DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1987 str. 56 <-- 56 --> PDF |
2. PROMJENA STRUKTURE ŠUMA Prije kojih 200 godina započelo se kod nas s organiziranim korištenjem šuma. U 17. stoljeću pokrivena je Hrvatska prirodnim šumama prasumske strukture. Te šume bile su vrlo stabilne. U njima vlada biološka ravnoteža. Tadašnje šume korištene su vrlo malo, većinom uz ljudska naselja za lov i pašu. Dalje od naselja su netaknute prašume koje predstavljaju ekološko uporište u prostoru. U području krša dio šuma je vrlo degradiran ekstenzivnom poljoprivredom, a posebno stočarstvom. Degradirane šume su u prostoru nekadašnjih civilizacija (stara Grčka i Rim) i u visoravnima kontinentalnog krša (Lika, Kordun). Najviše degradiranih šuma bilo je i tada u mediteranskog i submediteranskom pojasu uz Jadransko more. Poslije sječe šuma u 18. stoljeću slijedi njihova obnova i promjena u sastavu vrsta drveća, u odnosu na nekadašnje prašume. Težilo se osnivanju smrekovih i jelovih sastojina u pojasu šume bukve i jele u Dinaridima (Abieti- Fagetum illyricum) te osnivanju čistih sastojina hrasta lužnjaka u nizinskim šumama Posavine i Podravine. Razlog ovoj težnji je veća vrijednost drveta navedenih vrsta drveća. 3. SUŠENJE JELE Pojedinačno sušenje šumskog drveća, njegovih grupa i skupina te čitavih sastojina odavno je poznato šumarskoj struci. Podatke o propadanju hrasta lužnjaka i nizinskog brijesta nalazimo u davnoj prošlosti. O sušenju hrasta lužnjaka postoje stručni napisi u »Šumarskom listu« (1885). Prvo sušenje jele u SR Hrvatskoj zabilježeno je 1900. godine u šumi Skamnici pokraj Oguina, a zatim u Lici 1930. godine (Androić, 1975). Malo je vrsta drveća naših šuma koje nisu izložene sušenju manjega ili većeg intenziteta. U poplavnim šumama nizinski brijest je gotovo nestao iz šumskih sastojina, a povremeno se suše hrast lužnjak i poljski jasen. bukva, srebrolisna lipa, i hrast kitnjak, dok je pitomi kesten vrlo ugrožen. Do godine 1948. nema sušenja jele većih razmjera. Te godine ono se javlja u Sloveniji, a već 1951. godine u Gorskom Kotaru. Sušenje jele širi se postepeno i godine 1967. zahvaćen je skoro čitav Gorski Kotar. Godine 1968. započela su petogodišnja istraživanja ovoga problema. Rezultati se mogu ukratko rezimirati ovako: — Predispoziciju sušenja jele uvjetuju klimatske promjene u smislu zatopljenja i smanjenja vlažnosti u staništima jelovih šuma. To dovodi do gradacije štetnika (jelin moljac). Promjena klime započela je 1935. godine, a najtoplije desetljeće 1943. — 1952. godine smatra se inkubacionim razdobljem u gradaciji štetnika. Djelomično sušenje i propadanje jele uzrokovano je nizom faktora od kojih je posljednji u tome nizu jelin moljac (Argyresthiafundela F. R.) (A n d r o i ć, 1975). — Obična jela, vrsta uske ekološke amplitude što se posebno odnosi na vodu i toplinu, brzo se oporavlja od napada jelova moljca u optimumu svoga areala u SR Hrvatskoj. Uzroke napada jelova moljca treba tržiti u nepovoljnoj kombinaciji ekoloških činilaca u razdoblju* prije napada. Radi čestog rađanja sjemena, duboke i prostrane korijenove mreže, fiziološkog srašćiva54 |