DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 129     <-- 129 -->        PDF

ŠUME U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941—1945.


Ivan TIRONI*


Šumska prostranstva u masivu Velike i Male Kapele imale su ulogu
zbjega u doba turskih prodora i u doba narodnooslobodilačke borbe. Geografska
izoliranost, prometna zatvorenost i teža prohodnost područja pošumljenog
krša stvorili su sve potrebne uvjete, da tijekom burne prošlosti naše
šume ne budu samo od koristi stanovništvu, koje je živjelo na ovom prostoru,
već da postanu prirodna skloništa za sve one koji su bježali pred
neprijateljem.


U toku narodnooslobodilačkog rata glavnu okosnicu velikoga partizanskog
oslobođenog područja čini masiv Velike Kapele.


Već je u listopadu 1941. godine stvorena slobodna teritorija koja je obuhvaćala
Drežnicu, zatim Gornji brinjski kraj, nekoliko primorskih sela i ceste
između Ogulina i Primorja.


U razdoblju kada ustaše masovno hapse i ubijaju nedužno stanovništvo,
šumski prostori ponovno postaju pribježišta stanovnicima ovih krajeva, koji
u zbjegu nalaze sigurnost za svoje živote. Iz jednog izvještaja koji je napisan
krajem srpnja 1941. g. doznajemo: »da se u planinama ovih krajeva nalazi
više od tisuću ne samo Srba, već i Hrvata, koji se bore protiv fašističke kuge,
a sada se čude ustaše, da narod bježi u šumu, kada su prestala ubijanja,
te se boje približiti šumi«.


Krajem srpnja i početkom kolovoza stvoreni su na ovom području uvjeti
za podizanje ustanka. U to vrijeme u ove krajeve dolazi grupa španjolskih
boraca. Oni uz pomoć Okružnog komiteta KP Hrvatske Karlovac provode
opsežne pripreme za početak oružanoga narodnog ustanka. Tada je na širem
području ratnih kotara Ogulin i Plaški osnovano više partizanskih odreda,
odnosno logora.


Partizanski logori dobili su nazive po kraju u kojem su osnovani: »To.
rnići«, »Krakar«, »Brezno«, »Zrnići«, »Radulovići«, »Jasenak«, »Gomirje«,
»Tržić«, »Vera«, »Pištenik«, »Dubrave«, »Hum«, »Kunić« i »Pitomi Javor —
Trojvrh«.


U ovim partizanskim logorima bilo je oko 300 boraca i oni su se većinom
nalazili u pojedinim šumskim predjelima blizu naseljenih mjesta.


Tada su započeli brojni napadi na vlakove, a zasjede koje su postavljene
na pojedinim cestovnim prometnicama onemogućavaju transport trupa i
opreme.


U listopadu 1941. godine ustaške vlasti, da bi onemogućile stanovništvu
slobodno kretanje šumskim područjima i pomaganje partizanskih jedinica,


* Ivan Tironi, prof., kustos Zavičajnog muzeja, Ogulin
435




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 130     <-- 130 -->        PDF

donose odredbu o zabrani pristupa šumama, šikarama i neobrađenim predjelima
na području Drežnice, Jasenka, Musulinskog Potoka i na prostoru Bjelolasice,
Kleka, Desmerica, Zagorske kose i Sopače. Prvi oružani napad na talijanskog
okupatora izvršen je na cesti Jasenak — Novi Vinodolski u blizini
Stalka. 27. rujna grupa od 60 partizana, sastavljena od boraca iz bribirske
čete i desetorice Drežničana, napala je talijanski kamion koji je prevozio
hranu iz Novog Vinodolskog u Jasenak. Tom prilikom zarobljeni su talijanski
oficiri i vojnici. Bila je to prva oružana akcija izvršena na talijanskog okupatora
u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Ove početne akcije prerasle
su u veće napade na neprijatelja, koji gubi svoju početnu sigurnost.
Mnoga sela postaju prikrivene partizanske baze, a 9. listopada 1941. godine
oslobođena je Drežnica. To je bilo prvo oslobođeno općinsko središte u ovom
dijelu Hrvatske.


Oslobođenjem Drežnice u prvoj godini NOR-a stvorena je velika oslobođena
teritorija, koja je tijekom cijelog rata predstavljala glavni oslonac za
našu narodnu vojsku.


