšan. Da bi barem donekle bilo sigurno, koliko stablo pojedinog prsnog promjera može dati »gradiva i goriva«, trebao je upoznati »izradbeni postatak (gradiva i goriva) u razmjeru prema drvnoj gromadi«. Taj faktor mogao se najsigurnije utvrditi praćenjem podataka o premjerbi stabala kroz pet godina na »istoj stojbini uzrasta kao i ona koja prodavati namjeravamo.« Da bi se drvna gromada, kubični sadržaj stojećih stabala što točnije utvrdio, izrađene su lokalne kubične skrižaljke. Takove skrižaljke za jelu Šumarije Ravna Gora izradio je M. Tordony 1897. godine. Nakon 1900. godine grade se nove pilane. U Ogulinu se 1904. godine spominje i pilana Stošić Josipa, a u Josipdolu pilana na benzinski pogon Sojat Stjepana. Slijedeće 1905. godine počela je radom obnovljena pilana Neuberger u Ogulinu na mjestu izgorjele 1904. godine. Zabilježeno je da su kirijaši u Jasenku 1904. godine štrajkali 4 mjeseca, nakon čega je firma Neuberger prodala pilanu Jasenak Hrvatskom industrijskom društvu u Sušaku. Godine 1907. pilanar iz Rijeke Ante Bačić gradi pilanu u Gomirju, a drugi Bačić u Plaškom na rijeci Dretulji. Godine 1911. sagrađena je u Brinju pilana Parac, a 1912. godine na željezničkoj stanici u Gomirju pilana za bukovinu iz Cetina. Na gomirskom području spominju se i dvije pilane Mrvoš: na Ribnjaku te pod Tićevim kod Ljubošine. Sve te mnogobrojne pilane snabdijevale su se oblovinom iz područnih šuma. Ipak u Šumarskim listovima iz tog doba ima malo podataka o dražbama u državnim šumama, dok se oglasi dražbi šuma Ogulinske imovne općine češće pojavljuju. Tako je 1903. godine dražbovano 92.680 stabala (66.000 stabala u gospodarskoj jedinici »Krasnica« Šumarije Plaški) uz uvjet, da kupac |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 191 <-- 191 --> PDF |
u Plaškom sagradi parnu pilanu. Ne znamo da li je ova prodaja uspjela, jer se pilana u Plaškom spominje 1918. godine, a veleprodaja »Krasnica« sa 47.000 stabala ponovno je dražbovana i prodana 1913. godine. Prethodne 1912. godine Ogulinska imovna općina iznijela je na prodaju 77.623 stabla sa kubaturom od 160.000 m3 — 33.250 stabla četinjača. Kubatura srednjeg stabla ove prodaje iznosila je jedva nešto preko 2,0 m3. Krupna stabla u dostupnim šumama već su bila iskorištena. Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu prodalo je dražbom kod državne šumarije Jasenak 1910. godine sječine: — V sjekored (predjel »Ostrožica« sa 6,306 m3 bukove i 5.984 m3 jelove oblovine, — VI sjekored (predjel »Dumanić«) sa 9.404 m3 bukove i 22.348 m3 jelove oblovine, Ukupno je prodano 44.042 m3 oblovine od čega 15.710 m3 bukove i 28.332 m3 jelove oblovine. Manje količine u državnoj Šumarije Ogulin kupili su gomirski pilanari Mrvoš i Bačić. U istom Šumarskom listu (1910. str. 191.) objavljena je i dražba manje količine bukovih, jelovih i javorovim stabala Ogulinske imovne općine, Šumarija Ogulin, Plaški. Brinje, Drežnik, Senj i Modruš. Dostalci su pilanari i trgovci: Parac iz Brinja, Murković iz Stajnice za pilanu u Ličkoj Jasenici i trgovac Zrne iz Modruša. Prema podacima gospodarstvene osnove za g. j . »Mala Javornica« iz 1928. godine u toj je jedinici u razdoblju od 1882. do 1896. posječeno 108.000 m3 četinjača i 257.000 m3 listača, ukupno 365.000 m3 ili 24.300 m3 godišnje, a od 1897. do 1952. godine (29 godina) svega 85.000 m3 četinjača i 75.000 m3 listača, ukupno 161.000 m3 ili 5.550 m3 godišnje. Najveća masa u ovom razdoblju iskorištena je 1900. godine — 50.000 m3 jele — te 1901 — 1903. — 36.000 m3 pretežno četinjače. Te količine prodane su vjerojatno nekoj većoj firmi. Kasnije sve su to male prodaje pretežno