DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 67 <-- 67 --> PDF |
Tako manjkavi planovi sigurno nisu dobra podloga za cjelokupno definiranje politike dugoročnog vrednovanja prostora a u tom sklopu ni zadataka i programa šumarstva na kršu koji bi sadržavali vrste i opseg poslova, metode rada, izbor vrsta drveća, rokove, organizaciju za izvršenje poslova, ciljeve i dakako izvore sredstava. Evidentno je da predstoji dugotrajni posao na prevladavanju različitih pristupa i interesa pojedinih privrednih i društvenih faktora na područja krša naše Republiku u kojima šumarstva treba da zauzme mjesto koje mu objektivno i pripada. Rezimirajući na kraju rezultate šumarstva u proteklom dugom razdoblju naše Republike možemo utvrditi da je časno ispunilo svoj povijesni zadatak. Od onih pionirskih pokušaja saniranja i unapređivanja od unatrag nešto više od jednog stoljeća do danas ova grana je prolazila kroz mnogobrojne poteškoće i padove, ali je bilježila i vidne uspjehe, koji sigurno prevladavaju. Sadašnju povoljnu društvenu klimu šumarstvo na kršu će svakako znati iskoristiti, ali uz uvjet da vrlo brzo ispravi uočene nedostatke. Na taj način će šumarstvo na kršu postati ravnopravni i važni činilac ravnomjernog privrenog i općedruštvenog razvoja posebice kraškog područja naše Republike, ali i čitave naše zajednice. Ü ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOM RADU Prvi radovi o melioraciji krša objavljeni su polovinom prošlog stoljeća. Od tih radova najpotpuniji, napisan na znanstvenoj osnovi, je rasprava R. Lorenz-u Bericht über die Bedigungen der Aufforstung und Cultivierung des kroatisches Karstgebiet« (Izvještaj o uvjetima pošumljavanja i kultiviranju hrvatskog kraškog područja), objavljenog 1860. godine u Beču. Ovaj »Izvještaj « Lorenz, inače prirodoslovac i profesor na riječkoj gimnaziji, izradio je na osnovu trogodišnjih istraživanja (1857—59) po narudžbi Zemaljske vlade u Zagrebu a odnosio se prvenstveno na krš Modruško-riječke županije i uz opis geoloških, pedoloških, geoloških i klimatskih prilika dao je i upute za za melioracione radove. Područje krša u Vojnoj krajini obradio je šumar J. Wessely i 1876. objavio knjigu Das Karstgebiet Müitäterkroatiens und seine Rettung, dann die Karstfrage überhaupt, koja je u prijevodi pod naslovom »Kras Hrvatske krajine i kako da se spasi, zatim krasko pitanje uploške« objavljena u nastavcima u Šumarskom listu od 1877. do 1879. godine. Nakon detaljnog opisa uzroka pustošenja šuma i šumske vegetacije na kršu u kojem je sudjelovalo i negativno djelovanje čovjeka autor preporuča kompleksno rješavanje pitanja krša tj. ne samo nužnosti obnove šume nego i rješavanja ekonomsko-socijalnih problema. Uz opće konstatacije i preporuke Wessely je prikazao i tehniku rada od melioracija devastiranih površina do proizvodnje sadnica i pošumljavanja golog kamenjara. O šumarstvu na kršu i pošumljavanja u prvom razdoblju, t. j . do I svjetskog rata nalazi se niz članaka ne samo u Šumarskom listu nego i u bečkom Centralblatt-u für das gesamte Forstwesen i dr. a Hermann Guttenberg (1870) i Josip Pucich (1900. i 1910.) izdaju i posebne knjige. U drugom periodu, između dva rata, u Šumarskom listu malo je objavljivano o kišu i kraškoj problematici. Prof. A. Petračić. 1928.. prikazao je 344 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 68 <-- 68 --> PDF |
»literaturu o kršu«, a 1939. i 1940. I. Oraš razmatra Problem pošumljavanja krša u Dalmaciji«. Oko 1925. godine nekoliko je članaka J. Balena, koji je 1931. godine izdao knjigu (311 stranica) »Naš goli krš«. U knjizi Baien je obradio, a na osnovu i višegodišnjeg rada na kraškom području (u Senju) ekološke prilike, tehniku »zašumljavanja« te »pitanja koja su u vezi sa pošum- Ijavanjem« (kao dioba goleti, seoska gospodarstva, putevi i voda. turizam i dr.) a zacrtao je i »zadatke naučnog šumarskog rada na Kršu«. Naučnih ili znanstvenih radova u ovom razdoblju bilo je više i to s tematikom upoznavanja šumske vegetacije. Tako je isti J. Baien od 1935. do 1939. godine u Šumarskom listu, na ukupno 176 stranica objavio »priloge poznavanja naših mediteranskih šuma«. U Glasniku za šumske pokuse Šumarskog fakulteta u Zagrebu prof, dr A. Peračić objavio je radove »Zimzelene šume otoka Raba« (1938). »Šumsko-dendrološke bilješke iz područja Malinska-Glavotok na otoku Krku« (1941) te Šumarski i dendrografski odnosi otoka Brača« (1942) i »Pogledi na dendrosociološke odnošaje državnih šuma na otoku Mljetu« a prof. dr. M. Anić, u istom Glasniku, »Dendroflora otoka Brača« (1942). Kako je u to doba i na Kraškom području većina stanovništva živjela od poljoprivrede i stočarstva, to, što su neki autori već i prije naglašavali, i uspjeh obnove šuma na kršu ovisi o selu. Prilog rješavanja tog problema je knjižnica A. Premužića »Seljačko gospodarstvo na kršu« (Zagreb, 1940.). U radnom zamahu poslije Oslobođenja uz akcije neposrednih radova, mislilo se i na stručni kadar i na znanstvenoistraživački rad. Za specijalizirani kadar u Splitu osnovana je »Savezna srednja šumarska škola za krš« (1948 godine), a za znanstveni rad osnovan je, također sa sjedištem u Splitu. »Institut za pošumljavanje i melioraciju krša« kao ustanova saveznog značaja (1947 godine). Osnovni su zadaci Instituta za pošumljavanje i melioraciju krša bili znanstveno ispitivanje i proučavanje svih uvjeta