DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 51 <-- 51 --> PDF |
IZLAGANJA NA ZNANSTVENIM 1 STRUČNIM SKUPOVIMA — CONFERENCE PAPERS UDK 630*:930.8 šum. list CX1 (1987) 149 DOPRINOS PRIPADNIKA NARODNOSTI U RAZVOJU ŠUMARSKIH DRUŠTVENIH ORGANIZACIJA I OBRAZOVNIH USTANOVA U HRVATSKOJ* i ** Nikola LUKIC*** »Sume su naše dragocjeno nacionalno bogatstvo. One su to ne samo po svojoj neposrednoj unutrašnjoj vrijednosti, kao sirovinska baza za potrebe raznih grana industrije, nego i po tome što one neposredno znače, prije svega, za zdravlje naših građana, a isto tako i za razne grane poljoprivredne djelatnosti, za sprečavanje erozije i uređenje bujičnih područja, za stvaranje i održavanje povoljnih klimatskih uvjeta Ud. O tom bogatstvu naroda, trebaju svi pozvani faktori i čitava zajednica da vode stalnu i najveću brigu«. Ove riječi je izrekao Josip Broz Tito, čovjek koji je volio šumu i koji je znao što znače šume te su zato uzete kao moto za prikaz doprinosa pripadnika narodnosti u razvoju šumarstva SR Hrvatske i Jugoslavije. Veliki značaj u gospodarskom razvoju ljudske zajednice imale su prije i do sada. a imat će i u buduće šume. Tako i u privrednom razvoju Socijalističke Republike Hrvatske šume kao prirodni resurs imaju veliko značenje. Razlog je tome relativno velika šumovitost, koja danas u našoj Republici čini više od trećine površine. Tom su razvoju pridonijele aktivnosti u razvoju obrazovanja i znanosti, te društveno djelovanje »Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva«, a u okviru njega Šumarskog udruženja. U tim aktivnostima su sudjelovali pripadnici naroda i narodnosti koji su obitavali na tlu ondašnje i sadašnje Hrvatske. Djelovanje pripadnika narodnosti u šumarstvu Hrvatske odnosno u njenom kontinentalnom dijelu tek je djelomično poznato, jer se s proučavanjem povijesti hrvatskog šumarstva za sada nitko ne bavi stručno. Znano je samo za najzaslužnije pojedince pripadnost pojedinom narodu odnosno narodnosti. Tu pripadnost možemo odrediti uglavnom prema prezimenima. Neki od tih rođeni su izvan Hrvatske (u Austriji, Češkoj i dr.) a drugi su rođeni na području Hrvatske, ali im je ako ne otac, a ono djed bio doseljenik. Kao pri * Predavanje održano na »Lipovljanskim susrestima ´86« ** Ovdje bi se posebice zahvalio cijenjenom kolegi dipl. ing. Oskaru Piškoriću na vrijednim savjetima i pomoći prilikom pripreme ovog teksta za tisak *** Mr Nikola Lukić, dipl. inž. Znanstveni asistent Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Simunska c. br. 25. 149 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 52 <-- 52 --> PDF |
mjer možemo uzeti šumarskog stručnjaka šumara Josipa Ettinger a (1822— 19Ü3), koji je roden u Novoj Gradiški, dakle na području Vojne Krajine koja je upravno bila neposredno pod Bečom i kamo su dolazili pojedini obrtnici iz svih krajeva Austro-Ugarske, jer su tu uživali i određene povlastice. Međutim treba naglasiti, da su se oni svi saživili sa svojom sredinom i nesebično djelovali za dobrobit naroda s kojim su živjeli i stvarali. Sto više i oni. koji su bili rođeni izvan Hrvatske nisu je nikada napustili, nego su u njenoj zemlji našli trajno počivalište. Za primjer navodim samo šumara Eduarda M a 1 b oh a n a. koji je rođen u Šleskoj u Goldstein-u 1844. a umro kao umirovljenik u Karlovcu 1931. godine. Dva su razloga, da se u prošlom stoljeću i u šumarstvu Hrvatske našao veći broj šumarskih stručnjaka iz ostalih dijelova Austro-Ugarske monarhije. Jedan je. što u Hrvatskoj sve do polovine prošlog stoljeća nije bilo škole za izobrazbu šumarskih stručnjaka a drugi u činjenici, što dio veleposjednika, koji su upošljavali i šumare, nisu bili Hrvati, pa