DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 27     <-- 27 -->        PDF

UDK 630*68 šum. list CIX (1985), 125


FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA ŠUMARSTVA:
DA ILI NE?


Rudolf SABADI*


SAŽETAK — Povodom diskusija o prečišćenom Zakonu o
šumama u stručnim krugovima došlo je do podijeljenosti mišljenja
o načinu organizacije u šumarstvu: teritorijalno-integralni ili
funkcionalni.


Autor, opredijelivši se za funkcionalni tip organizacije, iznosi
argumente u prilog takvog načina organizacije i nužnih pretpostavaka
da ona ostvari očekivanja.


Rad poziva stručnu javnost na diskusiju, da bi iz nje proistekla
jasna predodžba o ciljevima gospodarenja te načinu kako
ih postići uz najmanji utrošak resursa.


KLJUČNE RIJEČI: Gospodarenje šumama — monopol — monopolistička
konkurencija.


PREDGOVOR


Zakon o šumama koji smo imali nije praktično bio nikada proveden.
Zbog toga se pripremaju preko dvije godine izmjene i dopune. Konačno
smo dobili prečišćen tekst tog novog Zakona o šumama. Neke stvari su
tim zakonom suštinski riješene, a čitav niz detalja valja izučiti i postepeno
primjeniti u praksi.


Društvena zajednica je konačno shvatila koliko je šumarstvo važna
oblast narodnog gospodarstva i da joj valja posvetiti punu pažnju. Problemi
šumarstva izašli su iz okvira uskog kruga šumarskih stručnjaka i
povremenih gostiju na tom području.


Već na početku nailazimo na podijeljena mišljenja. Dok se u pogledu
veličine gospodarskih jedinica, barem u stručnim krugovima, svi slažemo,
o tomu da li će šumarstvo biti organizirano na funkcionalnom ili
integralno-teritorijalnom načelu podijelili smo se u one koji su za jedan ili
drugi oblik.


Ovaj rad ima za cilj da prikaže objektivnim dokazima dobre i loše
strane funkcionalnog tipa organizacije u šumarstvu.
Autor se pri tomu trudio, izučavajući problem dugo vremena, da objektivno
sagleda i vrednuje oba tipa organizacije, našavši funkcionalni tip po


* Prof. dr Rudolf Sabadi, Katedra za ekonomiku šumarstva i drvne industrije
Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Šimunska cesta 25
125




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 28     <-- 28 -->        PDF

godnijim, pokušao je čim realnije istražiti i upozoriti na nužne pretpostavke
potrebne da taj tip ispuni očekivanja.


Autor ne očekuje da će se stručna javnost složiti s iznesenim gledištima.
Nema sumnje da u izlaganju ima niz nerazjašnjenih problema, vjerojatno
i subjektivne interpretacije. Ako svega toga u iznesenim mišljenjima
ima, eventualne netočnosti nis u rezultat zle volje, već pošteno nastojanje
da ostvarimo bolje sutra, stručna javnost ima mogućnost, bez strasti
i na akademskoj razini, iznijeti nove razloge za i protiv. Takvom objektivnom
i akademskom diskusijom možemo jedino doći do uvjeta za optimalnu
organizaciju šumarstva u nas, kao preduvjeta da šumarstvo zauzme svoje
mjesto u narodnom gospodarstvu i doprinese stabilnom razvitku naše
domovine.


UVOD


Kao što znamo, šumarstvo je grana narodnog gospodarstva po mnogo
čemu specifična. Usporedimo li šumu s poljoprivrednim zemljištem, proizvodnja
je doduše rezultat istih triju osnovnih činitelja: (1) djelovanje prigode;
(2) rad čovjeka i (3) obrtna i kapitalna dobra ali uočavamo veliku
razliku između gospodarenja šumama u odnosu na poljoprivredu.


U najekstremnijim slučajevima intervencija čovjeka ograničava se na
1—8 radnik-dana godišnje po 1 ha produktivnih otvorenih šuma. U poljoprivredi,
unatoč sve većoj mehanizaciji radova, budući da su čovjek i stroj
u određenim granicama perfektno supstitubilni resursi, zavisno o vrsti kultura,
prirodi posla, veličini posjeda, itd., učešće čovjekova rada još je uvijek
znatno, npr. u Evropi, i to u industrijski razvijenim zemljama, potrebno
10 do 40 radnik-dana godišnje.


U šumarstvu se proizvodi godišnje, u normalnim uvjetima, oko 6 t
suhe tvari po hektaru. To čini oko četvrtinu onoga što proizvede poljoprivreda.
Uzmemo li u račun silnu mehanizaciju i ljudski rad utrošen za
proizvodnju u poljoprivredi, ogromne utroške goriva, stajskih i umjetnih
gnojiva, fungicida, pesticida, itd., moramo konstatirati da je šumarstvo itekako
rentabilan posao.


Nesreća je kao što znamo u tomu, što prirast u šumi ne možemo svake
godine pokupiti i realizirati. Problem je dakle u specifičnosti rasporeda
radova u šumarstvu od osnivanja sastojina pa do njihovih sječa.