koji su potrebni da se ogoljele i devastirane kraške površine, koje nisu za racionalnu poljoprivrednu upotrebu, pošume i pokriju šumskom vegetacijom te na osnovu rezultata tih ispitivanja daju operativi mišljenje i prijedloge za tehniku rada izvođenja pošumljavanja i melioracija na kršu. Za izvršenje zadatka Instituta osnovane su i terenske ustanove: Arboretum u Trstenom kod Dubrovnika. Stanice u Bijelom polju kod Mostara, na Rijeci i Pivki a u Ljubljani Zavod za planinske šume. Reorganizacijom državne uprave sredinom 1950. godine tj. ukidanjem Saveznog ministarstva poljoprivrede i šumarstva ukida se i Institut. Za Hrvatsku poslove Instituta preuzima Institut za eksperimentalno šumartvo koji je osnovala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti a u Splitu ostaje samo Stanica tog Instituta. Iz financijskih razloga 1957. godine Institut prestaje s radom, a Stanice u Rijeci i Splitu ulaze u sastav Instituta za šumarska i lovna istraživanja u Zagrebu da 1963. godine splitska Stanica konačno uđe u sastav »Instituta za jadranske kulture u Splitu« kao Odjel za melioraciju krša i pedologiju. Arboretum Trsteno ostao je u sklopu JAZU, koji je uz to i posebno zaštićen objekt prirode vrtne arhitekture. Institut za eksperimentalno šumarstvo pokrenuo je 1955. godine publikaciju Annales forestales, koji povremeno izlazi sve do danas ne ograničavajući se međutim samo na kraško nego obrađuje i šumarstvo uopće. Osim u Analima, suradnici Instituta objavili su svoje 345 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 69 <-- 69 --> PDF |
radove i u gumarskom listu (1951 —1956. i 1963), sarajevskom Narodnom šumaru (1962) te u Acta biocovica (Makarska, 1983). Istraživačka djelatnost za područje Krasa danas usredotočena je u Šumarskom institutu u Jastrebarskom i u Zavodu za istraživanja u šumarstvu Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tu svrhu koristi se nastavnopokusni objeka na Rabu, specijalni rezervat šumske vegetacije na otoku Lokrumu kraj Dubrovnika te pojedini lokaliteti šumskih gospodarstava. Od tema izdvajamo: osnivanje živog arhiva dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra ssp. dalmatica), tekstovi provencija ovog bora kao i alepskog (Pinus halepsis) i brucijskog (Pinus brutia) te praćenje posljedica šumskih požara na tlo i razvoj vegetacije nakon požara. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Kontinuirani rad na obnovi šuma na kraškom području i pošumljavanju krša datiraju, kako vidjesmo, iz druge polovine XIX stoljeća. Za opseg i uspjeh tih radova bitna je činjenica, da su bili prekidani s dva svjetska rata nakon kojih se je praktički uvijek počimalo od početka, Obnova šuma i pošumljavanje sve do II svjetskog rata bila je otešćana i tadašnjim ekonomskim stanjem sela, koje je svakog m2 uzeto za pošumljavanje osjećalo kao manjak za ekstenzivno svoje stočarenje. To više, što je smatralo, da se te površine trajno otuđuju njihovom korišćenju.* Ta činjenica kao i mišljenje da s radovima na pošumljavanju imaju određeni izvor prihoda imala je za posljedicu, slab uspjeh pošumljavanja, pa je sadnja i po više puta na istoj površini ponavljana. Tako, na pr., u vremenu od 1919. do 1940. godine u Dalmaciji na iskazanih 5 962 ha novih pošumljavanja bilo je ponavljanja na 4 616 ha! (12). Poslije II svjetskog rata stanje se temeljito mijenja. Ratne prilike smanjile su broj stoke a po završetku rata u prvo vrijeme seljak nije ni nastojao znatnije povećati svoja stada zbog ekonomske politike koja je isključivo bila orijentirana na industrijalizaciju zemlje. Provedena je i zabrana držanja koza a vidjevši regeneraciju šumske vegetacije na mnogim ´m;jesti´ma i sam je narod vodio računa da obnovljeno ne strada od stoke. Opterećenje šumskih površina stokom opalo je i stoga, jer je i seosko stanovništvo našlo izvore prihoda u industriji a u primorsko-otočnom dijelu i u curizjmu. Posljedica je, da se šuma obnovila i obnavlja se i na površinama koje nisu »službeno« stavljene pod zabranu ili nisu obavljeni drugi melioration! radovi. Kolike su to površine to statistički do sada nije obuhvaćeno. Instrukcija za šumarsko osoblje karlovačkog Generalata koju je 1765. godine izradio »Waldmeister« Franzoni zacijelo je najstariji dokument o pošumljavanju golog krša. U Instrukciji je za velebitsko Podgorje propisano, da se pustoši imaju zasijati žirom (i zasaditi smrekom). Ukoliko je ta Instrukcija u ovom dijelu i provedena nemamo podataka. * »U Lici narod se je rukama i nogama borio protiv osnivanja plantaža, jer je poučen zločestim iskustvom držao, da te površine oduzetih mu pašnjaka neće nikada više biti njegove, Kosović je jednu takovu odraslu branjevinu! pred seoskim starješinama otvorio za pašu; oni nisu svojim očima vjerovali a onda su radosno uzviknuli, neka uzme koliko god još hoće zemljišta za plantažu, kada im se isto neće oduzeti´" (Šumarski list, 1940., br. fi., str. 3(11). |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 70 <-- 70 --> PDF |