je i razumljivo, da su radije uposlili svog zemljaka. Aktivnosti oko stvaranja Šumarskih škola i šumarskih društava i udruženja padaju u burno vrijeme, sredina 19. stoljeća. Nakon izvršenog društvenog preokreta u Francuskoj, francuskom revolucijom 1789., razvijaju se narodni pokreti i u bivšoj carevini Austriji, odnosno nakon austrougarske nagodbe od 1867. godine i u Austro-ugarskoj monarhiji. Na osnovi popisa stanovništva iz 1910. u Austro-garskoj monarhiji je živjelo 51,356.465 stanovnika od toga 47,8%> Slavena, 42,9% Nijemaca i Mađara i 9,3la/c ostalih narodnosti (Talijani, Rumunji. Jevreji i dr.). U našim krajevima Ilirskim preporodom 1835—1848. godine zacrtane su smjernice kulturnog, političkog i privrednog razvoja. Te su težnje rasle i smirivale se, zavisno od reakcije vlasti u Beču i Budimpešti. Izrazita težnja za uvođenjem narodnog jezika u škole i javne ustanove dopunjena je težnjama gospodarskih stručnjaka toga vremena, posebno šumara, da prirodnim bogatstvima upravljaju školovani, ali domaći ljudi, na način koji će najbolje odgovarati njihovoj domovini. Narodne su težnje bile organizacijski povezivane i istraživane putem Hrvatsko-slavonskog društva, koje je na inicijativu kardinala Zagrebačkog nadbiskuja Juraj do Värallya H a u 1 i k a, rodom Slovaka (Trnava. Slovačka, 1788 — Zagreb, 1869), osnovano 3. veljače 1841. To isto društvo izdaje od 24. studenog iste godine glasilo na hrvatskom jeziku »Gospodarski list« koji izlazi i danas.* Interesatno je vidjeti da su između tridesetak rodoljuba koji su se okupili oko Haulika bili i šumari: Arsenije B a s t a, nadzornik lugova u ličkoj regimenti, Mihajlo Brki ć iz slunjske regimente, Todor Dizda r iz I. banske regimente, Juraj I v a n d i j a i Josip L o v a š e n iz Đurđevačke regimente, Ignatio Makovičk a lugar iz Bosiljeva, Ivan O b h 1 e d a 1 (Obdihal) upravitelj u Bosiljevu, Josip P e n z n e r šumar i geodeta u zagrebačkoj biskupiji, Josip S z i 11 a iz Vrbovca, Ante Toraić iz ogulinske regmente, Julio S c h a p e r iz Kaptola zagrebačkog i Mojsije Balti c koji nije šumar po obrazovanju ali kao oficir II. banske regimente bio je pokretač i osnivač Gospodarskošumarskog učilišta u Križevcima. * Prvotni naziv bio je »List mesečni Horvatsko-slavonskog gospodarskog družtva«. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 53 <-- 53 --> PDF |
U prvoj polovini 19. stoljeća se javlja među šumarima jedan vrlo jaki individualitet, Dr a g u t i n Ko s (?—?). Prema Kesterčaneku, Ugrenoviću, »Vereinschaft für Forst-, Jagd und Naturkunde« Prag 1850. IL, (97—99), III. (69—73) i Šumarskoj enciklopediji JLZ. Dragutin Kos je rodom Ceh, ali za sada nije poznato ni mjesto ni datum rođenja kao ni smrti. Mjesto smrti, kako ćemo kasnije vidjeti, moglo bi biti negdje u Štajerskoj. Jedino je sigurno, da je društveno bio aktivan od 1844. do 1852. godine. Kos je bio u privatnoj službi, »šumarski meštar svih gospoštija hrvatskih grofice Elizabete udove Erdödy«. U društveni život uključuje se 1844. godine, u okviru tri godine prije osnovanog »Horvatsko-slavonskog gospodarskog družtva«. Kos je onaj, koji je predložio, da se rad unutar Gospodarskog družtva odvija po odsjecima i to: 1. za gajenje bilja, 2. za šumarstvo , 3. za gajenje stoke, 4. za tehnički obrt, 5. za vinogradarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo, i 6. za prirodne nauke. Odsjek za šumarstvo osnovan je na sastanku šumara 26. prosinca 1846. godine na dobru Prečecu nedaleko Zagreba a u njezinoj upravi Kos je bio »drugi nadstojnik i izvjestitelj« (za »prvog nadstojnika« — predsjednika bio je izabran Franjo Šporer, »šumar brodske narodne regimente br. 7«). Koliko je Kos bio