U poljoprivredi se radi o proizvodnji koja je godišnja ili dvogodišnja,
a intervencija čovjeka je sezonska. Nasuprot tomu u šumarstvu, od osnivanja
sastojine pa do sječe prolaze deceniji, čak stoljeća, s tim da, osim
sporadično, praktično nema intervencije čovjeka.


Za eksploataciju šuma, zavisno o prilikama, troši se 1 radnik-dan
za učin 1—6 m3 drva. Poznato nam je da prirast drvne mase po 1 ha godišnje,
zavisno o drvnoj masi i staništu, iznosi 2 do 25 m:!. Kumulirana
drvna masa iznosi 500 do 1800 m:1 po ha. Bez intervencije čovjeka najveći
dio te mase bi propao, uz intervenciju se taj materijal kao proreda itekako
koristi.


U iskorišćivanju šuma imamo posla s tipičnim troškovima vezanih proizvoda.
Troškovi sječe i izrade po 1 m;! različitih šumskih proizvoda jedva


126




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 29     <-- 29 -->        PDF

se razlikuju. Cijena pak pojedinih sortimenata na tržištu uvelike diferira.
Ako je neka šumska površina gospodarskom osnovom određena za sječu,
a nalazi se daleko od putova, što poskupljuje radove iskorišćivanja, posebno
izvlačenja, kao normalna tendencija do koje će u takvom slučaju doći
je da će se iznositi samo sortimenti s najvećom tržišnom vrijednošću. Ne
samo da pri tomu propada vrijedna biomasa, već nastaju i opasnosti za
šumski red, materijal koji je ostao ležati pospješuje razvitak boleština na
drveću, čak i pojavu kalamiteta.


Zbog produljenog ciklusa proizvodnje, nemogućnosti da se prihodi jedne
sastojine realiziraju svake godine, u šumarstvu, za razliku od ostalih
gospodarskih djelatnosti, prirasti uvećavaju narodno bogatstvo. Zbog toga
u šumarstvu nije moguće računati s kamatima na troškove podizanja sastojina.
Kada bi to bio slučaj, osim rijetkih izuzetaka, vjerojatno bi šumsko
poduzeće bilo najskuplji od svih drugih poslova. Ako na troškove podizanja
sastojine od njezina osnivanja do sječne zrelosti zaračunavamo kamate,
vidimo da samo u najboljim sastojinama možemo postići stopu povratka
do najviše 3% na uložena sredstva. Takve najbolje sastojine su
međutim na staništima kojima konkuriraju alternativne upotrebe.


Sa stajališta dakle kriterija vrednovanja kratkoročnog poslovanja, šumarstvo
nije djelatnost koja može uspješno konkurirati drugim djelatnostima
kao što su poljoprivreda, industrija, itd.


Šumarstvo ima međutim drugu važnu ulogu, a ta je u proizvodnji usluga
naciji. Te usluge su neprocjenjive i sastoje se od regulacije vodotokova,
uopće u regulaciji voda, djelovanja na klimu, čuvanje tala od erozije, pročišćavanje
zraka, psihološkog djelovanja na čovjeka, itd. Te opće koristi
od šuma uopće nije moguće valjano vrjednovati i moguće je o vrijednostima
tih usluga koje čovjeku čine šume samo spekulirati.


Prema tome je funkcija šumarstva proizvodnja usluga čovječanstvu i
ne može se i ne smije vrjednovati samo drvnom masom koju je proizvelo.
Stoga nije moguće i ne smije prihod od šuma biti ocjenjivan samo tim
prihodima, uslijed čega se funkcije šumarstva moraju rastaviti na kratkoročne
funkcije: proizvodnja drvnih masa, i dugoročne funkcije: stvaranje
narodnog bogatstva i proizvodnja usluga općih koristi.


CILJEVI GOSPODARENJA


U svjetlu prije opisanih specifičnosti, ciljeve gospodarenja možemo opisati:


1. Osiguranje potrajnosti prihoda šumskog gospodarenja. Taj cilj je
moguće postići takvim rasporedom dobnih razreda gospodarskih šuma, koji
će gospodarstvu omogućiti približno jednake prihode tijekom dugih vremenskih
razdoblja. Ako ujednačenost dobnih razreda nije moguće postići
na manjim površinama, gospodarstvo mora biti toliko veliko, gdje je ujednačenost
omogućena. Pri tomu gospodarenje šumama ne može voditi računa
o administrativno-političkim podjelama.
2. Šume su naslijeđe, narodno bogatstvo, koje suvremenici nasljeđuju
od bivših generacija. Suvremenici su obavezni ostaviti to narodno bogat127




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 30     <-- 30 -->        PDF

stvo netaknutim ili ga uvećati za buduće generacije. Stoga valja u gospodarenju
odvojiti dio koji je rezultat naslijeđenog bogatstva od onoga što
je stvoreno vlastitim radom. Pravo da se potroši odnosi se samo na dio
onoga što je zasluga vlastitog rada.