Sa sjemenom listača pokušalo se 1843. godine pošumljavati krš u okolici Trsta, ali bez uspjeha. Međutim 1850. godine, liječnik i botaničar, Biasolleti na istom području za sadnju upotrijebio je dvogodišnje biljke crnog bora. Uspjjeh te sadnje potakao je šumara Kollera te podiže nasad crnog bora najprije u Bazovici poviše Trsta a zatim na području Buja. I od tada pošumljavanje krša vrši se gotovo isključivo sa sadnicama i četinjačama a tako je i danas. U novije vrijeme koristi se i sjetva alepskog bora i to kao kasnoljetna (kolovoz/rujan) a ona bi bila potpuno uspješna i za obnovu garišta na području uspijevanje te vrste. U poslijeratnom periodu postiže se uspjeh pošumljavanja u tolikoj mjeri, da su ponavljanja (popunjavanja) izuzetak. To se postiglo boljom obradom tla tj. kopanjem jama minimalnih dimenzija 40 x 40 x 40 cm (što je preporučivao i Oraš — lit. 7) a osobito sadnjom u »gnijezda« te malčiranjem prekopanog dijela površine. Uzgojem biljaka u tuljcima (kontejnerima) sadnja na terenu može se obavljati i cijelog ljeta. To se koristi u radu Omladinskih radnih akcija (ORA). Budućnost? Uz primjenu odredaba Zakona o šumama odnosno financiranja radova iz sredstava Samoupravne interesne zajednice šumarstva (SlZ-a šumarstva) te buđenje svijesti o općekorisnim funkcijama šume (pokreta ekologista) može se očekivati brže nestajanje golih kamenjara u koliko to omogućuju stanišni uvjeti. LITERATURA I IZVORI 1. Androić , M. (1977): Kras u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, gumarski list, br. 3—4. 2. Horvat , A.: Šumske melioracije, skripta, Zagreb. .´!. I v a n č e v i ć, V. (1979): Stota obljetnica osnivanja i rada Nađzorništva za pošumljenje primorskog krasa, Šumarski list, br. 1—3. 4. I v a n č e v i ć, V. (1983): Primjena Društvenog dogovora o osiguranju sredstava za biološku reprodukciju i zaštitu šuma od požara na području SRH, Šumarski list br. 11—12. 5. Jedlowski, D. i Piškorić, O. (1979): Tri poslijeratne specijalizirane institucije za pošumljavanje krša. Šumarski list, br. 1—3. (i. Kauders , A. (1921): Prilog za povijest pošumljen ja Krasa u Hrvatskoj. Ogulin. 7. Oraš , I. (1940): Problem pošumljavanja krša u Dalmaciji. Šumarski list, br. 10. 8. Piškorić , O. (1980): Prirodna obnova sastojina na garištu iz 1979. godine kod Jelse na otoku Hvaru. Šumarski list, br. 11—12. 9. Tomaš ević, A. (1979): Na pragu drugog stoljeća rada na pošumljavanju i melioraciji krša. Šumarski list. br. 1—3. 10. Vr dol jak, 2. (1977): Bolji dani za šumarstvo na kršu. Šumarski list, br. 8—9. 11. Grupa autora (1957): Krš Hrvatske. Publikacija za Savjetovanje o kršu Jugoslavije održanog od 30. VI do 3. VII 1958. u Splitu. 12. Grupa autora (1958): Šumarstvo Dalmacije. Zbornik Društva inženjera i tehničara Split. Str. 649—684. 13. * * * Klimatski podaci za SR Hrvatsku, razdoblje 1948—1960. Zagreb, 1971. 14. * * * Šumarska enciklopedija, sv. II. I izdanje 1963, str. 305—320. 15. * * * Zakon o šumama iz: 1963. god. (Nar. novine br. /63), iz 1977. god. (Nar. novine br. 20/77) i iz 1983. god. (Nar. novine br. 54/83). |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 71 <-- 71 --> PDF |
UDK 631.9 (497.13) »31« Sum. list CX (1986) 349 LOVSTVO SR HRVATSKE Alojzije FRKOVIC* POVIJESNI RAZVITAK Na prostoru današnje SR Hrvatske otkriveni su na više mjesta tragovi paleolitičkog čovjeka, koji si je osnovna sredstva za život pribavljao lovom. To vrijedi i za kasnije narode, ilirska plemena Liburna i Japoda, Rimljane i Langobarde, koji su živjeli i izumrli na našem tlu, a kojima je divljač vjekovima davala meso i kože. U obrani svojih njiva i stoke naši preci su bili neprestance u ratu s divljim životinjama. Toljaga, luk, pračka, sjekira i lovački nož bili su im oružje a čopor na pol divljih s vucima križanih pasa vrsni pomoćnici u lovu. Prostrana, rijetko naseljena područja u prošlosti pružala su divljači neograničeni životni prostor. Uz, do danas očuvane, jelene, srne i divokoze od divljih dvopapkara preživača živjeli su tu zubri, turi i losevi. U Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nekad se slobodno lovilo, kao što se slobodno pašarilo, žirilo i drvarilo. Promjene u vlasničkim odnosima imale su odraz i na pravo lova, odnosno status divljači. U vrijeme feudalizma lov je postao privilegij veleposjednika. Pravo lova i pravo na divljač dijelilo je sudbinu prava na zemljište. Po ovom dominalnom sistemu podanici ne samo da nisu smjeli više loviti nego im je bilo zabranjeno tjerati divljač sa svojih njiva kao i ograđivati svoja imanja. Tako je bilo do 16. stoljeća. Daljnjim razvojem društva, a usporedo s reguliranjem drugih djelatnosti, pravo lova prestalo je biti privilegij zemljoposjednika; ono je postalo pravo vlastodršca, kralja i plemića. Ovakav regalni sistem potvrđen je dekretom kralja Vladislava 1504. godine, po kojemu je lov na jelena i ostalu plemenitu, divljač dozvoljen samo plemićima. Za razliku od ostalih krajeva Hrvatske u Dalmaciji se moglo slobodno loviti i u svako doba sve do 1832. godine, kad je sloboda lova bila ograničena vremenom i načinom lovljenja. S revolucionarnim previranjima sredinom 19. stoljeća pali su posljednji feudalni privilegiji. Seljaci i kmetovi u Hrvatskoj i Slavoniji lišeni svih prava, a pod teretom šteta od divljači i davanja »danka« vlastelama kod izvršavanja lova, krvavo su se bunili u obrani »starih pravica«, osobito prava na lov. Na svjetlo dana izvađene su do tada pomno skrivane puške. Seljak i kmet nije više mario za lov na grabežljivce. Strijeljala se divljač koja je davala meso i trofeju. Ovom naglom i nekontroliranom slobodom lova mnoga »divljač u uščuvanih lovištih bila je po seljacih utamanjena, a od tada su i jeleni u mnogih * Alojzije Frković, dipl. inž. šum., Goransko-primorsko šumsko gospodarstvo Delnice. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 72 <-- 72 --> PDF |