Uskoro Drežnica postaje vojno i političko središte ustanka koje važnost
prelazi granice ogulinskog područja. Početkom 1942. godine u selu Tomići,
u Drežnici imali su svoje središte: Glavni štab, NOP odreda Hrvatske, CK,
KP Hrvatske i Pokrajinski organ SKOJ-a za Hrvatsku.


U to vrijeme, 20. siječnja 1942. godine, oslobađanjem Jasenka, primorsko-
goranski partizani uništili su posljednje ustaško uporište usred oslobođenog
područja, tako da su mogli nesmetano dolaziti u blizinu okupiranog Ogulina
koji je bio opkoljen bodljikavom žicom. Krajem 1942. godine poslije ofenzive
okupatora osnovane su 6. i 14. primorsko-goranska brigada. Tu su određeno
vrijeme boravile mnoge partizanske ustanove i političke organizacije.
Od Komande goranskog područja, Okružnog komiteta KPH za Gorski Kotar,
Okružnog odbora AFŽ-a za Gorski Kotar, Okružnog odbora USAOH za Gorski
kotar i mnogih drugih ustanova. Posebno treba istaći da je na području
Drežnice bio razvijen vojni sanitet u razdoblju od 1942—1944. godine.


Najveću važnost imala je Vojno-partizanska bolnica broj 7. Prvi objekt
ove bolnice izgrađen je lijevo od šumskog puta Vukolići—Škalić (odjel 4.


— Bitoraj) u podnožju brda Kobile, u blizini terena zvanog Lager. Kasnije
su izgrađeni glavni objekti iznad današnje kosturnice u kojoj je sahranjeno
300 boraca koji su umrli u ovoj bolnici (odjel 35, Mala Javornica).
Čitavo područje na kojem su postupno nastali objekti Vojno-partizanske
bolnice naziva se Mala Javornica. Visoka je preko 1000 met., ima strme
obronke. Obrasla je gustom šumom jele, bukve i javorom po kojem je dobila
svoje ime. U toku NOB-a pokazala je i ona svoju staru vrijednost, hajdučku.
Ona postaje zaštitnica u kojoj se kriju ustanici, kasnije nastaju partizanski
logori, bolnice, štamparije, štabovi i tečajevi. Na tom prostoru nastaje
u razdoblju od ožujka 1943. godine do početka veljače 1944. godine više
bolničkih objekata. Osim glavne zgrade bolnice izgrađeno je tifusno odjeljenje,
prijemna ambulanta, ekonomat, kuhinja, mrtvačnica i kirurški paviljon.
Kapacitet bolnice bio je do 200 ranjenika. Ova bolnica radila je do
veljače 1944. godine kada je spaljena u njemačkoj ofenzivi. Ranjenici su preneseni
u Kupsku dolinu. Na području Javornice nije se više obnavljala partizanska
bolnica. U udolinama oko bolnice pokopani su umrli partizanski




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 131     <-- 131 -->        PDF

borci. Grobova je bilo oko 300. Borci su kasnije preneseni i pokopani u spomen
kosturnicu.


Desetak metara niže od mjesta gdje se nalazila bolnica podignuta je 1955.
godine Spomen-kosturnica.


Na spomen ploči upisan je slijedeći tekst:


»U ovoj kosturnici sahranjeno je tri stotine junačkih sinova našeg naroda
koji su dali svoje živote u narodnooslobodilačkoj borbi i narodnoj revoluciji
za slobodu svoje domovine, za bratstvo i jedinstvo naših naroda.


Oni su bili na liječenju u partizanskoj bolnici 7, koja se od 1942. do
1944. godine nalazila u šumi blizu ovog mjesta gdje su kao teški ranjenici
podlegli ranama i ovdje našli svoj grob«.


Na području Javornice, nedaleko spomen kosturnice djelovao je AGITPROP
CK KPH i radila štamparija lista »Naprijed« i to od ljeta 1943. godine
do početka 1944.


