DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 27 <-- 27 --> PDF |
UDK 630*68 šum. list CIX (1985), 125 FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA ŠUMARSTVA: DA ILI NE? Rudolf SABADI* SAŽETAK — Povodom diskusija o prečišćenom Zakonu o šumama u stručnim krugovima došlo je do podijeljenosti mišljenja o načinu organizacije u šumarstvu: teritorijalno-integralni ili funkcionalni. Autor, opredijelivši se za funkcionalni tip organizacije, iznosi argumente u prilog takvog načina organizacije i nužnih pretpostavaka da ona ostvari očekivanja. Rad poziva stručnu javnost na diskusiju, da bi iz nje proistekla jasna predodžba o ciljevima gospodarenja te načinu kako ih postići uz najmanji utrošak resursa. KLJUČNE RIJEČI: Gospodarenje šumama — monopol — monopolistička konkurencija. PREDGOVOR Zakon o šumama koji smo imali nije praktično bio nikada proveden. Zbog toga se pripremaju preko dvije godine izmjene i dopune. Konačno smo dobili prečišćen tekst tog novog Zakona o šumama. Neke stvari su tim zakonom suštinski riješene, a čitav niz detalja valja izučiti i postepeno primjeniti u praksi. Društvena zajednica je konačno shvatila koliko je šumarstvo važna oblast narodnog gospodarstva i da joj valja posvetiti punu pažnju. Problemi šumarstva izašli su iz okvira uskog kruga šumarskih stručnjaka i povremenih gostiju na tom području. Već na početku nailazimo na podijeljena mišljenja. Dok se u pogledu veličine gospodarskih jedinica, barem u stručnim krugovima, svi slažemo, o tomu da li će šumarstvo biti organizirano na funkcionalnom ili integralno-teritorijalnom načelu podijelili smo se u one koji su za jedan ili drugi oblik. Ovaj rad ima za cilj da prikaže objektivnim dokazima dobre i loše strane funkcionalnog tipa organizacije u šumarstvu. Autor se pri tomu trudio, izučavajući problem dugo vremena, da objektivno sagleda i vrednuje oba tipa organizacije, našavši funkcionalni tip po * Prof. dr Rudolf Sabadi, Katedra za ekonomiku šumarstva i drvne industrije Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Šimunska cesta 25 125 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 28 <-- 28 --> PDF |
godnijim, pokušao je čim realnije istražiti i upozoriti na nužne pretpostavke potrebne da taj tip ispuni očekivanja. Autor ne očekuje da će se stručna javnost složiti s iznesenim gledištima. Nema sumnje da u izlaganju ima niz nerazjašnjenih problema, vjerojatno i subjektivne interpretacije. Ako svega toga u iznesenim mišljenjima ima, eventualne netočnosti nis u rezultat zle volje, već pošteno nastojanje da ostvarimo bolje sutra, stručna javnost ima mogućnost, bez strasti i na akademskoj razini, iznijeti nove razloge za i protiv. Takvom objektivnom i akademskom diskusijom možemo jedino doći do uvjeta za optimalnu organizaciju šumarstva u nas, kao preduvjeta da šumarstvo zauzme svoje mjesto u narodnom gospodarstvu i doprinese stabilnom razvitku naše domovine. UVOD Kao što znamo, šumarstvo je grana narodnog gospodarstva po mnogo čemu specifična. Usporedimo li šumu s poljoprivrednim zemljištem, proizvodnja je doduše rezultat istih triju osnovnih činitelja: (1) djelovanje prigode; (2) rad čovjeka i (3) obrtna i kapitalna dobra ali uočavamo veliku razliku između gospodarenja šumama u odnosu na poljoprivredu. U najekstremnijim slučajevima intervencija čovjeka ograničava se na 1—8 radnik-dana godišnje po 1 ha produktivnih otvorenih šuma. U poljoprivredi, unatoč sve većoj mehanizaciji radova, budući da su čovjek i stroj u određenim granicama perfektno supstitubilni resursi, zavisno o vrsti kultura, prirodi posla, veličini posjeda, itd., učešće čovjekova rada još je uvijek znatno, npr. u Evropi, i to u industrijski razvijenim