DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 34     <-- 34 -->        PDF

izložene šumskim štetama od imovinskih šuma. Krajem prošloga stoljeća u
njima je sagrađeno dosta šumskih cesta, te su bile daleko otvorenije od
imovinskih šuma. Između dva rata uređivali su ih naši vrsni stručnjaci


— taksatori — dr Ž. Miletić, ing. Z. Pere, ing. Šverko, a pojedine gospodarske
osnove slovile su kao uzorne (»Mala Javornica«, 1927. god.). I državnim
se šumama kao i imovinskim gospodarilo prebornim gospodarenjem
osim u kratkom razdoblju od 1908. do 1919. gdine, kada su bile zavedene
oplodne sječe.
Iz sačuvanih podataka za neke gospodarske jedinice državnih šuma uređivane
između dva rata proizlazi, da su bile posebno one udaljenije od
prometnica i potrošačkih centara, vrlo visoke zalihe i djelom prašumskog
stanja. Tako je g.j. »Mala Javornica« imala 1928., godine drvnu zalihu od
410 m3/ha a g.j. »Dumanić — Ježevitar« (dio predratne g.j. Jasenak) imala
je 334 m3 po ha, od čega 66% četinjača. Gospodarska jedinica »Ogulin A«
(danas pretežno g.j. »Josipovac« Šumarije Ogulin) imala je 1937. godine
najnižu drvnu zalihu od 291 m3/ha (53% četinjača), jer je bila redovno korišćena
radi povoljne otvorenosti, blizine željezničke pruge i pilane u Ogulinu.


Sa površinom od 23.142 ha bivše državne šume sudjeluju u ukupnoj
površini Šumskog gospodarstva Ogulin s 26,4%.


3.2.4 Zemljišne zajednice i druge površine
Površina posjeda bivših zemljišnih zajednica, koja je do sada uključena
u površine Šumskog gospodarstva Ogulin, iznosi 22.798 ha (26%) podjednako
površini bivših državnih šuma. No zemljište zajednice oduvijek su smatrane
prvenstveno pašnjačkim površinama, ili su to bili pašnjaci djelomično i
šumom obrasli te u njima i danas pretežu panjače, bujadnice i drugo neobraslo
tlo, a malo je očuvanih šuma. Površine zemljišnih zajednica dobrim
su dijelom bile potajno podjeljeno među ovlaštenike, te su se pojedinci
drvarili iz »svojih« šuma i kosili »svoje« steljnice.


Po evidenciji iz 1936. godine 35 zemljišnih zajednica općine Ogulin (sa
Gomirjem) posjedovalo je 22.052 ha zemljišta od čega je kao šume vođeno


3.795 ha , kao pašnjaci 6.630 kao poljoprivredno tlo 10.074 ha a kao neplodno
923 ha. Najveća je bila zemljišna zajednica Drežnica s površinom od 2.870
ha, slijedila je z. z. Ogulin i Modrušsapo 1.355 ha odnosno 1.216 ha površine.
Minijaturne su bile zemljišne zajednice Jasenak sa svega 2,54 ha te Cerovnik
sa 96,5 ha i Munjava sa 98,6 ha površine.
Šumarija Brinje upravlja sa 6.026 ha površina bivših zemljišnih zajednice
(Jezerane, Stajnica, Lipice, Brinje, Vodoteč, Vojvoduša i druge), što
čini 33,4% njene ukupne površne prema 4,7% površina bivših državnih šuma
i 59,6% površina imovinskih šuma. Stoga Šumarija Brinje upravlja velikim
neobraslim i panjačkim površinama. Ostatak od 2,3% su bivše privatne
površine.


Krajiške zemljišne zajednice nastale su, kako je već spomenuto, iz
pašnjačkih površina često obraslih šumskim drvećem, koje su Krajišnici
koristili za drvarenje naselja koja su bila udaljenija od imovinskih šuma
(Ogulin, Ogulinski Hreljin).


340




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 35     <-- 35 -->        PDF

Zakonom iz 1850. godine ti pašnjaci — šumarci postaju vlasništvo
mjesnih zajednica kao najnižih upravnih jedinica. Njima se imalo gospodariti
u okviru Općeg šumskog zakona od 3. 11. 1852. godine a pod nadzorom
političkih vlasti. Kako kod političkih vlasti nije bilo šumara, to su
njima gospodarili po volji općinski odbori i ovlaštenici a o nekom planskom
gospodarenju i uređivanju tih površina nije bilo ni govora.


Kao ovlaštenik skupnoga zemljišta smatrao se u Krajini onaj Krajišnik
koji je prigodom uređenja zemljišne zajednice imao nastanjenu kuću (kućni
broj, dim). Svaka krajiška kuća dobila je jednako ovlašteničko pravo.


Zakon o zemljišnim zajednicama iz 1894. godine uredio je pravno ekonomske
odnose u zemljišnim zajednicama, utvrdio glavni organ zemljišne
zajednice — skupštinu ovlaštenika odnosno zastupstvo na čelu sa glavarom
mjesne zajednice kao izvršnim organom. Skupština rješava o glavnim pitanjima
zemljišne zajednice uz nadzor kotarskih vlasti. Šumarska uprava
zemljišnih zajednica ili starih urbarskih općina, kako je pisao Gašo Vac —
neko vrijeme šumar u Ogulinu — imala je uvijek borbu s ovlaštenicima,
kada su se u njihovim šumama obavljale kulturne radnje bilo koje vrste,
ali »za sječu i haračenje šume bili su uvijek svi tu«.


Zakonom Sabora NR Hrvatske od 15. 04. 1947. godine posjed zemljišnih
zajednica postao je općom narodnom imovinom i tako su prestajale postojati.


Osipanje seoskoga poljoprivrednog stanovništva i opadanjem broja stoke,
površine zemljišnih zajednica napuštene su od poljoprivrednika i postale
slobodne za šumsko kulturne radove.


Crkvene i privatne šume i šumske površine sudjeluju neznatno u ukupnoj
površini Šumskog gospodarstva Ogulin, s oko 1.610ha ili 1,8%. Najvrednije
su bile šume manastira Gomirje.


3.3 Šumarstvo od oslobođenja do danas
Iz navedenih podataka se vidi kako je gospodarenje šumama u prošlosti
bilo rascjepkano po raznim vlasništvima. Po oslobođenju od 1945—1946.
godine šumama upravljaju narodni odbori, Okružni NO Karlovac sjeverozapadnim
dijelom područja, današnjim šumarijama Ogulin, Jasenak, Partizanska
Drežnica i Gomirje, a Okružni NO Gospić područjem šumarija Brinje,
Josipdol i Plaški.


Godine 1947. osnovan je ZEŠUMPOH (Zemaljsko šumsko poduzeće Hrvatske)
sa zadatkom da upravlja i koristi šume. Ispostava Zešumpoh-a u
Gospiću formira Šumarije Brinje, Plaški i Josipdol, dok na ostalom našem
području Goransko — primorska industrija drva »Goprid« formira Šumarije
Jasenak i Ogulin. Iste 1947. godine ukinut je autonomni položaj imovnih
općina i zemljišnih zajednica koje su proglašene općenarodnom imovinom,
no površine zemljišnih zajednica sa dijelom imovinskih šuma stavljene su
pod upravu Narodnih Odbora Kotareva kao lokalnih organa vlasti. Državne
šume i najveći dio šuma imovnih općina proglašen je šumama republičkoga
značaja.


Godine 1948. osnovane su za gospodarenje šumama republičkog značaja
posebne organizacije za uzgoj šuma — šumska gospodarstva, dok je koriš




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 36     <-- 36 -->        PDF

Ogulinski kraj — najvažnije prometnice, kote i granice područnih šumarija


tenje šuma povjereno šumsko — industrijskim poduzećima (ŠIP-ovima).
Šumarije Brinje, Josipdol i Plaški ostaju pod upravom tada u Gospiću
osnovanog šumskog gospodarstva »Kapela« Gospić, dok Šumarije Jasenak
i Ogulin ulaze u sastav Šumskog gospodarstva »Viševica« Rijeka. Ali ubrzo,
već 1. 07. 1949. godine osnovano je za ogulinsko područje Šumsko gospodarstvo
»Javornica« Ogulin u čiji sastav ulaze već spomenute šumarije Jasenak
i Ogulin iz šumskog gospodarstva »Viševica« Rijeka, šumarije Josipdol
i Plaški iz šumskog gospodarstva »Kapela« Gospić te Šumarije Generalski
stol, Slunj i Rakovica sa područja kotareva Slunj i Karlovac.


U međuvremenu i površine bivših zemljišnih zajednica sa neuključenim
površinama imovnih općina odlukom narodnih vlasti ulaze danom 1. 01.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Kada je Sabor NR Hrvatske Zakonom od 17. 05. 1947. godine proglasio
šume imovnih općina sa površinama zemljišnih zajednica općenarodnom
imovinom (ONI) definitivno je rješeno i pitanje Ogulinske imovne općine.


Šumsko gospodarstvo Ogulin upravljalo je sa 40.160 ha šuma bivše
Imovne općine Ogulin, što čini 45,8% ukupne površine radne organizacije.
Spomenuli smo da su to lošije i manje vrijedne šume — pretežno bukove —
u odnosu na šume koje je zadržala austrougarska država. One su bile i
ekstenzivnije gospodarene radi slaboga ekonomskoga stanja Ogulinske imovne
općine, ostale su daleko neotvorenije od državnih šuma, a po suvremenim
normama bilo je uređeno samo nekoliko gospodarskih jedinica. Imovinskim
se šumama gospodarilo prebornim gospodarenjem uz opasku S. Baranca
1930. godine da bi u bukovim sastojinama trebalo prijeći na oplodne sječe,
što međutim nije bilo učinjeno sve do naših dana.


No uza sve poteškoće i nedostatke kojih je u dugom — 70-godišnjem
trajnju Ogulinske imovne općine bilo, ona je uspjela sačuvati svoje šume
od jačeg zadiranja svječom, uzurpacijama i devastacijom. Samo u blizini
najgušće naseljenih i siromašnih naselja bilo je takovih pojava.


3.2.3 Državne šume
Za šume Ogulinske pukovnije koje su diobom 1878. godine ostale državi
u površini od 37.513 ha osnovane su Šumarije Ogulin, Jasenak, Begovo Razdolje
i Krivi Put. Šumarija Krivi Put, koja je upravljala dijelom gospodarske
jedinice »Mala Javornica« današnje Šumarije Partizanska Drežnica i Brinje
(sjekored III), preseljena je 1892. godine u Novi Vinodolski a potom i Šumarija
Begovo Razdolje u Mrkopalj. Na Ogulinskom području bila je osnovana
Šumarija Ogulin sa površinom 9.152 ha i Šumarija Jasenak površine


12.436 ha, svega 21.598 ha površine državnih šuma. U svakoj šumariji bio je
zaposlen po jedan šumarski inženjer, 9 lugara i jedan službenik.
Šumarija Jasenak upravljala je ukupnom površinom do 1938. godine no
potom je površina od 4.263 ha odvojena u posebnu gospodarsku jedinicu
i predana na upravu Šumariji Novi Vinodolski. Istovremeno je Šumarija
Novi Vinodolski upravljala površinom od 3.127 ha državnih šuma danas
pod upravom Šumarija Partizanska Drežnica i Šumarije Brinje, a Šumarija
Vrhovine upravljala je sa 2.775 ha površine današnje Šumarije Plaški a tada
na području Otočke pukovnije.


Državne šume potpadale su od 1873. godine pod direktnu upravu ministarstva
poljoprivrede u Budimpešti, te su mađarske vlasti postavljale sve
službenike, a samo 40% prihoda ovih državnih šuma ostajalo je u Hrvatskoj,
budžetu Zemaljske vlade u Zagrebu. Svi dokumenti osnove gospodarenja i
karte pisane su na madžarskom i hrvatskom jeziku. Državne šume bile su
jedno od sredstava madžarizacije Hrvatske.


