DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 83 <-- 83 --> PDF |
i Hrvatska domaćini su prve i druge jugoslavenske izložbe lovstva 1925. i 1937. godine te prve lovačke izložbe naše zemlje u Novoj Jugoslaviji 1954. godine. U sklopu proslave 100 godina organiziranog lovstva u Hrvatskoj u Zagrebu je od 6 — 15, XI 1981. održana Međunarodna izložba lovačkih trofeja na kojoj su lovci Hrvatske izložili ukupno 4230 trofeja osvojivši 785 zlatnih. 1378 srebrnih i 2069 bročanih medalja po međunarodnim kriterijima. Sudjelujući praktički na svim međunarodnim i svjetskim lovačkim izložbama u zemlji i inozemstvu od Diisseldorfa 1954. do Brna i Niirnberga 1985. odnosno 1986. Hrvatska je do sada dala više nacionalnih i svjetskih prvaka u pojedinim vrstama trofeja. LITERATURA 1. B e r g e r, M. (1972): Lovske razmere nekoč na Slovenskem. Lovske trofoje na Slovenskem, str 13—36. Ljubljana. 2. Biber . A. (1980.): Neki aspekti razvoja lovstva u SR Hrvatskoj (umnoženo kao radni materijal za skupštinu LSH), Zagreb. 3. Car, Z. (1972). Stanje divljači u Hrvatskoj (umnoženo kao radni materijal za skupštinu LSH), Zagreb. 4. D r a g i š i ć, P. (1967.): Lovstvo, Lovački priručnik, str. 40—48, Zagreb. 5. Frković , A. (1981.): Lovstvo. Gorski kotar, str. 759—773, Delnice. 7. Informacija u stanju i problematici lovstva u SR Hrvatskoj (osnove za raspravu o novom Zakonu o lovstvu SRH). Republički komitet za poljoprivredu i šumarstvo SRH, Zagreb 1985. 8. Stanje i mogućnosti razvoja lovstva SR Hrvatske od 1981. do 1985. godine (umnoženo kao radni materijal), Zagreb 1980. 6. Starzyk. A., R a i ć, L., Ja kovač, M. i O r b a n, R. (1981.): Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva 1881—1981. Zagreb. 9. Trideset godina lovstva u Hrvatskoj (informacija o nekim aktuelnim pitanjima lovstva u SR Hrvatskoj). Lovački vjesnik 1976. str. 261-265. 299-304 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 84 <-- 84 --> PDF |
UDK 630* (091) (407.13) Sum. list. CX (1986) 363 POGLED U PROŠLOST ŠUMARSTVA HRVATSKE Cjelina teritorija SR Hrvatske ostvarena je tek poslije Oslobođenja, 1945. godine. Između dva svjetska rata izvan Hrvatske nalazila se Istra a prije Prvog svjetskog rata cijelo područje nalazilo se doduše u jednoj državi, Austro- Ugarskoj monarhiji, ali upravo podjeljeno između austrijske carevine i hrvatsko-ugarske kraljevine, odnosno između Beča i Zagreba (Budimpešte). U austrijskoj poli nalazila se Dalmacija i Istra sa svim otocima a kontinentalni dio s Kvarnerskim primorjem u ugarskoj poli dvojne monarhije. To je područje nakon prestanka Venecije kao države 1797. godine, odnosno nakon sloma Napoleonove Ilirske provincije (Ilirije) 1814. godine Austrija anektirala i stavila pod neposrednu svoju upravu. Međutim do 1881. godine, do razvojačenja Vojne krajine, trećina područja Kraljevine Hrvatske i Slavonije također se nalazila pod neposrednom upravom Beča. Dosljedno tome je i povijest šumarstva Hrvatske mozaična. Mozaičnosti doprinosi i činjenica, da se Hrvatska nalazi na području dviju klimatskih regija, mediteranske i kontinentalne. Odraz toga je, što su u regiji pod utjecajem mediteranske klime šume tijekom milenija sječom i pašom stoke devastirana u manjoj i većoj mjeri sve do potpunog uništena na pojedinim dijelovima. Uništenje je pospješilo i geološka podloga, karbonatne stijene vapnenca i dolomita, i orografija terena omogućujući eolsku i vodenu eroziju sve do gologa krša, kamenjara s oskudnom vegetacijom trava, zeljastih biljaka i grmolike vegetacije. Prometno povoljan položaj ovog dijela Hrvatske, Jadransko more, već od najranijih vremena omogućilo je sječu šume ne samo za potrebe lokalnog stanovništva nego i za izvoz, pa se na tom području i najprije pokazala potreba zaštite šuma. Stoga s tog područja povijest šumarstva Hrvatske i bilježi prve dokumente o odnosu čovjeka i šume. a nalaze u pojedinim statutima dalmatinskih gradova. Najstarije, za sada poznate, datirane su s 1102. godinom tj. u Ninskom Statutu, a zatim slijede i u drugim gradovima.1 Ovi, kao npr. i u Vinodolskom urbaru što ga je izdao knez Đuro Frankopan 1609. godine, sadrže odredbe o zaštiti šuma od nepovlasne sječe, a neki i o zabrani krčenja šuma, dakle smanjivanja šumske površine. OD XVI STOLJEĆA DO 1870. GODINE 1. Organizaciono-upravna djelatnost na području civilne Hrvatske Prve odredbe koje su propisane za šire područje i odnose se na šumu nalaze se u djelu mađarskog pravnika Verböczyja Tripartium opus iuris consu 1) V. prikaz M. Androića: Razvoj i sadašnje stanje zaštite šuma u ovom broju Šumarskog lista. 363 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 85 <-- 85 --> PDF |
