DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 21 <-- 21 --> PDF |
UDK: 598.2 : 591.5 (Tyto alba Scop.) Sum. list CIX (1985) 223 ISHRANA SOVE KUKUVIJE (TYTO ALBA SCOP.) U OKOLICI PEŠČENICE (TUROPOLJE) KRAJ SISKA Srećko LEINER* SAŽETAK. Osteološki materijel iz gvalice sove kukuvije (Tyto alba Scop.) pronađenih u Peščenici (Turopolje), analiziran je i sistematski razvrstan. Pronađeno je 19 vrsta sisavaca. Najveći broj životinja, kao i najveća biomasa pripada glodavcima (Rodentia), posebno voluharicama (Microtinae). Samo na poljsku voluharicu (Microtus arvßlis Pallas, 1779) otpada 51,6"/o biomase. Ishrana kukuvije drijemavice potvrđuje njenu korisnost za čovjeka kao predatora koji kontrolira brojnost glodavaca i kukcojeda a samim tim nameće se potreba za njenom što bržom i boljom zaštitom. UVOD Sve vrste reda sova ili sovki (Strigiformes) su noćne grabljivice. Imaju široku glavu, s vijencem zrakasto poredanog perja i velikim, nepokretnim očima okrenutim naprijed. Pokretna glava i dobar sluh omogućuju ovim pticama orijentaciju u okolini. Mekano perje prekriva tijelo i čini let sova nečujnim. Noge su gotovo kod svih vrsta do prstiju obrasle perjem, a na prstima su posebno udešene oštre pandže. Većina nisu selice. Gnijezda prave u pukotine stijena ili dupljama drveća, a neks u napuštenim gnjezdinia drugih vrsta ptica. (RUCNER i KRONEISL, 1955). Prema (EVERETT, 1977) red Strigiformes ima dvije porodice, Tytonidae i Strigidae. Od ukupno 133 vrste koliko navodi, u Jugoslaviji dolazi 10 vrsta (RUCNER i KRONEISL, 1955). Porodica Tytonidae zastupljena je u našoj zemlji samo s jednom vrstom, kukuvijom drijemavicom (Tybo alba SCOP.), najbolje poznatim članom ove porodice, ako ne i čitavog reda. Druga porodica objedinjuje dvije potporodice: Buboninae-tipične sove, gdje su sistematski smještene, naša njaveća sova, velika ušara ili sovoljuga buljina (Bubo bubo) i najmanja, vrlo rijetka, sova vrapčarka (Glaucidium passerinum). Tu moramo spomenuti i ušatog ćuka ili jejića (Otus scops) kao i običnog ćuka (Athene noctua). Striginae je potporodica gdje su smještene sve ostale vrste naših sova, a to su: šumska sova (Strix aluco), planinska sova (Strix uralensis), šumska ušara (Asio otus), močvarna sova (Asio flammeus) i sovica mrtvačka ili gaćasta kukumavka (Aegolius funereus). * Srećko Leiner, dipl. inž., kustos Hrvatski narodni zoološki muzej, Zagreb, Demetrova 1. 223 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Izvanredan sluh i dobar vid omogućuju sovama da u sumrak ili tami pronađu plijen. Oštrim kandžama love i prenose plijen, a savinuti i vrlo jaki kljun usmrćuje i kida žrtvu. Noćne grabljivice očupaju plijen vrlo površno i djelomično. Gutaju velike komade zajedno s kostima i perjem, odnosno dlakom. Vrlo često gutaju i kompletne manje životinje. Kada imaju mlade u gnijezdu ostavljaju plijen u nešto većem broju kako bi mladunci imali dovoljno hrane. Dok ženka sjedi na jajima, mužjak se brine za njezinu ishranu. Noćne grabljivice ne mogu probaviti kosti, za razliku od danjih, pa ih zajedno s perjem i dlakom žrtve izbacuju u obliku gvalice (gvale, čepa ili ispljuvka). Po tim ostacima iz gvalica možemo odrediti koju je životinju grabljivica pojela, a po boji, obliku, veličini i sadržaju gvalice možemo saznati koja ju je