3. Sva tla koja se ne mogu koristiti za druge svrhe, zatim tla koja
mogu ugroziti egzistenciju čovjeka na kraći ili dulji rok, moraju biti pošumljena
adekvatnim vrstama drveća u stabilnim ekosistemima, kako bi
se osim zaštitnih funkcija, osiguralo snabdijevanje prijeko potrebnom biomasom.
4. Sve degradirane šume moraju postepeno biti preobraćene u visoke
šume, kako bi se maksimalno osigurala proizvodnja usluga općih koristi
šuma i proizvodnja drvne mase za zadovoljenje potreba.
5. Šumarstvo je kao gospodarska oblast, dužno upotrijebiti sve fizičke
i umne snage na postizanje dugoročnih gospodarskih ciljeva, uz načelo da
to mora biti postignuto uz najmanji moguć utrošak resursa. Šumarstvo
stoga ne smije biti oblast narodnog gospodarstva koja od društvene zajednice
očekuje nerealne dotacije, već se mora pomučiti da najbolje gospodari
s onim što ima i što je društvena zajednica u određenom trenutku
u stanju da odvoji za usluge općih koristi šuma.
i


PRETPOSTAVKE ZA REALISTIČNU ŠUMARSKU POLITIKU


Svakako da u šumarsku politiku spada daleko više toga, no mi ćemo
se ograničiti samo na onaj dio, kojim bi eksplicirali ono što je najnužnije
da se do cilja kojeg smo postavili dođe uz najmanji trošak resursa.


Takve pretpostavke možemo podijeliti u dvije grupe:


1. Pretpostavke opće gospodarske politike
Opća gospodarska klima, ako smo se odlučili za jedan tip gospodarenja,
mora biti dosljedno sprovedena. U našem načinu društveno gospodarskih
i političkih odnosa, odlučili smo se za samoupravno odlučivanje, samoupravljanje
u stvaranju i raspodjeli društvenog proizvoda, uz djelovanje
tržišta kao regulatora tijeka resursa.


To nije konzervativni liberalizam laissez-faire tipa, već planski usmjeren
razvitak društvenih snaga ka određenim, jasno postavljenim ciljevima.
Sve poslovne odluke, bez obzira na društveni i politički sistem, zbog gospodarskih
zakonitosti bivaju testirane na tržištu, koje, prema stupnju realnosti
usmjeravanja gospodarskog života može biti jednostavno tržište, a
ako ga negiramo može uz normalno tržište postojati jednako još i sivo i
crno tržište.


Svjedoci smo tijekom našeg razvitka od rata naovamo, različitih kolebanja
do kojih je dolazilo, zavisno o realnosti s kojom smo donosili gospodarske
odluke, pa smo imali i imamo sve oblike gore spomenutih tržišnih
oblika. Da se razumijemo: nema perfektnog tržišta nigdje u svijetu. Gdjegod
dolazi do bilo kakve zabrane ili ograničavanja, tržište reagira na svojstven
način. Najbolji primjer ekstrema na tzv. slobodnom tržištu zapadnih
razvijenih zemalja je tržište drogama. Zabrana trgovanja i raspačava




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 31     <-- 31 -->        PDF

nja droga ne samo da je stvorilo specifične oblike trgovanja, već je stvorilo
organizacije i moći koje su veće od onoga što se uopće želi javno
priznati.


Tržište je tim perfektnije, čim su kriteriji podjele društvenog proizvoda
između članova društva realnije postavljeni, čim je manje intervencija
na izrazito osjetljivim područjima kao što su cijene, koje u načelu
smiju biti određivane samo odnosima ponude i tražnje i čim je manje
arbitrarnih zahvata u primarnu i sekundarnu podjelu društvenog proizvoda.


Samoupravljanje je moguće samo i jedino u slučaju pune zaposlenosti.
Ako puna zaposlenost nije ostvarena, nije realno očekivati da tržišta
radne snage nema, te da nema popratnih pojava i devijacija. To se ne
odnosi samo na zapošljavanje, već jednako tako i na društvene i javne
službe. Ako su mogućnosti ograničene, npr. limitiran smještajni kapacitet
zdravstvenih ustanova, odmah se pojavljuje privatizacija i trgovina ograničenim
kapacitetima. Birokratiziranje je u velikoj mjeri povodom privatizaciji
i korupciji.


O tomu koliko ćemo i uz koje utroške resursa poći naprijed ka stabilnijem
razvitku zavisi isključivo o realnosti kojom procjenjujemo i koristimo
djelovanje gospodarskih zakonitosti i njih usmjeravamo u željenom
pravcu — ciljevima koje smo si postavili.