bukovine. Vjerojatno su gospodarske jedinice Velika Javornica i Ogulin u tom razdoblju jače korištene, posebno g. j . »Ogulin « kao najotvorenija i najbliža željezničkoj pruzi. Po svršetku prvog svjetskog rata podižu se nove i proširuju stare pilane: u Ogulinu parna pilana »Ogulin — Lika« kapaciteta 30.000 — 40.000 četinjača sa 300 zaposlenih, — u Josipdolu pilana »Katnić« sa 50 zaposlenih i kapaciteta 10.000 m3 četinjača, a u Plaškom pilana (Jugoslavenska industrija drva) kapaciteta 20.000 m3 oblovine sa vlastitom šumskom željeznicom u g. j. »Krasnica«. Početkom 30-tih godina ponovo se grade pilane — pilana u Plaškom prestala je raditi 1931. godine — i to u Jasenku pilana Mamula sa 25 zaposlenih, u Gomirju pilana Braun sa 34 zaposlena (izgorjela 1935. goine) te u Saborskom pilana Vilhar sagrađena 1933. godine kapaciteta 30.000 m3. U Drežnici radi pilana i mlin Tatalović za 150 zaposlenih, a u Brinju već spomenuta pilana Parac. U Ogulinskom Zagorju još 1924. godine potočara Rupčić na izvoru Mrežnice preuređena je na parni pogon i zapošljava 37 radnika. Mnoge pilne su gorjele i bile obnavljane, mjenjale vlasnike, obustavljale rad i ponovno ga započinjale, te ih je teško slijediti ili ih sve spomenuti. No 30-tih godina i kasnije oko tisuću zaposlenih pilanskih radnika čine jezgro 497 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 192 <-- 192 --> PDF |
radničke klase ogulinskog područja. Šumski radnici, budući da sječu vrše sezonski uz svoje poljoprivredne radove, vode se kao seljaci. To još više vrijedi za kirijaše na vuči ili prijevozu drvnih proizvoda. Život šumskog radnika nije bio lagan. Put do radilišta — sječina bio je dug i naporan, a ako se, radi udaljenosti radilišta, stanovalo u šumi, uvjeti stanovanja i prehrane bijahu primitivni i loši, posao težak i naporan, a zarađivalo se malo. U napisu o Anti K e r n u (SL 1919. str. 147.) spominje se među ostalim, kako je sam A. Kern (radio u Modrušu i Ogulinu od 1887. do 1902.) pripovjedao, da su sječine bile udaljene od Modruša tri do četiri sata hoda, da se radilo i zimi i za najvećih snjegova a spavalo »u veoma primitivnim naprvo sasvim otvorenim kolibama«. Deke su nosili sa sobom ponedjeljkom a subotom ih vraćali u Modruš. Kako li je tek bilo šumskim radnicima? Kasnije su sagrađene solidnije barake. Pilanari su obično sami snabdjevali radnike prehrambenim proizvodima i pićem te i na taj način zarađivali. Poduzeće i pilanari koji su kupovali drvo na panju i sami izrađivali drvne Sortimente bili su dužni izgraditi izvozne puteve i vlake te pridržavati se šumskog reda. Dražbenim zapisnikom Zagrebačke direkcije šuma (ŠL 1923. str. 148.), tražilo se od kupca da odmah po sječi oguli koru sa smrekovog stabla, a za polomljena ili bez dozvole oborena stabla bila je određena odšteta. Ogulinska imovna općina dražbovala je 1923. godine mnogobrojne sječine u Šumarijama Ogulin, Plaški i Brinje za potrebe lokalnih pilana. Neke sječine kupili su trgovci i pilanari van Ogulina (Žuta Lokva, Brlog), dio sječina ostao je neprodan i naknadno dražbovan a kupci su bili pilanari u Jasenku, Ogulinu, Jezeranama, Stajnici i Gomirju. I državna Šumarija Ogulin prodala je dražbom 1.500 m3 jelovine i 650 m3 bukovine. Zanimljivo je, da je u udaljenijim sječinama kod bukovine procjenjivana količina samo oblovine, bez procjene količine ogrjevnog drva, dostalac je kupnjom i bez naknadne premjerbe dobio cjelokupnu drvnu masu. U udaljenim i slabo otvorenim predjelima Šumarije Brinje (Runjavica Pišćetak) na dražbu je stavljena približna (aproksimativna) količina građe jele i bukve uz iskličnu cijenu za jedna kubik svake