grabljivica izbacila (CEOVIĆ, 1964). Gvalice sove kukuvije koje sam analizirao sakupljene su na crkvenom tornju u selu Peščenica (Turopolje). Turopolje je nizinsko područje smješteno između desne obale Save na sjeveroistoku i Vukomeričkih gorica na jugozapadu, na jugu prelazi u Odransko polje. Turopolje je aluvijalna ravnica, duga 45 km, široka do 23 km s prosječnom visinom od 120 m. Po sredini Turopolja teče rijeka Odra s pritokom Lomnicom koje često, osobito u ljeto i jesen poplave velike površine, osobito u Odranskom polju. U Odru se slijevaju gotovo svi vodeni tokovi ovog područja (Opća enciklopedija, 1969). Bliža okolica Peščenice predstavlja obradive površine, gdje se uglavnom gaji kukuruz, a ostalo su livade i pašnjaci. Već u okolici od 1,5 — 2 km počinju šume hrasta i običnog graba (sveza Carpinion betuli illyrico-podolicum HORV. 19631. Velike površine kopnenih područja Hrvatske i Bosne, na sjeveru sve do Drave, zapremaju zajednice kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum croaticum HORV.). Šuma hrasta lužnjaka, brijesta i poljskog jasena ističe se zjftačajnim |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 23 <-- 23 --> PDF |
slojem drveća i niskog raslinja koje upućuje na veliku vlagu u proljetnim mjesecima kada je šuma prekrivena vodom od poplava. Na otprilike 1 km sjeveroistočno od Peščenice nalazi se šuma Crevača u kojoj se nalazi i bukva (Fagus silvatica L.). MATERIJAL I METODE Dana 6. Ü4. 1974. na crkvenom tornju u Peščenici sakupili su N. Tvrtković i F. Perović gvalice sove kukuvije (Tyto alba SCOP.), također su na istom mjestu sakupili i drugu seriju, dana 23. 09. 1974. U jesen te iste godine primjetili su mlade sove koje su potvrdile da se radi o kukuviji (Tvrtković, usmeno). Pri tom sakupljanju materijala i viđenju mladunaca nisam prisustvovao, no kasnije mi se pružila prilika i u 1977. i 1978. godini bio sam u Peščenici i vidio mjesto nalaza. U drugim prilikama također sam prisustvovao sakupljanju gvalica. Prilikom sakupljanja i spremanja gvalica važno je dobro pregledati mjesto nalaza da se sakupi po mogućnosti što više i detaljnije. Često puta, naime, gvalice nisu homogene već su rastresene ili vrlo krhke, zavisno o njihovoj starosti, što nam pri samom sakupljanju mora biti jedan podatak više. Već na terenu se može odrediti po izgledu i dimenzijama o čijim se gvalicama radi. Gvalice kukuvije tamne su boje, gotovo crne, zaglađene jer se uglavnom izvana nalazi dlaka, a unutra kosti. Dugačke su 3,5 — 8 centimetara, debljine 3 centimetra (MEBS, 1966). Pregledom same gvalice naći ćemo gotovo potpuno sačuvane lubanje bilo malih sisavaca bilo ptica. Ako je lubanja i stradala to je onda uglavnom zadnji dio, što nam opet omogućuje sigurnu determinaciju po gornjim i donjim čeljustima. Na mjestima sakupljanja naći ćemo često puta uz gvalice i pera, koja ne moraju pripadati isključivo žrtvi. Ona mogu biti i od sove, a to je još jedan vrlo siguran podatak koji će pomoći da odredimo o kojoj se sovi radi. Analizi ovih gvalica sakupljenih u proljeće i jesen 1974., pristupio sam 1978. godine. Prvi dio posla sastojao se u izdvajanju cijelih gvalica iz kompletno sakupljenog materijala i izolacije osteološkog materijala iz njih, kasnije sam isti posao radio i s tzv. ostatkom. Izoliranje materijala