aktivan u Šumarskom društvu svjedoči činjenica, da sa Šporerom surađuje na izradi Pravila Društva, te da je za skupštinu 1852. godine priredio raspravu o »O šumskim služnostima«. Rasprava je na skupštini pročitana, jer je bio spriječen na njoj sudjelovati, ali njegova otsutnost nije bila zapreka da bude izabran za predsjednika. Na dužnosti predsjednika zahvalio se 1854. godine, jer »odlazi u Štajersku«. U ostavci Kos je za predsjednika preporučio Ivana Nepomuka O b d i h a 1 a. Kos je 1852. godine bio izabran i u Komisiju za polaganje stručnog ispita za Hrvatsku i Slavoniju, a koju je imenovala Zemaljska vlada. Tada je Kos i bio »c. k. prisednik komisiie za zemljarinu u Zagrebu.« Dodajmo tome, da je 1847. godine izdao i knjižicu »Das Forstwessen in Kroatien — Ein Beitrag zur Kenntnis und Verbesserung, desselben« vidimo, koliko velik je bio udio Kosa u tadašnjem šumarstvu Hrvatske. Na tom osnivačkom sastanku 26. 12. 1846., u povijesti našeg šumarstva najstarijem sastanku, kasnijeg, H.-s. šumarskog društva bili su i šumari Venceslav Doležal, Mavro Dvoržak, Ignjat Kirchof, Ignjat Makovička, Ivan Marsch, Vekoslav Meyer. Ivan Nademlinski, Ljudevit Padučka, Josip Panzner. Antun Pomahač, Julije Schaper, Josip Szitta i Franjo Vanjek uz Franju Šporera, Antuna Tomića i Nikolu Lovrenčića. Dakle većina osnivača Društva bili su Česi ili Nijemci, točnije Austrijanci. Julio Schaper , »šumarski meštar Kaptola zagrebačkog« izabran je za prvog tajnika, a kao odbornici i Josip Pan zer, »nadzornik šuma i zemljoposjednih bisk, gospoština u Hrvatskoj« i Josip Szitta , »komorski okružni šumar u Vubrovcu«. Na drugoj skupštini J. Szitta prikazao je »Kraljevsko-državno vlastelinstvo Vrbovec i Rakovec« i iz svog 35-godišnjeg rada iznio nekoliko svojih zapažanja a između ostalog da je vidio i Crataegus oxycantha s ružičastim cvjetovima; J. Schaper je izvijestio o nalazu crnog graba u kaptolskoj svetošimunskoj šumi od kojeg »će sakupiti sjeme i posijati na istom staništu te u danom času obavijestiti o uspjehu«. Na III. skupštini J. Schaper o »šumi u bari« kod Jastrebarskog. Koreferat Kosu na četvrtoj skupštini 1852. godine o temi servituta u šumama bio je Adalbert Schmidt , a u godišnjaku »Trudovi Odseka Šumarskoga za Hervatsku i Slavoniju« za 1852. godinu nalazi se i članak. A Schmidta o uvođenju 151 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 54 <-- 54 --> PDF |
pila za rad u šumi te prenosnih strojnih pila za rezanje dasaka i dugačkog građevinskog drva. A. Schmidt, inače nadzornik šuma kneza Lippe-a u Virovitici, bio je postavljen i za zamjenika ispitivača navedene Komisije za polaganje stručnog ispita. Na ovoj zadnjoj za predsjednika je izabran Dragutin Kos. Također je na ovoj Skupštini izvršena konačna redakcija pravila »Društvo šumarsko za Hrvatsku i Slavoniju«. Također je podnesen izvještaj o prvom i najstarijem državnom ispitu za samostalno vođenje šumskoga gospodarstva, koji je bio održan od 29. 11. — 2. 12. 1851. godine. Peta Skupština je održana u Pakracu 21. ožujka 1852., te iste godine je izašla prva stručna knjiga — udžbenik: »Kratka nauka, kako dervlje saditi« od Franje Šporera. Slijedeća Skupština zakazana je u Rijeci, ali do nje nije došlo, jer je Bachov apsolutizam sve otvorenije kočio rad društva i javni rad rodoljubnih ljudi, te je bilo predloženo da se održi u Donjem Miholjcu; na njoj je trebao učestvovati i poznati šumarski stručnjak Adolf Danhelowsk y (Selly, Baranja 1825. — Beč. 1902). Ta skupština također nije održana, Kos daje ostavku i preporučuje za nasljednika Ivana Nepomuka Obhlidala. Rad Šumarskog društva zamire oko 1855. godine, To je bila peta godina Bachova apsolutizma, koji