vrste drveta, ali uz naknadnu premjerbu izrađenih količina. Postignute su dosta različite cijene, ovisno o udaljenosti od pilane odnosno željezničke stanice. Tako je postignuto: — za jelovu oblovinu — 95 din./m:! u predjelu »Kozarac« (Šumarija Gomirje) i 120 din. u Zarinu Šumarije Brinje, dok je u predjelima »Runjavica «, »Pišćetak« i »Zrnić Poljana« Šumarije Brinje postignuto svega 40 din. za 1 m3 jelovine, — za bukovu oblovinu postignuto je u Gomirskoj Kosi pod Kamačnikom Šumarije Gomirje 135 din/m3, a u Runjavici, Pišćetku i Zrnić poljani oko 20 din/m3. U predjelu »Kucaj« i Vrh Ponikve Šumarije Ogulin za bukovu građu i ogrijev postignuto je prosječno po 37 din/m3, dok je u Humcu Šumarije Plaški za bukov ogrjev plaćeno 18 din. po m3. Zanimljivo je spomenuti da već tada ima zabilježbi o pojavi motornih pila sa lancem za rezanje (Šl 1923. str. 606.) kao i o stroju za obaranje i pre |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 193 <-- 193 --> PDF |
rezivanje stabala sa lisnatom pilom (Š. L. 1923. str. 608.). Na našem području međutim sječa i izrada drvnih sortimenata vršila se ručno sve do pojave jednoručnih motornih pila 1960/61. godine. Ing. Z. T u r k a 1 j opisao je 1926. godine oruđa, kojima se vršila sječa i izrada u područnim šumama. Iz dostupnih podataka — oglasa dražbi vidi se, da su se i poslije prvog svjetskog rata mnogobrojne pilane snabdjevale oblovinom kupovinom drvne mase na panju. Ogulinska imovna općina oglasila je 1928. godine prodaju samo 42.700 m3 oblovine, — već se osjećala nadolazeća ekonomska kriza. Poslije 1930. godine vjerojatno se većina pilanara snabdjevala potrebnom oblovinom po Zakonu o zaštiti domaće drvne industrije, a dio kupovinom izrađene oblovine u vlastitoj režiji državnih šumarija. Po napisu prof. dr. Vajd e »Uzroci bespravne sječe i njihovo uklanjanje « na ogulinskom je području početkom 1941. godine postojalo 38 pilana: 13 parnih za 20 punih jarmača i 25 pilana na vodeni pogon sa 27 venecijanera. Profesor je ocjenio da bi za podmirenje svih potreba u drvu ogulinskog područja trebalo: — za podmirenje kapaciteta pilana 102.000 m3 neto oblovine — za podmirenje lokalnih potreba građe 30.000 m3 neto oblovine — za podmirenje lokalnih potreba u ogrjevu 90.000 m3 neto bukve Ukupn o 222.000 m3 netto mase Sveukupno je trebalo osigurati 314.000 m3 brutto mase od čega 50"Vo četinjača. Po prof. dr. Vajd i etatne mogućnosti područnih šuma bile su jedva 50*/« potrebne količine. To je dakako bila mogućnost samo otvorenih šuma. jer potencijali cijelog područja, uz potpunu otvorenost, mogu podmiriti gornje potrebe. Kao otežavajuću okolnost za očuvanje šuma prof. dr. Vajda spominje množinu trgovaca drvom — njih 40-ak, koji su samo 1940. godine otpremili u inozemstvo oko 1.000 vagona ogrjevnog drva, dobrim dijelom nelegalno stečenog. I pojedini privatni pilanari na sličan su način osiguravali dio potrebne oblovine za svoje pogone. Kako piše dr. Vajda, seljak je u najviše slučajeva bio neposredan izvršilac šumskih šteta, ali je jednako ili više trebalo kažnjavati izrabljivače njegova siromaštva — pilanare i trgovce drvom. Iskorišćivanje šuma u promatranom razdoblju pokazuje velika kolebanja u sječenim količinama, premda je očita tendencija sve veće potrebe i potražnje za drvnim proizvodima povećanjem stanovništva i njegovog standarda, uporabne vrijedosti drva te konjukture na vanjskim tržištima. Razvoj pilanarstva, njegov polet ili stagnacija, pratio je polet odnosno nazadovanje korištenja šuma. No mogući etat šuma nije nikada bio iskorišten u potpunosti. Uvijek je manjkalo sredstava za otvaranje šuma a privatnik, čiju je dobit osiguravao šumski radnik i kirijaš teškim i jeftinim radom, gradio je samo najnužnije prometnice. Stoga smo u poratnim godinama naslijedili toliko neotvorenih šuma — prašuma, te je nedovoljna otvorenost šuma i danas glavni razlog nepotpunog korištenja šuma. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 194 <-- 194 --> PDF |