eludinarii inclyti regni Hungariae. Tripartium za šumu proglašava regalno tj. kraljevo pravo, što znači da podanici (državljani) mogu bili samo korisnici onih šuma, koje im je kralj dodijelio kao feudalno dobro. U stvari to se u biti ne razlikuje od vlasništva, jer u Tripartiumu se također nalazi odredba o zabrani sječe drva i paše stoke u tuđirn šumama. S određenim šumskim kompleksima, dakle, gospodario je feudalac a njegovi kmetovi imali su pravo drvarenja, pašarenja i žirenja. Tijekom vremena remetili se normalni odnosi između feudalaca i kmeta, i to na štetu potonjega, pa je tako bilo i na ovom području. Stoga carica Marija Terezija izdaje odredbe — urbare kojima se reguliraju ti odnosi i to 1756. godine za slavonski dio banske Hrvatske a u razdoblju od 1750—80. i za središnji dio. Urbarima je uređen opseg i način korištenja drva i ostalih šumskih proizvoda, zabranjeno je krčenje šuma i obaveza kmeta da svaku šumsku štetu koju je počinio, mora platiti ili odraditi.2 Nakon što je prestala opasnost od ofenzivno većih razmjera napada Osmanljiskog carstva krajem XVII stoljeća državna vlast, bečki carski dvor, mogla se više posvetiti i unutrašnjim problemima države. Tako je 1767. godine osnovano Kraljevsko vijeće (Consilium regium) za političko-ekonomske i vojne poslove Hrvatske, najprije sa sjedištem u Varaždinu, a od 1776. u Zagrebu. Ovo vijeće imalo se brinuti i o gospodarenju te zaštiti šuma. Državna briga o gospodarenju sa šumama posljedica je spoznaje »kulike vrednosti i hasnovitosti je stalno neprestano lugov, gajov, dubrav i loz. vu dobrom i cvatućem staništu začuvanje, i z deržavanje, škodljivo pako suprotivnem načinom, ako zmešano, i brez reda sečeju se, njihovo na nikaj spravljanje i opušćenje«, kako stoji u preambuli (uvodu) Šumskog reda (naredbe), koju je 22. srpnja 1769. godine potpisala carica Marija Terezija.3 Kako je u ono doba Hrvatska sa Slavonijom upravno-politička bila podijeljena na Bansku ili civilnu Hrvatsku (i Slavoniju) i na Vojnu krajinu, to se i u šumarstvu radilo odvojeno. Dalmacija i veći dio Istre bili su tada pod Venecijom, a Pazinština kao Markografija Istra pod Austrijom od nosno austrijskim dvorom. »Šumski red« ili Naredba, kako stoji u samom tekstu, izdan je na hrvatskom jeziku. To valja naglasiti stoga, što je tada u Banskoj Hrvatskoj (i u Saboru) službeni jezik bio latinski, a u Vojnoj krajini njemački, pa se može zaključiti da je intencija zakonodavca bila omogućiti svakome u Hrvatskoj da se upozna s naredbama i preporukama u tom dokumentu. To je ujedno i dokaz, da su u sastavljanju ovog dokumenta sudjelovale i osobe iz Hrvatske koje su poznavale i specifičnosti tadašnjeg šumarstva.4 U ovoj, relativno kratkoj, Naredbi sadržane su upute o uzgoju, od pomlađivanja dalje, iskorišćivanju (upotrebi) drva do uređenja i zaštite šuma. Propisano je, da se u svakoj varmeđi (podžupniji) za brigu oko izvršenja odredaba Naredbe »pod obećanjem plače« zaduži jedan »oficir« te 2) Urbar, izdan od carice Marije Terezije 1755. godine, u cijelosti je objavljen u Šumarskom listu 1882. godine (str. 170—181) odnosno u separatnom otisku »Prilozi za poviest šuma i šumskog gospodarstva Hrvatske: F. K. Kesterčaneka iz iste godine. 3) Potpuni tekst objavio je F. K. Kesterčanek 1882. godine u Šumarskom listu (str. 281—294) odnosno u separatu navedenom u bilješci pod 2). 4) Tako je, na pr., u t. 49. navedeno, da se uz Dravu, Bednju, Plitvicu, Krapinu i druge potoke uzgaja topola i vrba. 364 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 86 <-- 86 --> PDF |
da se namjeste lugari u koliko za tu dužnost ima podobnih osoba. Za neprovođenje odredaba kaznene sankcije nisu propisane nego je, naprotiv, za njezino izvršenje predviđena »nagrada«, jer »milosrdnost našu carsko- kraljevsku spoznati, i zadobiti bote«. Vrhovni nadzor obavljalo je naprijed navedeno Kraljevsko vijeće, koje je 1771. godine odredilo da veliki župani svake godine podnesu izvještaje o stanju šuma na područnoj županiji. Iz zadnje četvrti XVIII stoljeća potječu i prvi podaci o šumskoj površini u Hrvatskoj. Naime, 1786. godine kralj Josip II odredio je osnivanje zemljišnog katastra u cilju dobivanja objektivne podloge za oporezivanje zemljišnog posjeda. Za premjer u cijeloj državi tj. i u mađarskom i austrijskom dijelu monarhije, bilo je uposleno 750 oficira a njihov rad osobno je i na terenu nadzirao sam Josip II. Prema Kesterčaneku3 podaci su bili tek djelomično točni, pa je izmjera ponovljena odredbom cara i kralja Franje II 1817. godine. Uvođenjem svakogodišnjeg plaćanja zemljišnog poreza povoljno se odrazilo na šumsko gospodarstvo. Kesterčanek, naime, konstatira (kao pod 5), da je porez »silio vlasnika šume na potrajno, odnosno godišnje gospodarenje « jer je bio prisiljen da nastoji osigurati za taj godišnji izdatak »primjereni potrajni prihod iz svojih šuma, odnosno da intenzivnije gospodari«. Početkom XIX stoljeća i Sabor Hrvatske i Slavonije bavi se nekim pitanjima šumske privrede. Tako se zakonskim člancima XX i XXI zabranjuje svaka prekomjerna sječa drva bez osiguranog pomlađivanja, zabranjuje se gradnja kuća iz drva u cilju smanjenja sječe te ograničava se držanje koza. Zabranjeno je i krčenje šuma na apsolutnom šumskom tlu pod pretnjom postavljanja skrbnika za gospodarenje šumom a za nepridržavanje odredaba skrbnika određena je novčana kazna od 200 forinti, što je u ono vrijeme bila vrlo osjetljiva kazna. Kako se nisu poštivale odredbe iz prije izdanih urbara, to Sabor 1836. godine posebnim zakonskim člancima nastoji osigurati prava podložnika (kmetova) na užitke u vlastelinskim šumama a urbarialne daće svodi na stanovitu pravednu mjeru. Nadalje je određeno, da vlastelin može iz svoje