Šumarski uredi (direkcije) državnih šuma bile su u Zagrebu, Vinkovcima
i Otočcu. Direkcija u Otočcu (i za ovo područje) premještena je 1907.
godine na Sušak, gdje je ostala i za vrijeme stare Jugoslavije. Državne šume
ostale su u nadležnosti centralne vlasti i za Kraljevine Jugoslavije do 1939.
godine, kada su predate na upravu tadašnjoj Banovini Hrvatskoj.


Kao mješovite bukovo — jelove šume, udaljenije od naselja i sačuvane,
u cjelovitim šumskim kompleksima, državne šume bile su vrednije i manje


339




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 32     <-- 32 -->        PDF

Krajiška investiciona zaklada gradila je u Slavoniji velike objekte, među
ostalim željezničke pruge i puteve, no podataka o drugim ulaganjima na
ogulinskom području nemamo.


Zgrada šumske uprave Jasenak, 1939. g.


Broj ovlaštenika od 1878. do 1930. godine više se nego udvostručio — od


7.781 ovlašteničke zadruge 1885. godine na 17.500 zadruga 1930. godine. I taj
podatak ukazuje na brzo pogoršanje položaja Ogulinske imovne općine,
koja je morala odvajati sve više drveta za vlaštenike, a sa sve manje prihoda
od ostatka etata podmirivati obaveze prema zaposlenima, umirovljenicima
i državi. Nije stoga čugo što ing. Perušić u svom predavanju naslova
»Krajiške Imovne općine u Hrvatskoj« (Š. 1. 1929.) kaže da se između
stručne uprave s jedne strane te predstavnika vlasnika (zastupstvo i gospodarski
odbor) i samih uživalaca sa druge strane vodila »neprestana borba,
u kojoj su stručnjaci osamljeni i podliježu u borbi«, tako da danas kod
većine imovnih općina nema normalne drvne zalihe, već se radi o prehvatima,
da nema ni novčanog kapitala ili drugih sredstava i načina, kako bi se
kraj današnje potrebe i upotrebe šumskih produkata i sve većih potreba
članova mogao osigurati kontinuitet u prihodima, a da se raspoložive glavnice
ne smanjuju«.
Među ostalim rješenjima ing. Perušić već tada predlaže unifikaciju
imovinskih šuma i površina zemljišnih zajednica sa državnim šumama kao
racionalnije i jeftinije rješenje, kojim će se lakše udovoljiti potrebama naroda.


O teškom novčanom položaju Ogulinske imovne općine govori i činjenica,
da je 1941. godine dugovala aktivnom osoblju 1,634.800 dinara a umirovljenom
čak 1,855.000 dinara, dok su godišnja beriva aktivnog osoblja
iznosila 955.200 dinara (Š. list 1941, str. 48.)


Za vrijeme okupacije zemlje, 1941. godine, zastupstva imovnih općina
donijela su zaključak da svu imovinu predaju u vlasništvo države.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 31     <-- 31 -->        PDF

Pregled po šumarijama (površina i zaposlenih 1936. g.)


Tablica 4.
Šumarija Površina „ „-?„,?„
zaposleno
Sum. inž. Lugari Ostali
1. Brinje 10.690 ha 13 11
2. Drežruik 10.030 „ 13 11
3. Krivi Put 7.808 „ 8 6
4. Modruš 5.932 „ 9 7
5. Ogulin 11.658 „ 22 19
6. Pl-aški 12.820 „ 15 13
Ukupno 5i8.938 ,. 80 6 67 7
Direkcija šuma — 11 3 1 7
Sveukupno 58.938 ha 91 9 68 14


Godine 1930. iznosila je drvna zaliha 8,142.000 m3 (138 m3/ha) od čega
5,026.000 m3 (61°/o) listača, dok je godišnji etat iznosio 197.000 m3 uz intenzitet
sječa od 24°/o, što je visok postotak korišćenja.


Po M. Markiću (O krajiškim imovnim općinama, Zagreb 1937.) drvna
zaliha Imovne općine Ogulin procijenjena je na dan diobe 1878. godine sa
14,598.000 m3 (246 m3/ha), te je po podacima 1930. godine gotovo prepolovljena.
Ne možemo utvrditi koliko je ovo smanjenje zalihe stvarno, a koliko
rezultat različitih metoda mjerenja ili ocjene drvne zalihe.


Nepokretnu imovinu Imovne općine činile su osim šuma dvije zidane
zgrade katnice u Ogulinu (Direkcije i Šumarije) s prizemnom lugarnicom,
upravne zgrade Šumarije u Brinju, Drežniku, Modrušu i Plaškom, te lugarnice
u Jezeranima, Kuselju i Selištu (Drežnici.).


Budući da je u posljednjem ratu stradala cjelokupna arhiva Imovne
općine Ogulin, sačuvano je veoma malo dokumenata i podataka o djelatnosti
Imovne općine na stručnom, javnom i kulturnom polju. Po Markiću Imovna
općina Ogulin je u razdoblju 1878—1935. godine kao pripomoć za javne i
kulturne svrhe izdvojila svotu od 1,224.808 dinara (revalorizirano). Ta svota
nije znatna, no Imovna općina Ogulin je, posebno za stare Jugoslavije, financijski
vrlo loše stajala. Tako M. Turković navodi da je Ogulinska imovina
općina za 1934. godinu iskazala manjak (gubitak) u poslovanju od 3,000.000
starih dinara uz dug kod I. Hrvatske štedionice od 2 i pol milijona dinara.
No naišli smo na podatak da je u prošlom stoljeću na teret Krajiške investicione
zaklade, dakle imovinskih šuma posrednim putem sagrađeno 50 km
ceste Ogulin — Novi od ukupno 71 km. Samo 1888. godine ista Zaklada uložila
je na ogulinskom području:


— za dovršenje kamenitog mosta na Mrežnici kod Tržića 16.413 forinti,
— za gradnju triju mostova na cesti između Josipdola i Plaškog 14.411
forinti.
Među ostalim objektima sagrađena su kapnice (cisterne) i napajališta za
stoku u Škaliću (Brinje), Toboliću i Selištu.


337




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 30     <-- 30 -->        PDF

pašu, pa i ogrijev, ako bi to zahtjevalo gospodarsko (loše) stanje imovne
općine.


Naputcima A, B, C uređeno je zajedničko uživanje šuma i šumskih zemljišta
pravoužitnika, doneseni su propisi o izmjeri, procjeni, uređenju i
gospodarenju šumama, te odredbe o poslovanju imovnih općina. Ovim propisima
imovne općine bile su organizirane, a uskoro su bile sastavljene i gospodarske
osnove, te je njima određen način i opseg (etat) uživanja šuma
po principu potrajnoga prebornog gospodarenja. Najzad sastavljen je i popis
pravoužitnika.


Prava svih pravoužitnika nisu bila jednaka, ovisila su o veličini zemljišnog
posjeda — selišta uživaoca.


U Kraljevini SHS izvršeno je 1922. godine podržavljenje uprave imovnih
općina uz ostavljanje izvjesne autonomije, ali je plaćanje zaposlenih ostalo
na teretu imovnih općina.


Povećanjem broja pravoužitnika povećale su se i obaveze imovnih općina
prema ovlaštenicima i umirovljenicima te se njihov financijski položaj
stalno pogoršavao dok te teškoće nisu riješene ukidanjem imovnih općina
1941. godine.


Ipak po A. Perušiću, imovne općine imale su znatan upliv na nacionalno—
ekonomski i prosvjetni razvitak čitave Krajine i čitave Hrvatske i
Slavonije... »one nisu poklon austrijskog česara, već su nastale legalnim
otkupom krvavo stečenih prava graničara na šume carske. Država — car
svojevremeno je naprosto prisvojio šume koje su bile od davnina slobodno
dobro, kasnije pojedinih plemića pa carske.« I dalje: »Od svih kategorija
šuma u našoj državi imovne općine zauzimaju prvo mjesto u svakom pogledu,
a prema svojoj veličini i organizaciji kao i privrednom i kulturnom
značaju nema sličnih šumskih seljačkih zadruga u čitavoj Evropi.«


3.2.2 Šume Imovne općine Ogulin
Imovna općina Ogulin utemeljena je 15. 08. 1878. godine diobnom odlukom
Središnjeg povjerenstva za otkup prava šumskih služnosti u diobnom
postupku koji je, radi primopredaje šuma, trajao do 1880. godine. Tom odlukom
Imovnoj općini Ogulin dodjeljeno je 105.173 rala šume i ostalih zemljišta
u vrijednosti od 18,954.306 forinti.


U prvo vrijeme osnovane su za upravljanje šumama tri šumarije: Ogulin,
Plaški i Brinje. Iz dražbenog oglasa prodaje stabala u šumama Ogulinske
imovne općine proizlazi (Š. 1. 1889.) da je tada postojala i Šumarija Rakovica
a već 1891. godine spominje se Šumarija Brinje. Za Šumariju Krivi put
postoji podatak da je 1904. preseljena u Senj. Godine 1936. u popisu Šumarija
ponovo postoji Šumarija Krivi put, dok je Šumarija Rakovica preseljena
u Drežnik.


Godine 1936. Imovna općina Ogulin upravlja površinom od 58.930 ha odnosno
sa 150 ha manje nego u času osnutka. Tom površinom upravlja 6
šumarija (vidi tabl. 4).


336




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 29     <-- 29 -->        PDF

tavlja se u ime otkupa prava služnosti jedna polovina šuma po vrijednosti,
dok druga polovina ostaju neopterećene državne šume. Izlučene šume na
području svake pukovnije trebaju zadovoljavati potrebe Krajišnika pod
uvjetima koji su do sada važili za državne šume te da na području svake
pukovnije čine jednu cjelinu pod nazivom »imovna općina«.


Ovdje treba naglasiti, da za utvrđivanje vrijednosti jednih i drugih šuma
nije primjenjena ista jedinična cijena, već je za vrijednost šuma koje su
imale pripasti krajišnicima zaračunata vrijednost obzirom na mjesta i prebivališta
Krajišnika (manji prijevoz — veća jedinična vrijednost), dok je za
državne šume zaračunata manja jedinična vrijednost s obzirom na mnogo
udaljenija tržišta drvom. Tako su pravoužitnici odnosno, imovne općine
odmah u početku bile oštećene, jer su dobile manju količinu drvne zalihe
od pripadajuće i u pravilu loših i iskorištenijih šuma, doduše bližih naseljima
ali teških za čuvanje. Imovne općine morale su također same snostiti
troškove čuvanja i uprave te razne državne daće i namete, što je do tada
podmirivala država. Povećanjem pučanstva rastao je broj ovlaštenika i obaveze
imovnih općina prema njima a sve manje sredstava ostajalo je za druge
troškove i obaveze.


Zakon o imovnim općinama iz 1873. godine utvrdio je osnovna načela
djelovanja imovnih općina i gospodarenja imovinskim šumama. Osnovne
postavke Zakona po ing. Perušiću. (1927), dugogodišnjem direktoru Ogulinske
imovne općine, su:


— imovinskim šumama imalo se gospodariti po važećim šumskim zakonima
i šumarskim propisima, a pod nadzorom javnih vlasti — povjerenika,
— pojedine mjesne općine — sela mogu sa pripadajućim površinama
istupiti iz sastava imovne općine i osnovati zemljišnu zajednicu,
— suvišci prihoda nad rashodom imadu se koristiti za građenje i održavanje
cesta, na potoke i zaplave, na uzgoj šuma po brdima krša, na škole,
na opće korisne zavode i na slične — cijeloj Imovnoj općini korisne svrhe.
Imovnu općinu kao vrhovno tijelo predstavlja zastupstvo sa mandatom
od tri godine, sa gospodarskim i revizijskini odborom te gospodarstvenim
(šumarskim) uredom kao svojim organima. Zastupstvo biraju općinski zastupnici
svake mjesne općine do 5.000 žitelja bira se po jedan odbornik, a
preko 5.000 žitelja dvojica.


Skupština zastupstva donosila je u jesenskom zasjedanju proračun a u
proljetnom zasjedanju završni račun imovne općine te odluke o prometu
osnovnim sredstvima, investicijama, zajmovima i si.


Gospodarski (upravni) odbor s predsjednikom i četiri odbornika pravni
je zastupnik imovne općine i on provodi u život odluke zastupstva.