3. OD 1945. GODINE DO DANAS Da je bogatstvo ovih šuma bilo veoma primamljivo potvrđuje i činjenica da spadamo u red rijetkih zemalja i krajeva u svijetu za koje su već 1760. godine izrađene karte koje su prikazivale šumsko bogatstvo, a 1765. godine izrađen je Zakon o iskorištavanju šuma koji je svakako imao za cilj uspostaviti potpunu kontrolu Bečkih vojnih i trgovačkih krugova nad sječom i prodajom drveta. Razumljiv je tadašnji interes za ovaj zeleni rudnik jer su se mnogi trgovci- poduzetnici vrlo brzo i lako bogatili. Evo kako je to bilo na primjeru proizvodnje pepeljike (potaša, luga) što se na početku najviše spominje. Iz pepeljike koja se dobivala palenjem drveta (osam do dvanaest prm drveta davalo je jedan centili 100 kg pepeljika) na licu mjesta se izgrađivala pepeljika (lug) kao nezamjenjivi elemenat za proizvodnju stakla, sapuna i boja. 1829. godine zabilježeno je samo u Ogulinu 13 koliba sa koti ovima za dobivanje luga i proizvedeno 1.178 centi potaše. Za dobivanje jednog centa potaše zakupac je platio pukovniji za drva 2 forinta i 40 krajcera. Troškovi proizvodnje i prevoza iznosili su 5 forinti i 50 krajcera. Prodajna cijena bila je 11 forinti što znači zarada od 3,5 forinta po centu. Još veća zarada ostvarila se je na proizvodnji i trgovini francuskim dužicama koja je evala tih godina. Za sječu stabala potrebnih za 1000 komada dužica zakupac je platio 12 forinti, radnici su za svoj posao dobili 6 forinti, prevozni troškovi iznosili su 25 forinti, dok je prodajna cijena 1000 komada francuskih dužica u Senju bila 170 forinti. Sigurno da su poslovi sa piljenom građom i kasnije sa još traženijim željezničkim pragovima bili još unosniji, većeg obima i većih profita. Od unosnih zarada i profita gotovo ništa se nije davalo za unapređenje i olakšanje rada u šumi, uvjeti rada u šumi ostajali su vrlo teški. Kako u ovom kraju nije bilo drugih izvora zarade ponuda radne snage u šumarstvu bila je dobra, što je išlo u prilog poduzetnicima i zakupcima. Sve do oslobođenja zemlje 1945. godine iskorišćivanje šuma karakteriziraju ovakva obilježja. Napredak tehnike i tehnologije, znatno povećava upotrebu i preradu drva uvjetuje i snažni razvoj trgovine drvom, a trgovina i promet ne idu bez dobrih puteva i saobraćajnica. Glavni saobraćajni pravci našim područjem imali su osnovni cilj povezati interese trgovačkih centara u Mađarskoj i Austriji sa Jadranskim morem. Posebno su poslovi sa šumom postali interesantni i unosni. Glavni pravci su krajiška prometnica, kasnije nazvana Jozefinom, koja je povezivala Karlovac sa Senjom i Karlobagom preko masiva Velike Kapele, izgrađena je još 1779. god., te prije izgrađena cesta, zvana Karolina, koja je preko Mrkoplja povezivale Karlovac sa Sušakom. Obje te ceste bile su povezane od Karlovca do Zagreba sa cestom koja je još 1750. godine bila proširena i obnovljena. Interensatno je spomenuti da je prvi projekt za željezničku prugu sa konjskom vučom bio rađen od Siska preko Bandinog sela do Josipdola kako bi se trgovina i promet robom mogao odvijati dalje prema moru postojećim cestama preko Kapele. Znači, brzo se pokazalo koliko su ovi saobraćajni pravci bitni, a postojeće saobraćajnice nedovoljne, pa će Beč i Pešta naći računicu da grade modernu žerljezničku prugu prema Sušaku, odnosno Rijeci (1873) i prema Splitu (1918). 500 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 195 <-- 195 --> PDF |