potrebnog za determinaciju osjetljiv je i polagan posao jer traži pažljivo promatranje i slaganje izoliranog materijala. Posebno sam odvajao kao prvu fazu: Soricinae, Crocidurinae, Microtinae, Murinae, Gliridae, Chiroptera, Aves, Anura i Insecta. Svaki ovako zasebno grupiran materijal radio sam zatim zasebno. Slagao sam posebno kompletne lubanje, posebno gornje čeljusti i posebno donje čeljusti, a budući da su one u ostatku uvijek razdvojene, slagao sam onda posebno lijeve i posebno desne mandibule. To je vrlo važan dio posla jer omogućuje da saznamo točan broj životinja u gvalici iil ostatku. Tako složenom materijalu pristupio sam determinaciji (samo sisavaca). Osnovno pomagalo bila mi je lupa povećanja od 7 do 25 puta. S tim povećanjima mogao sam vidjeti oblike zubiju, dužine foramina incisiva. brojiti kvržice na zubima i opažati druge pojedinosti važne za determinaciju. Osim lupe koristio sam klizače (pomično) mjerilo koje mi je omogućilo da točno izmjerimu dužine zubiju, koronoidne visine, mandibularni index, širinu diasteme, interorbitalne širine, kondilobazalne dužine i postglenoidalne širine. Na ovaj način dobiveni rezultati stvorili su mogućnost da uglavnom točno dođem do pojedinog roda, |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 24 <-- 24 --> PDF |
a i do vrste. Teškoća i problema imao sam kod rodova Neomys, Crocidura, Apodemus i Pitymys. Posebno u slučajevima kada je osteološki materijal bio oskudan, odnosno kada se radilo o samo pojedinačnim mandibulama ili vrlo oštećenim L>rnjim čeljustima. Ako su u takvim slučajevima nedostajali i zubi bila mi je onemogućena dalja determinacija. Koristeći literaturu i Pregled sadržaja pojedinih gvalica i ukupna težina plijena sove po gvalici, tj. dnevno. Tablica I a d a 9 2 o O * § 3 H 3 nj CJ Q rm at ™ ´ a ćCfl ~S C J ,S iS « «en fl g w% S o´B ~ 3 Ä dc^3d 3 t c : S .S-j « . h R TI R a Sa * x g .S :g -B & Ä 5 3 "N > 5, s c a &o Q 8 WW^UOSS^SSO,U^ MR D5aä 6. 04. 1974. G 1 2 7 46,25 G 2 2 5 36,5 G 3 1 G 4 2 2 20 G 5 1 1 1 4 58,25 G 6 1 1 32,5 G 7 3 i :L 5 42,7 G 8 2 23,5 G 9 i 1 2 37,75 G 10 1 1 32,5 G 11 2 2 (i 96,5 G 12 1 1 32,5 G 13 1 1 2 37,75 G 14 3 3 30 G 15 1 3 20,5 G 16 3 68,5 23. 09. 1974. G 1 1 2 37,75 G 2 2 2 1 5 46,25 G 3 2 3 5 36,75 G 4 1 2 3 (i 46,75 G 5 2 2 5 39,25 71 822,45 grama Prosječna težina plijena po gvalici iznosi 41.1 g. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 25 <-- 25 --> PDF |
ključeve za određivanje (ĐURIC, 1976), (HAITLINGER i RUPRECHT, 1967), (KAHMANN, 1951), (KAHMANN, 1953), (MIRIC, 1970), (FINK i OGNEV, 1956), (TVRTKOVIC i DZUKlC, 1975) te ključ za određivanje kukcojeda i glodavaca sastavljen za potrebe studenata (TVRTKOVIC). No u slučajevima koje sam spomenuo kao za mene problematične, ni ta literatura mi nije mnogo pomogla, jer se radi o morfološki vrlo sličnim vrstama. Pojedine njihove mjere rabljene u ključevima i literaturi koje bi trebale dovesti do vrste, u grafičkom prikazu čine dvovršne krivulje bez potrebnog razdvajanja, tako da neke primjerke nisam mogao točno determinirati. U tim slučajevima određivanje se vršilo samo do roda. Sav izolirani i etiketirani materijal bio je zatim na kontroli determinacije kod N. Tvrtkovića. Rezultati ovog rada prikazani su u tablicama I, II i III. U svakom slučaju iz vlastitog