predjelih Hrvatske posvema ponestali . . .«. Lovnim patentom iz 1849. i službeno je ukinuta lovna tlaka i svakom vlasništvu zemljišta veličine najmanja 200 »ralov« — dozvoljeno da na njemu slobodno lovi. Da bi se zaštitila loviša i ono malo divljači u njima, napredni lovci učiniše prve napore u stvaranju novih organizacijskih oblika, pomoću kojih bi mogli ne samo uspješno zaštititi nego i uzgajati divljač. U Zagrebu je tako godine 1381. osnovano Prvo hrvatsko društvo za gojenje lova i ribarstva sa prioritetim zadatkom »da podupire vlasnike lovišta oko podizanja lova i uzgajanja divljači te da se bori protiv zvjerokradica.« Ovim potonjima zadan je najteži udarac regrutiranjem bivših poštenih krivolovaca u redove čuvara lovišta. Novoosnovano društvo godine 1892. pokreće svoj list »Viestnik«, preteču današnjeg Lovačkog vjesnika Lovačkog saveza Hrvatske (LSH), godine 1899. pripređuje prvu lovačku izložbu u Zagrebu, a godine 1906. prvu izložbu lovačkih pasa. On je inicijator osnivanja Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavonije (1925), današnjeg LSH, a pokreće i osnivanje Lovačkog saveza Jugoslavije. Slomom Austrougarske monarhije i osnivanjem stare Jugoslavije godine L918. u novoosnovanoj državi postojalo je sedam raznih zakona o lovu; dalmatinski odnosno hrvatsko-slavonski zakoni ostali su na principu dominantnog sistema, koji je, na inicijativu Glavne uprave Saveza lovačkih udruženja Jugoslavije, potvrđen i novim jedinstvenim zakonom o lovu iz 1931. Prema zakonu o organizaciji šumarske struke vrhovni nadzor nad lovom bio je usredotočen u Ministarstvu šuma i rudnika, sa zadatkom točnog i pravilnog izvršavanja zakona o lovu, uzgajanja i zaštite divljači te unapređenja lova i lovstva. Nakon Oslobođenja temeljito su se izmijenili društveni i privredni odnosi, što se odrazilo i na lovstvu. Prijeratni dominantni sistem lova koji je omogućavao samo imućnim ljudima da se bave lovstvom je ukinut, a novim je društvenim uređenjem omogućeno najširim društvenim slojevima da se uključe u lovački sport. Pravo lova pripalo je sada radnom čovjeku, svakom građaninu »koji se nije ogriješio o narodnu čast i NOB«. Na osnovu Općeg zakona o lovu iz 1947. godine divljač je postala društvena imovina koja je data na gospodarenje društvenim (sportskim) i državnim organizacijama (šumsko gospodarstvo) kako bi se na najbolji način koristila u svrhu osiguranja najvećeg doprinosa zajednici. LOVIŠTA I LOVAČKE ORGANIZACIJE Ukupna lovna površina SR Hrvatske iznosi oko 5,65 miliona hektara od čega na lovno produktivne površine otpada 5.2 miliona hektara ili 92%. Pod šjUmom se nalazi 2,07 miliona hektara ili 37´% lovišta. Osnovna jedinica kojom se gospodari i na kojoj se uzgaja divljač je lovište. U Hrvatskoj je osnovano 620 lovišta, kao lovnogospodarskih cjelina na kojima postoje ekološki i drugi uvjeti za gospodarenje divljači. Lovište osniva i dodjeljuje na gospodarenje zainteresiranim privrednim i društvenim organizacijama općinska skupština. Površina lovišta kreće se od 1500 ha u nizinskim područjima do 35 i više tisuća hektara u brdsko-planinskim područjima. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 73 <-- 73 --> PDF |
Lovištem se gospodari na osnovi lovnogospodarske osnove, koja se donosi za razdoblje do deset godina. Svake godine organizacija koja gospodari lovištem dužna je na osnovi lovnogospodarske osnove i stvarnog brojnog stanja divljači donijeti godišnji plan gospodarenja lovištem. SI. 1. Planina Biokovo u Dalmaciji s najvišim vrhom, u pozadini, Sv. Jure 1762 m nad morem uspješno je naseljena divokozom i postaje komercijalno lovište prve vrste. Fig. 1. Mount Biokovo in Dalmatia with summit St. Jure 1762 m above see level in background. It is populadet with chaimois and thus a first-class hunting grand. Foto- Frković |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 74 <-- 74 --> PDF |
U prvom poslijeratnom razdoblju bilo je osnovano 30 područnih takozvanih državno-uzgojnih lovišta koja su zauzimala površinu od oko 880 tisuća hektara ili 22´% cjelokupnog područja Republike, a kojima su pretežno gospodarile šumarske organizacije. Danas organizacije udruženog rada gospodare sa oko 12% lovnih površina, a lovačka društva sa 88%. Međutim i pored toga u lovištima organizacija udruženog rada ima 30% vrijednosti ukupnog fonda divljači, iz čega proizlazi da su u tim lovištima fondovi divljači osjetno bolje popunjeni i da su te organizacije nosioci intenzivnog privređivanja u lovstvu. Prema podacima za 1983. godinu od ukupno 12000 jelena običnih u Republici u lovištima radnih organizacija ukupni fond je iznosio 7273 grla ili 60% a u lovištima lovačkih društava 4727 ili 40%. Od ukupnog fonda jelena lopatara (1400 grla) u lovištima lovačkih društava nalazi se samo 213 (15%), medvjeda mrkog (400 grla) 167 (41°/o) itd. Sve je to pridonijelo da se radi bržeg i intenzivnijeg razvoja lovstva kao privredne grane smjera u narednom razdoblju prići povećanju lovnih površina organizacija udruženog rada. Od specijaliziranih lovnogospodarskih organizacija u nas treba istaći Lovno- šumsko gospodarstva »Jelen« Bilje koje se, gospodareći sa oko 40 tisuća hektara nizinskih lovišta sa izuzetnim fondom kvalitete