Ako uspijemo na planu opće gospodarske politike, neki problemi koje
u šumarstvu danas imamo, ne bi uopće postojali. Danas raspravljamo o
udruživanju, učestvovanju u dohotku, podjeli deviza i si. Kada bi imali
riješena pitanja usmjerenog gospodarskog razvitka uz puno djelovanje gospodarskih
zakona, diskusija o tim pitanjima postaje bespredmetna. Uzrok
gledanjima na šumarstvo, gospodarenje šumama i korištenje šuma nije
u šumarima. O tomu je na žalost bilo nelojalnih optužaba na račun šumara
kao konzervativaca, ljudi koji koriste nezasluženo privilegije i si. što sve
uopće nije niti približno točno. Naprotiv, dileme koje su oko šumarstva
nastale i nastaju, posljedica su nerealnosti opće gospodarske politike i
grubog ignoriranja temeljnih gospodarskih zakona .


2. Pretpostavke realne šumarske politike
U definiranju realne šumarske politike moram o poći od pretpostavke
da će, kad tad, u ukupnom gospodarskom životu pobijediti realizam.


U SR Hrvatskoj kao što je poznato, imamo preko 0,7 min ha degradiranih
šuma, šikara i makija. Isto je tako dobro poznato, da u visokim
šumama imamo drvnu zalihu koja u prosjeku ne prelazi 141,9 m´Vha*, u
degradiranim šumama 31,1 m:!/ha**. Nije se čuditi da u očuvanim šumama
imamo godišnji prirast 3,05 m:!/ha, u degradiranim šumama 0,83 m3/ha.


Bilo bi u najmanju ruku pretenciozno očekivanje da možemo u kratkom
roku sve šume pretvoriti u visoke šume, s drvnom masom koja bi
bila preduvjetom za visok prirast po jedinici površine. To uostalom nije
uspjelo niti prije, iako su ulagani određeni napori, stari preko jednog
stoljeća.


* Stat. bilten ŠUMARSTVO, br. 321, SZS Beograd, 1964.
** Isto.
129




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 32     <-- 32 -->        PDF

Smetnja racionalnom gospodarenju šumama, htjeli to priznati ili ne,
bila je teritorijalno-integralna organizacija šumarske službe. U takvom načinu
organizacije dugoročne funkcije šume i šumarstva identificirane su
s kratkoročnim. U šumama ne možemo praviti inventuru da bi utvrdili što
je sve učinjeno u posljednjih dva i pol decenija, otkako smo šumarstvo
tako organizirali. Zbog toga ne ćemo niti nagađati koje smo grješke načinili
i koliko su one vrijedne, mjereći ih u drvnoj zalihi, otjecanju sredstava i
nekorištenju mogućnosti da pošumljujemo nove površine, vršimo nužnu akumulaciju
drvne zalihe, ili pak vršimo konverzije degradiranih šuma.


Sa sigurnošću međutim možemo ustvrditi, za što nam ne nedostaju
argumenti, da smo mogli učiniti više.


Da bi odredili pravce realističke i zdrave šumarske politike moramo
potražiti takve organizacijske oblike, kojima će ciljevi gospodarenja šumama
biti ispunjeni uz najmanje žrtve. Ako posežemo za iskustvima iz prošlosti,
ne činimo to stoga što bi tražili nekakvu krivicu, već nastojimo na
tim iskustvima ne ponoviti greške, ili počiniti još teže u budućnosti. Sada,
kada se nalazimo na prekretnici da možemo učiniti nešto ka ciljevima koje
smo si postavili, moramo to činiti hladno i bez strasti, promišljeno i
objektivno. Teško je vjerovati da postoji više istina, ona je jedna i moramo
joj težiti i uz osobna odricanja.


DILEME OKO OPTIMALNE ORGANIZACIJE ŠUMARSTVA


Priroda proizvodnje svakog proizvoda uvjetuje sasvim određenu tržišnu
strukturu tog proizvoda.


Kao dugoročne funkcije šuma i šumarstva imenovali smo: osiguranje
potrajnosti prihoda gospodarskih jedinica, uspostavljanje optimalne drvne
zalihe u sastojinama, zaštita tala od erozije, regulacija režima voda, utjecaj
šuma na klimu, itd. Dugoročno gledano to su proizvodi, koji se međutim
ne mogu bilancirati mjerilima kojima bilanciramo mnoštvo drugih
djelatnosti. Šumarstvo i šume moraj u međutim osigurati tu i takvu
proizvodnju.


Ono što možemo mjeriti i bilancirati poput svih drugih djelatnosti su
obavljeni radovi podizanja sastojina, čišćenje sastojina, prorjeđivanje, sječa,
izrada, izgradnja komunikacija, itd.


Da bismo došli do optimalnih organizacijskih pretpostavaka za uspješno
gospodarenje šumama, moram o odvojiti kratkoročnu od dugoročne
funkcije šumarstva. Spojivši ih zajedno, nemamo nikakvu mogućnost da
razdvojimo bogatstvo od prihoda.


U sadašnjim gospodarskim jedinicama nema mogućnosti ni pretpostavaka
da ostvarimo ciljeve gospodarenja, budući da su rijetka šumska gospodarstva
gdje je osigurana potrajnost prihoda. Iz tog razloga moramo
težiti ka povećanju jedinica gospodarenja, bez obzira na političko-teritorijalnu
podjelu.