Iznos celuloznog drva — g. j . »Bulcovača«. Snimio: B. Pešut Prema tome veliki interes, a i velike šanse za brži razvoj ovog kraja objektivno su postojale u to vrijeme, ali eksploatotorska politika Austrije i Mađarske nije dozvoljavala da veći dio ogromnih profita i kapitala ostane na ovom području. Posebno su šume van glavnih prometnih pravaca ostale potpuno zatvorene i zapuštene, pa ni epohalna tehnička otkrića, potput otkrića parnog stroja i benzinskog motora, nisu dospijevala dalje od glavnih prometnica i prvih pilana na parni pogon. Težak i nepristupačan teren, neotvorenost, sigurno da su još jedan od jakih razloga uz gore spomenute razloge, da se u šumi, na šumskim radovima dugo ništa ne mijenja i da se ne događa ništa što bi olakšalo teške radove i mukotrpan život ljudi ovoga kraja. Ono što je tada učinjeno trebalo je samo da olakša i ubrza trgovinu i stjecanje profita sve traženij im proizvodima od drva, drvnom građom, daskama, tupcima, pragovima i slično. O primjeni tehnike, o mehanizaciji radova u šumi u to doba ne može se govoriti jer je praktički nije ni bilo. Tek poslije Drugog svjetskog rata pokazala se sva neminovnost za brže i jače otvaranje šuma šumskim prometnicama, a po tim prometnicama su onda brzo zatutnjali kamioni, traktori, dizalice. Velike potrebe za drvom u doba obnove i izgradnje nakon II. svjetskog rata ubrzala su sva ova zbivanja i promjene u šumarstvu. Prva sredstva tehnike i mehanizacije stižu kao pomoć ili su nabavljena i kupljena, a potječu iz SAD-a i Kanade. Primjena te tehnike koja je bila rađena za sasvim drugačije uvjete nego što su kod na , nije svuda odgovarala niti je mogla dati dobre rezultate, ali je ona odigrala ogromnu ulogu u uvođenju mehanizacije u šumu i razvijanju svijesti šumarskih i drugih stručnjaka, da je bez nove 501 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 196 <-- 196 --> PDF |
tehnike i tehnologije nemoguće ići dalje i da nema povratka na staro. Jedini put je bio potražiti adekvatnu i primjenjivu tehniku tehnologiju, a ona"j se upravo u punom zamahu rađala i razvijala u većini evropskih zemalja sa sličnim uvjetima kao i kod nas. To je bio period snažnog napretka mehanizacije u šumarstvu ne samo na ovom nego i na svim drugim područjima, a pravo rješenje očekivali smo iz jedne srednjevropske zemlje sa problemima i uvjetima u šumarstvu sličnim našim. U otvaranju šuma, u primjeni i uvođenju mehanizacije na transportu drvnih sortimenata iz šume do ceste i kamionskog puta učinili su više oni koji su bili bogatiji, organiziraniji i kadrovski bolje opremljeni. Na našem području odmah poslije II. svjetskog rata iskorišćivanje šuma vrše posebna šumsko industrijska poduzeća (SIP), a kasnije drvno industrijska poduzeća (DIP-ovi); ostali poslovi u šumarstvu bili su odvojeni od iskorišćivanja. Do 1960. godine šumske ceste građene su isključivo ručno bez upotrebe mehanizacije, sječa u šumi obavljana je također ručnim pilama, a pokušaj uvođenja dvoručnih motornih pila marke »DOLMAR« s kojima je moralo raditi najmanje dva radnika i koje se pokazale vrlo nespretne i nepodnesne za naš teren doživio je brzo neuspjeh. Privlačenje drva iz šume obavljalo se je uglavnom animalnom, konjskom vučom. U ovoj najtežoj i najskupljoj fazi rada na iskorišćivanju šuma, prvih godina poslije rata počinju se primjenjivati traktori-gusjeničari, CATERPILAR D4, američkog porijekla koji su bili opremljeni jakim i kvalitetnim vitlom. Oni su mogli privući i najteže trupce iz najtežih terena na