zemljama, potrebno 10 do 40 radnik-dana godišnje. U šumarstvu se proizvodi godišnje, u normalnim uvjetima, oko 6 t suhe tvari po hektaru. To čini oko četvrtinu onoga što proizvede poljoprivreda. Uzmemo li u račun silnu mehanizaciju i ljudski rad utrošen za proizvodnju u poljoprivredi, ogromne utroške goriva, stajskih i umjetnih gnojiva, fungicida, pesticida, itd., moramo konstatirati da je šumarstvo itekako rentabilan posao. Nesreća je kao što znamo u tomu, što prirast u šumi ne možemo svake godine pokupiti i realizirati. Problem je dakle u specifičnosti rasporeda radova u šumarstvu od osnivanja sastojina pa do njihovih sječa. U poljoprivredi se radi o proizvodnji koja je godišnja ili dvogodišnja, a intervencija čovjeka je sezonska. Nasuprot tomu u šumarstvu, od osnivanja sastojine pa do sječe prolaze deceniji, čak stoljeća, s tim da, osim sporadično, praktično nema intervencije čovjeka. Za eksploataciju šuma, zavisno o prilikama, troši se 1 radnik-dan za učin 1—6 m3 drva. Poznato nam je da prirast drvne mase po 1 ha godišnje, zavisno o drvnoj masi i staništu, iznosi 2 do 25 m:!. Kumulirana drvna masa iznosi 500 do 1800 m:1 po ha. Bez intervencije čovjeka najveći dio te mase bi propao, uz intervenciju se taj materijal kao proreda itekako koristi. U iskorišćivanju šuma imamo posla s tipičnim troškovima vezanih proizvoda. Troškovi sječe i izrade po 1 m;! različitih šumskih proizvoda jedva 126 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 29 <-- 29 --> PDF |
se razlikuju. Cijena pak pojedinih sortimenata na tržištu uvelike diferira. Ako je neka šumska površina gospodarskom osnovom određena za sječu, a nalazi se daleko od putova, što poskupljuje radove iskorišćivanja, posebno izvlačenja, kao normalna tendencija do koje će u takvom slučaju doći je da će se iznositi samo sortimenti s najvećom tržišnom vrijednošću. Ne samo da pri tomu propada vrijedna biomasa, već nastaju i opasnosti za šumski red, materijal koji je ostao ležati pospješuje razvitak boleština na drveću, čak i pojavu kalamiteta. Zbog produljenog ciklusa proizvodnje, nemogućnosti da se prihodi jedne sastojine realiziraju svake godine, u šumarstvu, za razliku od ostalih gospodarskih djelatnosti, prirasti uvećavaju narodno bogatstvo. Zbog toga u šumarstvu nije moguće računati s kamatima na troškove podizanja sastojina. Kada bi to bio slučaj, osim rijetkih izuzetaka, vjerojatno bi šumsko poduzeće bilo najskuplji od svih drugih poslova. Ako na troškove podizanja sastojine od njezina osnivanja do sječne zrelosti zaračunavamo kamate, vidimo da samo u najboljim sastojinama možemo postići stopu povratka do najviše 3% na uložena sredstva. Takve najbolje sastojine su međutim na staništima kojima konkuriraju alternativne upotrebe. Sa stajališta dakle kriterija vrednovanja kratkoročnog poslovanja, šumarstvo nije djelatnost koja može uspješno konkurirati drugim djelatnostima kao što su poljoprivreda, industrija, itd. Šumarstvo ima međutim drugu važnu ulogu, a ta je u proizvodnji usluga naciji. Te usluge su neprocjenjive i sastoje se od regulacije vodotokova, uopće u regulaciji voda, djelovanja na klimu, čuvanje tala od erozije, pročišćavanje zraka, psihološkog djelovanja na čovjeka, itd. Te opće koristi od šuma uopće nije moguće valjano vrjednovati i moguće je o vrijednostima tih usluga koje čovjeku čine šume samo spekulirati. Prema tome je funkcija šumarstva proizvodnja usluga čovječanstvu i ne može se i ne smije vrjednovati samo drvnom masom koju je proizvelo. Stoga nije moguće i ne smije prihod od šuma biti ocjenjivan samo tim prihodima, uslijed čega se funkcije šumarstva moraju rastaviti na kratkoročne funkcije: proizvodnja drvnih masa, i dugoročne