Potrebno je razdvajanja šumskog bogatstva, što je dugoročna kategorija
i u koju osim drvne mase ubrajamo i potencijal proizvodnje općih
koristi od šuma, od prihoda nastalih proizvodnim radom, kratkoročne kategorije,
koja je jednaka u suštini svakoj drugoj proizvodnoj djelatnosti.


130




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Čini nam se da je oblik organizacije šumarstva, podesan za specifičnosti
šumarstva funkcionalan.


Šumarstvo bi trebalo organizirati tako, da se na jednom mjestu vodi
računa, projicira, znanstveno istražuje i usmjerava težnja ka postizanju
dugoročnih ciljeva gospodarenja. Između dugoročnih i kratkoročnih funkcija,
u interesu postizanja optimuma, mora postojati sraz interesa, jer se
samo s takvom konkurencijom mogu postizati ciljevi uz najmanje utroške
resursa.


Dobija se dojam da dileme do kojih dolazi proizlaze upravo iz nepoznavanja
ili ignoriranja suštine problema.


Proizvodnja usluga i drvne mase, dugoročno gledano, u suštini je
monopolistička. Monopol ne možemo izbjeći, ali ga možemo uspješno obuzdati.
Ako bi prihvatili funkcionalan tip organizacije šumarstva, moramo
detaljno izučiti oblike organizacije, poslovanja i usmjerenja monopola u
pravcu ostvarivanja ciljeva gospodarenja. O tomu imamo sasvim jasne
predodžbe, koje valja naknadnim testiranjem pretvoriti u realističke modele
koji mogu živjeti u skladu s postavljenim ciljevima.


Opasnost postoji, primijeni li se funkcionalni način organizacije iz dva
pravca. Prva opasnost je ako bi iskorišćavanje šuma predali drvnoj industriji,
u kojem slučaju bi čitav niz uzgojnih radova ostao u nadležnosti
šumarstva, da se s tim muči kako zna i može. Pri takvom načinu podjele
posla imamo iskustva i poučeni tim iskustvima, nikako ne bi smjeli ponovno
počiniti grešku istog tipa. Šumarstvo bi trebalo ostati organizatorom
cjelokupnog procesa jednostavne i proširene reprodukcije, od podizanja
sastojina, čišćenja, njege, izgradnje šumskih komunikacija, do iskorišćivanja
šuma i prodaje šumskih proizvoda. Druga opasnost do koje u funkcionalnom
načinu organizacije šumarstva može doći proizlazi iz nedostatka
konkurencije ili premalog broja organizacija specijaliziranih za radove pošumljivanja,
njege sastojina, sječe i izrade. Preduvjet za optimalno poslovanje
okrupnjenih šumskih gospodarstava je u postojanju konkurencije među
specijaliziranim šumarskim organizacijama koje poput građevinskih ili
uslužnih poduzeća, izvode radove pošumljavanja, njege, popunjavanja, sječe
i izrade, na temelju projekata koje sačinjava šumarstvo, kontrolira kakvoću
izvedbe i po dovršetku radova isplaćuje dostalcu radova pogođenu
svotu za obavljene radove. Šumsko gospodarstvo bi trebalo ostati vlasnikom
izrađenih šumskih sortimenata i trebalo bi biti u mogućnosti iste prodavati
najpovoljnijem ponuđaču.


Naravno, teško je zamisliti da bi takav sistem mogao egzistirati danas,
kada u svim ostalim republikama imamo ograničenja oko plasmana šumskih
proizvoda i kada imamo nasuprot slobodnoj cirkulaciji dobara i usluga
sisteme koji takvu cirkulaciju ograničavaju. U prvo vrijeme zbog toga
valja ograničiti mogućnost organizacijama drvne industrije koje imaju administrativno
dodijeljenu potrebnu im drvnu masu, da uopće mogu učestvovati
u nadmetanju za na gornji način na prodaju stavljenu drvnu masu.
Tek pošto bi takav sistem bio uveden u cijeloj zemlji, postalo bi moguće
stvoriti tržište bez ograničenja.


Šumarstvo nasuprot sebi mora imati zdravu, jaku, mobilnu, rentabilnu
i ekonomičnu drvnu industriju. Nipošto se ne smije desiti da šumar




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 34     <-- 34 -->        PDF

stvo bude grana koja treba plaćati nedjelotvornost drvne industrije. Ako
bi se to desilo, žrtvovali bi dugoročne interese i trošili bi narodno bogatstvo
za socijalno podupiranje djelatnosti koja ne bi trebala živjeti i djelovati,
i koja svojom nedjelotvornošću ruši društvenu proizvodnost. Padajuća
društvena proizvodnost vodi smanjenju konkurentne sposobnosti u svijetu,
ova pak negativnoj bilanci plaćanja, itd.