šume drvo prodati tek onda, kada je podmirio potrebe svojih podložnika bilo neposredno bilo da je u tu svrhu izlučio primjerenu šumsku površinu ili da je služnost otkupio. Osigurava se sigurnost šumskog vlasništva, što je dužnost javne straže i poljara. Francuska revolucija mijenja društvene odnose po cijeloj Evropi, pa i u Hrvatskoj. Tako je 1848. godine ukinut vlastelinsko- služnički odnos kmetova i nastaje doba razrješenja urbarskih i srodnih odnošaja. U šumarstvu to je otkup služnosnih prava otcjepljenjem određenih površina šuma u korist bivših kmetova i stvaranje nove organizacije nazvane urbarne imovine općine. Posjed urbarne imovne općine bila je površina šuma koja je od matičnog vlastelinstva odvojena u korist kmetova dotičnog vlastelinstva. Iako bi segregacija trebala biti povoljnija za racionalnije šumsko gospodarenje, jer bi svaka strana trebala, kao za sebe, racionalnije gospodariti, to uvijek nije bio slučaj, pa su mnoge površine šuma urbarnih imovnih općina korišćene po onoj, da je »svačije kao i ničije«, što će se tek kasnije popraviti. Početkom 1848. godine Sabor je zadužio svoj upravni odbor da izradi i na raspravu predloži osnovu zakona o šumama. No ratni uvjeti te godine omeli su to nastojanje i Hrvatska dobiva Zakon o šumama 1857. go 5) Sum. list 1882. god., str. 296. 365 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 87 <-- 87 --> PDF |
dine s početkom primjene od 1. siječnja 1858. godine. To je bio Zakon o šumama od 3. prosinca 1852. godine izdan za austrijske zemlje, koji je Cesarskim patentom od 24. lipnja 1857. godine protegnut i na civilnu Hr vatsku. |U Vojnoj krajini taj Zakon stupio je na snagu 3. II 1860. godine. Dodajmo odmah, da je taj Zakon u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama koje su bile u sklopu Austro-ugarske monarhije važio sve do 1929. godine (a u samoj Austriji zamjenjen je novim tek 1975. godine!). Pripreme za ovaj Zakon počele su još 1843. godine pozivom austrijske vlade oblastima, društvima, veleposjednicima i mnogim šumarima za mišljenje, kako da se stane na put zahuktalom krčenju šuma i nerazboritoj sječi. Prvi nacrt zakona izrađen je 1848. godine i predložen Gospo nodopsko stanjem pripravnosti, krajiške čete bile upućivane i darskom kongresu koji se u ožujku 1849. održavao uHrvatske u toj raspravi sudjelovalo je Draguti nnik Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva. Beču. Kos, Kao tada zastupnik predsjed2. Šumarstvo na području Vojne Krajine. Stanje u Vojnoj krajini u XVIII stoljeću može se označiti kao mir sa pa su na bojišta u Srednjoj Evropi. Takovo stanje omogućilo je da se i o šumama povede računa, da se urede odnosi stanovništva za korišćenje drva i ostalih šumskih proizvoda, organizira šumarska služba. To je sprovođeno također sa »šumskim redovima« (ili šumskim redovnicima). Tako je Šumski redovnik za Slavonski generalat sa sjedištem u Osijeku za šume Petrovaradinske. Brodske i Gradiške pukovnije izdan već 1755. godine s datumom 15. rujna, a za šume Karlovačkog generalata tj. Ličku, Ogulinsku, Otočku i Slunjsku pukovniju u veljači 1764. godine. Ovaj je bio privremeni ali je već slijedeće. 1765. odlukom Dvorskog ratnog vijeća od 6. VII zamjenjen stalnim. Neke odredbe u oba Šumska reda su jednake, a neke su i različite. Stoga Šumski redovi su i, za sada, jedini izvori, da se dobije pogled u problematiku šumarstva pojedinih područja Vojne krajine. Zajednička je odredba na pr. o organizaciji šumarske službe tj. o postavljanju šumara i lugara — čuvara šuma. Doduše sve u minimalnom broju, pa su u Slavonskom generalatu bila za nadzor postavljena četiri šumarnika raspoređenih po pukovnijama, a u Karlovačkom generalatu tri šumara i jedan šumar lovac. Zanimljivo je. da je u Karlovačkom generalatu bilo predviđeno, da se uz domaće lugare postave i strani. Zajedničke su bile i odredbe o racionalnom korišćenju drva koja se u prvom očituju u odredbi, da se najprije mora iz šume iskoristiti leževina i izvale, a tek u nestašici ovih mogu se sjeći dubeća stabla. Kako je sva šuma, kao i ostala zemlja bila »carsko«, to su Krajišnici imali pravo sve drvo za vlastite potrebe dobivati besplatno. Također je zajednička odredba bila i nužnost pomlađivanja sječina što se postizalo prirodnim načinom preborno- oplodnom metodom. Za zaštitu podmlatka bila je zabranjena paša na pomlađenim površinama sve dok vrhovi stabalaca nisu odmakla zubu stoke. Krajišnici su imali pravo i na besplatnu pašu te žirenje u šumama. U Šumskom redu Slavonskog generalata pravo besplatnog žirenja bilo je ograničeno na 15 svinja a za višak moralo se plaćati prema propisanom cje 366 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 88 <-- 88 --> PDF |