Gospodarstveni ured je stručni šumarski upravni organ, koji stvarno
upravlja šumama imovne općine po važećim propisima i odlukama zastupstva.
Odgovoran je za svoj rad gospodarskom odboru.


Autonomija imovnih općina i prava ovlaštenika sužena su Zakonom od
1881. godine i Naputcima A, B, C, uz Zakon, a proširena su prava države nad
imovnim općinama, među ostalim pravo postavljanja činovnika, koje je do
tada birao gospodarski ured te dužnost plaćanja pristojbi i za građevno drvo,




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 28     <-- 28 -->        PDF

rave u Krajini kao i o uzrocima njenih ter o učinih kojima bise ti odnošaji
mogli popraviti« (Šumarska Enciklopedija).


Burne 1848. godine ukinut je feudalni sistem i u Krajini, te je novim
temeljnim krajiškim Zakonom od 1850. godine izmenjen Zakon iz 1807. godine.
Krajišnici postaju vlasnici zemlje što su je do tada uživali, ukinute
su besplatne tlake i rabote, no ostala je besplatna vojna obaveza Krajišnika.
Šume ostaju carsko dobro uz pravo besplatnog korištenja Krajišnika za
vlastite potrebe, koja su prava u Zakonu podrobno nabrojena. Seoski pašnjaci
i šumarci ovim Zakonom postaju vlasništvo mjesnih zajednica kao
najnižih upravnih jedinica pod nazivom »zemljišne zajednice«.


Dne 3. 02. 1860. godine u Krajini uveden je austrijski Opći šumski zakon
(u civilnoj Hrvatskoj uveden je 1858. godine), koji je sadržavao već sve odredbe
i propise jednoga modernoga šumskoga zakona: o gospodarenju i zaštiti
šuma, korištenju šumskih proizvoda, o zaštiti od požareva i štetnika, o naknadama
za šumske štete, te postupku i kaznama za njih, o organizaciji šumarske
službe.


Šumska uprava je sve do ukidanja Vojne Krajine, kako svjedoči I. Kolar,
kralj, nadšumar (Š. 1. 1892.) bila potčinjena vojnim vlastima, koje nisu htjele
ni znale dati dovoljno slobode šumarskim stručnjacima da djeluju koliko su
mogli na unapređenju šuma. Po Kolaru »cjelo gospodarenje bijaše bez ikakvih
osnova i bez cilja, drvlje se doznačivalo i uzimalo ondje gdje se je našlo
i odakle se je izvažati moglo . .., a od šumskih cesta nije bilo ovdje ni govora
« .


Iste 1860. godine osnovani su šumski uredi kod Pukovnija u Gospiću,
Otočcu i Ogulinu i direkcijom šuma u Zagrebu sa očitim ciljem da pripreme
razgraničenje šuma kod razvojačenja Vojne Krajine. Pod Ogulinskim uredom
bile su do 1878. godine i primorske goleti koje su bile u sastavu Ogulinske
pukovnije. Ured u Ogulinu vršio je pošumljavanje tih goleti počevši od
1865. godine.


3.2 Od razvojačenja Vojne krajine đo 1941. godine
3.2.1 Otkup služnosti Krajišnika i osnivanje imovne općine
Razvojačenjem Vojne Krajine i pripajanjem matici Hrvatskoj, Austrija
je morala rješiti pravo služnosti Krajišnika u krajiškim državnim šumama.
Po Zakonu iz 1850. godine državne šume bile su dužne posebno:


— podmiriti sve potrebe u gradnji za državne te građevine svake vrsti
mjesnih, crkvenih i školskih općina unutar pukovnijskog područja, ako imade
za to prikladnog drva,
— podmiriti potrebe u ogrijevu naprijed spomenutih ustanova,
— podmiriti pravo krajišnika na besplatno drvo za građu i ogrijev za vlastite
potrebe, pravo na pašu i žirovinu, na šumsku leževinu i šumske plodine
(žir, bukvica, kesten), na stelju i brst, — sve u granicama važećih šumskih
zakona i propisa.
Zakonom od 8. 06. 1871. godine »O ustanovama za otkup prava na drvlje,
pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici imadu u državnim
šumama nalazećih se u Vojnoj Krajini«, Krajišnicima — pravoužitnicima os




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 27     <-- 27 -->        PDF

slučajne užitke i samo ogrijev od slučajnika smjelo se prodavati u Senju i
Karlobagu, kako bi se spriječila nelegalna trgovina.


Preporučena je štednja goriva gradnjom zatvorenih peći a četinjače je
trebalo preraditi u pilanama. Trebalo je pomagati jelu, brijest, javor i jasen
prema bukvi, a gole površine podsijati bukvicom te pošumiti biljkama iz
prirodnog podmlatka. Kozama je zabranjen prilaz u šume, dok je u visokim
šumama dozvoljena paša rogate stoke.


Zabranjeno je loženje vatre u šumi i u blizini šuma a stroge kazne bile
su previđene za izazivanje požara, za krađe te oštećivanja podmlatka i stabala.


Za čuvanje šuma i provođenje šumskog reda odgovorne su u prvom
redu vojne vlasti, ali i općine, dok je opća provedba propisa povjerena Karlovačkom
Generalatu.


Šumar Franzoni predložio je pet cjenika za drvo na panju (šumsku
taksu) za oblovinu hrasta, bukve, brijesta, javora, četinjača te za grede
četinjača.


Na ogulinskom području trebalo je izgraditi put iz Kapele (Mokro)
preko Jezerana, Kamenica, Vodoteča, Tuževića i Krivog puta u Senj, iz Male
Javornice preko Krmpota i Ledenica u Povile te iz Velike Javornice i Bijelih
Stijena također u Povile. Već je postojala odluka Marije Terezije (1762.
godina) o izgradnji »Jozefine«.


U samo nekoliko godina obavljen je zaista pionirski i ogroman posao od
invertarizacije šuma do organizacije i donošenja propisa o čuvanju, njezi,
sječi i korištenju šuma, o putevima i šumskim cjenicima. Ovo treba posebno
istaknuti s obzirom na činjenicu da u slijedećih 100 godina nije bilo značajnijeg
napretka u gospodarenju šumama.


Ubrzo nakon prvih propisa, 1769. godine, Marija Terezija izdala je za
civilnu Hrvatsku naredbu na hrvatskom jeziku naslova: »O lugov gajov,
dubrav i loz čuvanje i zadržavanje«, za koju F. Kesterčanek u već spomenutom
napisu kaže da to nije »samo prvi hrvatski šumski zakon, već i prva
na hrvatskom jeziku izdana nauka o šumskom gospodarstvu, u kojoj se
koli o čuvanju, tako i zaštiti i uzgoju šuma raspravlja«.


Godine 1787. u Vojnoj Krajini provedena je reorganizacija uprave, a
karlovački i varaždinski generalati ujedinjeni u jedan sa sjedištem u Zagrebu.
Tom prilikom izdan je također novi pooštreni šumski red, a krajiške šume
podložne upravi i nadzoru posebnoga šumarskog osoblja, za područje bivšeg
karlovačkog Generalata nadzorništvu u Karlovcu. Kod svake pukovnije postavljen
je šumar na konju s po dva lugara—konjanika i određenim brojem
lugara pješaka. Šumar je nadgledao oko 55.000 ha a lugar pješak 5—6.000 ha
šuma. Sva šuma bila je ponovno omeđašena i arondirana.


Poseban »Šumski red« za krajiške šume izdan je 1837. godine, kojim je
u Krajini točno uređena šumarska služba, a u posebnom odjclku navedena
su prava krajišnika u šumama, ali je po Fischbachu, usprkos strogih i
opsežnih odredaba bilo mnogo šumskih šteta, krčenja šuma i nepovlasnoga
zauzeća zemljišta. Stoga je bečka vlada 1843. godine odredila izmjeru i uređivanje
šuma, no podataka o toj izmjeri nemamo.


I Ante Tomić »šumar na konju«, Ogulinske pukovnije od 1841. do 1844.
godine u svom radu iz 1843. godine pisao je »o manjkavosti šumarske up


333




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 26     <-- 26 -->        PDF

dijelu 8. i 9. okružja »Senjsko bilo« i »Ritovac« te na cijelom 10. okružju
»Crnac«. Zanimljivo je spomenuti da je tada utvrđeni omjer smjese po broju
stabala ostao uglavnom nepromjenjen do danas jer su u 8. okružju nađene
samo listače, u 9. bilo je 7°/o četinjača i u 10. 40% odnosno 135 stabala četinjača
od ukupno 348 stabala po ha.


Za šume otočke pukovnije određen je sječni zahvat — etat sa 25% stabala,
što proizlazi iz rekapitulacije površina i broja stabala pukovnijskih
šuma.


Kako su 1764. godine kumpanije — čete krmpotska, brinjska i jezeranska
pripale ogulinskoj pukovniji, pripojene su s njima ogulinskoj pukovniji i područne
šume. Ogulinska pukovnija prostirala se tako od Plitvičkih Jezera
do mora između Senja i Povila. Istovremeno su od ogulinske pukovnije otpale
Moravice, Ravna Gora, Mrkopalj i dio Vrbovskog sa pripadajućim šumama
pod civilnu Hrvatsku.


Istražni dio »slavne ogulinske graničarske pukovnije« bio je podijeljen
u četiri okružja: Drežnicu, Zagorje, Brezno—Jasenak i Mrkopalj i obuhvaćao
je velikokapelske šume Šumarije Josipdol sa Veljunom a Šumarija Jasenak,
Ogulin i Gomirje od Bjelolasice, Velike Javornice i Mirkovice do Kleka i
Ogulina te šume Šumarije Mrkopalj.


3.1.2 Propisi o gospodarenju šumama
»Privremenim šumskim redom« Karlovačkog Generalata od 12 točaka
donesenim početkom veljače 1764. godine određene su stroge mjere zaštite i
održavanja šuma, o čemu su se imali brinuti lugari, koje je odmah trebalo
postaviti.


U veljači 1765. godine doneseni su u Karlovačkom generalatu zaključci,
potvrđeni kasnije po Bečkim vlastima, o organizaciji šumarske službe, šumskom
redu, instrukciji (naputku) za šumare, o putevima i vlakama, cijenama
i taksama te o izgradnji skladišta za drvo u Senju i Karlobagu.


Sve šume Otočke pukovnije te okružje Drežnica Ogulinske pukovnije
predane su na upravu šumaru sa sjedištem u Krasnu na Velebitu. Njemu su
dodjeljena za pripomoć 4 strana i 8 domaćih lugara na 74.000 ha površine.
Ostalim šumama Ogulinske te šumama Slunjske pukovnije imao je upravljati
šumar sa sjedištem u Petrovoj gori uz pomoć jednog stranog i četiri
domaća lugara. Težište gospodarenja i korištenja dano je šumama bližim
moru.


U Uputama za šumare ovi se najprije pozivaju na »pokorno, vjerno i
pošteno vršenje službe«, dok im se zabranjuje bavljenje trgovinom drveta.
Naređeno je, da se siječe samo od početka studenoga do kraja veljače i da
se sijeku prvenstveno slučajni užici, da se vodi briga o podmlatku i ostavlja
dovoljan broj sjemenjaka a goleti i neobraslo tlo pošumi. Zabranjuje se
oštećivanje stabala i daju se upute o štetama, taksama, kaznama, lovu, održavnju
puteva i kontroli šuma.


»Šumskim redom« bile su propisane vrlo stroge mjere čuvanja i zaštite
šumskog fonda. Bila je zabranjena sječa živih stojećih stabala u carskim i
seoskim šumama (kasnijim zemljišnim zajednicama) osim uz doznaku i po
odobrenju Karlovačkog Generalata. Za gorivo bilo je dopušteno sjeći samo


332




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 25     <-- 25 -->        PDF

Ogulinsko područje veoma je napredovalo u poslednjih desetak godina,
no samo dalja industrijalizacija i veća zaposlenost mogu spriječiti opadanje
stanovništva i osigurati mu napredak i priključak naprednijim regionima.