Kao što gornji prijedlozi idu za tim da drvnu industriju u potpunosti
izlože djelovanjima tržišnih zakona, tako isto kratkoročne djelatnosti u šumarstvu
moraju , conditio sine qua non, biti isto tako izložene tim djelovanjima.


Dugoročno dakle imamo radne organizacije šumskih gospodarstava, koje
planiraju prihode iz prodanih drvnih sortimenata, doprinosa zainteresiranih
političkih ili gospodarskih organizacija za usluge općih koristi šuma
i ostalih vrela prihoda. Na temelju prihoda šumska gospodarstva planiraju
veće i manje projekte, izrađuju gospodarske osnove, koje uz personalne i
ostale materijalne izdatke, financiraju iz prihoda. U takvom načinu funkcionalne
organizacije šumarstvo dakle usmjeruje šumarsku proizvodnju u
pravcu ostvarivanja dugoročnih ciljeva šumskog gospodarenja. Ono to mora
činiti uz najmanje utroške sredstava, te stoji pod strogom društvenom
kontrolom.


Nasuprot tomu imamo specijalizirane organizacije šumarstva, koje izvode
radove u ime i za račun šumskih gospodarstava. Šumsko gospodarstvo
kontrolira kakvoću i veličinu radova, kolaudira ih i isplaćuje naknadu za
njihovo izvođenje.


Imamo organizacije koje proizvode svaka posebno u stanovitoj mjeri
diferenciran proizvod. Proizvodeći diferenciran proizvod (usluge podizanja
sastojina, rasadničke proizvodnje, sjemenarske proizvodnje, usluge njege sastojina,
čišćenja, prorjeđivanja, sječe, izrade i izvlačenja). Zbog toga što
imaju proizvode koji su u stanovitoj mjeri diferencirani, svaka takva organizacija
ima stanovitu kontrolu tržišta i utjecaj na cijenu. Ako takvih
organizacija ima zadovoljavajuće velik broj, međusobno se one nalaze u
monopolističkoj konkurenciji. Međusobna konkurencija tjera takve organizacije
da posluju ekonomično i rentabilno. Položaj takvih organizacija bi
trebao biti takav da ni jednog trenutka nisu mirne, niti sigurne u egzistenciju,
ukoliko ne vrše stalno optimizaciju svoje proizvodnje. Ako bi postigli
da šumska gospodarstva dobiju takve poslovne partnere, osigurali bi
da usluge koje šumsko gospodarstvo troši, budu plaćene samo onoliko koliko
one stvarno vrijede. U cijenu ne bi mogle biti ugrađene neracionalnosti,
kakav slučaj imamo danas kao pravilo. Takve organizacije bi morale
biti stručno i tehnički opremljene za izvođenje specifičnih radova u šumarstvu.


Upravo takav profil kadrova obučavaju naše edukativne institucije. Ne
bi trebalo biti brige da u prijelazu na funkcionalan način orgaizacija ne
bi bilo posla za educirane šumare. Naprotiv. Jedino što bi se tražilo od njih
je da svaki zahvat koji čine, rade uz najmanji utrošak resursa. To je uostalom
i jedino objektivno mjerilo učinka i prava na sudjelovanje u dohotku.


Ozbiljan problem nastaje ako negospodarskim akcijama dođe do okrupnjivanja
takvih organizacija, uslijed čega se smanjuje konkurentska borba
i otvaraju se vrata neracionalnom poslovanju.


132




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 35     <-- 35 -->        PDF

Osnivači takvih specijaliziranih šumarskih organizacija ne bi smjela biti
šumska gospodarstva, niti bi takve organizacije trebale biti povezane sa
šumskim gospodarstvom nikakvim drugim odnosima, osim čisto poslovnim.


Ako bi uspjeli ostvariti sve kako je izloženo, problem radne sage, inače
netočno istican kao glavni razlog protiv funkcionalne organizacije u šumarstvu,
ne bi postojao u gorem obliku od današnjeg, kao što uostalom
ne postoji u težem obliku u npr. građevinarstvu ili poljoprivredi.


Problem radne snage u sezonskim poslovima nije nastao zbog ovakve
ili onakve organizacije šumarstva, već zbog demografskih i socijalnih promjena
za što postoje evidentni dokazi.


Na kraju, moramo biti realistični i konstatirajmo da ovako zamišljen
idealan model organizacije trpi u praktičnom izvođenju od devijacija koje
dolaze sa strane i uglavnom su negospodarske. One su socijalne, političke
i si. S tim valja međutim računati i nositi se s njima. Uostalom, to je
naša svakodnevna borba, za to smo obučeni i čini svakodnevni posao interesantnim.


U okvire šumarske politike spada još mnogo toga. Razmatrajući probleme
šumarske politike ograničili smo se dakle samo na područje kako
organizirati šumarstvo, ostavljajući trenutačno po strani institucije za unapređenje
šumarstva, asocijacije u šumarstvu, šumarsko školstvo i znanstveni
rad. Ako bi uspjeli postići optimalnu organizaciju, nastalo bi vrijeme
da i te probleme temeljito riješimo.