funkcije: stvaranje narodnog bogatstva i proizvodnja usluga općih koristi. CILJEVI GOSPODARENJA U svjetlu prije opisanih specifičnosti, ciljeve gospodarenja možemo opisati: 1. Osiguranje potrajnosti prihoda šumskog gospodarenja. Taj cilj je moguće postići takvim rasporedom dobnih razreda gospodarskih šuma, koji će gospodarstvu omogućiti približno jednake prihode tijekom dugih vremenskih razdoblja. Ako ujednačenost dobnih razreda nije moguće postići na manjim površinama, gospodarstvo mora biti toliko veliko, gdje je ujednačenost omogućena. Pri tomu gospodarenje šumama ne može voditi računa o administrativno-političkim podjelama. 2. Šume su naslijeđe, narodno bogatstvo, koje suvremenici nasljeđuju od bivših generacija. Suvremenici su obavezni ostaviti to narodno bogat127 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 30 <-- 30 --> PDF |
stvo netaknutim ili ga uvećati za buduće generacije. Stoga valja u gospodarenju odvojiti dio koji je rezultat naslijeđenog bogatstva od onoga što je stvoreno vlastitim radom. Pravo da se potroši odnosi se samo na dio onoga što je zasluga vlastitog rada. 3. Sva tla koja se ne mogu koristiti za druge svrhe, zatim tla koja mogu ugroziti egzistenciju čovjeka na kraći ili dulji rok, moraju biti pošumljena adekvatnim vrstama drveća u stabilnim ekosistemima, kako bi se osim zaštitnih funkcija, osiguralo snabdijevanje prijeko potrebnom biomasom. 4. Sve degradirane šume moraju postepeno biti preobraćene u visoke šume, kako bi se maksimalno osigurala proizvodnja usluga općih koristi šuma i proizvodnja drvne mase za zadovoljenje potreba. 5. Šumarstvo je kao gospodarska oblast, dužno upotrijebiti sve fizičke i umne snage na postizanje dugoročnih gospodarskih ciljeva, uz načelo da to mora biti postignuto uz najmanji moguć utrošak resursa. Šumarstvo stoga ne smije biti oblast narodnog gospodarstva koja od društvene zajednice očekuje nerealne dotacije, već se mora pomučiti da najbolje gospodari s onim što ima i što je društvena zajednica u određenom trenutku u stanju da odvoji za usluge općih koristi šuma. i PRETPOSTAVKE ZA REALISTIČNU ŠUMARSKU POLITIKU Svakako da u šumarsku politiku spada daleko više toga, no mi ćemo se ograničiti samo na onaj dio, kojim bi eksplicirali ono što je najnužnije da se do cilja kojeg smo postavili dođe uz najmanji trošak resursa. Takve pretpostavke možemo podijeliti u dvije grupe: 1. Pretpostavke opće gospodarske politike Opća gospodarska klima, ako smo se odlučili za jedan tip gospodarenja, mora biti dosljedno sprovedena. U našem načinu društveno gospodarskih i političkih odnosa, odlučili smo se za samoupravno odlučivanje, samoupravljanje u stvaranju i raspodjeli društvenog proizvoda, uz djelovanje tržišta kao regulatora tijeka resursa. To nije konzervativni liberalizam laissez-faire tipa, već planski usmjeren razvitak društvenih snaga ka određenim, jasno postavljenim ciljevima. Sve poslovne odluke, bez obzira na društveni i politički sistem, zbog gospodarskih zakonitosti bivaju testirane na tržištu, koje, prema stupnju realnosti usmjeravanja gospodarskog života može biti jednostavno tržište, a ako ga negiramo može uz normalno tržište postojati jednako još i sivo i crno tržište. Svjedoci smo tijekom našeg razvitka od rata naovamo, različitih kolebanja do kojih je dolazilo, zavisno o realnosti s kojom smo donosili gospodarske odluke, pa smo imali i imamo sve oblike gore spomenutih tržišnih oblika. Da se razumijemo: nema perfektnog tržišta nigdje u svijetu. Gdjegod dolazi do bilo kakve zabrane ili ograničavanja, tržište reagira na svojstven način. Najbolji primjer ekstrema na tzv. slobodnom tržištu zapadnih razvijenih zemalja je tržište drogama. Zabrana trgovanja i raspačava |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 31 <-- 31 --> PDF |