Spomen kosturnica — Mala Javornica.
Snimio: J. Luić


Zgrade štamparije i uredništva bile su izgrađene na isti način kao i Vojno-
partizanske bolnice broj 7. U ovoj štampariji tiskane su mnoge brošure i
članci i list »Naprijed«. Ovaj list bio je organ KPH. U ovoj štampariji objavljene
su i dvije zbirke partizanskih pjesama Ivana Gorana Kovačića i Vladimira
Nazora. Jedan od najznačajnijih događaja u ovom kraju za vrijeme
NOB i revolucije bilo je II zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom, održanog od
12—15. listopada 1943. godine.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 132     <-- 132 -->        PDF

Ovaj važan skup održan je na samo desetak kilometara od prvih bor


benih redova.


Na ovom zasjedanju izabrani su Izvršni odbor i Predsjedništvo ZAVNOH-a


kao političko predstavništvo i Tajništvo koje je predstavljalo središnje up


ravno tijelo u Hrvatskoj u to vrijeme.


Donesene su i druge, vrlo značajne odluke: o vraćanju otuđenih krajeva


Istre, Zadra, Cresa, Lošinja i Lastova, dijelova Hrvatske koje je okupirala


Italija u sporazumu s Pavelićem, kao i vraćanje Međimurja, koje su ustaše


»velikodušno« ustupile mađarskim fašistima, u sastav nove Jugoslavije.


Prvi puta se na jednom takvom političkom skupu raspravljalo i izjaš


njavalo o zabrani povratka izbjegličke vlade i kralja u zemlju. Vijećnici


ZAVNOH-a također su izrazili zahtjev da se Jugoslavija nakon oslobođenja


izgradi na načelima federacije i da Hrvatska uđe u njen sastav kao ravno


pravna federalna jedinica. Odluke donesene na II zasjedanju u Plaškom, kas


nije su potvrđene na II zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.


Goranska ljepotica Bjelolasica i Matić poljana čuvaju uspomenu na le


gendarni marš kojeg su izvršili borci 2. brigade 13. primorsko-goranske udarne


divizije u veljači 1944. godine. Pripadnici ove brigade pošli su na dugačak


marš od Škalića u Lici, do Drežnice i Jasenka, te Matić Poljane i Tuka. Drež


nica je dočekala umorne i gladne borce bez hrane i popaljena. Brigada u


opustošenoj Drežnici nije mogla ostati. Odlučeno je da se produži do Jasenka


i dalje preko Bjelolasice i Matić Poljane za Tuk. Od Jasenka do Mrkopolja


ima oko 25 kilometara.


Brigada je stigla u Jasenak 24. veljače 1944. godine. Prije polaska iz


vršene su posebne pripreme. Hrana je podijeljena borcima. Određene ,su


posebne skijaške grupe koje su pravile prtinu, da bi se kolona mogla kre


tati kroz duboki snijeg. Odmori se bili česti, kako bi se borci mogli barem


malo odmoriti. Umor, glad i veliki napori predstavljali su veliki izazov za


borce. Pripadnici ove partizanske jedinice bili su iz Istre, Gorskog Kotara


i Hrvatskog primorja i nisu podjednako mogli podnijeti napore u snijegu


i hladnoći.


Tokom marša dolazilo je kod pojedinih boraca do pojave halucinacije,


a nakon tri sata hoda trojica boraca su umrla u snijegu.


Ledena planina pokazala je svoju ćud.


Unatoč svim strahotama, kolona je uz izvanredne napore stigla do Matić
Poljane. Tu je došlo do smrzavanja velikog broja boraca. Seljaci iz Mrkopolja
i Begova Razdolja koje je uputio NOO došli su u susret umornim i promrzlim
borcima.


Brigada je na kraju ovog marša u jednom danu sahranila 26 svojih boraca,
a 65 je imalo teške promrzline, od kojih je kasnije u bolnici umrlo
15 boraca.


Gubitak je bio velik, ali bi bio i veći, da je brigada ostala u Gornjem
brinjskom kraju, bez hrane i na udaru Njemaca i ustaša. Danas se na Matić
poljani proteže kolona 26 kamenih gromada, koje simbolički označavaju stradale
borce u ovom ledenom maršu. Stradali borci na ovom legendarnom mar-
šu položili su svoje mlade živote za našu slobodu.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 133     <-- 133 -->        PDF

IV. Šumarstvo, prerada drva, lovstvo i turizam