ANALIZA UVJETA PRIVREĐIVANJA RADOVA U UZGAJANJU, NJEZI,
PRORJEDAMA I EKSPLOATACIJI ŠUMSKIH SASTOJINA


Ako zamislimo da netko vlasniku šume izvršava usluge:
— pošumljivanja;
— njege sastojina i popunjavanja;
— čišćenje sastojina;
— sječa i izrada u prorjedama, zrelim sastojinama i prebornim šu


mama;



privlačenje, prijevoz, manipulacija na pomoćnim i glavnim stovarištima,
otprema kupcima;

vađenje panjeva, sječa polomljenog drveća poslije sječe, čišćenjeod grana;
i da takvih organizacija ima velik broj, tada moramo konstatirati da sve
takve organizacije proizvode proizvod (usluge kako su naprijed pobrojane)
koji je u izvjesnoj mjeri diferenciran, od jedne do druge organizacije. Diferencijacija
njihovih proizvoda je u lomu što jedna organizacija npr. ima
bolju opremu za izvlačenje, druga to vrši animalnom vučom, treća lo čini
skidderima, itd.


Ako bi bio ispunjen uvjet da organizacija sposobnih i spremnih da
vrše gornje usluge ima velik broj, proizvodeći diferenciran proizvod, tada


133




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 36     <-- 36 -->        PDF

bi se oni međusobno i u odnosu na strani tražnje za svoje proizvode (šumsko
gospodarstvo), nalazili u stanju monopolističke konkurencije.


U tom slučaju svaki proizvođač u izvjesnoj maloj mjeri ima kontrolu
cijene, koja proizlazi iz diferencijacije proizvoda. U takvom slučaju, svaki
monopolistički konkurent može volumen svojih proizvoda povećavati i smanjivati
zaračunavajući niže ili više cijene. Takve organizacije su međutim
svjesne da osim njih postoje i druge organizacije, koje su spremne da
konkuriraju za iste poslove. U uvjetima kakve smo opisali, nema zaprekaulasku na tržište (osim ako se to ne učini posebno administrativnim).


Ako jedna organizacija između monopolističkih konkurenata snizi cijenu
svojim proizvodima, ono se pomiče prema dolje po svojoj veoma elastičnoj
krivulji tražnje, te će time znatno povećati volumen svoje proizvodnje
(SI. 1 (a), (b) i (c) — krivulja tražnje označena D). Učine li to simultano
svi monopolistički konkurenti, porast proizvodnje pojedinačnogmonopolističkog konkurenta biti će manji.


Slika 1
Cijena i proizvodnja u kratkoročnim uvjetima monopolističke konkurencije


(a) (b) te)
Budući da monopolistički konkurenti imaju visoko elastičnu krivuljutražnje negativnog nagiba, krivulja graničnog prihoda MR će biti ispodkrivulje tražnje. Kratkoročna razina ravnotežne proizvodnje za pojedinačnuorganizaciju data je točkom gdje se njezina krivulja kratkoročnih graničnih
troškova SMC siječe s krivuljom graničnog prihoda MR (uz uvjet da je
visina proizvodnje pri tomu takva da je cijena (P) jednaka ili veća od prosječnih
varijabilnih troškova (AVC), tj. da je P = AVC). Na slici 1. prikazujemo
ako samo jedna organizacija snizi cijenu od 19,6 na 16,4 pojedinici proizvoda, ta će organizacija imati mogućnost da umjesto 2 jedinice
proizvoda, proizvede deset jedinica. To je prikazano na slici 1 (a)
kao pomak po krivulji tražnje dg od točke A do točke B. Snize li svi ostali
monopolistički konkurenti cijenu, našoj će se organizaciji dati mogućnostda poveća proizvodnju na samo četiri jedinice. Na slici je to prikazano
u 1 (b) kao kretanje od točke A do točke C po krivulju tražnje D. Na
slici 1 (a) vidljivo je da je tražnja D manje elastična od d%. Kako je organizacija
koju promatramo samo jedna od mnogih na tržištu koje si međusobno
monopolistički konkuriraju, slučaj da će sniziti cijenu svojim proizvodima,
a da to neće izazvati reakciju drugih monopolističkih konkurenata
nije vjerojatan. Kada bi to bilo, tada bi d% bila odgovarajuća krivulja
tražnje, a mr% tomu odgovarajuća krivulja graničnog prihoda. Snizivši


134




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 37     <-- 37 -->        PDF

cijenu od 19,6 (točka Aul (a) na 16,4 (točka Ćula) količina proizvodaQ je u sjecištu kratkoročne krivulje graničnih troškova (SMC) s vlastitom
krivuljom graničnih prihoda mr%.