udaljenosti i do 100 i 120 metara što do tada nije bilo moguće učiniti ni sa najboljim konjima. Ovi su traktori zbog svoje kvalitete i .snage dosta dugo i uspješno radili na ovom području. Prvih osam komada takvih traktora stiglo je 1948. godine, a neki se zadržali u upotrebi sve do 1967. godine. To je bio ujedno jedini traktor koji je bio uspješno upotrebljavan na izvlačenju trupaca iz šume. Zajedno s njim počele se primjenjivati dvije stabilne šumske žičare »Wyssen«,, te jedna žičara za transport prostornog drva »LASSO-CABEL«. Dvije žičare »VISEN« izvlačile su oblovinu na udaljenosti od 1200 metara, ali se ubrzo pokazalo da za naš način gospodarenja šumama, preborno gospodarenje, te duga i skupa montaža i demontaža tih žičara kao i niz drugih tehničkih i tehnoloških problema vezanih za njihov rad, neće za nas odgovarati te se ove žičare napuštaju, možda ipak prije nego što je to bilo za očekivati i što se je to trebalo dogoditi. Kasnije se je naime pokazalo, da bi iskustva stečena sa ovim prvim žičarama trebala i mogla biti bolje iskorištena u primjeni novih laganijih i tehnički savršenijih žičara, koje su na našem teškom terenu i za našu otvorenost šuma trebale i mogle odigrati veću ulogu, kao što je to bio slučaj u Austriji, Italiji i Čehoslovačkoj. Točnije podatke o radu prvih traktora i žičara, o učinku, cijenama i slično na žalost ne posjedujemo. Za čitavo to vrijeme do 1980. godine, pa i nekoliko godina kasnije, nije bilo drugih sredstava mehanizacije u šumi, a uz primjenu ove o kojoj je bilo riječi još uvijek se oko 60 do 80%» drvnih sortimenata iz šume transportiralo konjima za vuču i samaricom za iznos prostornog drva. Godine 1964. novo osnovano Sums´ko gospodarstvo »Ogulin« u čiju djelatnost 502 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 197 <-- 197 --> PDF |
Utovar trupaca 70-tih godina. Snimio: J. Luić sada spada iskorišćivanje šuma raspolaže sa 64 para konja koji su u brigadama bili raspoređeni po šumskim radilištima i sa kojima se zvlačila u prosjeku oko 50 000 kubika trupaca godišnje i bez kojih je bilo neizvedivo izvršenje planskih zadataka. Ostali dao oblovine i drvnih sortimenata transportirali su privatni kirijaši, a prostorno drvo u cijelosti izlazilo je pomoću samarskih konja iz Bosne. Najbrojnija i najjača sredstva mehanizacije bila su angažirana na cestama, to su bili kamioni za prevoz i samohodne kamionske dizalice. Samo neposredno poslije rata 1946, 1947. i 1948. godine mogle se još vidjeti kolone zaprežnih kola sa konjima kako se polagano spuštaju prema pilanama u Ogulinu, Josipdolu i Haškom. Njihovu ulogu ubrzo preuzimaju kamioni marke »RENAULT«, »FIAT« I »TATRA«. Oblovina na kamione utovara se ručno, grupama tovaraša, ali i sa samohodnim dizalicama »JONSON« i »COLES« koji su vrlo uspješno obavljale samo dio ovih poslova jer ih nije bio dovoljan broj. Prostorno drvo se utovarivalo isključivo ručno i još dugo vremena predstavljat će jedan od najtežih poslova. Iako ne raspolažemo s podacima o radovima, učincima, korišćenju mehanizacije u tom vremenu, o prisutnosti privatnih kirijaša, samarice i slično, nema dvojbe da je tada i sa onakvom mehanizacijom, kadrovima i radnom snagom obavljan vrlo velik zadatak. Obim planske proizvodnje od 1957. do 1961. godine iznosio je: |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 198 <-- 198 --> PDF |