niku. U Šumskom redu Karlovačkog generalata bila je odredba o zabrani držanja koza s prelaznim rokom od šest godina. U tom Generalatu bilo je određeno pošumljavanje (žirom, bukvicom ili presadnjom biljaka iz prirodnog podmlatka) svih čistina a uz graničarske kuće sadnja 50 vrbovnih ključića na svakog muškarca koji je sposoban za vojnu službu za osiguranje vlastitih potreba na ogrjevnom drvu. U istom Generalatu bila je tendencija smanjivanja bukovih kao malovrijednih sastojina i njezinu zamjenu s hrastom, smrekom, jelom i borom. Bukva se ima uklanjati paljem ugljena. O tome, koliki je značaj dan šumi imademo dokaz u inventarizaciji kapelsko-velebitskih šuma. koju je 1764. i 1766. obavio šumarnik Fran z o n i. Svrha inventarizacije bila je da se utvrde i količine drvne mase za iskorišćivanje, posebno za brodogradnju, o čemu svjedoče i prijedlozi o gradnji puteva, da se drvo dopremi na obalu.fi Šumarski službenici bili su podvrgnuti vojnom zaovjedniku i nerijetko bili su sprečavani u svom djelovanju, pa je i šumarstvo od toga trpilo. Stoga je 1839. godine izdan NAPUTAK u kojem su određene dužnosti šumarskih službenika i označen djelokrug pukovnija i satnija u šumskim poslovima. Ovaj Naputak važio je do 1860. godine tj. do protegnuća Zakona o šumama iz 1852. godine i na području Vojne krajine. Tada je izdana nova uredba o šumarskoj službi (Reglement für den Forstdienst in der k.k. Militär- Grenze). Po toj Uredbi za hrvatsko-slavonsku Krajinu osnovana je direkcija šuma u Zagrebu i posebni šumarski uredi (u Ogulinu. Otočcu, Gospiću), a potkraj 1871. godine u Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, kao krajiškoj zemaljskoj upravnoj vlasti, samostalan Odsjek za šumarstvo. 3. Publicistika i školstvo Do XIX stoljeća jedini izvori o šumarstvu su propisi, kao Statuti gradova i si., u kojima se nalazi po koje zrnce o u onom času najznačajnijem pitanju s tog područja. Doduše, o šumama ima riječi i u mnogim propisima, kao na pr. u A. Fortisovom o njegovom putovanju Dalmacijom u drugoj polovini XVIII stoljeća, ali to su zapravo samo prikazi šumske vegetacije koji su dani od nestručnjaka. U prvoj polovini XIX stoljeća situacija se mijenja i na scenu stupaju šumarski stručnjaci. Početak je u KRAGLSKOM DALMATINU, glasilu francuske administracije za Dalmaciju, što je izlazio u Zadru od 1806. do 1810. godine.7 Prvi šumar — publicista je Franj o Spore r (1806—1865). Šporer je stalni suradnik časopisa CROATIA, koji je izlazio u Zagrebu od 1839. do 1842. godine. Najopširniji mu je članak (oko 10 stranica formata Šumarskog lista) »Riječ iz šume...«, u kojemu nalazimo podatke o iskorišćivanju šuma, o cijeni nekih sortimenata ali i proračun o mogućnostima i za izvoz na »prekomorska drvna tržišta«.8 6) Dokumentaciju Franzonija objavio je B. Kosović u Šumarskom listu 1914. pod naslovom »Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli«. 7) V. šumarski list ilz 1976. god., br. 1—2. — prikaz O. Piškorić: Šume i šumarstva u novinstvu Hrvatske do Šumarskog lista. 8) V. Šumarski list, 1976. br. 11—12. pod naslovom kao u bilješci 7). 367 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Šporer od 1841. do 1843. godine izdaje u Zagrebu tri knjige s ukupno 530 stranica Das Forstwesen in der k. k. österreichischen Militärgrenze, oder vollständiges Lehrebuch für das Militär-grenz-Forstchutzpersonale. ..« (Šumarstvo carsko-kraljevske vojne granice ili potpuni udžbenih šumarstva za vojnokrajiške zaštite šuma. ..). Na hrvatskom jeziku knjižicu, svega 45 stranica, Šporer analognog sadržaja izdaje 1849. godine u Karlovcu pod naslovom MALI ŠUMARSKI KATEKIZAM ili razgled svega onoga, što šumar, komu je podpunom izpunjenju dužnosti svoga znanja stalo, neophodno mora znati." TRUDOVI mmm Mimmm HKRVATSKtl 1 SIAS OMI´ 8 0 B i 8 E i S 5 i VERHANDLUNGEN U 6 8 FORST-SICTIOR Fi» KB0ATIEX IM) SLAVOMEN ! 8 J * H R l I 8 4 i üttyM vam Naslovna stranica šumarskog godišnjaka, koji je izlazio od 1847. do 1852. godine. Front page of Forestry Almanac, published from 1847 to 1852. U »LISTU MESECNOM Hrvatsko-slavonskog gospodarskog družtva«, koji je počeo izlaziti 1842. godine, obilno surađuju i šumari. Draguti n Ko s 1847. godine izdaje raspravu »Das Forstwesen in Kroatien — Ein 9) Ovu je knjižicu bečko Ministarstvo rata, kao nadležno za Vojnu Krajinu, u prijevodu šumara .1. Ettingera izdalo na njemačkom jeziku, koji je bio službeni jezik u Vojnoj krajini. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 90 <-- 90 --> PDF |
Beitrag zur Kenntniss und Verbesserung desselben (Šumarstvo Hrvatske — prilog za poznavanje stanja i mjere poboljšanja). U okviru navedenog Gospodarskog društva osnovana je, 26. XII 1846., i Sekcija za šumarstvo, koja djeluje kao samostalno društvo. Njezin rad zamro je 1852. godine, u vrijeme apsolutizma, a obnovljen 1876. godine kao Hrvatsko-slavonsko šumarstvo društvo. Sa godišnjih skupština izdaje publikaciju TRUDOVI ODSEKA ŠUMARSKOGA ZA HRVATSKU I SLAVONIJU na hrvatskom i njemačkom jeziku. Na njemačkom jeziku stoga, što su na privatnim posjedima (veleposjedima) uglavnom bili šumari Njemci nasuprot onih u Vojnoj krajini, koji su bili domaći sinovi ali kao stipendisti Vojne krajine školovani u Austriji, u Šumarskoj školi u Mariabrunnu. Prvi šumari školovani u Hrvatskoj su iz 1862. godine kao apsolventi 1860. godine osnovanog Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima. Križevačka škola osnovana je I860, godine, ali su već prije šumari kao Kos i Šporer tražili da se osnuje takova škola. Šporer je još 1843. godine u »Listu me- sečnom Hrv.-slav. gospodarskog društva« objavio osnovu pravila za hrvatsko- slavonsko šumarski zavod u kojem bi se školovali šumari, lovci i zemljomjerci. 