jelenske divljači, visokostručnim kadrovima, lovno-znanstvenom djelatnošću i vlastitim pogonima za uzgoj divljači smatra jednim od najrazvijenijih u zemlji i Evropi. Uz izuzetak Goransko-primorskog šumskog gospodarstva Delnice, koje gospodari sa 11 lovišta ukupne površine 150 tisuća hektara, većina ostalih novo ustanovljenih gospodarstava u Republici ili je izgubila lovišta ili gospodare sa manjim lovnim površinama, a lovstvo (čiji su gubici u pravilu pokrivaju prelijevanjem dohotka iz iskorišćivanja šuma) je sporedna djelatnosti. Lovačka društva su društvene organizacije koje, kako je to naprijed istaknuto, gospodare s daleko najvećim brojem lovišta. Od prijeratnih članova, nakon Oslobođenja, u Hrvatskoj je bilo registrirano oko 6000 lovaca, da bi već 1947. taj broj porastao na 16000, a deset godina kasnije na 25000 lovaca. Danas Lovački savez Hrvatske udružuje sve saveze lovačkih društava općina s 525 registriranih lovačkih društava i 71600 lovaca. U odnosu na ukupnu lovnu površinu gospodarenih lovišta proizlazi da u prosjeku po jednom lovcu dolazi 64 ha lovnih površina što bi bilo zadovljavajuće kad bi članovi društava bili jednakomjerni raspoređeni na tim površinama. Najveći pritisak lovaca za učlanjenjem u lovačka društva prisutan je oko većih urbanih cjelina, u gusto naseljenim regijama, ali i na lovačke organizacije koje dobro gospodare i koje imadu bogata lovišta s divljači. Po broju lovaca najbrojnija je dalmatinska regija, gdje je godine 1983. djelovao 16261 lovac. Slijedi s^vonsko-baranjska regija (12277 lovaca), zagrebačka (10509), Riječka (10143) itd. Da bi se slobodila većeg priliva novih članova pojedina se društva ograđuju i zatvaraju visokim upisninama, limitiranjem broja lovaca (numerus clausus), neprimanjem u svoje redove lovaca nastanjenih izvan područja koje pokriva lovište i dr. Lovcem može postati svaki punoljetni građanin SFRJ koji je, nakon stažiranja od dvije godine, položio lovački ispit. Lovci u lovačkim društvima neposredno učestvuju u izvršavanju svih propisanih zadatka iz lovnogospodarske osnove i godišnjeg plana gospodarenja 352 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 75 <-- 75 --> PDF |
lovištem, a izvršavaju i ostale obaveze i zadatke koji proizlaze iz statuta lovačkog društva kao društvene organizacije. Uloženi rad i sredstva u lovište i ostali društveni rad predstavljaju osnovu za učešće lovaca u lovu i raspodjeli divljači i njenih dijelova uz osnovno načelo da se iz lovišta ne smije iznijeti više nego što je u lovište uneseno. Za uspješan uzgoj divljači neophodno je stvoriti pogodne uvjete u lovištu, a prije svega osigurati dovoljne količine hrane, zaklon i mir. Za poboljšanje prirodne ishrane lovci i organizacije udruženog rada godišnje obrađuju i održavaju oko 12500 ha krmnih njiva, 31000 ha jednogodišnjih i 27000 ha višegodišnjih remiza. U 16300 hranilišta i preko 14000 solista godišnje se stavi 2300 tona zrnate hrane, 598 t kabaste, 1792 t gomoljaste i 730 t industrijske hrane te oko 13 t kamene soli. Lovišta organizacija udruženog rada i lovačkih društava raspolažu sa 289 lovačkih kuća i sa 193 lovačkih koliba i skloništa te sa 192 zimovnika i 325 prihvatilišta za sitnu divljač. U postojećim osam uzgajališta godišnje se proizvede i ispuni u lovišta oko 300 tisuća fazanskih pilića, 20 tisuća divljih pataka, 5 tisuća trčki i manji broj kamenjarki. Značajna sredstva lovci odvajaju za unapređenje lovne kinologije. Prema podacima Lovačkog saveza Hrvatske lovci i organizacije udruženog rada posjeduju oko 15000 lovačkih pasa među kojima ima najviše ptičara (6,6 tisuća), goniča (5,2 tis.) i jamara (2,5 tis.). Svega 3% čistokrvnih pasa ima ispitane radne sposobnosti odnosno urođene osobine. Posebno zabrinjava niski broj krvosljednika (nešto preko 70 grla), zbog čega pojedina lovišta bilježe gubitke i do 30" o vrijednosti cjelokupnog godišnjeg odstrela. U predstojećem srednjeročnom razdoblju zacrtano je da bi se broj pasa obučenih na krvni trag povisio na tisuću grla uz napomenu da bi organizacije koje gospodare lovištima sa krupnom divljači trebale imati najmanje jednog krvoslednika po reviru. U 1985. godini u Hrvatskoj su ukupno održane 262 kinološke priredbe od kojih i 8. svjetski šampionat u lovu u Istri. Lovci članovi lovačkih društava posjeduju oko 140 tisuća raznih tipova lovačkih pušaka pa otud imadu značajne zadatke na jačanju i provođenju koncepcije narodne obrane i društvene samozaštite. Uvođenjem profesionalnih čuvara lovišta i jačanjem službe lovne inspekcije sve se uspješnije suzbija krivolov. Ulažu se napori za što rigorozniju primjenu zakonskih sankcija za prekršioce a sve sa ciljem zaštite lovne divljači. Broj zaposlenih u lovstvu danas iznosi nešto preko tisuću radnika. DIVLJAČ I LOVNI TURIZAM Prirodni uslovi u SR Hrvatskoj pružaju i osiguravaju povoljne uvjete za uzgoj i postojanje velikog broja raznih vrsta divljači te se ocjenjuje da je naša Republika po mogućnosti za uzgoj među prvima u zemlji pa i na evropskom kontinentu. Od ukupno 43 vrste sisavaca i ptica koje se Zakonom o lovstvu iz 1-876. godine tretiraju kao lovna divljač prikazat ćemo sadanje stanje fonda,´- areal 353 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 76 <-- 76 --> PDF |