nja droga ne samo da je stvorilo specifične oblike trgovanja, već je stvorilo organizacije i moći koje su veće od onoga što se uopće želi javno priznati. Tržište je tim perfektnije, čim su kriteriji podjele društvenog proizvoda između članova društva realnije postavljeni, čim je manje intervencija na izrazito osjetljivim područjima kao što su cijene, koje u načelu smiju biti određivane samo odnosima ponude i tražnje i čim je manje arbitrarnih zahvata u primarnu i sekundarnu podjelu društvenog proizvoda. Samoupravljanje je moguće samo i jedino u slučaju pune zaposlenosti. Ako puna zaposlenost nije ostvarena, nije realno očekivati da tržišta radne snage nema, te da nema popratnih pojava i devijacija. To se ne odnosi samo na zapošljavanje, već jednako tako i na društvene i javne službe. Ako su mogućnosti ograničene, npr. limitiran smještajni kapacitet zdravstvenih ustanova, odmah se pojavljuje privatizacija i trgovina ograničenim kapacitetima. Birokratiziranje je u velikoj mjeri povodom privatizaciji i korupciji. O tomu koliko ćemo i uz koje utroške resursa poći naprijed ka stabilnijem razvitku zavisi isključivo o realnosti kojom procjenjujemo i koristimo djelovanje gospodarskih zakonitosti i njih usmjeravamo u željenom pravcu — ciljevima koje smo si postavili. Ako uspijemo na planu opće gospodarske politike, neki problemi koje u šumarstvu danas imamo, ne bi uopće postojali. Danas raspravljamo o udruživanju, učestvovanju u dohotku, podjeli deviza i si. Kada bi imali riješena pitanja usmjerenog gospodarskog razvitka uz puno djelovanje gospodarskih zakona, diskusija o tim pitanjima postaje bespredmetna. Uzrok gledanjima na šumarstvo, gospodarenje šumama i korištenje šuma nije u šumarima. O tomu je na žalost bilo nelojalnih optužaba na račun šumara kao konzervativaca, ljudi koji koriste nezasluženo privilegije i si. što sve uopće nije niti približno točno. Naprotiv, dileme koje su oko šumarstva nastale i nastaju, posljedica su nerealnosti opće gospodarske politike i grubog ignoriranja temeljnih gospodarskih zakona . 2. Pretpostavke realne šumarske politike U definiranju realne šumarske politike moram o poći od pretpostavke da će, kad tad, u ukupnom gospodarskom životu pobijediti realizam. U SR Hrvatskoj kao što je poznato, imamo preko 0,7 min ha degradiranih šuma, šikara i makija. Isto je tako dobro poznato, da u visokim šumama imamo drvnu zalihu koja u prosjeku ne prelazi 141,9 m´Vha*, u degradiranim šumama 31,1 m:!/ha**. Nije se čuditi da u očuvanim šumama imamo godišnji prirast 3,05 m:!/ha, u degradiranim šumama 0,83 m3/ha. Bilo bi u najmanju ruku pretenciozno očekivanje da možemo u kratkom roku sve šume pretvoriti u visoke šume, s drvnom masom koja bi bila preduvjetom za visok prirast po jedinici površine. To uostalom nije uspjelo niti prije, iako su ulagani određeni napori, stari preko jednog stoljeća. * Stat. bilten ŠUMARSTVO, br. 321, SZS Beograd, 1964. ** Isto. 129 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 32 <-- 32 --> PDF |
Smetnja racionalnom gospodarenju šumama, htjeli to priznati ili ne, bila je teritorijalno-integralna organizacija šumarske službe. U takvom načinu organizacije dugoročne funkcije šume i šumarstva identificirane su s kratkoročnim. U šumama ne možemo praviti inventuru da bi utvrdili što je sve učinjeno u posljednjih dva i pol decenija, otkako smo šumarstvo tako organizirali. Zbog toga ne ćemo niti nagađati koje smo grješke načinili i koliko su one vrijedne, mjereći ih u drvnoj zalihi, otjecanju sredstava i nekorištenju mogućnosti da pošumljujemo nove površine, vršimo nužnu akumulaciju drvne