3. SUME I ŠUMARSTVO
3.1 Do razvojačenja Vojne krajine 1871. godine
Ogulinski kraj bio je feudalni posjed moclruških knezova Frankopana.
Nakon pogubljenja Franje Krste Frankopana 1671. godine kao sudionika
Zrinsko-frankopanske urote cjelokupni posjed, pa tako i šume, postaju kameralno
tj. vlasništvo Habzburškog dvora.


U 17. stoljeću, vijeku naseljavanja Krajine, morali su Krajišnici pod
prijetnom tjelesne kazne šumom obraštena zemljišta primati sa svrhom da
ih iskrče i u druge vrste obrade pretvore. No kako je povećanjem stanovništva
krčenje zauzelo maha 1737. godine izdana su »Pravila« kojima se zabranjuje
krčenje šuma i šipražja za pretvaranje istih u oranice, livade i vinograde,
osim ako se za to dobila dozvola od zapovjednika.


Marijaterezijanskom reformom Vojne Krajine 1746. godine šume su
predane na upravu vojnim vlastima, na ogulinskom području 3. Ogulinskoj
Krajiškoj pukovniji, radi zajedničkog podmirenja potreba Krajišnika u
drvu, paši, stelji, dok su Krajišnici bili dužni besplatno obavljati vojnu službu
od 16 do 60. godine života.


Malo potom Austrija Marije Terezije baca oko na krajiške šume, posebno
one bliže moru, kao na mogući izvor prihoda za ratovima ispražnjenu carsku
blaganju, te radi osiguranja hrastovine i drugog drva za brodogradnju. Šume
je trebalo premjeriti i zaštiti da bi se mogle koristiti. Krajem 1762. godine
Marija Terezija je naredila da se krajiške šume mapiraju, premjere i opišu.


3.1.1 Prvi opis i razdjeljenje šuma
Taj zadatak dobio je Karlovački Generalat, čiji su oficiri — mjernici pod
nadzorom sumarnika Franzonija opisali, premjerili i mapirali krajiške šume
u zaista kratkom roku i vojnički savjesno.


Tada je provedena prva unutarnja podjela šuma na okružja (distrikti) a
utvrđene su čuvarije i šumarije, izvršen premjer i obračun površina te izrađene
karte, izbrojana su sva stabla po vrsti drveća, utvrđeni pravci izvoznih
puteva i vlaka i proračunati troškovi njihove gradnje. Propisan je prvi
»Šumski red« (Pravilnik o gospodarenju) i određen cjenik šumskih proizvoda.
Tu se nalaze i prve misli o potrebi pošumljavanja primorskog krasa.


O izvršenju zadatka major — mjernik Pierker podnio je »najpokornije
i najposlušnije izvješće i opširni opis o c. kr. militar šumama ležećim u
austrijskom Primorju kako slavne otočke tako i djelomično ogulinske graničarske
pukovnije«.


Na ogulinskom području mapirane su šume do Ogulinsko-Plaščanskc
udoline te one koje leže sjeverozapadno (desno) od »Jozefine«, ceste Josipdol-
Brinje-Senj. Na tri od 12 okružja na koliko je bilo podjeljeno područje
otočke pukovnije prostiru se površine današnje Šumarije Brinje i to: na




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 24     <-- 24 -->        PDF

tako su već 1929/30. godine bili ukinuti viši razredi gimnazije, te su do 1941/2.
postojali samo niži razredi.


Uvođenjem obaveznoga osmogodišnjeg školovanja poslije Oslobođenja
gimnazija djeluje s četiri razreda, koji odgovaraju bivšim »višim« razredima.
Sa školskom godinom 1978/79. nestaje gimnazija, jer je školskom reformom,
koja se počela u Hrvatskoj provoditi šk. god. 1976./77, osnovan Centar za
usmjereno obrazovanje, koji preuzima školovanje cjelokupne omladine ne
samo za nastavak školovanja na fakultetima nego i za neposredna proizvodna
zanimanja.


Krajem školske godine 1979/80. nastavu je polazilo 1.060 učenika pripremne
faze u Ogulinu i Plaškom te 762 učenika završnog stupnja u Ogulinu.
U 57 odjeljenja Centra zaposlena su 77 nastavnika i 17 pomoćnih radnika.
U 13 programa obrazovali svi se učenici za 20-tak zanimanja koja su najpotrebnija
ogulinskoj privredi. U četiri matične osnovne škole Općine Ogulin
sa 28 područnih škola nastavu je polazilo 1979/80. godine 3.432 učenika, dok
su 133 polaznika bila obuhvaćena osnovnim obrazovanjem odraslih.


U Ogulinu kao sjedištu komune djeluje danas amatersko kazalište, pjevački
zbor »Mića Latas« dugogodišnje tradicije osnovan 1894. godine, limena
glazba u sastavu DVD-a Ogulin, a u Plaškom Kult. umjet, društvo »Branko
Latas« s tamburaškom sekcijom. U sklopu Radničkoga sveučilišta je i čitaonica
sa bogatom knjižnicom i stalnim kino predstavama. Zavičajni muzej
u ogulinskoj kuli sa svojim stalnim postavima, Titova ćelija, izložba o radničkom
pokretu i NOB-u na području općine Ogulin, arheološka zbirka,
memorijalna soba Ivane Brlić—Mažuranić, te prostor za prigodne izložbe
upotpunjuje kulturnu sliku Ogulina.


Godine 1848. osnovana je u Ogulinu županijska bolnica, a bila je smještena
u zgradi današnje vanbolničke službe Medicinskog centra Ogulin. Bolnica
seli 1897. godine u zgrade bivše oficirske škole i u njima ostaje do završetka
izgradnje nove bolnice 1984. godine. Dakako, da sve dogradnje i adaptacije
tih zgrada nisu mogle biti funkcionalne niti dovoljne za sve veće potrebe
zdravstvene službe. U času preseljenja 1897. godine bolnica je raspolagala
sa 110 kreveta.


Godine 1910. u Ogulinu radi 6 liječnika i 11 primalja a posluju dvije
apoteke. Istovremeno u Brinju djeluju 2 liječnika, 4 primalje i 1 apoteka.


Spajanjem opće bolnice Ogulin i Doma narodnog zdravlja Ogulin u Medicinski
centar 1. 01. 1958. godine počinje ubrzani razvoj zdravstvene službe
na ogulinskom području. Najveći uspjeh u razvitku medicinskog centra je
dovršenje nove bolnice građene samodoprinosom stanovništva, koja raspolaže
sa 1.500 m2 korisne površine i 300 kreveta u 9 odjela sa svim pratećim
objektima i pogonima jedne moderne zdravstvene ustanove.


Danas na svakih 760 stanovnika općine Ogulin postoji po jedan liječnik
a jedan zubni terapeut na 2.630 žitelja.


Dosta rano, 1847. godine Ogulin dobiva vodovod, da bi se danas 80°/o
domaćinstava snabdjevalo vodom iz vodovoda. Električnu struju dobiva
dosta kasno tek 1924. godine, no danas su sva naselja elektrificirana. Jednako
tako asfaltirane su sve glavne pa i seoske ceste, a nedavno je rekonstruirana
i asfaltirana kao posljednja najstarija i njslavnija od njih »Jozefina«, dionica
Josipdol—Jezerane.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 23     <-- 23 -->        PDF

Razumljivo je, da je oporavak iza takve katastrofe bio težak, spor i
dugotrajan. Upravo dirljivim riječima opisuje to oporavljanje dr. Fran Kesterčanek
u »Prilozima za poviest šuma i šumskoga gospodarstva kod Hrvata«.
(Š. list br. 4. 1882): »Motreći sa kulturnoga gledišta poviesne dogadjcje
naroda našega u 18. vieku to vidimo da jošte nosi na sebi očite znakove nesretne
minule dobe. Polahko i teško brišu se obilježja sa ove zemlje. No
Hrvatska ipak se odmara od dugačkih neprekidnih ratova koji su joj potresli
srce i dušu, a slatka užitak mirnijeg života odsieva u spomenicih ovoga
vieka...«


Da bismo shvatili nerazvijenost ogulinskog područja i njegovo ekonomsko
i kulturno zaostajanje, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu, da se početkom
17. vijeka počelo od ničega, a da je kasnije, kako nastavlja F. Kesterčanek
»svesilni duh Austro—njemačke centralizacije« sprečavao svaki
napredak našeg življa odcjepivši Vojnu Krajinu od ostale Hrvatske učinivši
je svojim vojnim logorom.


Međutim se škola za dječake austrijskih oficira i činovnika spominje
već 1766. u Ogulinu (Fras), od 1770. godine i za djevojčice, 1772. godine u
Brinju a u Tržiću, Plaškom, Tounju, Modrušu i Oštarijama 1773. osnovana
je škola za austrijsku djecu. U Ogulinu je 1776. godine osnovana tzv. »njemačka
škola« za školovanje domaćega nižeg oficirskog kadra. Od 1823. do
1852. godine u Ogulinu djeluje matematička škola i kasnije do 1871. godine
pukovnijska škola, obje za potrebe vojske. Od 1832. postoje njemačke škole
i u Jezeranima, Drežnici, Jasenku, Cerovniku i Saborskom, dok je prva
hrvatska »općinska seoska škola« u dvogodišnjem trajanju otvorena u Josipdolu
1833. godine sa 30-tak učenika — dječaka. Prvi učitelji bili su isluženi
vojnici podoficiri. U Gomirju postoji škola od 1840. godine, a u manastiru
Gomirje kaluđeri su podučavali nadareniju djecu pismenosti već nakon
1605. godine po osnutku manastira (G. Kotar str. 150).


Po Božičeviću (Modruš) godine 1849. na Ogulinskom je području bilo
7 državnih (njemačkih) i 35 općinskih pučkih škola (četverogodišnjih), koje
je, međutim, polazilo samo 499 dječaka i 25 djevojčica od 6.640 školskih
obveznika općine Ogulin.


Prva »Viša pučka škoia«, kao nastavak pučke škole, sa četiri razreda otvorena
je 1871/2 godine, a njoj se 1885. godine priključuje »Drvo rezbarska«
i 1887. godine »Urarska škola«. No obje stručne škole traju kratko, ukinute
su već 1891/2. godine. Nakon punih 20 godina, 1910. godine, u sastavu »Pučke
škole u Ogulinu« otvorena je Šegrtska škola, škola učenika u privredi, koja
je pod raznim nazivima preživjela sve do školske reforme naših dana.


Kako je opismenjavanje teklo sporo svjedoči statistika iz 1910. godine,
po kojoj je u Brinju nepismeno 80% stanovništva starijeg od 6 godina, u
Ogulinu sa Gomirjem 67%. Od 9.221. djece školskih obveznika škole je na
cijelom području pohađalo tek 37%. Još 1971. godine na području općine
Ogulin bez školske spreme je 23% stanovnika, a nepismenih blizu 14% —


3.950 od 29.062 stanovnika.
Dakako da su nepismeni starci i starije žene.
Realna gimnazija u Ogulinu otvorena je i počela radom u jesen 1919.
godine sa 290 učenika u prva četiri razreda. Ostali razredi (V—VIII) postupno
su otvoreni do 1923/24. godine. Inicijativa za otvaranje gimnazije bilo je
već 1906. godine no austrijske vlasti oglušile su se na traženje naroda. Isto


329




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 22     <-- 22 -->        PDF

U društvenom sektoru cijelog područja zaposleno je 1978. godine 8.200
osoba ili 18,6% ukupnog stanovništva uz 1.132 privremeno zaposlena u inozemstvu.
Šumsko drvno prerađivački kompleks sa 2.940. zaposlenih (35%) najvažnija
je gospodarska djelatnost područja.


Perspektivu veće zaposlenosti i bržeg ekonomskog razvitka ogulinsko područje
vidi prvenstveno u finalizaciji drvnih proizvoda, proširenju »Tvornice
sulfatne celuloze Plaški«, na preradi drva listača te razvijanju turizma —
»Sportsko rekreacioni centar Bjelolasica«.


