DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 169 <-- 169 --> PDF |
1912. nije mogao koristiti etat u predviđenim sječinama niti u planiranom obimu nego se sjeklo u bližim predjelima preko određenog intenziteta, a u udaljenijim sječinama samo najkvalitetnija stabla, odstupalo se od važeće osnove. Stoga se 1906. godine pristupilo izradi novih »privremenih« osnova gospodarenja po načelima oplodnih sječa uz 120-ophodnju i sa šest pomladnih razdoblja od po 20 godina. U tom vremenu čitavu površinu razdoblja trebalo je posjeći i pomladiti. Ova privremena osnova bila je izrađena za g.j. »Ogulin« i »Velika Javornica«, ali čini se ne i za g.j. »Mala Javornica«, jer se ne spominje u osnovi iz 1928. godine. Prihod u privremenim osnovama bio je određen jednostavnom metodom rašestarenja, premda je ta metoda, kako primjećuje dr. Vajda, bila napuštena u Evropi krajem 19. stoljeća. Zadržana je stara podjela, a primjerne pruge položene su samo u okružjima predviđenim za sječu osnovom iz 1882. godine. Prijelazom na opiodne sječe trebalo je omogućiti što veće sječive mase uz već postojeće puteve. Potreba prijelaza na oplodnu sječu stručno je obrazložena slijedećim: — da je iskustvo pokazalo kako u jače progaljenim sastojinama od propisa za preborne šume nije dolazilo do jačih vjetroizvala od umjereno sječenih sastojina, — da su jače otvorene ili progaljene sastojine i dijelovi sastojina bolje pomlađeni i to baš jelom od umjereno sječenih sastojina, — da će se u budućnosti odgajati sastojine veće kvalitete, — posebno da je loša strana prebornih sječa prevelika površina godišnjih sječina i troškova korištenja, dok je kod oplodnih sječa sječna površina dvostruko manja, manji su troškovi korištenja, a »dohodak se šumovlasnika povećava «, i konačno — budući da je kod prebornog gospodarenja sječa po jedinici površine ograničena, to u sastojinama poslije sječe ostaje dosta zrelog drva, koje do ophodnjice nakon 30 godina dobrim dijelom propada. Nadležni organi odobrili su »dugotrajnu postepeno pomlađujuću sječu« pod uvjetom da se »kod zasjevne (progalne) sječe bukva pod svim okolnostima barem u tolikoj mjeri izvadi odnosno unaokolo podbijeli, u kolikoj mjeri to pomlađenje jelovinom zahtijeva« i dalje: »Konačna sječa neka se provede 15 do 20 godina nakon zasjevne sječe, ali na svaki način istom onda, kada je pomlađenje naravnim putem u potpunoj mjeri osigurano.« U uređajnom je zapisniku međutim pomladno razdoblje stegnuto na samo 10 godina. Taksator je naime bio mišljenja da je i 10 godina dostatno, da se površina pomladi. U svakom sijeku (progalni i dovršni) trebalo je posjeći po 50%> drvne zalihe, ali »u interesu jednolikih prihoda obzirom na vrijednost drvne mase (trebalo je sjeći) u prvom redu prema razmjeru izrabljene jelovine«. Tako su sve gore navedene uzgojne mjere podređene postizanju što većih novčanih prihoda, a to se moglo postići samo korištenjem jelovine sa što manje troška. Ove su osnove primjenjivale se od 1908/9. do 1919. godine, kada je u prebornim šumama zabranjena oplodna sječa i ponovo zavedeno preborno gospodarenje. Oplodna sječa je zabranjena, jer se sastojine nisu pomladile u zadanom roku, a radi jakih sječa kvalitetnih stabala šume su zakorovile i degradirale. 475 |