je, kako vidimo, pogodio jedno stručno udruženje. Broj članova u 1855. godini iznosio je samo 20°,´o broja od broja iz 1853. odnosno svega 26. Dokument o eventualnom službenom, po vlasti, ukidanju Društva nije znan pa možemo smatrati da kontinuitet postojanja nije prekinut nego je zamrla njegova aktivnost. Zamrla je aktivnost, ali ne i svijest pojedinih šumara o njegovom aktiviranju, o ponovnom njihovom okupljanju u Društvu. Ali trebalo je proći dvadeset godina, da se obnovi djelatnost u 1876. godini. Na obnovi Društva posebno su radili Vladoj Köröskenji i Vatroslav Rački kojima uspije organizirati sastanak »lijepog broja domaćih šumara u prostorijama Hrvatskog-slavonskog gospodarskog društva« 26. ožujka 1876. na kojem je izabran pripremni odbor za održavanje skupštine pod predsjedništvom Antuna Tomića. onog Tomića. koji je sudjelovao i na sastanku 1846. godine u Prečecu i u prvi upravni odbor tada osnovanog Šumarskog društva bio izabran za odbornika. U tom času u Društvo bilo je učlanjeno 105 članova, dakle nešto manje nego ih je bilo 1853. Osnivačka skupština održana je 14. listopada 1876. godine na kojoj je izabran predsjednik, potpredsjednik, tajnik i 8 odbornika: Antun Tomić, predsjednik, Hugo Grund (šumarski mjernik), potpredsjednik, Vladoje Köröskenyi , tajnik, te odbornici: Josip Ettinge r (nadšumar), Đuro Baye r (vlastelinski nadšumar). Franjo Cordašić, Mijo V r b a n i ć, Franjo Rossipal (vlastelinski šumarnik), Vlastimil V i h o d i 1, Antun Soretić i Đuro P i h 1 e r. Dne 1. siječnja 1877. godine izlazi prvi broj »Šumarskog lista« kojeg je uredio Vladoje Köröskenyi, ali nije doživio njegovo izlaženje jer je umro 2. 12. 1876. u 31. godini života. Uredništvo časopisa preuzima Mijo Vrbanić. Druga skupština je održan od 10—12 listopada 1877. u Sisku. Izabran je za predsjednika Mijo Vrbanić, a tajnik Vojtjeh Sandtner, Skupštini je prisustvovao kao počasni član čuveni austrijski šumar Josip W e s e 1 y. Treća skupština je održana 20. listopada 1978. u Križevcima na kojoj je za potpredsjednika izabran Antun Soretić . Na četvrtoj skupštini održanoj 8. kolovoza 1880. u Vinkovcima za urednika je izabran Fran Kesterčane k koji je dokinuo dvojezično štampanje Šumarskog lista. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Skupštine koje se održavaju narednih godina pokazuju daljnji rad Šumarskog društva oko unapređenja staleških i stručnih prilika. Spomenut ćemo neke Skupštine konje su interesantne sa svojim zaključcima. Šesta skupština od 13. — 15. kolovoza 1882. u Zagrebu razmatra »Nacrt novog šumskog zakona«. U Ogulinu se 12. kolovoza 1883. održava sedma skupština, na kojoj se osniva zaklada za potporu šumarskih udovica. Na devetoj skupštini održanoj 16. studenog 1885. u Zagrebu, među inim odlukama »zahtjev da se zemaljska subvencija za pošumljenje Krša povisi od 2000 na 10.000 forinti«. U Novoj Gradiški je održana deseta skupština 8. rujna 1886., gdje je hrvatski književnik šumar Josip Kozarac iznio problematiku pomlađivanja hrastika. Na jedanaestoj skupštini održanoj 1887., za predsjednika je izabran Milan pl. Durst , kr. ravnatelj državnog šumarskog ravnateljstva u Zagrebu i na tom položaju ostao je do 1894. M. Durst je i među prvim članovima utemeljivačima H. - s. šumarskog društva tj. član koji je odjednom uplatio desetorostruki iznos članarine. Dne 23. rujna 1890. u Petrinji se održava četrnaesta skupština na kojoj se pokreće osnivanje Šumarskog muzeja. Na devetnaestoj skupštini održanoj u Podravskoj Slatini 11. kolovoza 1895. donose se Pravila za podizanje Šumarskog doma u Zagrebu. Dvadeseta skupština Društva se održava 28 kolovoza 1896. u Zagrebu, učesnici skupštine organiziraju