2.3 Društveni razvitak, prosvjeta i kultura
Ostaci rimske civilizacije na našem tlu uništene u velikoj seobi naroda
nisu dovoljno istraženi, no iskopine rimskog logora u Čakovcu (Josipdol)
pokazuju znatan stupanj razvijenosti, među ostalim pronađen je mozaik i
ostaci centralnog grijanja.


Srednjovječna materijalna i duhovna kultura imala je izrazito feudalno


— crkveni karakter. Na poljoprivrednoj osnovi uz trgovinu i nešto obrta,
na leđima seljaštva sagrađeni su tvrdi gradovi i dvorci, crkve i samostani,
taverne i špitali (bolnice).
Centar pismenosti, dakako za potrebe crkve i modruških gospodara, bio
je Pavlinski samostan u Gvozdu, osnovan oko 1380. godine na staroj cesti
poviše Modruša. No prvenstvena dužnost pavlina bila je davati konačište i
zaklon putnicima preko Gvozda (Kapele), pomagati i liječiti putnike i siromašne.
Pavlinski samostani bili su i rasadnici glagoljske pismenosti.


Sigurno je međutim, da je utjecaj pavlina bio blagotvoran i na drugim
poljima u njihovu stogodišnjem postojanju. Po Klaiću u Modrušu je živjelo
80-tak redovnika — pavlina. Nakon razaranja Modruša i samostana 1493.
godine, nekoliko prostorija samostana bi obnovljeno 1708. godine a sagrađena
je i kapela (Sv. Nikola) po kojoj narod prozva planinu Gvozd — »Kapela
«, koje joj ime osta do dana današnjeg, dok su građevine, ukidanjem
pavlinskog reda nestale.


O zdravlju pučanstva i zbrinjavanju siromašnih vođena je briga u »špitalima
«, koji su imali i svoje posjede. To proizlazi iz »Urbara«, koji spominje
»pusto selo špitalsko« u polju (Carevo), a Lopašić u komentaru navodi da
se drugi špital (bolnica i opskrbnica) nalazio podno Modruša također uz
staru cestu. U naseljima postoje »barbiri« koji pomažu stanovništvu u bolestima.


Taverne — gostionice mjesta su okupljanja i razonode kao i sajmovi i
prošteništa.


Ostaci portala trobrodne gotske bazilike, danas u sklopu župne crkve
u Oštarijama, po prof. J. Eožičeviću jedne od najljepših u Hrvatskoj u to
doba, svjedoče o visokom graditeljskom umjeću. Nesumljivo je i u Modrušama
bilo lijepih crkava i građevina, a u modruškom gradu vrijednih izrađevina.
No malo se što sačuvalo od turskih provala i austrijske otimačine
osim ruševina danas jedva uočljivih.


Turske provale istrijebiše starosjedilačko hrvatsko pučanstvo, popališe
sela i gradove, porušiše i uništiše crkve, dvorce i druge građevine. Iza
njih ostade pustoš i mrtvilo za više od jednog stoljeća. Sačuvala se i odoljela
jedino kula ogulinska podignuta u vrijeme tih razaranja.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 37     <-- 37 -->        PDF

1950. godine u sastav već postojećih šumskih gospodarstava. Tako su se konačno
sve šume i šumske površine osim privatnih našle pod jedinstvenom
upravom gospodarstva. Značaj tog događaja ne treba posebno naglašavati.


Izradom odvojene gospodarske osnove za državne šume područja Partizanske
Drežnice 1937. godine bilo je nagovješteno osnivanje samostalne
šumarije Drežnica, ali radi ratnih prilika to nije ostvareno. Ipak najprije
je osnovana samostalna Šumarija Gomirje sa 1. 01. 1952. godine od šuma
kojima su do tada upravljale Šumarije Ogulin i Jasenak. Šumarija P. Drežnica
osnovana je 1. 01. 1954. od gospodarskih jedinica »Ogulin B« i »Mala
Javornica«, ranije pod upravom Šumarije Novi Vinodol te površina zemljišne
zajednice i Imovne općine Ogulin koje gravitiraju Drežnici.


Sa 30. 04. 1954. godine rasformirana su šumska gospodarstva a Šumarije
postale ustanove sa samostalnim financiranjem pod nadzorom kotarskih
šumarskih inspekcija. Tako je učinjeno i na Ogulinskom području. Budući
da se Šumarije Generalski stol, Slunj i Rakovica nisu nalazile u sklopu
kotara Ogulin, to su, radi formiranja Šumarija po političkoj pripadnosti,
otpale iz njegova sastava i nadzora. Istovremeno su Šumarije Brinje i Vrbovsko,
kada su općine Brinje i Vrbovsko sa 1. 08. 1954. godine ušle u sastav
Narodnog Odbora Kotara Ogulin, došle pod nadzor šumarske inspekcije
Kotara Ogulin.


Danom 1. 07. 1960. godine počelo je radom obnovljeno Šumsko gospodarstvo
Ogulin osnovano rješenjem NOK-a Ogulina broj 2119/60 od 30. 03.
1960. godine. U njegovu sastavu našlo se 8 šumarija, 2 pogona, Građevinski,
pogon mehanizacije i transporta te uprava Šumskog gospodarstva Ogulin.
U kratkom vremenu od 1. 04. 1962. godine do 31. 12. 1963. godine Šumarija
Drežnica bila je u sklopu Šumskog gospodarstva Senj, kada je mjesna zajednica
Drežnica ušla u sastav općine Crikvenica. Izdvajanjem Šumarije Vrbovsko
2. 06. 3973. godine iz sastava Šumskog gospodarstva Ogulin, u sklopu
radne organizacije Šumskog gospodarstva Ogulin ostalo je sedam OOUR-a
Šumarija, uslužna OOUR Pogon tehničkog održavanja i građevinarstva i
Radna zajednica Zajedničke stručne službe:


— na području općine Ogulin — Šumarija Partizanska Drežnica, Jasenak
Josipdol, Ogulin i Plaški, Pogon tehničkog održavanja i građevinarstva te
Radna zajednica Zajedničke službe,
— na području općine Vrbovsko — Šumarija Gomirje,
— na području općine Otočac — Šumarija Brinje.
Od 149.000 ha (1.490 km2) površine cijelog područja na šume i šumska
zemljišta otpada 96.000 ha (62°/o) od toga je pod upravom Šumskog gospodarstva
Ogulin 88.500 ha (92%). Privatne šume i šumske površine sa dijelom
neuređene i negospodarene općenarodne imovine slabo su obrasle i niske
drvne zalihe, bez veće važnosti za šumsko gospodarenje.


Osnovni podaci po OOUR-a šumarijama šumskog gospodarstva Ogulin
prikazani su u tablicama 5, 6 i 7.


343




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 38     <-- 38 -->        PDF

Površina i ukupna drvna zaliha


Tablica 5.


Površina Drvna zaliha
OOUR oč. sjem. ost. svega četinj; iče listače ukupno


Šumarija


ha m3 m3/ha m3 mVha m3 im3/ha


Ogulin 10647 7343 17990 613000 58 2083000 195i 2696000 253
Josipđol 8675 4315 12990 1277000 147 1393000 161 2670000 308
Plaški 10630 4489 15119 1871000 176 1361000 128 3232000 304


P. Drežnica 7994 2619 10613 511000 63 1804000 226 2315000 289
Jasenak 5504 803 6307 868000 158 919000 166 1787000 324
Gotnirje 6489 888 7377 1117000 172 1028000 158 2145000 330
Brinje 8265 9796 18061 937000 113 1713000 207 2648000 320
Ukupno 58204 30253 88457 7194000 123 10301000 177 17495000 300


Ugovorno gospodarene šume


Josipđol 276 134 410 — — 54000 195 54000 195
Plaški 1833 219 2052 — — 345000 188 345000 188


Ukupno 2109 353 2462 — — 399000 190 399000 190


OPASKA: Zaliha po ha prikazana je po površini očuvanih sjemenjača, premda je
ukupna drvna zaliha navedena za cijelu obraslu površinu, tako da je stvarna drvna
zaliha po ha očuvanih sjemenjača nešto viša od prilcazane u tabelici 5.


10-godišnji prirast ekonomskih šuma
Tablica 6.


10-godišnji prirast


četinj; aće listače svega


OOUR
Šumarija m3 m3/ha m3 m3/ha m3 m3/ha


Ogulin 138000 1,30 46000 4,32 50800 5,62
Josipđol 261000 3,01 290000 3,33 551000 6,34
Plaški 366000 3,46 316000 2,97 682000 6,43


P. Drežnica 84000 1,08 389000 5,00 473000 6,08
Jasenak 185000 3,36 183000 3,30 368000 6,66
Cromirje 191000 2,94 213000 3,28 404000 6,22
Brinje 239000 2,88 293000 3,54 532000 6,42
Ukupno 1464000 2,52 2144000 3,68 3608000 6,20


Ugovorno gospodarene šurne


Josipđol — 1400 5,07 1400 5,07
Plaški — 8600 4,56 8600 4,56


Ukupno — — 10000 4,74 10000 4,74


344




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 39     <-- 39 -->        PDF

10-godišnji etat


Tablica 7.


Ogulin
Josipdol
Plaški
105000
215000
293000
10
25
27
362000
306000
326000
34
35
31
467000
521000
619000
44
60
58
P. Drežnica 82000 10 400000 47 482000 57
Jasenak 150000 27 220000 39 370000 66
Gomirja
Brinje
175000
187000
28
23
205000
300000
34
47
380000
577000
62
70
Ukupno 1207000 21 2200000 38 3416000 59
Ugovorno gospodarene šume
Josipdol
Plaški




10000
150000
36
82
10000
150000
36
82
Ukupno — — 160000 76 16000 76


OPASKA: 10-god. etat ostalih šuma iznosi: četinjača 500 m3, listača 220.000 m3,
ukupno 225.000 m3.


Šumsko gospodarstvo Ogulin s godišnjim etatom od preko 350.000 m3
četinjača i listača u potpunosti podmiruje u drvu potrebe područne drvne
industrije i pučanstva kao i dio potreba Tvornice sulfatne celuloze u Plaš


. Hi


Zgrada šumskog gospodarstva u Ogulinu.


Snimio: J. Rožan




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 40     <-- 40 -->        PDF

kom s mogućnošću znatnog proširenja proizvodnje na neobraslim i nisko
produktivnim površinama.


U burnom, brzom poslijeratnom razvitku cijelog društva i ogulinsko
područje, a s njime i šumarstvo ogulinskog kraja nije moglo biti izuzetak.
Potpuno je mehanizirana sječa, utovar, i istovar drvnih sortimenata i izgradnja
šumskih prometnica a pri završetku je rad na potpunoj mehanizaciji vuče
i iznosa.


Otvorenost šume dostigla je vrijednost od 10 km/1.000 ha u očuvanim
sjemenjačama, a polovina šumskih cesta, 320 km od ukupno 645 km, sagrađena
je za vrijeme ovih 20-tak godina djelovanja Šumskog gospodarstva
Ogulin.


Položaj radnog čovjeka bitno je izmjenjen u ovom kratkom razdoblju.
Ne samo da je rad u šumi mehaniziran, da su radni i životni uvjeti radnika
neuporedivo poboljšani prema prilikama u ne tako dalekoj prošlosti, već je
radnik od najamnog postao radnik samoupravljač, koji sam odlučuje o svojoj
sudbini.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 41     <-- 41 -->        PDF

II. Prirodoznanstvene karakteristike


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 42     <-- 42 -->        PDF

I kod nas se zarana spoznala važna činjenica ... »da
su šumarska botanika, geognosia, geologija i klimatologija
stupovi, na kojih se diže sgrada nauke o gojenjušuma. Doba t. zv. empirika je davno minula. Sve naše
šumarsko znanje mora da imade podlogu naravoslovne
naobrazbe« (V. FUKSA 1900).