rasprostranjenosti i rezultate gospodarenja samo za one krupne i sitne vrste divljači koje su za lovno gospodarstvo i lovni turizam od posebnog značenja. Srna. Najrasprostranjenija je, najbrojnija i najlovljenija krupna divljač. Uz izuzetak nekih otoka gotovo da nema lovišta u kojem se ne vodi kao stalna divljač. Činjenica je međutim da se nakon sloma fonda za jake i nježne zime 1961/62, naglašenog krivolovstva i postojanja krupnih predatora (u brđskoplaninskom području) ne može uspješno kvantitativno oporaviti, usprkos činjenice da vidno proširuju areal obitavanja. Određeni stupanj stagnacije prisutan je i u kvaliteti trofeja. Od godine 1959, kad su u Tounjskom Krpelu (Ogulin) stečeni kapitalni rogovi srnjaka (183, 15 točaka), našeg kratkotranjog prvaka svijeta i (do 1981.) prvaka Jugoslavije, nije do danas ustrijeljen ni jedan trofejno jači srnjak. Visina fonda srna u Hrvatskoj u 1985. godini iznosila je 58000 grla ili približno 68% gospodarskog kapaciteta lovišta. Najzastupljenija je u bjelovarskoj i slavonsko-baranjskoj regiji (po 23´% ukupnog fonda) a najmanje je ima u ličkoj i banijskoj regiji. Najgore stanje srna je u Dalmaciji gdje obitava niti 0,5% ukupnog fonda srna Hrvaste. Godišni ulov srna se kreće od 9 do 11 tisuća grla. Jelen obični. Izvorna je vrsta i najimpozantniji dvopapkar preživač naših šuma. Ritski soj ovog jelena stani nizinske poplavne šume uz naše velike rijeke, a krški ili gorski soj Gorski kotar i neke dijelove Like i Hrvatskog primorja. Općenito rašireno mišljenje da je u prošlosti bilo mnogo više divljači nego danas upravo opovrgava ova vrsta. Dok mu se pedesetih godina brojno stanje cijenilo na oko 250 grla, danas tri i pol desetljeća kasnije ono se ocjenjuje na 12500 grla ili 65% gospodarskog kapaciteta. Daleko najzastuppljeniji je u slavonsko-baranjskoj regiji, gdje mu se brojnost ocjenjuje na 7200 grla ili 65´% ukupnog fonda jelena. Prostrano područje Banije, Kordunna i većeg dijela Like, premda prikladno za uzgoj ove krupne trofejne divljači, gotovo je prazno. Usporedo s povećanjem broja povećavao se i odstrel jelena. Prvi pojedinačni odstreli uslijedili su godine 1948. nakon prestanka važenja odluke o zabrani odstrela srneće i jelenske divljači koja je još krajem 1944. godine inicirana Naredbom Nacionalnog komiteta narodnog oslobođenja Jugoslavije. Brojnost populacije jelena u pojedinim regijama omogućava danas značajne ali još uvijek ni izdaleka optimalne lovno-turističke zahvate. Prema statističkim podacima u 1983. godini ukupno je u Hrvatskoj ustrijeljeno 3110 jelena, koliko ih je stečeno i u SR Sloveniji na dvostruko manjoj površini. Jelen lopatar. Od ukupno 1400 grla koliko ih ima u Hrvatskoj (podatak za 1983), osim u slobodnim lovištima (Kunjevci kraj Vinkovaca, Pajzoš kraj Iloka, Brioni i dr.) glavnina ih se uzgaja u određenim uzgajalištima, čiji broj iz godine u godinu raste. Snažna kolonija od oko 220 grla obitava na južnom dijelu otoka Cresa (lovište Punta Križa), a u osnivanju je kolonija lopatara — uz muflone i divlje svinje — i na sjevernom dijelu otoka (lovište Tramontana). Muflon. Za zada ova vrsta obitava u više ograđenih i slobodnih lovišta, a brojnost joj se ocjenjuje na 700—800 grla ili 20% mogućeg gospodarskog kapaciteta. U odnosu na regionalnu zastupljenost najbrojniji je u osječkoj |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 77 <-- 77 --> PDF |
(Ilok), karlovačkoj (Petrova gora) i dalmatinskoj regiji (Orebić), gdje se posljednjih godina stiču trofejno izuzetno jaka grla. Jaka kolonija muflona stani Brionsko otočje, koje je od važnosti kao rasplodni centar iz kojeg se do sada nabavljala divljač za osnivanje novih kolonija i za obnovu krvi. Divokoza. Od kad je godine 1908. ustrijeljen posljednji primjerak autohtone divokoze na Sjevernom Velebitu izvorna divokoza u Hrvatskoj živi samo SI. 2. Srna je naša najraširenija, najbrojnija i najlovljenija divljač. Na slici trofejno kvalitetni srnjak. Fig. 2. For venoson hunting deer is the most popular catch. This picture shows the buck´s trophy. Foto: Frkovič |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 78 <-- 78 --> PDF |
u Gorskom kotaru u širem masivu Risnjaka i hrvatskog Snježnika. Brojno stanje cijeni joj se ovdje na oko 95 grla (gospodarski kapacitet 350 grla), a godišnje se stiče 5—8 grla. Uvjerljiv dokaz da i lovačka društva, koja gospodare odgovarajućim divokozjim staništima, mogu postići izuzetne uspje he u naseljavanju divljači pruža naseljavanje divokoze na Biokovo Lovačkog društva »Divokoza« Makarske. Na tom masivu danas obitava najjača kolo nija divokoza u zemlji a broji preko tisuću grla. Republički zavod za zaštitu prirode i Šumsko gospodarstvo Senj (danas u sastavu Goransko-primorskog šumskog gospodarstva Delnice) prišli su godine 1973. akciji reintrodukcije divokoza na Sjeverni Velebit. Ispustivši u dva navrata 15 divokoza iz Prenja i Kamniške Bistrice njihov se danas cijeni na oko 50 grla. Da bi se kolonija novonaseljenih divokoza stabilizirala potrebna su još dodatna napućivanja, ali je problem nabavke žive divljači. Treba međutim istaći da je od vremena uspješne reintrodukcije risa u Sloveniji i Hrvatsku primjetno nazadovanje fonda divokoza. Divlja svinja. Uz jelena običnog i medvjeda mrkog divlja svinja je treći član »crne trojke« za koju je zakonodavac, zbog velikih šteta koje čine poljoprivredi i šumarstvu, morao odrediti posebna područja u kojima se smiju držati i uzgajati. Ali i pored toga ova je divljač ne