iskustva, mogu reći da potreba za novim ključem nije suvišna i da bi trebao biti detaljniji. Broj primjeraka pojedinih vrsta u raspadnutom dijelu gvalica (tzv. ostatku) Sorex aneus Sorex omiimutus Neomys fod´iens Neomys anomalus Neomys sp. Crooiđura leucodan Crooidura suaveolens Crocidura sp. Myotis sp. Muscardinus avellanarlus Arvicola terrestrds Chletrionom glareolus Microtus agrestis Microtus arvalis Mdcrotinae sp. Pitymys sp. Apodemus agrarius Apodemus flavficollis Apodemus sylvaticus Apodemus sip. Micromys minutus Mus musculus Rattus rattus Passeriformes (Aves) Pelobates fuscus (Anura) 6. 04. 1974. 5!) 7 6 16 2 40 26 2 1 1 3 3 39 194 32 8 2 2 11! 6 9 5 2 6 Tablica II 23. 09. 1974. 34 2 0 7 0 79 81 7 0 0 1 1 4 147 17 0 9 0 19 14 6 5 1 2 1 A -0 487 436 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 26 <-- 26 --> PDF |
228 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 27 <-- 27 --> PDF |
229 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Pregled udjela pojedinih skupina životinja u ishrani kukuvije (Tybo alba / Scosp.). Korišteni su podaci iz slijedećih radova: BAUER (1965), HABERSOHN (1972), SZLIVKA (1973), CONTOLI 1975). Tablica IV Wallendor 6. 10. 1955 Austrija Baumgart 26. 09. 197 Austrija Bačka Topola 1969—72. cd ;> Farnesi.ar 1974. Italija > OJ Vi O:/. - C j c !. Ä2 3 © 03 CM´ < w2 >-5 Insectivora Chiroptera Gliridae Microtinae Murinae Rodentia Aves Insecta Anura 42,5( 0,2 0.1 45,9 10,2 56,3 0,9 ? 0,1 1/ /o 27,8% 0,15 0 66,5 3,3 69,8 1.4 0,95 0 30,2% 0 0 55,4 7,9 63,3 3,6 2,2 0,7 79,5% 0 0 16,7 1,3 17,9 0,6 1,9 0 23,2% 0 0 61,2 10,9 72 4.4 0 0,4 10% 0 0 56 26 82 (i 2 2 55,7% 0,5 3.2 12,1 27,4 43,8 / / / 27,8 0,1 0.1 52,6 19,4 72,1 / / / RASPRAVA Utjecaj čovjeka na prirodu, a specijalno na živi svijet nikada nije bio očit kao što je to danas. Negativan utjecaj čovjeka osjeća se i u brojnosti sova. Ne samo da gube svoju prirodnu životnu sredinu, već i raznim drugim utjecajima opada njihov broj. Umjetno uništavanje (trovanje) kukaca i malih sisavaca, koji u poljoprivredi i šumarstvu predstavljaju »štetnike«, posredno dovodi do smanjivanja njihovih prirodnih predatora — ptica. Među njima i ptica grabljivica koje su često na vrhuncu hranidbenog lanca. Takav smanjeni broj pogoduje razvoju većeg broja malih sisavaca (naročito glodavaca) koji sada predstavljaju novu opasnost za poljoprivredu i šumarstvo. Utjecajem čovjeka stvoreni su na taj način neprirodni uvjeti, biološka ravnoteža je narušena, a problem koji je nastao ponovno treba rješavati umjetnim putem. Direktni kontakt na relaciji sova — čovjek uvijek je bio negativan za sovu. Lov i sujevjerje u tom su naročito imali utjecaja. Koliko god smo danas svjesni korisnosti tih ptica i potrebe za njihovim očuvanjem to nije dovoljne i neće biti dok se ne donesu efikasni zakoni o zaštiti koji će se strogo sprovoditi i poštovati. Do tada možemo smatrati noćne grabljivice jednim od najugroženijih ptica na našem području. Kukuvija (Tylo alba, SCOP.) spada u onaj mali broj vrsta ptica koje su rasprostranjene gotovo po čitavoj Zemlji. Zabilježena su 34 geografska varijeteta ove vrste, a veći broj na pojedinim otocima i otočnim skupinama. (EVERETT, 1977). Zivi uz naselja kao i u starim, napuštenim kućama, sjenicima, zvonicima i tavanima unutar naseljenih mjesta. Veličina odrasle ptice oko 34 cm, a težina između 300 i 350 grama. Raspon krila između 90 i 98 cm (MEBS, 1966). Prema podacima (HABERSOHN, 1972) Tyto alba lovi plijen svega 1,5 km u krugu svog legla i to uglavnom po poljima i livadama, te je to i jedan od razloga velikog broja poljskih voluharica {Microtus arvalis PALLAS, 1779) u njenoj ishrani. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Komparirajući podatke (tabl. IV) mogu konstatirati da glavninu plijena sove kukuvije predstavljaju kukcojedi i glodavci, iako naravno postoje razlike u kvantitetu i kvalitetu ishrane ovisno geografskom području, ekološkim prilikama, brojnosti populacija pojedinih vrsta, a u nekim slučajevima i o individualnoj orijentaciji pojedine jedinke. Specijaliziranost na ishranu nekom veoma korisnom vrstom kao npr. šišmišima ili pticama konstatirana je kod sova vrlo rijetko i odnosi se na pojedinačne slučajeve. Takav jedan primjer navodi BAUER (1965) u području Južnog Gradišća u Austriji za dvorac Gussing, gdje je 1957 godine pronađeno 6 vrsta šišmiša u velikim kolonijama. Sakupljena serija gvalica pokazala se kao neobično interesantna. Šišmiši su činili ovdje 55% plijena jedne sove kukuvije nasuprot uobičajenom postotku od 0,5% i do tada poznatom maximumu od 10%. Moguće je da su druge vrste sova još korisnije jer skoro uopće ne love kukcojede.. One izbjegavaju naseljena mjesta, ali su zbog sekundarnog uništavanja gnijezdišta i intenzivnog lova danas veoma prorijeđene. U svakom slučaju iz podataka u tab. IV i dobrog primjera BAUERA (1965) o šišmišima možemo konstatirati da kukuvija koristi za hranu uglavnom onaj plijen koji je na tom području najbrojniji, odnosno onaj koji se prenamnožio. Takvom selektivnom kontrolom reducira broj prenamnoženih životinja i pomaže uspostavljanje normalnog ravnoteženog stanja u prirodi. Budući Microtus arvalis čini glavni plijen, kukuvija je važan prirodni regulator ove voluharice, koja osim što je štetnik u poljoprivredi, prenosilac je turalemije upravo u području Turopolja. Prema istraživanjima i podacima do kojih su došli BORČIĆ i suradnici (1975). u zadnje 22 godine, tj. otkad je tularemija otkrivena u SR Hrvatskoj, ta se zoonoza javljala u 4 epidemijska vala: 1952 — 54, 1964 — 65, 1967 — 69 i 1974. Zadnji val započinje u studenom 1974. i zahvaća područja srednje Posavine i Pokuplja, od Donje Kupčine (općina Jastrebarsko), do Jasenovca (općina Novska). Najveći broj oboljelih bio je baš iz sisačke Posavine. Prema podacima, manji broj slučajeva bio je u direktnom kontaktu sa zecom neposredno pred bolest. Međutim dokazano je da se usporedo s epidemijom odvijala i epizootija među malim divljim sisavcima. O tome svjedoče 12 sojeva Francisellae tularensis, izoliranih iz 4 vrste tih životinja. To ukazuje na mogućnost da su u ovoj epidemiji upravo te životinje bile izvor zaraze za mnoge bolesnika. Nenaučni prilaz važnosti i korisnosti ove sove za čovjeka, rezultat je da je još i danas mnogi lovci smatraju štetnom i ona se usprkos zaštiti, koja je izgleda prisutna samo na papiru, sve više prorjeđuje. U Lovačko-ribarskom vjesniku (HIRC, 1902) tvrdi da glavni dio ishrane sove kukuvije predstavljaju ptice. Ova neprovjerena i neodgovorna tvrdnja ni u kom slučaju se ne slaže s podacima dobivenim u ovom radu. Prema podacima (SZLIVKA, 1973), (tabl. IV) 6% ishrane ove sove predstavljaju ptice, a taj veliki postotak dobiven je na jednom urbanom lokalitetu u čijoj je neposrednoj blizini veliki gradski park, koji tokom zime apsorbira mnogo ptica. Autor zaključuje da je par kukuvija s tog područja lovio ptice u parku samo za vrijeme zime, jer u njihovoj ishrani nisu nađeni tragovi selica. Drugi autori došli su (tab. IV) do sličnih rezultata. Kako je poznato (MEBS, 1966) mortalitet sove kukuvije vrlo je velik. U prvoj godini života iznosi 66%, u drugoj 63%, u trećoj 54% i u četvrtoj 52%. Ovi podaci govore da od 100 sova koje se izlegu, nakon 4 godine ugine ili |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 30 <-- 30 --> PDF |
strada njih 97, a može živjeti i do 18 godina. Ovako velika smrtnost još se povećava za jakih zima sa snijegom te nakon osjetnoga pada populacija malih sisavaca, posebno glodavaca. Zbog ovih razloga trebalo bi na razumnu mjeru svesti upotrebu otrova i pesticida u poljoprivredi i šumarstvu, a lov na ove izuzetno korisne ptice strogo kažnjavati. ZAKLJUČCI Osnovni cilj rada bila je analiza ishrane sove kukuvije drijemavice (Tybo alba SCOP.) na području Peščenice (Turopolje), nedaleko Zagreba. Materijal koji je analiziran sakupljen je u proljeće (6. 04.) i jesen (23. 09.) 1974. Determinacijom osteološkog materijala, dobiveni su podaci vidljivi iz tablice III. Utvrđeno je da 99% ishrane čine sisavci, od toga kukcojedi 42,55%, glodavci 56,3% (u biomasi čak 83,1%), šišmiši 0,2%. Ptice čine svega 0,9%, a vodozemci samo 0,1% plijena. U cjelokupnom materijalu izolirano je i determinirano 987 sisavaca, nađeni ostaci 9 ptica i jednog vodozemca. Pronađeni su i ostaci kukaca, no oni nisu bitni kao elementi ishrane, jer se kukuvija njima ne hrani, već su oni prisutni u gvalicama kao sekundarni ostaci. Bilo je prisutno 19 vrsta sisavaca. Posebno je važna poljska voluharica (Microtus arvalis PALLAS, 1779), koja čini preko 35% plijena sove kukuvije u 1974. godini. To je godina tularemije na ovom području. Iz tabl. III vidimo da broj voluharica (Microtinae) opada od proljeća prema jeseni, posebno se to odnosi na livadnu voluharicu (Microtus agrestis LINNE, 1761). Da li je tome uistinu razlog tularemija ili nešto drugo? Ako uzmemo podatke iz ovog rada te pretpostavku da sova dnevno izbaci samo jednu gvalicu, da prosječni broj životinja u gvalici iznosi 4, a da je prosječna težina dnevnog plijena 41,1 gram — saznajemo da godišnje sova kukuvija pojede 15,1 kg plijena. Koristeći podatke za srednje težine životinja (VAN DEN BRINK, 1968) doznajemo da ta količina plijena odgovara broju od 673 životinja. Možemo zaključiti da je sova kukuvija kao prirodni predator, a time i regulator brojnosti malih sisavaca, posebno poljske voluharice, izrazito važna za čovjeka što još više potvrđuje važnost njene zaštite, posebno u području Turopolja. LITERATURA Bauer , K. (1965): Die Beutetiere südburgenländischer Schleiereulen (Tyto alba Sce,p.). — Natur und Land, 5, 112—114. Borčić , B. i suradnici (1975): Nova (četvrta) epidemija turalemije u srednjoj Posavini. — Medicina, 12, 70—72. Con toli, L. (1975): Miicromammals and Environment in Central Italy: Data From Tybo alba (Scop.) Pollets. — Boll. Zool., 42, 223—229, Roma. C e o v i ć, I. (1964): Tragovi divljači. — Panorama, Zagreb. Đ u 1 i ć, B. (1976): Taksonomski položaj rovke Crooidura suaveolens (Pallas, 1811) (Mammalia, Inseotivora) s Jadranskih otoka. Biosistemaitika, 2 (1), 143—153, Beograd. Everett , M. (1977): A ´natural history of Owls. — Hamlyn, London New York — Sydney — Toronto. 232 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1985 str. 31 <-- 31 --> PDF |