Povijest šumarstva Hrvatske 1846—1976 (str. 19)




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Panorama gradine Modruš
Snimio: J. Luić


2. DRUŠTVENI I GOSPODARSKI ODNOSI
2.1 Naselja i naseljenost
Ogulinski kraj, kao i ostali naši krajevi, bio je odvajkada naseljen, kako
dokazuju arheološki nalazi iz doba Japoda i Rimljana. Međutim, dokaz o
starosti današnjih sela i zaselaka nalazimo tek iz XV. stoljeća, iz Urbara
kneza Bernardina Frankopana datiranog s 1486. godine. Prema tom Urbaru
tada je postojalo tridesetak sela i zeseoka, kojih su nazivi djelomično sačuvani
sve do danas. To su: Zaborsko ((Saborsko), Jesenice, Plaši (Plaški),
Medvija (Medjedjak), Kunić, Polje (Carevo), Ceroviki (Cerovnik), Ribarici,
Zagorje, Prapruća (danas predjel Ogulina), Otočac (danas Otok i Oštarije),
Krakar, Vitunj, Brestovica (Brestovac), Ljubošina, Gomerje (Gomirje). Nesigurne
su ili nepoznate lokacije (po Lopašiću) Pliskova (Blata), Zavrh (Vajnvrh),
Lisac (Kraguljci u Plaškom), Selčić također u Plaščanskoj dolini, zatim
Tržac (Tržić) Ivanušići i Novaci (kod Munjave), Suglice (Trošmarija ili Sv.
Petar), Vidokuci, Goli vrh, Pišćetak, Mašnik, Buže.


Za mnoga sela — posjede Urbar navodi da su pusta, kao napr. »Bartola
Tomašića selo, zemlje dni 11, služio je zlat, sada je pusto,« — posljedica već
izvršenih turskih upada. Od mnogobrojnih upisanih prezimena tadašnjeg
hrvatskog življa, desetkovanog turskim ratovima, do danas se sačuvalo malo
njih: Križanići, Ribići, Bratkovići iz Jesenice i Novačići iz Pliskova, Grgurići,
Benci, Salopeki i Markovići iz Zavrha i Ribarici iz Ribarica, Dujmovići iz
Lisca, te Grdići, Skočići, Franko vici, Bošnjaci, i Butkovići iz Selčića i Plaškog,
Plevelići, Grdašići, Brajkovići i Medvedi iz Otoka — Oštarija, Kolići




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 12     <-- 12 -->        PDF

-plaščansku udolinu, razdvojenu vojnovačkim uzvišenjem na ogulinsko-oštarijsko-
josipdolski i plaščanski dio. Ona je prema sjeveroistoku, Tounju i
Mrežnici, omeđena usporednim no znatno nižim kosama niskih Dinarida:
ogulinsko-oštarskim Krpeljom (Jalvice 606 m, Bogdanov vrh 512 m) i
južno od Skradničkih vrata Radošićem (606 m), Brezovipom i istaknutim
stošcem Huma (863 m) te Pištenikom (800 m), koji s jugoistoka zatvara
polja Plaščanske doline. Povišenom kotlinom povremenog jezera Begovac
kod Blata, Plaščanska udolina je povezana s ličko-jeseničkim poljima, na
koja se nadovezuje visoravan Saborsko (550—700 m) omeđena prema sjeveroistoku
Sivnikom (782 m) i Bršljanovicom (865 m), a Titrom (1003 m) i već
spomenutim Jelenskim vrhom (1028 m) prema jugu.


Cijeli Ogulinski kraj je izrazito krški i odlikuje se raznolikošću geološke
građe, reljefa, vrsta tala, vodnih prilika, podneblja i vegetacije. Zbog njihove
općenite životne i gospodarske važnosti, ti su ekološki činitelji detaljnije
opisani u posebnim poglavljima ove publikacije.


Uprkos obilnih padalina i gorovita terena područje je siromašno vrelima
i tekućicama. Radi propusnosti vapnenačko-dolomitne podloge oborinske
vode poniru i tek u dodiru s nepropusnim vodonosnim dolomitima i
dolomitiziranim naplavima u poljima, javljaju se na površini kao manja ili
veća vrela i vodotoci. Svojevrstan je fenomen da davnina voda ciielog
Ogulinskog kraja otiče Kunom. Savom i Dunavom u 1150 km udalieno Crno
more, a samo neznatan dio Gackom u Jadran udaljen nekoliko desetaka
kilometara. Još je jedna osobitost krških voda na ogulinskom području. To
su malena ali duboka jezerca iz kojih otiču kratki vodotoci, npr.: iezero
kod Ponikavn i jezero kod Plavca Drape, vrelo Vrniike te jezera kod Partizanske
Drežnice. U Ogulinskom zagoriu ima više takvih zatvorenh iezeraca
(»gorska oka«), a posebno je poznato Šmitovo jezero kod zaseoka Ivanci.


Šumarstvo je glavna gospodarska grana u Ogulinskom kraju, a šumama
gospodare ovih sedam tamošniih šumarija: Brinje, Gomirje, Jasenak. Josipdol,
Ogulin, Partizanska Drežnica i Plaški. Niihov noložaj (prema sekcijama
Ogulin. Karlovac, Senj i Gospić, u mjerilu 1:100.0001 vidi se na karti (s.342).
Susiedna su šumska područia nacionalnog parka Plitvička iezera na jugoistoku,
Karlovca na istoku, Vrbovskog na sjeveru, Delnica i Senja na zapadu
te Gospića na jugu.


Po upravno-teritorijalnoj podjeli najveći dio opisivanoga Ogulinskog
kraja pripada općini Ogulin, područje Šumariie Brinje u sastavu je općine
Otočac, a šumarija Gomirje u granicama je općine Vrbovsko.


Cjelokupna površina Ogulinskog kraja je oko 1.467 km2 sa 44.000 stanovnika
(prema podacima iz g. 1978.).


Zahvaljujući povoljnom prometnom i križišnom položaju te razmjerno
prostranim i bogatim svojim poljima nastalo je nekoć važno feudalno središte
okupljanja Modruš. Razaranjem Modruškog naselja po Turcima 1493.
godine i izgradnjom ogulinske kule oko 1.500 godine, Ogulin postupno preuzima
mjesto Modruša formirajući se kao vodeće naselje Ogulinsko-plaščanske
udoline pa i znatno šireg područja.


318




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 11     <-- 11 -->        PDF

Zemljopisni položaj Ogulinskog kraja


Molinarijev most s Klekom u pozadini.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 10     <-- 10 -->        PDF

POLOŽAJ I POVIJESNI PREGLED OGULINSKOG KRAJA


Petar NE2IO


1. ZEMLJOPISNI POLOŽAJ I ZNAČAJKE
Po suvremenom geografskom shvaćanju (Geografija SR Hrvatske, 1975)
ogulinsko je područje dio Gorske Hrvatske koja na zapadu obuhvaća regije
Gorski kotar i Liku, odnosno gorske masive Risnjaka, Velike i Male Kapele,
Velebita i Plješevice i njihove međuprostore, dopre do rijeke Kupe na sjeveru
te do Slunjske Mrežnice, Plitvičkih Jezera i Pounja na istoku i jugoistoku.


Šumsko gospodarstvo Ogulin gospodarilo je šumama u rubnim djelovima
obje regije — jugoistočnim dijelom Gorskog kotara s Jasenkom i
Gomirjem te sjeverozapadnim dijelom Like — Brinjskim krajem. Pripadaju
mu i prijelazni geografski prostori — Drežnički i Velikokapelski međuprostor
između Jasenka i Brinja te granična Ogulinsko-plaščanska podkapelska
udolina** s visoravni Saborsko i Tounjskim pobrđem, koje ga otvara prema
niskom Pokuplju i Kordunu.


Navedeni predjeli —u ovoj publikaciji kratko nazvani Ogulinski kraj —
nalaze se približno između 14° 58´ i 15° 34´ istočno od Greenwicha te između
44° 56´ i 45° 22´ sjeverne širine. Vrlo su blizu Jadranskom moru — zračna
udaljenost od Ogulina do Novog Vinodolskog je 38 km, a između Brinja
i Senja oko 18 km. (karta 1). Omeđuju ga hrptovi najvišeg gorja Gorskog
kotara — Bjelolasice i njezinih južnih ogranaka na zapadu, Slunjske Mrežnice
na istoku, kote Bijele kose i rječica Kamičnik i Dobra te približna linija
Ljubošina-Generalski Stol na sjeveru, a s juga gorski lanci što odvajaju
Brinjska polja od Gacke doline te Veliki Javornik i Jelenski Vrh na krajnjem
jugoistoku.


Od Bjelolasice i Bijele kose (1289 m) na sjeverozapadu pružaju se kao iz
čvorišta prema jugoistoku i jugu u neprekinutom nizu gustim šumama obrasle
gorske kose i lanci, udolja i dubodoline, što se u nepravilnom slijedu
nadovezuju jedne na druge, šireći se mjestimice u krška polja dinarskog
pravca (SZ-JI) pružanja. Sjeveroistočne padine središnjih bila Velike i Male
Kapele obrušavaju se, većinom strmo, u znatno nižu (300—380 m) Ogulinsko


* Petar Nežić, dipl. inž. šum., Ogulin
** Na razmeđi između Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Korduna, Ogulinsko-
plaščanska udolina ne pripada ni jednoj od ovih regija, već predstavlja odvojenu
geografsku i gospodarsku mikroregiju.


316




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 21     <-- 21 -->        PDF

lana, radiona za popravak vagona. »Parna pilana Ogulin—Lika« d. d. sa sjedištem
u Zagrebu kapaciteta 30000—40000 m3 oblovine bila je najjače poduzeće
u to doba sa 300 zaposlenih. U njenom sklopu osnovana je 1920. godine
»I. Jugoslavenska tvornica sanduka« (Gorska Hrvatska).


Radom u desetak parnih pilana u Ogulinu, Josipdolu, Plaškom, Saborskom,
Jezeranima, Brinju, Drežnici, Jasenku, Gomirju, Zagorju te radom u
šumi tridesetih je godina dobar dio pučanstva nalazio rada i dodatnu zaradu.
No mnogi šumski radnici tražili su dodatnu zaradu pečalbom i u
drugim krajevima zemlje.


Sam Ogulin formirao se »kao mali proizvodno administrativni centar
s pilanom, ciglanom, trgovinom drva, stovarištima, tiskarom, nizom obrtnika
i gostionica i jednom bankom«. (Gorska Hrvatska)


Poljoprivreda je i dalje zaostala, što pokazuju podaci za općinu Ogulin
iz 1936. godine: od 4433 pluga svega su 146 željezna pluga, postoji samo 13 vršilica,
38 sječara za sijeno no ima 103 rakijska kotla. U voćarstvu prevladava
šljiva sa 75% od 107000 stabala voćaka. Upotreba umjetnih gnojiva je minimalna,
a struktura zemljišta odgovara odnosima iz 1910. godine (tablica 2).


Situacija je veoma pogoršana tokom NOB-a, jer su izvršena velika razaranja,
a samo na području općine Ogulin popaljeno je oko 12.000 zgrada.


Poslije oslobođenja ekonomski je razvitak nastavljen, ali bez nekih
znatnih ulaganja i bržeg razvoja: šumarstvo sa drvnom industrijom, Tvornica
sulfatne celuloze u Plaškom, nešto metalne industrije, željeznički kompleks
i slično tvore industrijsku jezgru današnjeg Ogulina.


