DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1985 str. 119 <-- 119 --> PDF |
I tako privatili smo se posla bilo gdje i bilo kakvog, za malu plaću i nikakav odgovarajući položaj, te smo vrijeme od 1937. do 1939. proveli uglavnom na raznim privremenim dnevničairskirn zaposlenjima, na terenskim radovima ograničavanja šuma d kolonizacije u BiH, uređivanja šuma (alko se i takav posao mogao dobiti), no većina je ipak provela to vrijeme bez zaposlenja. Konačno 1939. god. nakon poznatog Sporazuma kojim je za dio Hrvatske osnovan njezin surogat, Banovina Hrvatska, bila je cijela generacija postavljena u službi državnih t. j . banovinskih šuma. No tada je već u Evropi i rat. Rat je dolazio s dvije strane, sa sjevera od strane Hilterove Njemačke i zapada od fašističke Italije. Obje imperijalističke sile pokrenule su rat radi proširenja svoga životnog prostora, naravno na račun manjih i slabijih. Iako je kod nas rat započeo nešto kasnije, u proljeće 1941. god., vojska je ipak stavljena u pripravnost znatno prije, pa smo i mi tada većinom rezervni oficiri, pozvani na višemjesečne »vježbe«. Uskoro su i prvi iz naše generacije nestali iz života, tj. poginuli u ratu ili odmah iza rata. To su kolege: Josip Alić, Ilija Dorčić, Hrvoje Francdšković, Stevo Konjović, Bartol Mihaljevic, Nikola Rupčić, Ante Sedmak i Velimir Jakić. Osam mladih ljudi od ukupno 36 jedne generacije, svi iznad prosjeka sposobni, ali na žalost nisu ni došli u priliku da pokažu svoje, nesumnjivo visoke stručne sposobnosti u radu u svojoj struci. Prošlo je od tada mnogo vremena, sjećanja su izblijedila, ipak su u živom pamćenju ostali neki od njih. Evo o njima nekoliko riječi za spomen: — Ilija Dragomir Dorčić rodom iz Novog Vinodolskog. Bio je jedan od najboljih studenata u generaciji. Politički orijentiran socijalizmu. Poginuo je (strijeljan) nakon što je s nekoliko svojih vojnika pokušao prijeći partizanima; — Ante Sedmak iz Karlovca dijelio je istu sobu s Dorčićem, pa smo ga uvijek zajedno s njim i viđali. Bio je u našoj generaciji istaknuti ljevičar, a uz to dobar i vrijedan student. Preživio je rat jer je pravovremeno otišao u šumu k partizanima. Za vrijeme boravka na oslobođenom teritoriju organizira šumarsku službu, a poslije rata bio je na visokom položaju, pomoćnik ministra šumarstva Hrvatske. Poginuo 1945. u Gorskom kotaru ubijen od odmetnika; — Josip Alić, Ličanin iz Brinja, također jedan od najboljih studenata naše generacije. Poginuo u ratu, kao i pilot poručnik Josip Mihaljevic, — Hrvoje Francišković iz Rijeke, strijeljan kao komunista; — Stevo Konjović iz Sombora, najmlađi u našoj generaciij no uspješan student. Bio je komunista onog kova kakvi su u ono vrijeme bili mnogi skojevci. Pod kraj studija zaposlio se u tvornici kartonaže — i naravno, za Stevu (Pistu) u tvornici je bio glavni zadatak sindikalni rad, agitacija partijskog programa, organizacija štrajka i si. Njegov kraj života bio je borben kao što je bio i njegov život i doista je šteta za naš socijalizam što je još prije prave borbe izgubio čovjeka kakav je bio Stevo Konjović; — Velimir-Velj a Jakić, Crnogorac iz Plevlja, došao inam je iz Beograda u trećoj godini studija. Visok, naočit kao gorštaci iz njegovog rodnog kraja ubrzo se s nama združio. Nismo tada ni slutili koliko je on bio zreo komunista. Već prvog dana ustanka on je u partizanima, organizator ustanka u Sandžaku, komandant odreda, komesar glavnog štaba za Sandžak, odlikovan ordenom narodnog heroja. Umro Je nedugo nakon rata (3. X 1946.) od posljedica rata. Danas je njegovo ime naziv drvno-iindustrijskog poduzeća u Plevljima. |