4. Iskorišćivanje šuma U iskorišćivanju šuma treba razlikovati ono, kojem se podmiruju potrebe lokalnog i obližeg stanovništva i ono, koje je namijenjeno izvozu počam izvan granica regije pa do onog izvan granica države. Stanovništvo sela i gradova opskrbljivalo se drvom iz njima najbližih šuma. Propisi (Šumski redovi) određuju, da se u tu svrhu u prvom redu ima iskoristiti leževina i izvale a tek u pomanjkanju ovog i dubeća stabla. Kako se i za ono doba činilo da je potrošnja i građevnog i ogrjevnog drva prevelika to već u navedenim šumskim redovima je preporuka (u Š. r. za civilnu Hrvatsku iz 1769.) ili zabrana (u Š. r. Vojne krajine) gradnje kuća iz drveta, kojeg treba zamijeniti kamenom ili opekom. Isto vrijedi i za otvorena ognjišta, koja se radi smanjenja potrošnje drva moraju zamjeniti zatvorenim. U iskorišćivanju šuma u lokalnim okvirima ubrajamo i pašu stoke i žirenje svinja u njima te sakupljanje meda. Korišćenje divljači odnosno lov narodu nije bio dozvoljen, ali je divljač vjerojatno korišćena krivolovstvom. Iskorišćivanje šuma odnosno sječa drveća za industrijsku preradu posebno se razvijala na jugozapadnom dijelu Hrvatske (Gorskom kotaru) a posebno u njenim sjevernim dijelovima. To je uostalom posljedica ne samo mogućnostima transporta nego i činjenice, da je središnji i istočni dio Hrvatske dugo vremena bio poprište borbi s Otomanskom carevinom. Prva pilana, zabilježena je iz 1428. godine, koju su podigli Pavlini u Crikvenici. Slijedi pilana u Čabru, 1651. godine u posjedu Zrinskih te niz drugih, gotovo sve na vodeni pogon.10 Tako je u Gorskom kotaru 1860. godine u pogonu bilo oko 50 pilana s oko 80 jarmača i godišnjim kapacitetom 25—30 000 m3. 10) Do 1870. godine bile su podignute samo dvije parne pilane na parni pogon: 1350. u Crnom Lugu a 1851. u Prezidu. 369 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 91 <-- 91 --> PDF |
Hrastovina iz primorskog područja izvozila se kao oblovina ili tesana, prvenstveno za potrebe brodogradnje a glavni potrošač bila je Venecija. Osiguranje tih sortimenata bio je glavni razlog sastavljanja kasnije navedenih Katastara šuma, jer je u njemu za svakog posjednika, pa i šumsku česticu, bio naveden i broj stabala s brodograđevnim sortimentima i stavljen pod kontrolu sječe. Drvo se izvozilo, kako piše Šporer", i iz kapelskih i velebitskih šuma Vojne krajine, čak od Kosinja. Da se omogući izvoz, a pruži mogućnost zarade Krajišnicima, osnivaju se luke podno Velebita. To su u Senju (za brodsko i ostalo građevno drvo), u Sv. Jurju (za brodski pod), u Jablancu (za građevnog i ogrjevno drvo), u Cesarici, pa i u Karlobagu. Luka u Stinici, koja je oko 1830. godine bila napuštena, posebno je bila namijenjena za trgovinu jarbolima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske prva pilana na vodeni pogon zabilježena je polovinom XVIII stoljeća. Prva pilana na parni pogon izgrađena je 1858. godine u Krivaji kod Orahovice (kapaciteta 8 000 m3 godišnje) a slijedi pilana grofa Khuena u Markušici kod Nuštra 1862. godine, kapaciteta već 25 000 m3. Do 1870. godine u Slavoniji su podignute još tri parne pilane ukupnog kapaciteta 33 000 m1. Od 1856. godine sječom hrastovih šuma bavi se prvo strano poduzeće Societe d´importalion de chene (Društvo za uvoz hrastovine) iz Barča. Izgradnja ceste .Karlovac — more tj. Karoline (1728), a osobito Lujzijane (1805—09), omogućen je izvoz drva i iz središnjeg dijela pa i Slavonija. Obje ceste imale su ishodišnu točku u Karlovcu, jer se iz dublje unutrašnjosti roba mogla do Karlovca dopremiti rijekom Savom i Kupom šlepovima, koje su uzvodno vukli konji (otuda naziv »kopitnica« svakoj obali Kupe i Save). Pretovarna stanica bila je u Dubovcu koja »daje dojam o neiscrpnim ogromnim zalihama takvog drva — tesanih hrastovnih trupaca divovskih veličina ... te cijele kule dužica« (Šporer). Odatle se drvo odvozilo u luke u Rijeci, Bakru, Bakarcu. Kraljevici i Senju. Dakle, već početkom XIX stoljeća u Pokuplju i posavlju hrastovina se izrađivala u bordonale (dužine i do 12 m presjeka 30 X 30 cm) i u dužicu. To je bila francuska dužica. U isto vrijeme u podravskim šumama izrađivala se njemačka dužica koja je Dravom i Dunavom odvožena u Austriju i dalje. Iz Pokuplja i Posavine ogrjevno drvo se brodovima odpremalo i u drvom siromašni Banat, pa i u Budimpeštu te Beč. U XVIII stoljeću i početkom XIX kontinentalne bukove šume korišćene su i za žeženje ugljena te proizvodnju pepeljike (potaše), potrebne za proizvodnju stakla. Tako se u razdoblju od 1780. do 1868. godine prosječno godišnje proizvodilo oko 1500 t pepeljike. Kako su to bile bukove prašume to se sječom starih stabala i pomlađivanjem dobile bukove sastojine s više tehničkog drva, koje su se iskorišćivale sve do naših dana. U Gorskom kotaru također se proizvodi drvni ugalj s posebnom namjenom da se za onda malovrijedna bukva zamijeni vrijednijim vrstama, (hrastom i četinjačama), ali namjera nije ostvarena te se nekadanje bukove šume pretvorile u šikare (koje se u naše dane opet pretvaraju u bolje sastojinske oblike). 11) Vidi bilješku pod 7). 370 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 92 <-- 92 --> PDF |