izlet na milenijsku izložbu u Budimpešti. Na njoj je prikazan napredak šumarske struke u Hrvatskoj i Slavoniji. Šumarski stručnjak Jur Marti n k a (Vrbica, Slovačka, 1864—? CSR) za Milenijsku izložbu održanu 1896. godine u Budimpešti izradio je plastični reljef Plitvičkih jezera, za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine model šumskouzgojnih radova u Hrvatskom primorju a za izložbu održanu 1908. godine u Londonu prikaz modela iz lovstva. Dvadeset i druga skupština je održana 20. listopada 1898. u novo sagrađenom Šumarskog domu. Tada je svečano otvoren i Šumarski muzej, a otvorena je i Šumarska akademija. Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo je održalo 13. rujna 1919. posljednju svoju skupštinu četrdeset i petu po redu, na kojoj je iznijet prijedlog »o sazivu odbora svih šumara u državi u svrhu ustrojenja Jugoslavenskog šumarskog udruženja«. Povijest bilježi da se u 18. stoljeću osnivaju prve privatne šumarske škole u Češkoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj. Godine 1770. osnovana je rudarska škola u Banskoj Sčavinici (Slovačka) u kojoj se od god. 1807. posebno uči i šumarstvo. U Tharandtu u Njemačkoj (sada DDR) osnovana je 1786. godine šumarska škola. Godine 1808. otvoreno je državno šumarsko učilište u Mariabrunnu u Austriji, a 1824. šumarska škola u Nancy u Francuskoj. U školi u Mariabrunnu, te u rudarskoj školi u Banskoj Sčavnici školovali su se i šumari iz Hrvatske. Oni su bili malobrojni, ali su ipak predstavljali onu idejnu snagu koja će pokrenuti razvitak šumarskog školstva u Hrvatskoj. Najistaknutiji borac za obrazovanje šumara u domovini tj. za osnivanje šumarske škole je Franjo Šporer, kome F. Kesterčanek daje mjesto »utemeljitelja hrvatskoga šumoznanstva«. Franjo Šporer rođen je 1806. u Karlovcu gdje mu je otac Josip, inače rođen u Brodu na Kupi. bio gradonačelnikom. Gimnaziju je završio u Karlovcu a šumarske nauke 1829. na Šumarskoj akademiji u Mariabrunnu. Šporer je 1843. godine u »Listu mesećnom« Gospodar |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 56 <-- 56 --> PDF |
skog društva (današnji Gospodarski list) objavio prijedlog za osnivanje Narodnog šumarskog zavoda u koji bi, uz ostale djelatnosti, služio i »odgojenju sposobnih sumaran, lovacah i zemljomjeracah«. Prijedlog Šporera toplo u istom listu zagovaraju i D. Ko s (1844. godine) i N. Panzne r (1845). Namještenje domaćih sinova i osnivanje šumarskog učilišta Kos zagovara i u spomenutoj svojoj raspravi »Das Forstwesen in Kroatien. . .« (1847). Ali do ostvarenja tih prijedloga dolazi tek 1860. godine, kada je počelo s radom Gospodarsko- šumarsko učilište u Križevcima. Godine 1853. »Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo« upućuje vladi u Beču zahtjev za osnivanje »Gospodarske škole«. To je bilo vrijeme crnog Bach ovog apsolutizma te je trebalo sedam godina da je bečka vlada dala odobrenje. Gradska križevačka općina je osigurala 5Ü0 jutara zemljišta da se na njemu osnuje uzorno imanje, a križevačka županija je odstupila dio svojih zgrada za školu. Savjetnik Mojsije Balti c (onaj isti koji je prisustovao osnivanju društva) uz pomoć banske vlade u Zagrebu izvještava ministarstvo u Beču da su osigurana novčana sredstva u iznosu od 72.250 forinti. Učiteljske plaće će se osigurati iz tzv. komercijalne zaklade čija je glavnica iznosila 461.000 for. a neuložena imovina 28.600 for. Budući troškovi za investicije će se osigurati iz prihoda gospodarstva. Predstavka je bila podnesena 22. ožujka 1860. predsjedniku ministarskog vijeća, a 12. travnja 1860. car i kralj Franjo Josip I donosi odluku o osnivanju »Gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice « u Križevcima. Dan 19. svibnja 1860. donesena su pravila (statut) o unutrašnjem uređenju učilišta i imenovan je prvi učiteljski zbor i prvi ravnatelj škole Ceh Dragutin Lambl . Na dužnosti ravnatelja je ostao 14 godina sve do svoga umirovljenja. O osjetljivosti izbora ravnatelja Zavoda govori članak u Gospodarskom listu 1860. godine »Izbor prvih nastavnika za Gospodarsko Učilište« u kojem stoji i ovo: »Možda će tko prigovoriti, da je ovo sve lijepo, ali da nam sve to nije nikakvo jamstvo, da će on (Labml) taj zavod ustrojiti i prema potrebam našega naroda. Na ovo odgovoramo u kratko, da je g. L. tielom i dušom Slavjanin, vješt našemu jeziku, te je bio glavni uzrok, zašto je ovu službu molio, što znade, da će se naše gospodarsko učilište na narodnom temelju ustrojiti«. A u tom duhu održao je Lambl i svoj govor prigodom otvaranja Učilišta. Dragutinu Lamblu doista mora se odati posebno priznanje, što je preuzeo dužnost ravnatelja Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima, jer je to učinio iz idealizma, iz želje da se hrvatski narod »uzdigne i stane medu znamenite, izobražene narode evropske«, kako je rekao u govoru na otvaranju Učilišta. Vjerojatno je i materijalno slabije prolazio nego da je ostao u Češkoj a to se može zaključiti iz pisanja praškog lista »CAS«, kojim je taj list popratio odlazak Lambla u Križevce. U tom tekstu, uz ostalo, čitamo i to, da »znademo dobro što naša domovina odlaskom toga odličnoga čovjeka gubi. Iako imademo mnogo prvaka (korifeja) na području poljoprivrede, ipak nam ne može biti svejedno, da nestaje jedna istaknuta sila s područja dosadanjeg djelovanja a kojoj će se teško naći zamjena. Međutim, iako g, Lamb l odlazi u tuđinu, odlazi nam najbratskijim Hrvatima i mi od srca želimo novom vrlo važnom zavodu najblistaviji napredak«. Iste godine 19. studenog učilište je svečano otvoreno i odmah su započela predavanja. Bila je to prva škola na slavenskom jugu i na Balkanu u kojoj 154 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 57 <-- 57 --> PDF |
su se obrazovali kadrovi za poljoprivrednu i šumarsku djelatnost i službu. Otvaranjem te Škole ostvarena su dvadesetgodišnja nastojanja hrvatskih šumara u prvom redu Franje Sporera, Dragutina Kosa i Ante Tomića. U matičnim knjigama škole nalazimo polaznike pored onih iz Hrvatske i Slavonije i one iz Bosne, Dalmacije, Istre. Kranjske. Štajerske, Srbije. Vojvodine, Bugarske, također je bilo polaznika iz Češke, Moravske, Galicije i Bukovine. Pogledajmo popis nastavnika na šumarskom odjelu učilišta u Križevcima do osnivanja Šumarske akademije u Zagrebu: Cordašić Franjo, Demi Ivan, Draganić Maksimilijan, Fiala Vjekoslav, Furlan Jakov, Gundrum Fran, Gvozdanović Ivan, Herrnheiser Žiga, Hlava Dragutin. Holjac Izidor, Huber Pavao, Karakaš Bogomir. Kesterčanek Franjo F. X. Kiseljak Vladimir. Kišpatić Mijo, Köröskenyi Vjekoslav, Kössler Dragutin. Kružić Franjo, Labaš Janko, Lajer Josip, Lambl Dragutin. Lenarčić Andrija, Lypold Herman, Makin Ivan, Mudrinić Petar. Nenin Petar, Oštrić Ognjan, Partaš Ivan, Peičić Vilim, Pexider Gustav, Potočnjak Ivan, Prelog Mihajlo. Stipčić Zdravko. Straznicky Ivan, Šega Rudolf, Šoštarić Šišman, Sram Dragutin, Valenko Vladoje, Vichodil August. Vukasović Živko, Urbani Milutin, može se uočiti da je dosta nastavnika češkoga podrijetla ali i pripadnika ostalih naroda i narodnosti. Ravnatelj škole iza D. Lambla je August Vichodil sve do 1890 godine. Godine 1897. Kraljevska zemaljska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada donosi odluku da se ukida šumarski odjel u Križevcima i da se od desetog mjeseca 1898. nastava održava na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nastava