samo zadržala dosadašnja područja rasprostranjenosti nego je i uspješno zaposjela nove prostore (Dalmacije, Istra). Usporedo s time povećao se i fond crne divljači, Godine 1983. brojnost divljih svinja iznosila je 8000 grla, godine 1983. — 10000. a 1985. — 11000 ili 73% gospodarskog kapaciteta. Godine 1983. ukupno je ustrijeljeno 3451 komada divljih svinja. Gospodarenje s ovom divljači se u 60% lovišta provodi ekstenzivnim načinom a u 40% intezivnim u okviru ograđenih uzgajališta divljači (Belje, Karađorđevo, Spačva, Kutjelo, Garešnica, Radinje, Hrvatska Dubica, Petrova gora, Đurđenica i dr.), s tendencijom daljnje izgradnje novih obora. Medvjed mrki. U prošlosti je ova krupna zvijer do te mjere zatirana da je zamalo i Hrvatska ostala bez medvjeda. Osobito je bio poguban lov na medvjeda u brlogu i trovanjem. Zbog šteta koje je pričinjao narodnom gospodarstvu ulov medvjeda se stimulirao novčanim nagradama. Gospodarenje medvjedom danas je gotovo isključivo u nadležnosti šumarskih organizacija. Lovi se dočekom na visokoj čeki uz postavljenu meku i redovno se prihranjuje. Brojno stanje cijeni se na oko 400 grla, a godišnji ulov varira od 20 do 45 grla. Gorski kotari i Lika rijetka su područja naše zemlje u kojima je medvjed postao onoliko brojan koliko omogućuju prirodni uvjeti. Od nedavna populacija medveda istražuje se primjenom biotelemetrije. To je bio povod da je u Nacionalnom parku Plitvička jezera ožujka 1986. održana 7. međunarodna konferencija o istraživanju i gospodarenju medvjedima. Od krupnih predatora, uz medvjeda i vuka, od godine 1974. Hrvatska je obogaćena za još jednu životinjsku vrstu. Riječ je o risu, koji je godine 1973. ispušten u SR Sloveniji, odakle je spomenutom migracijom proširio areal rasprostrajenosti u Gorski kotar, Hrvatsko primorje i Liku. Brojno stanje mu se cijeni na oko 85 grla. Na osnovu posebnih dozvola Republičkog zayoda za zaštitu prirode SR Hrvatske tu je do sada ustrijeljeno ili na druge načine stečeno preko 50 riseva. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 79 <-- 79 --> PDF |
vswSS SI. 3. U lovištima Gorskog Kotara medvjeda je toliko koliko omogućuju prirodni uslovi. U poslijeratnom razdoblju ulovljeno je preko 60 primjeraka s krznom visoke zlatne medalje (više od 30Ü CIC točaka). Fig. 3. The hunting areas of Gorski Kotar are populaded by bear as far natural conditions allow. During the post-war period 60 bears with high quality fur were shot (more than 300 CIC points). Foto: Frković |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 80 <-- 80 --> PDF |
Od krupne pernate divljači najugroženiji je tetrijeb gluhan, čije se brojno stanje cijeni na oko 185 kljunova, pa je posljednjih godina — uz Južni Vielebit — praktički pod posvemašnjom zaštitom i na ostalom području Hrvatske. Zbog svakogodišnjeg umjetno napućivanja lovišta od sitne divljači najzastupljeniji je fazan. Relativno je brojna poljska jarebica i zec, čiji su fondovi u pojedinim regijama u fazi lagane progradacije. Godine 1983. u Hrvatskoj je ustrijeljeno 47,6 tisuća zečeva, 169.3 tisuće fazana i 14.8 tisuća poljskih jarebica. Kapacitet lovišta, brojno stanje i odstrel glavnih vrsta krupne i sitne divljači u SR Hrvatskoj u 1983. godini Tablica 1. Vrsta B divljači Lovnogospodarski kapacitet lovišta (grla) Stvarno brojno stanje (grla) v O *-f< «-.´S o´ŠB o OS P 0 1 2 3 4 5 6 7 1 jelen obični 19.000 12.000 63 3.110 26 2 jelen lopatar 5.000 1.400 28 286 20 3 srna 85.000 55.500 65 9.146 16 4 divlja svinja 15.000 10.000 67 3.459 35 5 medvjed mrki 600 400 67 20 5 (i divokoza 5.000 1.500 30 169 11 7 muflon 4.000 700 17 32 5 8 zec obični 500.000 220.000 44 47.682 22 9 fazan 600.000 300.000 50 169.354 56 10 poljska jarebica 150.000 80.000 53 14.804 19 Izvori podataka: Srednjoročni plan razvoja lovstva SR Hrvatske 1981—1985. i Lovna statistika i evidencija LSH. Korišćenje nabrojenih i drugih vrsta lovne divljači i njenih dijelov-i ovisno je o dostignutom stupnju fonda divljači u lovištu. Zbog smanjene brojnosti divljači u pojedinim područjima nisu do sada postignuti zadovoljavajući rezultati. Dok je vrijednost fonda divljači u lovištima Republike procijenjena na 5,5 milijardi dinara, vrijednost odstrela ocijenjena je na 1,5 miljardi dinara (podaci za 1985. god.). Smatra se da se oko 60% vrijednosti plana odstrela realizira na tržištu po važećim cijenama, dok preostali najveći dio podijele lovci prema samoupravnim općim aktima kao naknadu za svoj uloženi rad u lovištu. Prema podacima Republičkog komiteta za poljoprivredu i šumarstvo SRH procjenjuje se da se godišnje u Republici odstrijeli i iskoristi divljači u količini od oko 1,6 miliona kilograma divljačine. I na planu inozemnog lovnog turizma nisu postignuti zadovoljavajući rezultati. Računa se da je u 1985. godini izvoz realiziran sa svega 4,1 milion USA dolara što je s obzirom na postojeće prirodne resurse, te mogućnosti solidnog plasmana divljači i njenih dijelova vrlo malo. Nezadovoljavajući re 358 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 81 <-- 81 --> PDF |