5. Šumarstvo u Istri Veći dio Istre već od XV stoljeća bila je provincija Mletačke Republike. Istra je bila Veneciji posebno važna zbog drveta pogodnog za brodogradnju, pa je i šumama posvećivala određenu pažnju, brinući se ne samo za iskorišćivanje nego i za uzgoj šuma. Stoga već 1532. godine osniva šumarske inspekcije i, kao daljni korak, sastavlja katastar šuma, prvi 1584. a posljednji 1766. godine. Ovaj poznat kao Morosinijev katastar.12 To su uopće prvi katastri šuma u svijetu. Za zaštitu i poboljšanje šuma Venecija izdaje i stanovite propise od kojih je najznačajnije NAREĐENJE preuzvišenog kolegija varh dubravah dneva 16. prosinca 1777. za stražu, nauku i ležanje dubravah daržave od Istrije. u kojem se. uz ostalo, propisuje i sadnja žira »najbolje vrste« u šumama u kojima nije bilo hrasta. Godine 1805. pripade mletačka Istra, a 1809. i austrijska (Pazinština, Kastavština) Francuskoj kao sastavni dio Ilirske provincije odnosno Ilirske kraljevine. Francuzi i na ovu pokrajinu protežu svoje zakone i propise o vodama i šumama. Tim propisima obuhvaćene su sve grane šumskog gospodarstva (unapređenje gospodarenja, melioracije, uzgoj, iskorišćivanje) i lovstva. Istarske šume, posebno državna Motovunska šuma, u kojoj je od 1808. do 1813. godine na 1200 ha posječeno 32 000 hrastovih stabala, bile su važan izvor brodograđevnog drva, pa je stoga bio zabranjen izvoz hrastove građe izvan granica Ilirije. Nakon pada Napoleona i francuske vladavine, Istru kao i Dalmaciju. Austrija uključuje u svoju carevinu s posljedicom pogoršanja šuma. Naime, kako je većina šuma bila privatni posjed a kako se prodajom drva. ne samo tehničkog nego i ogrjevnog te drvnog ugljena, mogla je osigurati materijalna sredstva pojačava sječa šuma a smanjuje se briga za njihovo obnavljanje i uzgoj te se pretvaraju u šikare, a mjestimično i u kraške goleti. Sječom su bile zahvaćene općinske i zadružne šume, pa se pokreće akcija za obnovu šume. U tu svrhu tadašnji šumar u Motovunu Josi p R e s s e l13 izradio je 1842. elaborat Wiederbewaldung splan für die Gemeindegründe in Istrien (Plan ponovog pošumljavanja općinske zemlje u Istri). . OD 1870. DO 1945. GODINE Osmi decenij XIX stoljeća za šumarstvo Hrvatske značajan je po tome, što je počeo oproštaj sa starim institucijama s prelazom »u novu preobrazbu, koja se sukcesivno razvija na temelju zdravih, po znanosti akceptiranih načela «, kako je taj period u Šumarskom listu 1892. godine okarakterizirao Ivan Kolar. Novo razdoblje počinje 1870. godine osnivanjem u Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade u Zagrebu posebnog mjesta »izvjestitelja« za poslove šumarstva u rangu vladinog tajnika. Do 1870. godine uglavnom je bila završena i segregacija šuma na ime otkupa služnosti drvarenja i pašarenja kmetova u vlastelinskim šumama, 12) O ovom Katastru vidi više u Sum. listu 1981.. br. 8—9. 13) To je onaj Ressel, koji je 1829. godine konstruirao brodski vijak (propeler). 371 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 93 <-- 93 --> PDF |
od kojih su formirane urbarne općinske šume. O odnosu ovlaštenika i te zajednice kao ni za uređenje uprave i gospodarenja tim šumama nije bilo nikakovih propisa i šume su bile izvrgnute neracionalnom iskorišćivanju bez brige za njihov daljni uzgoj pa i opstanak. Kraj takovom bezvlađu, jer odgovarajućeg propisa nije bilo ni u Zakonu o šumama iz 1852. godine, učinjen je 1871. godine. Te godine, s datumom od 4. ožujka, Zemaljska vlada donijela je PRIVRENU NAREDBU o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šuma u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Ovom određeno je, da »upravljanje i gospodarenje općinskim šumama stoji pod glavnim nadzorom kr. zem. vlade« a obavlja ga preko županijskih nadšumara, općinskih šumara i općinskih lugara. Dakle isključena je samovolja pojedinaca ili pojedinih skupina u gospodarenju, bolje reći iskorišćivanju — sječi, u segregiranim šumama. Propisano je potrajno šumsko gospodarenje (šumarenje), što se ima osigurati sastavom gospodarskih osnova. Privremena naredba određuje i korišćenja sporednih užitaka (paše, žirovine i dr.) na način, da ne bude ugroženo pomlađivanje. Zanimljiva je odredba da se ogrjevno drvo i ostanci od stabala doznačenih za građu moraju zajednički izraditi te u »hvatove ili svežnje«(sitnije gradnje) složiti i tek tada ovlaštenicima u srazmjeru pripadajućeg prava dijeliti. Paša je bila besplatna ali žirovina se plaćala a također se plaćalo i sabiranje šiške. Kupovnina se unosila u »općinsku« blagajnu tj. u blagajnu urbarne općine. Naredba je propisala i način postavljanja šumarskog osoblja te njihove dužnosti. Ova Privremena naredba zamjenjena je tek 1894. godine Zakonom od 26. III 1894. kojim se uređuje stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumama, stojećim pod osobitim javnim nadzorom i Zakonom od 25. IV 1894. o uređenju zemljišnih zajednica. Po ovom drugom Zakonu dotanje urbarske imovine opićne pretvorene su u ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE, koje nisu osnovane samo za šume nego i za pašnjake. Samo pašnjačkih zemljišnih zajednica bilo je na području b. Vojne krajine