DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Komparirajući podatke (tabl. IV) mogu konstatirati da glavninu plijena sove kukuvije predstavljaju kukcojedi i glodavci, iako naravno postoje razlike u kvantitetu i kvalitetu ishrane ovisno geografskom području, ekološkim prilikama, brojnosti populacija pojedinih vrsta, a u nekim slučajevima i o individualnoj orijentaciji pojedine jedinke. Specijaliziranost na ishranu nekom veoma korisnom vrstom kao npr. šišmišima ili pticama konstatirana je kod sova vrlo rijetko i odnosi se na pojedinačne slučajeve. Takav jedan primjer navodi BAUER (1965) u području Južnog Gradišća u Austriji za dvorac Gussing, gdje je 1957 godine pronađeno 6 vrsta šišmiša u velikim kolonijama. Sakupljena serija gvalica pokazala se kao neobično interesantna. Šišmiši su činili ovdje 55% plijena jedne sove kukuvije nasuprot uobičajenom postotku od 0,5% i do tada poznatom maximumu od 10%. Moguće je da su druge vrste sova još korisnije jer skoro uopće ne love kukcojede.. One izbjegavaju naseljena mjesta, ali su zbog sekundarnog uništavanja gnijezdišta i intenzivnog lova danas veoma prorijeđene. U svakom slučaju iz podataka u tab. IV i dobrog primjera BAUERA (1965) o šišmišima možemo konstatirati da kukuvija koristi za hranu uglavnom onaj plijen koji je na tom području najbrojniji, odnosno onaj koji se prenamnožio. Takvom selektivnom kontrolom reducira broj prenamnoženih životinja i pomaže uspostavljanje normalnog ravnoteženog stanja u prirodi. Budući Microtus arvalis čini glavni plijen, kukuvija je važan prirodni regulator ove voluharice, koja osim što je štetnik u poljoprivredi, prenosilac je turalemije upravo u području Turopolja. Prema istraživanjima i podacima do kojih su došli BORČIĆ i suradnici (1975). u zadnje 22 godine, tj. otkad je tularemija otkrivena u SR Hrvatskoj, ta se zoonoza javljala u 4 epidemijska vala: 1952 — 54, 1964 — 65, 1967 — 69 i 1974. Zadnji val započinje u studenom 1974. i zahvaća područja srednje Posavine i Pokuplja, od Donje Kupčine (općina Jastrebarsko), do Jasenovca (općina Novska). Najveći broj oboljelih bio je baš iz sisačke Posavine. Prema podacima, manji broj slučajeva bio je u direktnom kontaktu sa zecom neposredno pred bolest. Međutim dokazano je da se usporedo s epidemijom odvijala i epizootija među malim divljim sisavcima. O tome svjedoče 12 sojeva Francisellae tularensis, izoliranih iz 4 vrste tih životinja. To ukazuje na mogućnost da su u ovoj epidemiji upravo te životinje bile izvor zaraze za mnoge bolesnika. Nenaučni prilaz važnosti i korisnosti ove sove za čovjeka, rezultat je da je još i danas mnogi lovci smatraju štetnom i ona se usprkos zaštiti, koja je izgleda prisutna samo na papiru, sve više prorjeđuje. U Lovačko-ribarskom vjesniku (HIRC, 1902) tvrdi da glavni dio ishrane sove kukuvije predstavljaju ptice. Ova neprovjerena i neodgovorna tvrdnja ni u kom slučaju se ne slaže s podacima dobivenim u ovom radu. Prema podacima (SZLIVKA, 1973), (tabl. IV) 6% ishrane ove sove predstavljaju ptice, a taj veliki postotak dobiven je na jednom urbanom lokalitetu u čijoj je neposrednoj blizini veliki gradski park, koji tokom zime apsorbira mnogo ptica. Autor zaključuje da je par kukuvija s tog područja lovio ptice u parku samo za vrijeme zime, jer u njihovoj ishrani nisu nađeni tragovi selica. Drugi autori došli su (tab. IV) do sličnih rezultata. Kako je poznato (MEBS, 1966) mortalitet sove kukuvije vrlo je velik. U prvoj godini života iznosi 66%, u drugoj 63%, u trećoj 54% i u četvrtoj 52%. Ovi podaci govore da od 100 sova koje se izlegu, nakon 4 godine ugine ili |