1957. g. 1958. g. 1959. g. 1960. g. četinjače 89 000 80 000 79 000 78 000 listače 207 000 m3 129 000 m3 120 000 m-! 118 000 m3 Organiziranjem ŠG Ogulin 1961. godine, i u godinama koje slijede, značajno se počinje mijenjati stanje u šumarstvu, posebno u pogledu primjene i uvođenja mehanizacije u gradnji šumskih komunikacija, sječi i izvlačenju iz šume. Sigurno da promjene nisu samo posljedica nove organizacije nego i nastupanja novog vremena za šumarstvo. Razdoblje između 1961. i 1970. i dalje je vrijeme kada se naša zemlja značajnije otvara prema svijetu, pa su i potrebe i mogućnosti znatno drugačije i veće. Konačno, to je vrijeme kad se posebno u šumarstvu Evrope događaju vrlo značajne promjene u pogledu primjene i korišćenja tehničkih sredstava i sredstava mehanizacije. Kao najvažnije, definitivno i uspješno se rješavaju pitanja rada na sječi i izradi u šumi uz upotrebu i korištenje jednoručnih laganijih i upotrebljivih motornih pila. 1961. godine iz ŠG OGULIN odlazi na prvi tečaj, koji je održan u Corkovoj uvali (»Nacionalni park »Plitvička jezera«), jedan šumarski inženjer i pet radnika sjekača. Na tečaju se savladavala tehnika rada rukovanja i održavanja jednorukih motornih pila BLK i STIHL — contra. Nakon njihovog povratka nabavljeno je prvih jedanaest takvih motornih pila koje su raspoređene po Šumarijama. Na jednu motornu pilu i jednog rukovaoca sa tom pilom potrebno je još 5—7 i više radnika koji dorađuju i izrađuju drvne Sortimente. U početku su radnici uglavnom nepovjerljivi i još uvijek ljubomorno čuvaju svoje »amerikanke «. Uskoro se međutim nabavlja veći broj motornih pila, proizvođači motornih pila usavršavaju svoj proizvod, mijenja se organizacija rada sa motornom pilom i ona postaje definitivno nezamijenjiva alataka za sječu u šumi. Iako u procesu korišćenja motorne pile još uvijek ima prostora za nova unapređenja i u tehničkom i organizacionom pogledu ipak možemo smatrati da je ovaj proces uspješno završen. Kao i na drugim područjima tako i na našem često je mijenjan tip motorne pile što je ovisilo o raznim utjecajima i faktorima. Osim proizvođača SR Njemačke STIHL značajnije su bile prisutne pile PARTNER i HUS QUARNA, a samo kraće vrijeme i neke druge kao što su MC COLUK, da bi se konačno učvrstio STIHL sa svojim kooperantom Kordun u Karlovcu čije su motorne pile danas kod nas isključivo u upotrebi. Primjena i uvođenje mehanizacije za izvlačenje drva iz šume do ceste bila je znatno teža i sporija nego mehanizacija sječe. Uz već spominjani traktor gusjeničar CATERPILAR-D4 pokušavalo se s domaćim poljoprivrednim traktorom gusjeničarom BNT. 1965. godine nabavljena su takva dva traktora koja su mogla raditi samo u povoljnijim terenima, Nakon dvije godine odustalo se je od njih ali smo i dalje smatrali da osnove mehanizacije na izvlačenju treba da predstavljaju domaći traktori. Naša industrija traktora proizvodila je samo poljoprivredne traktore pa su na te traktore dodavani razni priključci za šumske radove. U tom pogledu ogulinski šumari su bili dobro povezani i |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 199 <-- 199 --> PDF |
surađivali sa kolegama iz Slovenije. Tada se pokušava s traktorima točkašima FERGUSON-35 koji su bili opremljeni jednodobošnim ili dvodobošnim vitlom, priključnom opremom, zaštitnim daskama na hidrauliku, opterećen prvi kraj i tako dalje, sve u cilju da bi što uspješnije mogao obavljati radove na privlačenju i izvlačenju trupaca. Sedam tih traktora nabavljeno je i radilo je u razdoblju 1963—1967; obavljali su dio zadataka na izvlačenju, ali su ipak najviše bili predmet promatranja i razmišljanja u očekivanju nečeg novog, što se pripremalo i trebalo dogoditi. Nabava traktora za vuču trupaca (oblovinc) 5 (8 0> SS ü9"5 Ö S0ü o0 o CO E-i MhJ i-* CO H gJ a o a rsa fH i—l owÖ U « P H CO H i b 1 03 W P3< Hfo H O 2 2» 7-> 3sž P< o O ü p oL w5 1963 2 2 J967 5 5 1970 1 1 1972 1 1 1973 5 5 1976 2 2 1977 4 4 1978 8 8 1979 11 11 1981 5 1 3 9 1982 2 1 3 1983 3 5 8 1984 1 1 1986 1 3 4 1987 1 1 UKUPNO 6 30 8 8 3 7 2 1 61 Stanje motornih pila na dan 31. 12. 1986. godine RJ Isikor. šuma OOUR Uzgoj Plaškd 50 7 Ogulin 29 5 Jasenak 30 Husq 3 Drežnica 32 1 Josipdol 31 5 RZ 1 UKUPNO 173 21 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 200 <-- 200 --> PDF |