F. H. van Brin k (1968): Die Säugetiere Europas. — Verlag Paul Parey, Hamburg i Berlin. Habeirsohin, M. (1972): Eine SchleiereulengewoUausbeute von Baumgarten an der March. — Egretta, 2, 61—63, Wien. H a i 11 i n g e r, R. i Ruprecht, A. L. (1967): The taxonomic value of tooth measurements in the subgenus Sylvaemus Ognev i Vorobiev, 1923. — Acta Theriologica, 12, 12, 180—189. Hire , M. (1902): O korisnosti i štetnosti sova. — Lovačko — ribarski vjesnik. — 11, 99—104. H or vat, I. (1963): Šumske zajednice Jugoslavije. — Šumarska enciklopedija. K a h m a n n, H. (1951): Seltene Säugetiere in Eulengewöllen. — Onnithologische Mitteilungen, 6, München. Kahmamn , H. (1953): Die Bestimmung der Brandmaus (Apodemus agrarius). — Ornithologische Mitteilungen, 7, München. M e b s, T. (1966): Eulen und Käuze. — Kosmom, Stuttgart. M i r i ć, Đ. (1970): Ključi za dolčevanje živali. — Institut za biologijo Univerze v Ljubljani. O g n e v, S. I. ii Fink , N. (1956): Zoologija kralješnjaka. — Školska knjiga, Zagreb. R u c n e r, D. i K ron e is 1, R. (1955): Moja knjiga o pticama. — Školska knjiga, Zagreb. S z 1 i v k a, L. (1973): Prilog poznavanja ishrane kukuvije drijemavice, Tyto alba (Scop.). — Larus, 25, 109—118. Zagreb. Tvrtković, N. i D ž u k i ć, G. (1975): Stepski skoči miš (Sicista subtilis, Pallas 1773) novi sisavac za faunu Jugoslavije. — Arh. biol. nauka, 26 (1—2), 3P—4P, Beograd. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966. Nutrition of the Barn Owl (Tyto alba Scop.) in the Vicinity of Peščenica (Turopolje) Near Sisak Summ a r y From one family of Bain Owls (Tyto alba Scop.) nesting in the beel-tower of the church in the village of Peščenica1, not far from the town of Sisak, the author anr^ys.ed and systematically sorted osteolotic materijal and found that the food consisted of 19 types of mammals. The main part of the food consisted of rodents, and as much as 51.6% of the biomase consisted of the meadow mouse (Microtus arvalis Pallas 1779). Details are shown in the attached tables. The author concludes that the Barn Owl is useful to man and that faster and better protection oft this species is needed. In Table 1 the contents of individual portion of food is shown (Gl, G2. . .) and the daily total weight of the iprey contained in each portion of food (last column). Table II shows the numiber of specimens of certain species in the decomposed part of the portion of food, i e. remainder in themarked days Table III gives the total results of the analysis of portions so that the weight of the biomase of individuals species calculated according to F. G. van den Bririk. Table IV oonsits of a review of the participation of Individual groups of animals in the diet of the Barn Owl (Tybo alba Scop.) according to the author´s own data (in the area of Peščenica) and according to Bauer (1965), Haibersohn (1972), Szlivka (1973) and Contoli (1975). 233 |