DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1987 str. 56     <-- 56 -->        PDF

2. PROMJENA STRUKTURE ŠUMA
Prije kojih 200 godina započelo se kod nas s organiziranim korištenjem
šuma. U 17. stoljeću pokrivena je Hrvatska prirodnim šumama prasumske
strukture. Te šume bile su vrlo stabilne. U njima vlada biološka ravnoteža.
Tadašnje šume korištene su vrlo malo, većinom uz ljudska naselja za lov
i pašu. Dalje od naselja su netaknute prašume koje predstavljaju ekološko
uporište u prostoru.


U području krša dio šuma je vrlo degradiran ekstenzivnom poljoprivredom,
a posebno stočarstvom. Degradirane šume su u prostoru nekadašnjih
civilizacija (stara Grčka i Rim) i u visoravnima kontinentalnog krša (Lika,
Kordun). Najviše degradiranih šuma bilo je i tada u mediteranskog i submediteranskom
pojasu uz Jadransko more.


Poslije sječe šuma u 18. stoljeću slijedi njihova obnova i promjena u
sastavu vrsta drveća, u odnosu na nekadašnje prašume. Težilo se osnivanju
smrekovih i jelovih sastojina u pojasu šume bukve i jele u Dinaridima (Abieti-
Fagetum illyricum) te osnivanju čistih sastojina hrasta lužnjaka u nizinskim
šumama Posavine i Podravine. Razlog ovoj težnji je veća vrijednost
drveta navedenih vrsta drveća.


3. SUŠENJE JELE
Pojedinačno sušenje šumskog drveća, njegovih grupa i skupina te čitavih
sastojina odavno je poznato šumarskoj struci. Podatke o propadanju hrasta
lužnjaka i nizinskog brijesta nalazimo u davnoj prošlosti. O sušenju hrasta
lužnjaka postoje stručni napisi u »Šumarskom listu« (1885). Prvo sušenje jele
u SR Hrvatskoj zabilježeno je 1900. godine u šumi Skamnici pokraj Oguina,
a zatim u Lici 1930. godine (Androić, 1975).


Malo je vrsta drveća naših šuma koje nisu izložene sušenju manjega ili
većeg intenziteta. U poplavnim šumama nizinski brijest je gotovo nestao iz
šumskih sastojina, a povremeno se suše hrast lužnjak i poljski jasen.
bukva, srebrolisna lipa, i hrast kitnjak, dok je pitomi kesten vrlo ugrožen.


Do godine 1948. nema sušenja jele većih razmjera. Te godine ono se javlja
u Sloveniji, a već 1951. godine u Gorskom Kotaru. Sušenje jele širi se postepeno
i godine 1967. zahvaćen je skoro čitav Gorski Kotar. Godine 1968. započela
su petogodišnja istraživanja ovoga problema. Rezultati se mogu ukratko
rezimirati ovako:


— Predispoziciju sušenja jele uvjetuju klimatske promjene u smislu zatopljenja
i smanjenja vlažnosti u staništima jelovih šuma. To dovodi do gradacije
štetnika (jelin moljac). Promjena klime započela je 1935. godine, a
najtoplije desetljeće 1943. — 1952. godine smatra se inkubacionim razdobljem
u gradaciji štetnika. Djelomično sušenje i propadanje jele uzrokovano
je nizom faktora od kojih je posljednji u tome nizu jelin moljac (Argyresthiafundela F. R.) (A n d r o i ć, 1975).
— Obična jela, vrsta uske ekološke amplitude što se posebno odnosi na
vodu i toplinu, brzo se oporavlja od napada jelova moljca u optimumu svoga
areala u SR Hrvatskoj. Uzroke napada jelova moljca treba tržiti u nepovoljnoj
kombinaciji ekoloških činilaca u razdoblju* prije napada. Radi čestog rađanja
sjemena, duboke i prostrane korijenove mreže, fiziološkog srašćiva54