za površine pašnjaka, koje se i u doba Vojne krajine smatrale seoskim vlasništvom. Zemljišne zajednice bile su posebna vrst vlasnika šuma, pašnjaka i ostalih nekretnina sa statusom pravne osobe. U zemljišnim zajednicama bilo je sadržano jedinstvo vlasništva nad zajedničkom imovinom uz istovremena samostalna pojedinačna prava njihovih ovlaštenika. Udio svakog ovlaštenika bio je točno odmjeren i prema tome razmjeru prosuđivala se sve njegova prava14 i dužnosti prema zemljišnoj zajednici. Ovlaštenje je imalo imovinski karakter s kojim je ovlaštenik mogao raspolagati kao sa svojom imovinom, dakle pokloniti ga ili prodati. Od starohrvatskog uređenja po plemenskim župama do XIX stoljeća zadržale se dvije: Poljička kneževina u Dalmaciji i Plemenita općina Turopolje. Poljačka župa kao društveno-upravna i sudska samostalna organizacija nestala je u Napoleonovoj Iliriji, a Plemenita općina Turopolje to svojstvo gubi u drugoj polovini XIX stoljeća. Međutim kao imovinskopravna organizacija živi i dalje, sve do poslije drugog svjetskog rata. Naime za gospodarenje 14) O veličini udjela (jedan, dva, trećina, polovica i t. d.) ovisio je i udio u ^odlučivanju (glasanju) na skupštini zajednice, dakle netko je mogao imati sna gu više glasova, a netko i ispod jednog glasa! 372 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 94 <-- 94 --> PDF |
šumama uređena je zemljišna zajednica ali s nekim posebnostima koje su i ozakonjene 1894. godine posebnim Zakonom.1-3 U Osmom desetljeću prestala je postojati Vojna krajina. Već 1871. ukinuta je Varaždinska krajina (Đurđevačka i Križevačka pukovnija) i područje ujedinjeno u Bjelovarsko-križevačku županiju. Razvojačenje Vojne krajine dovršeno je 1881. godine i s 1. VIII »sjedinjena s materom zemljom «. Godine 1871. počinje i »izlučenje prava na drvo, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što ga krajiški stanovnici imaju u državnim šumama«. Izlučenje je vršeno po načelu vrijednosti pa je krajišnicima pripala veća površina (719.053 jutra) nego li je ostalo državi (544.251 jutro). Krajišnicima su dodjeljene šume bliže selima, pa po tome i jače iskorišćene a negdje i devastirane, a državi su ostale u udaljenijim područjima i sačuvanije. Šume na području jedne bivše pukovnije sačuvale su cjelinu i za izlučeni dio Zakonom 1873. godine osnovane su »IMOVNE OPĆINE«. Zakon je odredio i osnivanje »gospodarstvenog ureda« i šumarija s određenim minimalnim brojem šumarskih stručnjaka, a prvi posao bio je izrada plana gospodarenja pod nazivom »opći nacrt šumske radnje«, na osnovu kojeg se svake godine izrađivao godišnji drvosječni i uzgojni plan. Imovnu općinu kao pravnu osobu predstavljao je upravni odbor, članove kojeg su delegirale upravne općine. Imovne općine bile su pod osobitim javnim nadzorom, što je uostalom bilo u skladu i sa odredbama Zakona o šumama iz 1852. godine. Organizacije uprave za preostali dio državnih šuma bila je, kako je već naprijed navedeno. Sume su smatrane zajedničkom svojinom kraljevina Hrvatske i Ugarske te potpadale pod ministarstvo financija u Budimpešti. Hrvatska je imala pravo na 40"/o čistog godišnjeg prihoda, koji je ulazio u zemaljski budžet. Sedamdesetih godina izlučeno je 30 000 jutara katastarskih hrastovih šuma u Spačvanskom bazenu i prihodom od prodaje drva osnovana KRAJIŠKA INVESTICIONA ZAKLADA. Svrha zaklade bila je da s 56,67% prihoda financira gradnju željeznica na području Vojne krajine a 43,33<)/o da se upotrijebi za njezino kulturno i gospodarsko podizanje. Na teret Zaklade osnovano je i Nadzorništvo za pošumljavanje krša u Senju i financirano pošumljavanje krša na području b. Vojne krajine. Zakonom od 20. studenoga 1870. godine osnovano je ZEMALJSKO KULTURNO VIJEĆE, a u podžupanijama zemaljski kulturni odbor. Članovi podžupanijskog kulturnog odbora bili su članovi Zemaljskog vijeća s područja odnosne podžupanije. Vijeće kao i odbori bili su savjetodavna tijela za područje gospodarstva (poljoprivrede) i šumarstva te su u njemu bili i šumarski stručnjaci, kako to određuje § 2. Zakona o osnivanju ovog Vijeća (za šumarstvo, lovstvo, šumarsku statistiku i šumarsku nastavu). U ovom razdoblju učinjena su i dva pomaka naprijed u obrazovanju šumarskog stručnjaka, prvi 1877. godine, a drugi 1897. 12a) O Zem. zajednici Pl. opć. Turopolje vidi u Šumarskom listu 1906. god. br. 12. Osim Turopoljske zem. zajednice »plemićke« su bile i ZZ. Cvetković (kod Jastrebarskog) i ZZ Draganić (kod Karlovca). O ZZ Cvetković nalaze se podaci u članku S. Šegudović: Mjesto Cvetković u prošlosti, objavljenom u časopisu »Marulić« (Zagreb, 1983. god. br. 5. i 6.). 373 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 95 <-- 95 --> PDF |