Ako sve organizacije u struci imaju identične (ili približno identične)
funkcije troškova i na tržištu imaju identičnu funkciju tražnje, te da svi
smatraju uputnim da snize cijenu, u tom slučaju naša organizacija nema
više pomak od A do B po d%, već od A do C uzduž krivulje D, kako je
to prikazano na slici 1. Rezultat je da se d-s pomiče po D od točaka A
do C, što je prikazano na slici 1 (b) krivuljom d2. Isti se postupak ponavljaod točke C sve dok nema novog povoda organizaciji da svoju cijenu promijeni.
Do toga dolazi u točki H na slici 1 (c). U toj točki je naša organizacija
u kratkoročnoj ravnoteži uz uvjet da je P ^ AVC.


0 1 2 3 i 5 6 7 8 9 K 11 12


Cijena i proizvodnja u dugoročnimuvjetima monopotisričke konkurencije


Ostvaruju li organizacije udruženog rada, koje posluju u uvjetima monopolističke
konkurencije kratkoročno dobitak, biti će to podsticajem da
će sve više novih organizacija udruženog rada ulaziti u takvu proizvodnju.
Na slici 2 točka H i krivulja tražnje isti su kao i na slici 1 (a, b, c). Budući
da je u toj točki kratkoročne ravnoteže cijena veća od dugoročnih prosječnih
troškova, tj. P > LAC, sve organizacije imaju veće ili manje ostatke
čistog dohotka, a to je podsticajem da u konkurenciju ulaze nove organizacije
udruženog rada. Svakim novim ulaskom učešće svake pojedinačneorganizacije opada, pa se krivulja tražnje D pomiče ulijevo. Točka dugoročne
ravnoteže jedne organizacije data je točkom M na krivuljama D´ i
d´. Točka dugoročne ravnoteže M je u N zbog toga što ovdje dugoročnakrivulja graničnih troškova LMC siječe krivulju graničnog prihoda mr´. Ako
se nalazi u točki M i bez. podsticaja za mijenjanje cijene, organizacija se
nalazi u kratkoročnoj ravnoteži. Kako je tangenta na krivulju dugoročnihprosječnih troškova LAC jedne organizacije udruženog rada u točki d´ dru




ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 38     <-- 38 -->        PDF

ge organizacije i naša koju promatramo dosižu prag renlabiliteta kada su
u dugoročnoj ravnoteži, uslijed čega nema više novih poticaja ulasku novih
organizacija udruženog rada na tržište.


Prednja objašnjenja funkcioniranja monopolističke konkurencije idu za
tim da pokažu funkcioniranje mehanizma tržišta.


U slučaju šumarstva, ako bi šumsko gospodarstvo obavljalo integralno
sve poslove, postoji ozbiljna bojazan, koja je na žalost potkrijepljena nizom
praktičnih primjera, da dolazi do razbacivanja resursa, tj. sredstva
rada su daleko veća, a za vjerovati je i broj radnika, od prijeko potrebnog
da se obave poslovi u šumskom gospodarstvu. Šumskih gospodarstava,
kao što smo istakli, treba biti manje, da bi se osigurala potrajnost prihoda.
Nasuprot lomu, ako bi šumska gospodarstva planirala i imala sredstva
za sve radove potrebne za uzgajanje, njegu, zaštitu i eksploataciju šuma,
te poslove bi bilo bolje prepustiti velikom broju radnih organizacija specijaliziranih
za te poslove, koji bi, međusobno m ono polis tički konkurenti,
kratkoročno i dugoročno, kao što je prikazano u obrazloženju, radove izvodili
bez razbacivanja resursa. U tom slučaju bi za potrebne radove bila
plaćana niža cijena, što znači da bi šumskim gospodarstvima ostajalo više
sredstava za ostvarivanje dugoročnih ciljeva gospodarenja.


LITERATURA


1. Potočić , Z.: Ekonomika šumske privrede, 1977., Ekonomski fakultet, Osijek.
2.
Kraljić , B.; Ekonomsko-organizacione karakteristike i problematika šumarstva
Jugoslavije, 1971., ZIŠ Šumarski fakultet Zagreb.
3.
V i n e y, R.: L´economie forestiere, PUF, 1972., Paris.
4.
Spei del, G.: Forstliche Betriebswirtschaftslehre, 1967, P. Parey, Hamburg
& Berlin.
5.
Spei del, G., S t e i n 1 i n, H. (Ed.): Möglichkeiten optimaler Betriebsgestaltung
in der Forstwirtschaft, 1968, Bayerischer Landwirtschaftsverlag, München.
6. Dietrich , V.: Forstwirtschaftspolitik, 1953, P. Parey, Hamburg & Berlin.
7.
Bajl, A.: Osnove ekonomske analize i politike, 1979., Informator, Zagreb.
Functional Organization in Forestry: yes or no?


Summary


On the ocasion of discussion on cleared version of the Forestry Act in
professional circles came to controversies about ways of organization in forestry:
territorial-integrated or functional type.


Author, taking side of functional type of organization, presents arguments
in favour of such a type of organization, and necessary assumptions required
for realisation of expectations.


Paper invites professional public to discussion, in order to reach the clear
idea about aims of economising as well as ways to reach them with minimum
cost of resources.


KEY WORDS: Forestry Management — Monopoly Monopolistic Competition.