Ipak struktura stanovništva po zanimanjima bitno je izmjenjena u proteklih
60 godina kao posljedica brzoga ekonomskog i društvenog razvitka u
Socijalističkoj Jugoslaviji. Danas u poljoprivredi općine Ogulin radi samo
24% čistih poljoprivrednika prema 22,3% zaposlenih u industriji i 30,5% u
ostalim djelatnostima uz visok broj penzionera od 23,2°/o. Istovremeno su
i poljoprivredne površine općine Ogulin smanjene sa 31.000 ha 1936. godine
na 23.000 ha 1978. godine, broj goveda sveden je na trećinu, broj konja je
prepolovljen dok brojno stanje ovaca iznosi petinu predratnog stanja —


3.286 komada prema ranijih 17.842, komada. Koza je nestalo, po podacima
iz 1936. godine bilo ih 2.956 komada. No proizvodnja poljoprivrednih plodina
na području općine Ogulin održala se (podaci 1978. godine), usprkos smanjenju
poljoprivrednika i poljodjelskih površina na nivou 1910. godine
osim kod stočne hrane (tab!. 4).
Poljoprivredna proizvodnja 1910. i 1978. godine
Tablica 4


k u 11 u r a — urod tona
Godina CO
CJ
g
N3 u3M3
u
S
3
3a3
c c
C0
I a. o M DJO -« X w 73
1910. 752 2.134 2.800 177 7.717 9.170 56.784 4.513
1978. 842 1.780 3.050 12 8.990 7.008 6.930 5.574
1978/1910 % 112 83 109 19 116 76 12 123


OPASKA: Ćudi podatak za sijeno i donekle za grah 1978. godine




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 20     <-- 20 -->        PDF

i Vrbovsko sa sudbenim stolom i financijskom upravom za to prostrano područje
od 232.000 stanovnika, — seljačka osnova žiteljstva malo se izmjenila,
kako to pokazuju podaci o zanimanjima iz 1910. godine (tab. 3.). Usporedbe
radi prikazani su (samo za današnju općinu Ogulin) podaci o zaposlenima
prema djelatnosti za 1978. godinu.


Podaci o zanimanjma i zaposlenima po djelatnostima iz 1910. i 1918. g.
Tablica 3.


G o din a 1910 Godina 1978.
Opć :ina Brinje Općina Ogulin
a


Zanimanje


Aktivni


>


a


IH


a
c N


Aktivni


´5


IH > IH


—i
-a T3


N N


<


Poljopriv. i
nadničari 7513 96,7 10054 19081 92.9 22528 3853 — 24,0
Industrija i
zanatstvo 116 1,5 169 598 2,9 702 4191 — 26,2
Trgovački,
promet,
novčari 58 0,7 78 339 1.6 532 1950 — 11,9
Javne službe
i vojska 71 0,9 82 394 1.9 506 997 — 6.3
umirovljenici 13 0.2 16 122 0.6 117 3722 — 23,2
Ostala zanimanja
— 17 10 0,1 180 1355 — 8,4
Ukupno 7771 100% 10416 20544 100 24565 16068 18142 100
Sveukupno 18.187 45.109 34.210


OPASKA: Općina Ogulin prikazana je 1910. godine sa Gomirjem, a 1978. bez Gomirja.


Zanimanja iz 1910. godine grupirana su u skupine, prilagođene zanimanjima
iz 1978. godine. U industriju uvršteno je šumarstvo i građevinarstvo,
u zanatstvo uvrštena je i komunalna djelatnost, dok je u javne službe uključena
kultura, socijalna djelatnost te društveno politički organi i organizacije
ali bez vojske. U »ostalima« su i 1132 privremeno zaposlena u inozemstvu.
Među poljoprivrednicima 1910. godine očito se nalaze šumski radnici i kirijaši.


Zanimljivo je da Statistički godišnjak 1910. godine navodi dosta novčarskih
ustanova, dakako skromnog obima poslovanja, na ovom području: u
Ogulinu tri štedionice, sedam seljačkih zadruga i dvije opće vjerske zadruge,
a u Brinju po dvije seljačke i vjerske zadruge.


»U inflacijskom periodu neposredno nakon I. svjetskog rata osnovano je
u Ogulinskom kraju nekoliko poduzeća, koja međutiTn većim dijelom nisu
preživjele kreditnu krizu 1924/25. godine: tvornica suhomesnate robe, cig




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 17     <-- 17 -->        PDF

Većina seljaštva plaćala je knezu u ime uživanja zemlje daću u novcu:
zlat — zlatnik, soldin — libar prema veličini sela — posjeda. U najviše
slučajeva »Urbar« imenuje držaoca imanja imenom i prezimenom, za oranu
zemlju veličinu iskazuje u danima oranja, za luke (livade) u stogovima sijena
a koji puta u koscima. Selu — imanju često pripada »malinište« (mlinište


— mlin) cijeli ili dio. Pojedinci imaju posebna zanimanja i zaduženja prema
kneževu dvoru te su oslobođeni plaćanja u novcu. Spominje se: ribar, ptičar,
lukar i strelar, podvorac (služitelj u gradu), klobučar, barbir (ranarnik), drivodelja,
kovač, lončar, zdjelar, šoštar, barilar (barila i sudovi za kućanstvo),
bačvar. Netko je »služio konjem«, nekolicina podanika bili su mornari (»služi
na more«), a netko je davao podvoz (Gomirci), što znači da je bilo puteva
i kola.
Saborčani kao jedini modruški kmetovi nisu poimence nabrajani, već
su im davanja u naravi određena kao cjelini: pšenica, zob, te obrada kneževe
zemlje »od Jurjeve do Miholje vsake nedilje moraju dva dni težiti«. Morali
su zatim davati podvoz, spremati kneževo sijeno, biti glasonoše, brinuti o
krovnoj dasci kneževih zgrada, »još će su dužni gospodinu k hižam lesa
privesti ter svaki deset dašak, kada se hiže prekrivaju ...«


Osim obaveza pojedinaca naselja su dužna davati knezu i darove u naravi
obično tri »časti«: o Miholju, Božiću i Vazmu jalovicu (junicu ili ovcu),
janjad, kopune, zarebrnike (šunke), kruh. Jednom rječi podanici su bili
dužni zadovoljiti, uz novčana davanja, sve osnovne potrebe kneževa dvora.
Uza sve to Lopašić smatra da daće »nisu bile toliko teretne kako na drugih
mjestih u Hrvatskoj, naročito u Posavini.«


Taverne — oštarije (gostionice) u župnim mjestima Saborskom, Plaškom,
Pliskovu, Otočcu, Zagorju, Krakaru, Gomerju i drugdje knez izdaje u zakup
po pogodbi »koliko se dobi«. Po »oštariji« dobile su naziv današnje Oštarije.


Ne znamo opseg trgovine na području modruškog feuda. No, budući da
je seljaštvo bilo dužno daće davati u novcu, moralo je prodavati svoje proizvode
i trgovati. Senj je bio izvozna luka za seljačke proizvode: žito, stoku,
konje, drvo, dok su uvoženi začini, vino, kovine, pamučne tkanine, prosto
sukno, voće. Ovo se vidi iz ugovora o trgovini između kneza Nikole Frankopana
i Mlečana sklopljen u Senju 1408. godine. U ugovoru nabrojene su
carine i daće koje su Mlečani morali plaćati za pojedine robe ili oslobođenja
od daća. Mitnice su bile u Senju, na Vratniku, u Brinju i Modrušu.
Mljetački trgovci stolovali su u Modrušu i »njihovu kotaru« a živjeli su i u
Zagrebu. U novom ugovoru iz 1455. godine spominju se kao predmet trgovanja
također ulje, brašno, soljeno meso, sir, narandže. Trgovalo se i sa Zagrebom.
Po Klaiću kralj Ladislav zabranjuje 1498. godine knezu Bernardinu da
traži maltarinu od robe koja se iz Zagreba dovozi u Modruš.


No turska razaranja zatrla su i prekinula za više od dva vijeka svako
privređivanje i trgovanje.


U 17. stoljeću, kada su ovi krajevi počeli oživljavati ponovnim naseljavanjem,
bila je to u prvo vrijeme borba za goli život novo pridošloga stanovništva,
koje je počelo upravo od ničega. Po Frasovu kazivanju ratovi i
veći vojni pohodi ponavljali su se svake druge — treće godine, dok čarkanja
na granici nikad nisu prestajala. Svaka četvrta — peta godina bile su gladne,
a tada nisu izostajale pratilje gladi — bolesti i pošasti. Još 1765. godine,
kada je naređeno tamanjenje koza, dan je rok od 6 godina za zator koza




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 16     <-- 16 -->        PDF

Usprkos visoke stope prirodnog priraštaja od 15 promila 1910. godine i
vjerojatno podjednakog u kasnijem razdoblju, stanovništvo od 1900. do 1931.
godine stagnira radi znatnog iseljavanja, a smanjuje se u poratnom razdoblju
usljed ratnih gubitaka, iseljavanja i konačno niže stope prirodnog priraštaja.


Područje Ogulina i Brinja izrazito je emigracijsku područje. Po statističkim
podacima iz 1910. godine vodilo se kao privremeno odsutnih 12.324 stanovnika
ili 19,5°/o ukupnog broja. Izvan Evrope nalazilo se 8.029 stanovnika


— najviše u Americi. Dakako da je daleko najveći dio ovih posljednjih trebalo
smatrati trajnim iseljenicima. Iseljavali su većinom muškarci sposobni
za rad, te se udio žena u populaciji stalno povećavao — od 96:100 muškaraca
1880. godine do 114:100 1910. godine.
»Uzrok tolikom napuštanju rodne grude je škrta prirodna osnova opstanka,
koja, bez rudnog bogatstva, uz ograničene poljoprivredne površine
i ekstenzivno obrađivane, sa nerazvijenom prerađivačkom i tercijalnom djelatnosti
nije bila u stanju prehranjivati sve više stanovnika. Stoga su neradne
godine ili druge gospodarske nedaće tjerale višak stanovništva na ekonomsku
emigraciju, u potragu »trbuhom za kruhom« (Gorska Hrvatska). Naši
ljudi najčešće se zapošljavaju na najtežim poslovima u rudnicima, kao šumski
radnici ili mineri diljem crno — žute carevine, Evrope i Amerike.«


Uz velike ratne gubitke (1303 poginula i 4169 žrtava fašizma) prvih poratnih
godina smanjuje se stanovništvo radi znatnog iseljavanja u Vojvodinu
i u druge krajeve, pa mnoga enklavirana naselja u šumama i zaseoci izvan
važnijih cesta opustješe sa tendencom daljnjeg pražnjenja, a koncentracijom
pučanstva u većim naseljima Ogulinsko — plaščanske udoline te duž
ceste Ogulin — Josipdol — Plaški i Josipdol — Tounj — Karlovac. Stoga i
stanovništvo Ogulina stalno se povećava. Godine 1857. Ogulin broji 3765
stanovnika, 1880. godine 4829 stanovnika, 1900. godine 5801 i 1931. godine
6941 stanovnika, 1971. — 9885 i danas oko 12000 stanovnika. Istovremeno
Plaški sve više poprima izgled gradskog naselja sa znatnom koncentracijom
ljudi, dok se stanovništvo Brinja kreće u granicama od oko 1000 ljudi. Tounj
i Josipdol u najnovije vrijeme stvaraju svoje gradsko jezgro.


I danas je ekonomska emigracija Ogulinskog kraja znatna. Godine 1970.
vodilo se oko 1300 radnika na privremenom radu u raznim evropskim zemljama.


Danas na površini od 1484 km2 cijelog područja živi 44500 stanovnika,


— 30 po km2 prema četrdesetak 1910. godine, a za područje Brinja jedva
25 ljudi po km2 prema 52 godine 1910.
2.2 Gospodarske prilike
U dugoj povijesti, i sve do nedavno, poljoprivreda je bila osnovno zanimanje
i temelj opstanka i života područnog pučanstva.


U predtursko doba modruškii se feud knezova Frankopana očituje, u
uvjetima i okviru feudalnog poretka, kao primjerno organiziran i ekonomski
razvijen. »Urbar« daje dobru sliku prilika modruških podložnika — seljaka,
dok ne spominje ostalo pučanstvo — trgovce, plemiće, svećenstvo.


322




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Raspored površina po proizvodnosti i vrstama kultura 1910. i 1978. godine


Tablica 2.


Ukupna površina Od plodne površine


C

_ rt _ rt "O o C._i tu rt
i)5r5 M -o r! E o o rt Ce
ooifto > Ü oi SH g ti .5 rt 3
MdOw t/5 rt g 0´>> J lrtW


Brinje 34487 33969 518 7001 4138 8932 13898
1910. Ogulin 113989 111943 2046 15730 15617 22798 57798


Ukupno 148476 145912 5264 22731 19755 31730 71696
100% 98,2% 1,8% 15,2% 13,4% 21,3% 48,3%


Brinje 32737 32152 585 2569 4643 7966 14274
1978. Ogulin 112266 107408 4858 12083 10958 23455 60912


Ukupno 145003 139560 5443 17352 15601 31421 75186
100% 96,2% 3,8´» „ 12,0% 10,7% 21,6% 51,9%


OPASKA: S Ogulinom za 1910. dati su podaci i Mjesne zajednice Gomirje.