Takmičenje šumskih radnika Hrvatske kod jezera Sabljaci, 1972. g. Snimio: J. Rožan U Šumariji Ogulin, predjel »Tisovac«, 1967. godine radi demonstracije, prvi put smo vidjeli jedan specijalni traktor za radove u tropskim šumama i prašumama, proizvode više francuskih tvornica pod nazivom SAVIEM. To je bio traktor točkaš sa pogonom na sva četiri kotača, izuzetno snažan, opremljen jakim vitlom i hidraulikom, ali preglomazan i prevelik za naše šume i šumske vlake te loš teren. Uz to cijena takvih traktora bila je tako visoka da se nije mogla ni približno uklopiti u cijene i troškove s kojima smo mi računali, pa taj traktor nije dalje dospio od demonstracija. Međutim, pristup k rješavanju ideje o specijalnom šumskom traktoru koji smo tada susreli ponovo će se javiti kada se pojave novi specijalni zglobni šumski traktori, TIMBERD2EK i D20N DIR iz Kanade, KOKUN iz Švedske, TRI FARMERi konačno LKT iz Čehoslovačke, traktor koji je sada najviše u primjeni kod nas. Izgledalo je da više nema dileme: šumski zglobni traktor je prihvaćen i postao uobičajeno sredstva za izvlačenje oblovine, njegove su tehničke mogućnosti velike i može obavljati većinu zadataka na radovima vuče i privlačenja. Njegova primjena u šumi postaje neminovna između ostalog i zato, što su se sve teže nalazili konji i kirijaši za vuču, što se mijenja tehnologija u kamionskom transportu i preradi drva a posebni uvjeti predstavljaju ekonomski parametri i računica koja ide u prilog rada sa ovim taktorima. Kao i drugi, krenuli smo tim putem i na radovima privlačenja i izvlačenja drvnih sortimenata glavnu snagu predstavljaju zglobni traktori. Za njihov rad potrebne su dobre šumske vlake, solidna stručna priprema rada, kadrovi i do 506 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 201 <-- 201 --> PDF |
bra organizacija, servisna služba i održavanje, što sve skupa nije bilo uvijek lako uskladiti. Proces uvođenja i korišćenja mehanizacije na radovima izvlačenja još uvijek traje i nije dovršen, a prisutni su i novi problemi. Uz nužnu izgradnju znatno više odgovarajućih šumskih vlaka za rad sa ovim traktorima, temeljitu stručnu pripremu svih faza rada i disciplinirano pridržavanje tih odredbi, u posljednje se vrijeme veoma značajno nameće problem šteta u šumi na stablima, podmlatku itđ.., prilikom rada ovih traktora, što uz ostale utjecaje znatno ugrožava naše šume. Zaštita i mjere protiv šteta predstavljaju novo područje vezano za korištenje mehanizacije u šumi s kojima će se morati nadopuniti opravdana nastojanja da se poveća učinak i korišćenje šumskih zglobnih traktora. Najveći broj traktora i najjače korišćenje mehanizacije u šumi događa se kod nas u razdoblju 1977—1982. godine što je vidljivo iz priloženih tabela. Učinci po jednom traktoru kreću se u našim uslovima od 2550—4050 kubnih metara godišnje. U posljednjih nekoliko godina veliki interes za traktore pokazali su nekadašnji kirijaši, privatnici, koji su nabavili takve traktore pa danas predstavljaju značajnu snagu na izvlačenju drvnih sortimenata, ali za nas i novi problem vezan za planiranje radova, pripremu i primjenu svih mjera i odredbi koje moramo postaviti da se šuma i priroda ovog kraja očuva od sve češćeg i većeg ugrožavanja i oštećenja. |