DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1986 str. 25     <-- 25 -->        PDF

samo za privredu u iznosu od 1,03 din za 1 m3 ispuštene otpadne vode. Ove
su naknade postale toliko simbolične kao i kazne za prekršitelje tako da se
nikome nije isplatilo pročišćavanje otpadnih voda. Nedostatak financijskih
sredstava za izgradnju uređaja i nerješeno pitanje financiranja održavanja
već izgrađenih uređaja uzrokovali su njihovo napuštanje što je rezultiralo
situacijom da gotovo niti jedan vodotok u vodnom području sliva Save.
sliva Drave i Dunava, primorsko-istarskom slivu i dalmatinskom slivu ne
odgovara propisanoj kategoriji voda (Narodne novine br. 15/81). Analizom
stanja zagađenosti voda u SRH također je ustanovljeno da se u Republici
pročišćava tek 17,4% otpadnih voda te da je samo 30°/o korisnika voda priključeno
na kanalizacijske sustave (Literatura: Ostojić 1986, Telišman 1986).
Nagli porast zagađenosti voda postao je ograničavajući činitelj razvoja vodećih
grana privrede na kojima se bazira daljnji razvoj našeg društva. Očuvanje
potrebne kvalitete vode kao sirovine i dijela životne sredine postao
je izuzetno značajan zadatak kako na nivou Republike i Federacije tako i
na međudržavnom planu. Slijedile su nove zakonske odredbe, međudržavni
ugovori i konvencije. 1984. godine donošenjem novog Zakona o vodama
(NN br. 32/84) stvoreni su preduvjeti za rješavanje nagomilanih problema
na području zaštite voda od zagađivanja. Jedno od najznačajnijih opredjeljenja
iz Zakona predstavlja regulativa da se naknada za zaštitu voda plaća
razmjerno količini ispuštene zagađene vode odnosno druge otpadne tvari
i stupnju zagađenja te da naknada ne može biti manja od troškova pročišćavanja
voda. Također je značajno da naknadu plaćaju svi koji zagađuju vode
pa tako i građani. Nastavno na zakonske odredbe donio je Sabor SRH sredinom
1985. godine dugo očekivanu »Odluku o visini naknada za zaštitu voda«,
koja je nazvana »povijesnom«, jer predstavlja ekonomski instrument za konkretno
provođenje Zakona o vodama iz 1984. Ona znači početak sistematskog
rješavanja izvora financiranja izgradnje i održavanja objekata zaštite voda, tj.
predstavlja ekonomsko rješenje za prinudno provođenje zaštite voda. Odlukom
je predviđeno da se za 1 m´! prosječno zagađenih komunalnih otpadnih voda
plaća jedinična naknada od 20 din. Ovaj se iznos korigira svake godine na
skupštini SVIZ-a vodnog područja u skladu sa stvarnim troškovima pročišćavanja.
U 1986. godini stanovništvo je plaćalo naknadu od 7 din za 1 m3 ispuštenih
otpadnih voda.


Slične odluke donesene su u SR Bosni i Hercegovini i SR Sloveniji još
1976. godine, a rezultirale su intenzivnom izgradnjom i stimuliranjem interesa
za održavanje objekata zaštite voda.


Da bi se oživotvorile intencije Zakona o vodama i »povijesne odluke«
vodoprivredne organizacije moraju ekspeditivno rješavati brojne složene zadatke
kao što su prilagođavanje postojećih i uvođenje novih kadrova, koordinacija
rada službi za zaštitu voda i službi za vođenje naknada, intenziviranje
praćenja stanja zagađenosti voda. osposobljavanja za hitne intervencije te
dinamična izgradnja objekata zaštite voda naročito u pogledu izgradnje centralnih
gradskih uređaja za obradu otpadnih voda kao što je uređaj za grad
Zagreb, koji za sada ima postavljene tek pilot uređaje. Poseban će problem
predstavljati korištenje i odlaganje proizvedenog mulja, koji se danas iz manjih
uređaja u okolici Zagreba daje na slobodno raspolaganje individualnim
poljoprivrednim proizvođačima kao fertilizator. Povrće i drugi ratarski proizvodi
s takvih parcela često su opterećeni visokim dozama teških metala.


525