Trgovalo se solju, žitom i stokom nešto krznima i kožama preko Senja,
a uvozio se pamuk za kućnu izradu odjeće, te riža, voće, ribe za oficirski
kadar.


U članku o povijesti Ogulinske pukovnije (po knjizi P. Kussana iz
1853. godine) ing. Z. Turkalj navodi da se Krajišnici u to vrijeme uz poljoprivredu
bave voćarstvom i nešto vinogradarstvom (Tounj, Dubrave, Ponikve)
te svilarstvom u spomenutim mjestima i u Ogulinu. Da drže rogato blago
ovce i koze, dok u domaćem obrtu izrađuju sukno i platno, pribor za jelo i
ostale kućne potrepštine . Šume su glavno vrelo zarade. Uz sječu i vuču prevoze
drvne Sortimente na more, uz ostalo bačvarsku dugu iz Karlovca u Senj
kao i rezanu građu.


Turkalj spominje postojanje stotinjak mlinova i 18 pilana 1849. godine
na ovom području, što se slaže sa popisom pilana u Šumarskom listu 1891.
godine u Hrvatskoj u to doba. Po tom popisu prve pilane potočare kapaciteta
600—2.000 m´! četinjača datiraju iz polovine 18. stoljeća najprije u Ličkoj
Jesenici a zatim u Plaškom, Ogulinskom Hreljinu, Sv. Petru i Ogulinu.
Do 1850. godine proradile su pilane u Zagorju, Munjavi, Kuniću, Modrušu i
Vitunju. Prva parna pilana sagrađena je u Jezeranama 1880. godine, potom
u Jasenku znatnog kapaciteta od 20.000 m3 (10.000 m3 listača) 1887. godine
i u Stajnici kapaciteta 10.000 m! četinjača. Vlasnik pilane u Jasenku Neuberger
gradi 1904. godine parnu pilanu u Ogulinu.


No uza sve te brojne pilane i činjenicu da je kroz Ogulin 1873. godine
prošla željeznička pruga Zagreb—Rijeka, da je Ogulin od 1873. godine (ukinuta
Vojna krajina) sjedište Ogulinsko-Slunjskog okružja, da je od 1878.
godine sjedište imovne općine Ogulin i od 1886. Modruško-riječke županije
za kotareve Bakar, Crikvenicu, Čabar, Delnice, Krnjak, Ogulin, Slunj, Sušak


325




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 18     <-- 18 -->        PDF

radi gladi koja je u Krajini vladala. Rijetko je kada u Krajini bio mir, a
Austrija se s mnogo uspjeha brinula o tome da je podredi sebi, kako bi
iscjedila iz nje što više vojnika a sa što manje troškova. I doista ta odlična
vojska najjeftinija u Evropi sama se uzdržavala uz jedine izdatke carske
blagajne za oficire.


Stari podložnički odnosi prema Frankopanima prelazili su postupno na
krajiške vlasti, kako proizlazi iz povelje kralja Leopolda I. iz 1668. godine o
potvrdi starih povlastica ogulinskim građanima, koji su mogli svake godine
birati po jednog suca i 4—6 porotnika uz potvrdu Karlovačkog generalata.
Mogli su slobodno gospodariti i svojim zemljištima jer ih je kmetovskih
obaveza 1622. god. oslobodio knez Vuk Frankopan. To se, ali nije odnosilo na
kmetove, kojih su podavanja bila utvrđenja »Urbarom« i starim običajima.
Međutim te povlastice ukinute su reorganizacijom Vojne Krajine 1746. godine.
Stoga i doseljenici nisu postajali vlasnici već samo korisnici zemlje
koju su im za vojničku službu dodjeljivale vojne vlasti. Izuzetak su Gomirci,
koji su svoja zemljišta otkupili od Frankopana 1657. godine. Graničar je u
prvom redu vojnik, podložan on i njegova obitelj, vojnoj disciplini i sili
tuđinskih oficira, prisiljen da živi u zadruzi i u jednoj zadružnoj kući kako
bi se spriječila dioba, dužan da se sam uzdržava te da besplatno daje državi
tlaku i podvoz.


Temeljnim krajiškim Zakonom od 1807. godine (Krbek,) uređeni su odnosi
između države i Krajišnika. Zemljišta koja su posjedovali krajišnici
prava su vojnička lena na koja krajišnici imadu nasledno pravo korištenja
uz vršenje vojne službe. Tek Zakonom od 1850. godine Krajišnici postaju
vlasnici te zemlje, dok šume i pašnjaci ostaju zajedničko carsko dobro.


Od polovice 18. stoljeća, u uvjetima mirnijeg života i uz mogućnost veće
zarade i izvan poljoprivrede gospodarstvo se počelo oporavljati i jačati.
»Šumskim redom« iz 1765. godine predviđalo se da će graničari sječom šume,
vučom i prijevozom drvnih proizvoda u Senj te izgradnjom šumskih puteva
i vlaka zasluživati dodatna sredstva za život. Nešto kasnije izgrađena »Jozefina
«, cesta Karlovac — Senj (1776 — 1779) omogućila je krajišnicima zaslužbu
prijevozom tom cestom. Područje je inače bez cesta, put od Ogulina prekD
Bjelskog do Jasenka probijen je tek 1824. godine, a drugi putevi se grade u
drugoj polovici 19. stoljeća.


Oko 1830. godine poljoprivredna je proizvodnja već prilično uhodana.
Graničari na dobrim zemljama nakon đubrenja siju pšenicu i kukuruz, slijedeće
godine raž, ječam ili piru, a treće godine zob ili proso. Potom se ponovnim
gnojenjem ciklus ponavlja ili se zemlja ostavlja neko vrijeme na ugaru


— loše zemlje i kroz više godina. Na okućnici — vrtovima sadio se krumpir,
kupus, luk i nešto povrća.
U ogulinskom kraju samo manji dio oraničnih površina može se ubrojiti
u plodna tla, a pašnjaci su uglavnom na plitkom tlu. Za šumsko drveće tla
su, naprotiv, najvećim dijelom dobra, osobito gdje je uslojenost stijena
okomita ili jače kosa, a pedosupstrat je pogodnih fizikalnih i prehrambenih
svojstava. Odnos površina po kulturama i plodnosti prikazan je u tablici 1.
Odmah valja naglasiti, da je 1978. godine u odnosu na 1910. smanjena površina
oranica i livada. Dio tih površina je pošumljen a dio oranica ostao je
neobrađen, na »ugaru«, pa su uvrštene kao neplodne.


324




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Naseljavanje i razvitak samog Ogulina, ime Ogulin spominje se prvi
puta 1544. godine, izuzetno je sporo. Nakon izgradnje ogulinske kule nekoliko
porodica sklanja se i gradi kučiće u sjeni njenih zidina, da bi ubrzo i one
bile opasane zidom i spojene s kulom. U 16 vijeku broj žitelja sa posadom
ne prelazi 100 ljudi, iako je Ogulin 1553. prešao u kraljevske ruke, a od 1570.
godine sjedište je XIII. krajiške regimente. Ipak krajem 17. stoljeća naselje
se širi izvan gradskih zidina te Ogulin broji oko 1.200 stanovnika, koji se
broj sredinom 18. stoljeća povećao na oko 2.500.


Spomenimo da je radi gladi i surovog postupka austrijskih vojnih
vlasti oko 1715. godine dosta ogulinskih porodica izselilo u Pećuh u Mađarskoj.


Reorganizacijom Vojne Krajine 1746. godine Ogulin, kao sjedište 3.
Ogulinske krajiške pukovnije, dobiva izrazito vojničku namjenu i zadržava je
punih 125 godina.


U mirnodopskim uvjetima poboljšanih gospodarskih prilika 19. stoljeća
(francuski ratovi završiše 1815. godine), stanovništvo se ubrzano povećava a
naselja ustaljuju. Statisitički podaci kao i navodi knjige »Topografija Karlovačke
Vojne Krajine« krajiškog školskog ravnatelja i nadzornika Franje
Frasa iz 1835. godine dovoljno o tome svjedoče. Rad nedavno tragično preminulog
M. Radeke »Karlovački Generalat — Lika prema Frasovoj topografiji
« donosi podatke o popisu pučanstva te naseljima i broju domaćinstava
1830. godine. Nabrojena mjesta i naselja brinjske kumpanije sa zaseocima:
Brinje, Lučane, Vodoteč, Kamenica, Plaščica, Letinac, Prokike, Ivakuša, Škalić,
postoje i danas. Isti je slučaj, zaključujemo i sa drugim krajevima našeg
područja.


Raštrkanost sela i zaseoka prikazana ovim popisom i karakteristična z a
naseljenost iz vremena modruškog »Urbara« nije se bitno promjenila sve
do najnovijeg vremena.


Kretanje stanovništva od 1830. do 1978. godine prikazano je u tablici 1.


Tablica 1
Kretanje stanovništva od 1830. do 1978. g.


Kotar — stanovniš t vo — g o din e
Općina 1830. 1857. 1880. 1910. 1931. 1948. 1961. 1978.
Ogulin 27560 33186 40219 43408 43337 37311 36715 34900
Briinje 12128 15363 15239 18187 15740 12069 8924 8298
Gomirje — 1181 — 1700 1695 1323 1226 1201
Ukupno 39688 49730 55458 63295 60772 50703 46865 44399


OPASKA: Gomirje je 1830. i 1880. godine prikazano zajedno s Ogulinom.


Uočljivo je da danas na cijelom području obitava tek nešto više ljudi
nego pred 150 godina, a najveća naseljenost iz 1910. godine nije više dostignuta.
Dapače stanovništvo Brinja više je nego prepolovljeno prema 1910.
godini, a 1981. godine na područje bivše općine Brinje bilo je evidentirano
samo 6.397 žitelja, nešto preko trećine broja iz 1910. godine.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 14     <-- 14 -->        PDF

iz Dražice kraj Salopeka, Mavrovići iz Vitunja, te Luketići i Stanišići iz
Gomirja, Jurašići i Blaškovići iz Pišćetka i Polja i Bartlovović iz Mašnika.
U Polju spominje se Blaškovića selo, zatim Petar pod Vinicom, Brajkovića
selo, Bošnjakovo selo.


O znatnosti Oštarija svjedoče ostaci velike gotske trobrodne crkve sagrađene
1453. godine po Stjepanu Frankopanu a popaljene po Turcima 1521.
godine.


Nakon kobnoga hrvatskog poraza na Krbavskom polju 1493. godine —
iste godine prije Turci zauzeše i razoriše Modrušku Varoš, a posebno
nakon pada u turske ruke Like 1527. godine — učestaše turske provale u ove
krajeve. Godine 1581. Turci ponovo popališe Modrušku Varoš, 1582. godine
Plaški, a 1585. godine provališe do Ogulina opustošiv cijelo područje pogibijom,
odvođenje u sužanjstvo te samovoljnim iseljavanjem preostalog pučanstva
u sigurnije susjedne krajeve i zemlje.


Tek učvršćenjem obrane od Turaka krajem 16. i početkom 17. vijeka —
u čemu je oko 1500. godine podignuti Ogulin odigrao značajnu ulogu — jenjava
žestina turskih provala i počinje ponovo, iako u početku sporo, naseljavanje
opustjelih krajeva. Najprije stanovnici Primorja naseljavaju krajeve
bliže i bolje povezane sa morem (Brinje), a od početka 17. vijeka
pristižu u sve većem broju Srbi iz Bosne i sjeverne Dalmacije i naseljavaju:
Gomirje od 1600. do 1605. godine, Plaški, Josipdol, Otok i Vitunj od 1609. do
1612. i od 1637. do 1643. godine, Dubrave oko 1620, Drežnicu 1632. i Brinje
od 1638. do 1641. i oko 1680. godine, Ličku Jesenicu oko 1690. godine.


Valvazarov crtež Ogulina iz g. 1689.
{ltd. Zavičajni muzej Ogulin)