na Akademiji je trajala tri godine sve do 1909. godine kada je produžena na četiri godine. U ono doba je vladalo mišljenje da se poljoprivredne i šumarske nauke ne mogu izjednačiti s »čistim« naukama filozofije, teologije i prava. Te su Akademiju zvali »trajan provizorij« i taj provizorij je trajao 20 godina sve do osnivanja samostalnog Gospodarskog-šumarskog fakulteta. Uvjet za upis na Akademiju bila je gimnazijska matura, ali ipak ondašnja politika nije priznavala puni univerzitski rang. Tako je npr., interesantan slijedeći slučaj: Apsolvent šumarstva je nakon svršene Akademije službovao kod Brodske imovne općine. Pretpostavljeni uočavaju njegovu težnju za naukom i šalju ga u Beč da doktorira. Disertaciju je bio već izradio, ali u Beču mu ne priznaju kvalifikacije stečene na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, te mora ponovno sve ispite polagati i tek tada pristupiti obrani doktorske teze. To se desilo našem uvaženom stručnjaku prof, dr Antunu Levakoviću. Šumarska akademija je vrlo važna i za razvoj tehničke naobrazbe. Na njoj se predavaju tehnički predmeti. Tako npr. od 1899 do 1911 kao profesor geodezije i građevinskih predmeta je Ceh ing. Vinko Hlavink a (CSR, 1862, Brno — 1934). te je njegovom zaslugom na Šumarskoj akademiji otvoren 1908. tzv. Geodetski tečaj za izobrazbu geodetskih i kulturno-tehničkih stručnjaka (školovanje je trajalo 2 godine). Taj Geodetski tečaj prelazi nakon I svjetskog rata na novoosnovanu Tehničku-visoku školu u Zagrebu. Dne 31. kolovoza 1919. osniva se Gospodarsko-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i na njemu Šumarski odjel, te njegovim osnivanjem prestaje s radom Šumarska akademija. Na Šumarskom odjelu nastavu drže slijedeći predavači: S. Bohniček, V. Njegovan, F. Šandor, V. Vouk, I. Pevalek, A. Gilić, V. Filkula, P. Horvat, A. Petračić, A. Levaković, J. Božičević, R. Fantoni, |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 58 <-- 58 --> PDF |
A. Langhoffer, J. Vesely, V. Belošević, M. Straznicky, V. Koudelka. V. Skorić, V. Setinski, Đ. Nenadić. J. Holjac, A. Goglia, A. Jovanovac, E. Rössler, i V. Mandekić; vidi se da i ovdje ima po prezimenima dosta pripadnika češke narodnosti i pripadnika ostalih naroda i narodnosti. Evo nekoliko podataka: Viktor Koudelka (rođen je 1889. u Vyskovu, Moravska) četiri godine predavao je šumarsku kemijsku tehnologiju. August Langhoffer kao redovni profesor zoologije na Filozofskom fakultetu 11 godina (1919 — 1930), na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu od 1919. do 1930. godine predaje etimologiju i posebno se bavi proučavanjem štetočinja (gubara i dr.) naših hrastovih šuma. Od 1918. do 1946. godine vodno graditeljstvo za šumare i agronome predaje Viktor Setinsk i (rođen 17. 8. 1878. u Kapanu), a za šumare uređivanje bujica. Za Šumarstvo u XIX stoljeću značajna su i tri znanstvenika: Ljudevit Farkaš-Vukotinović, Josip Schlosser´ i Bogoslav Sulek. Ljudevit F a r k a š-Vukotinović rođen je u Križevcima, ali kao Farkaš te je još kao mladić promijenio prezime u Vukotinović. Po obrazovanju, a i radu do 1866. godine, bio je pravnik a od tada se posvetio i prirodnim znanostima i zajedno s Josipom Schlosserom proučavao našu floru i tako udarili temelje hrvatske floristike. Posebno je proučavao naše hrastove i brojne forme tih vrsta u našim šumama. Vukotinović i Schlosser zajednički izdaju na latinskom jeziku pisanu »Syllabus florae croaticae« (1857) i »Flora croatica« (1869) te više rasprava u »Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti «, koje su bili redovni članovi. Josip Schlosse r rođen je (1818) u Moravskoj po struci liječnik. U Hrvatsku dolazi 