Od 1860. godine u Gospodarsko-šumskog učilišta mogao se upisati onaj, koji je završio tri razreda realke ili gimnazije (malu realku ili malu gimnaziju) i školovanje je trajalo dvije godine. Zakonom od 21. siječnja 1877. godine kao uvjet za upis bila su četiri razreda srednje škole (gimnazije ili realke) a školovanje je produženo na tri godine. Dvadeset godina kasnije, Zakonom o promicanju gospodarstva u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji od 13. ožujka 1897. godine, osnovana je ŠUMARSKA AKADEMIJA i »prislonjena uz filozofski fakultet kr. sveučilišta Franje Josipa I« u Zagrebu. Istim Zakonom određeno je, da se »čist prihod vlastelinstva Božjakovina ima u prvom redu upotrijebiti za uzdržavanje šumarske akademije«! Za upis u Akademiju bila je nužna puna srednja škola a nastava je do šk. god. 1907/08. trajala tri a od tada četiri godine. Nastava na Akademiji trajala je do 31. kolovoza 1919. godine, kada je ovu zamijenio netom osnovani Gospodarsko- šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.13 Iako križevačka šumarska škola u prvo vrijeme nije bila ni potpuna srednja ipak je obrazovala velik broj šumarskih stručnjaka koji su uspješno djelovali u praksi. Mnogi od njih, međutim, nisu se zadovoljili samo s primljenim osnovama znanja u školi, nego su nastavili samostalno stručno se usavršavati, kako to pokazuju, na pr., i članci objavljeni u Šumarskom listu ili njihove vlastite knjižnice. Djelotvorni su bili i nastavnici (profesori) pa bibliografija njihovih objavljenih tekstova zauzima više od dvije stranice. Značajno je, da su za sve predmete, osim za uređivanje šuma, izdani i udžbenici, počam od Geodesije (1874) do Nauka o čuvanju šumah (1883). Dodajmo, da je u to vrijeme i šira javnost dobila dvije knjige, Šulek (— Cordašićevu) Korist i gojenje šumah (1866) i VI. Kereškenjija Opće šumarstvo (1873). Nakon stanke od preko dvadeset godina ponovo se osniva Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo (1876. godine), koje 1877. godine počinje izdavati stručno glasilo — ŠUMARSKI LIST. To je najstariji stručni list u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji neprekidno izlazi sve do današnjih dana. Šumarsko društvo bila je stručna tribina visoko cijenjena i od Zemaljske vlade, koja je od njega traži mišljenja za pojedine svoje akcije. Tome je, među ostalima, i dokaz, da je Društvu povjerila izradu prijedloga novog, za hrvatske prilike odgovarajućeg, zakona o šumama1", koji doduše, vjerojatno iz političkih razloga, nije ozakonjen ali ostaje kao jedan od dokumenata za povijest šumarstva Hrvatske. Između dva rata navodimo zamjenu Zakona o šumama iz 1852. i zahvat agrarne reforme u šumske veleposjede. Novi Zakon o šumama donijet je 1929. godine, u vrijeme diktature. Na njemu se počelo raditi već 1922. godine, ali predloženi tekstovi nisu prihvaćeni u Narodnoj skupštini pod utjecajem onih, kojima bi zakonski propisi ograničavali pribavljanje nekontroliranih materijalnih koristi iz šuma. Među ostalim u pitanju su bile koze. Što više, samo godinu dana nakon 15) Zakoni propisi izdani do 1900. godine nalaze se u knjizi Borošie-Goglja: Zakoni i naredbe tičući se šumskog gospodarenja, izdane 1900. god. a do 1917. u knjizi A. Goglia: Uredovna zbirka šumarskih propisa, koja je izdana 1917. godine. 16) Potpuni tekst prijedloga Zakona objavljen je u Šumarskom listu 1882. godine, str. 254—279. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 96 <-- 96 --> PDF |
što je donijet Zakon o šumama ukinut je propis u §-u33. po kojem je bilo ne samo zabranjeno puštati koze u šumu na pašu nego je držanje koza ograničeno samo na najsiromašnije stanovništvo. To se dogodilo i s naknadnim pokušajem smanjenja broja koza, Uredbom iz 1936. godine, po kojoj je bilo onemogućeno držanje koza i prehrana pustopašicom veleposjednika odnosno onima, kojima to iz materijalnih razloga nije nužda. Po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme iz 1931. godine provedena je eksproprijacija šumskih veleposjeda, osim onih poduzeća — dioničarskih društava. Bivšem vlasniku ostavljen je maksimum od 525 ha. Za ekspropriirane šume osnovana je »privremena državna uprava«, a dio tih šuma bio je namijenjen za drvarenje nekih sela. Pred početk drugog svjetskog rata površina šuma u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji17 po pojedinim kategorijama vlasništva iznosila je: Površina šuma u ha Kategorija vlasništva u Hrvatskoj u Dalmaciji Svega i Slavoniji 1. državne 277 569 4 511 282 080 2. gradske 9 698 — 9 698 3. upravnih općina 13 986 — 13 986 4. seoske 1 968 195 233 197 201 5. zemljišnih zajednica 276 888 — 276 888 6. imovnih općina 460 924 — 460 924 7. crkvene 32 851 7 577 40 428 8. fondovske 392 437 829 9. ekspropriirane 55 609 — 55 609 10. dioničarskih društava 34 854 — 34 854 11. banaka i štedionica 1 161 — 1 161 12. šumskih zadruga 3 058 — 3 058 13. raznih ustanova 2 079 — 2 079 14. privatnih osoba 300 674 99 441 400 115 15. Ukupno 1 471 771 307 199 1 778 910 U novoj Jugoslaviji bitno se mijenjaju odnosi u šumarstvo, po vlasništvu postoji samo društvena imovina i imovina privatnika kao osoba. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine u privatnom vlasništvu ostao je mali seljački šumski posjed (između 15 i 45 ha) a Zakonom o proglašenju šuma imovnih općina i zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom 1947. likvidirana je i ta kategorija šumovlasnika. Ipak danas u SR Hrvatskoj udio šuma u privatnom vlasništvu iznosi 24% (cea 465 000 ha), ali su i one uključene u plansko gospodarenje. 17) Prema publikaciji Ministarstva šuma i ruda u Beogradu: Statistika šuma i šumske privrede za 1983. god. |