zultati u plasmanu lovno-turističke ponude na ino-tržište dijelom su rezultat kako današnjeg deviznog sistema kojim lovstvu kao privrednoj grani nije priznat status izvozne privrede, tako i neodgovorajuće organiziranosti i usitnjenosti ovlaštenih organizacija koja obavljaju poslove iz nadležnosti lovnog turizma. KULTURNA I PROPAGANDNA DJELATNOST Kulturna djelatnost u lovstvu Hrvatske počinje prije 13 decenija točnije godine 1857. kada Josip Ettinger izdaje svoju prvu knjigu na hrvatskom jeziku iz oblasti lovstva pod imenom »Sriemsko-slavonsko-hrvatske divlje životinje, zvieri i ptice«. Usporedo s osnutkom »Lovačkog vjesnika« godine 1893. donesen je prvi lovni zakon, čime je udaren temelj racionalnom uzgoju i lovu divljači u Hrvatskoj. Pozivajući se na taj zakon, tadanja hrvatska vlada pozvala je Prvo hrvatsko društvo za gojenje lova i ribarstva da organizira objavljivanje jednog priručnika za lovstvo, za poduku sve to brojnijem članstvu. Ovaj zadatak s uspjehom je izvršio prvi i dugogodišnji urednik »Lovačkog vjesnika« i profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu Fran 2. Kesterčanek objavivši 1896. svoje »Lovstvo — priručnik za lovce«. Godinu dana kasnije J. Ettinger izdaje svog »Hrvatskog lovdžiju« a 1898. »Šumarskog lovački leksikon«. Od tih dana pa do danas njeguje se i odvija kulturna djelatnost u lovstvu1 Hrvatske putem redovnog izlaženja Vjesnika te izdavanjem brošura i knjiga iz biologije, uzgoja i zaštite divljači, lovnog zakonodavstva, lovnog streljaštva, balistike i kinologije. Izuzetno plodno razdoblje u izdavačkoj djelatnosti nastupa osnivanjem Lovačke knjige, nakladnog odjela Lovačkog saveza Hrvatske godine 1953, kad se tiska II izdanje »Lovstva« I. Ceovića. Od tada pa do 1981. u okviru Male lovačke biblioteke izišlo je preko 50 naslova, a u okviru Biblioteke monografija slijedeće knjige: I. Ceović »Fazan«, Grupa autora »(Veliki) lovački priručnik«, Z. Turkalj »Divljač visokog lova na Krasu «, P. Dragišić »Jelen« i D. Srdić »Poljske jarebice«. Postavši nakladnik publikacija drugih institucija Lovačka knjiga LSH godine 1954. za potrebe Instituta za šumarska i lovna istraživanja štampa »Godišnjak instituta za znanstvena istraživanja u lovstvu« i Z. Car »Bonitiranje lovišta za jelena, srnu, divokozu i tetrijeba gluhana« 1961. godine. I^iače, osnivanjem ovog instituta praktički počinje organizirano izučavanje znanstvenih i stručnih problema lovstva Hrvatske. U želji da bi omogućio i izdavanje znanstvenih radova iz oblasti lovstva pri LSH osniva se »Arhiv za lovstvo « 1965. godine. Od samog početka svog djelovanja Lovački savez Hrvatske je uporno nastojao da podigne stručno znanje prosječnog lovca, jer je to bio jedan od glavnih uvjeta za daljnji razvoj i napredak lovstva. Osnovni vid stručnog školovanja lovaca predstavljaju seminari na kojima se stažisti pripremaju za polaganje lovačkog ispita. U protekla četiri desetljeća lovački ispiti su od sasvim skromnih početaka prerasli u ozbiljnu provjeru stručnog znanja i solidno poznavanje suvremene nauke o lovstvu. Zakonom o lovstvu iz 1973. godine povjereno je LSH da organizira i održava lovačke ispite, da propisfuje način polaganja ispita kao i gradivo. Naš republički lovački savez u cijelosti je udovoljio tim obavezama, a izdavanjem popularnog »Uvoda u lovstvo« kao |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 82 <-- 82 --> PDF |
univerzalnog lovačkog priručnika pružio osnovno stručno znanje za najširi krug lovaca i početnika bez obzira na stupanj njihove školske spreme. Dok se pitanje školovanja radnika uzgajivača divljači i lovnih tehničara stalo rješavati tek ove godine u Odgojno-obrazovnom centru za šumarstvo u Karlovcu, u pogledu visokoškolskog obrazovanja stanje je mnogo bolje. Materija lovstva predaje se na zagrebačkom Šumarskom i Veterinarskom fakultetu, gdje se ujedno održava i nastava trećeg stupnja — specijalizacija odnosno magisterij iz lovstva. Najbolji lovački trofeji Hrvatske Tablica 2 Vrsta Godina Ocjena Lovište Verifikacija c trofeje sticanja trofeje 73 ´o 1 2 3 4 6 6 I Rog srnjaka Tounjski Krpel 1959. 183,15 Firenca 1964. 2 Rog jelena ob. Belje 1980. 245,84 Ljubljana 1980. 3 Rog lopatara Ilok 1981. 209,22 Zagreb 1981. 4 Rog axisa Brioni 1966. 309,70 Zagreb 1981. 5 Rog muflona Pelješac 1984. 229,10 Brno 1985. (i Rog divojarca Hrvatski Snježnik 1966. 115.65 Zagreb 1981. 7 Kljova vepra Cvetković 1976. 136,00 Plovdiv 1981. 8 Lubanja medvjeda Velika Kapela 1958. 62,20 Bukurešt 1978. !) Krzno medvjeda Bjelolasica 1970. 448,19 Zagreb 1981. to Lubanja vuka Severin na Kupi 1963. 41,60 Zagreb 1981. 11 Krzno vuka Risnjak 1978. 137,74 Ljubljana 1980. 12 Lubanja risa Kastav 1985. 27,85 Novi Sad 1985. 13 Krzno risa Havna Gora 1979. 170.15 Plovdiv 1981. L4 Lubanja d. mačke Velika Kapela 1977. 20,00 Marsej 1977. L5 Krzno d. mačke Kalje (Sisak) 1980. 65,35 Zagreb 1981. 16 Lubanja jazavca Rudač 1980. 23,17 Zagreb 1981. 17 Lubanja lisice Rudač 1981. 24,60 Novi Sad 1985. Opaska: Trofeji pod rednim brojem 3, 4. 12, 13, 14 i 15 prvaci su Jugoslavije Osnivanjem Zavoda i katedre za lovnu privredu na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, lovna privreda dobila je i znanstvenu instituciju. Jedno vrijeme, od 1946. do 1960. godine, lovna privreda na znanstvenoj osnovi bila je uključena i u tadašnji Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH u Zagrebu. Značajni udio u propagiranju lovstva Hrvatske i naše zemlje u cjelini lovci i lovačke organizacije dali su aktivnim učešćem na regionalnim, republičkim, jugoslavenskim i međunarodnim lovačkim izložbama. Već je ranije istaknuto da je prva lovačka izložba održana u Zagrebu godine 1896. Zagreb |