1838. i bio je liječnik grofa Pejačevića u Našicama, zatim veleposjednika Adamoviča i dr. Dok je Vukotinović poživio 80 godina (1913 — 1893), Schlosser umire već 1872. Bogoslav Sule k rođen je u Subotištu 1816. godine i po struci bio je botaničar, ali je, uz suradnju šumara Franje Cordašića, po narudžbi Zemaljske vlade napisao knjigu »Korist i gojenja šumah« (1866) i to je prva takva knjiga na hrvatskom jeziku. Kako su djelovali šumari u operativi, u službi veleposjednika pokazuju gospodarske osnove, koje su rađene poslije Oslobođenja, jer one daju sliku gospodarenja gotovo od druge polovine prošlog stoljeća. Dakako, da pri tome treba voditi računa, da i nisu bili uvijek u mogućnosti primjenjivati svoje stručno znanje, jer su koji put morali udovoljiti i željama ili točnije nalozima svojih poslodavaca. Stanoviti broj ovih ostavio je bar dio svojih djelatnosti zabilježen i u objavljenim radovima kao npr. Adolf Danhelovsky. N. Müller i dr. Bilo ih je i u upravnoj službi, kao kotarski ili županijski službenici kao npr. Ignac (koji se u Hrvatskoj preimenovao u Vatroslav) C c r m a n. koji je radio na području Požeške županije. Sigurno je da smo neke šumare obradili više. neke manje, a neke uopće ne. Ovo je samo mali dio koji se je mogao sakupiti iz vrlo velikog i obimnog i još nesistematiziranog materijala koji postoji u našim arhivima, a koji je do sada prezentiran našoj javnosti sa vrlo malim dijelom. Potrebno je nastaviti istraživanje sve do današnjih dana jer svjesni smo da je napredak naše zajednice izgrađen krvlju i da se gradi i znojem svih na |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 59 <-- 59 --> PDF |
roda i narodnosti koji žive na tlu Socijalističke federativne republike Jugoslavije. LITERATURA A. Ugrenović , 1926: Pola stoljeća šumarstva 1876—1926, Spomenica Jugoslavensko- šumarskog udruženja, Zagreb. V. Mandekić , 1935: Razvoj narodnog gospodarstva zadnjih 75 godina, Obzorspomen knjiga 1860—1935, Zagreb. N. Neidhardt i M. Androić, 1963: Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860—1960. I. E s i h, 1964: Slovak zaslužan ja našu materijalnu kulturu, Vjesnik od 26. 1., Zagreb. Više autora, 1976: Povijest šumarstva Hrvatske 1846—1976 kroz stranice Šumarskog lista, Saveza DITSDIH, Zagreb. * * * Šumarska enciklopedija (II izdanje) dio, JLZ Zagreb, 1980. * * * Šumarska enciklopedija (II izdanje) II dio, JLZ Zagreb, 1983. The Contribution of Foresters of Different Nationalities in the Development of Forestry Societies and Educational Establishments in Croatia Summary As Croatia was an integral part of the Austrio-Hungarian monarchy until 1919 many foresters of various nationalities in the monarchy were actively involved in work (Czechs, Slovaks, Germans, etc.), This article is in fact a paper reported at the gatherig ´Lipovljanski susreti 86´ (Lipovljani Gatherings 86) which is concerned with experts in management and forestry, not of Croatian nationality, and who worked in Croatia from the middle of 19th century to the end of World War I. The nationalities of the individuals participating In the establishment of the School of Forestry in Križevci, in 1860, and later the Forestry Academy in Zagreb and Croatian Forestry Society, can be conclued by their surnames. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1987 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Arboretum Srednje šumarske škole za krš u Splitu pod snijegom. Arboretum je osnovao i do svoje smrti njegovao dipl. inž. Boris Giperborejski (27. 07. 1896., Kosik u SSSR — 03. 02. 1983., Split), koji je bio profesor te škole od njezinog osnivanja 19i8. godine do umirovljenja 1962. godine. Foto B. Dereta |