zalihe, ili pak vršimo konverzije degradiranih šuma. Sa sigurnošću međutim možemo ustvrditi, za što nam ne nedostaju argumenti, da smo mogli učiniti više. Da bi odredili pravce realističke i zdrave šumarske politike moramo potražiti takve organizacijske oblike, kojima će ciljevi gospodarenja šumama biti ispunjeni uz najmanje žrtve. Ako posežemo za iskustvima iz prošlosti, ne činimo to stoga što bi tražili nekakvu krivicu, već nastojimo na tim iskustvima ne ponoviti greške, ili počiniti još teže u budućnosti. Sada, kada se nalazimo na prekretnici da možemo učiniti nešto ka ciljevima koje smo si postavili, moramo to činiti hladno i bez strasti, promišljeno i objektivno. Teško je vjerovati da postoji više istina, ona je jedna i moramo joj težiti i uz osobna odricanja. DILEME OKO OPTIMALNE ORGANIZACIJE ŠUMARSTVA Priroda proizvodnje svakog proizvoda uvjetuje sasvim određenu tržišnu strukturu tog proizvoda. Kao dugoročne funkcije šuma i šumarstva imenovali smo: osiguranje potrajnosti prihoda gospodarskih jedinica, uspostavljanje optimalne drvne zalihe u sastojinama, zaštita tala od erozije, regulacija režima voda, utjecaj šuma na klimu, itd. Dugoročno gledano to su proizvodi, koji se međutim ne mogu bilancirati mjerilima kojima bilanciramo mnoštvo drugih djelatnosti. Šumarstvo i šume moraj u međutim osigurati tu i takvu proizvodnju. Ono što možemo mjeriti i bilancirati poput svih drugih djelatnosti su obavljeni radovi podizanja sastojina, čišćenje sastojina, prorjeđivanje, sječa, izrada, izgradnja komunikacija, itd. Da bismo došli do optimalnih organizacijskih pretpostavaka za uspješno gospodarenje šumama, moram o odvojiti kratkoročnu od dugoročne funkcije šumarstva. Spojivši ih zajedno, nemamo nikakvu mogućnost da razdvojimo bogatstvo od prihoda. U sadašnjim gospodarskim jedinicama nema mogućnosti ni pretpostavaka da ostvarimo ciljeve gospodarenja, budući da su rijetka šumska gospodarstva gdje je osigurana potrajnost prihoda. Iz tog razloga moramo težiti ka povećanju jedinica gospodarenja, bez obzira na političko-teritorijalnu podjelu. Potrebno je razdvajanja šumskog bogatstva, što je dugoročna kategorija i u koju osim drvne mase ubrajamo i potencijal proizvodnje općih koristi od šuma, od prihoda nastalih proizvodnim radom, kratkoročne kategorije, koja je jednaka u suštini svakoj drugoj proizvodnoj djelatnosti. 130 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Čini nam se da je oblik organizacije šumarstva, podesan za specifičnosti šumarstva funkcionalan. Šumarstvo bi trebalo organizirati tako, da se na jednom mjestu vodi računa, projicira, znanstveno istražuje i usmjerava težnja ka postizanju dugoročnih ciljeva gospodarenja. Između dugoročnih i kratkoročnih funkcija, u interesu postizanja optimuma, mora postojati sraz interesa, jer se samo s takvom konkurencijom mogu postizati ciljevi uz najmanje utroške resursa. Dobija se dojam da dileme do kojih dolazi proizlaze upravo iz nepoznavanja ili ignoriranja suštine problema. Proizvodnja usluga i drvne mase, dugoročno gledano, u suštini je monopolistička. Monopol ne možemo izbjeći, ali ga možemo uspješno obuzdati. Ako bi prihvatili funkcionalan tip organizacije šumarstva, moramo detaljno izučiti oblike organizacije, poslovanja i usmjerenja monopola u pravcu ostvarivanja ciljeva gospodarenja. O tomu imamo sasvim jasne predodžbe, koje valja naknadnim testiranjem pretvoriti u realističke modele koji mogu živjeti u skladu s postavljenim ciljevima. Opasnost postoji, primijeni li se funkcionalni način organizacije iz dva pravca. Prva opasnost je ako bi iskorišćavanje šuma predali drvnoj industriji, u kojem slučaju bi čitav niz uzgojnih radova ostao u nadležnosti šumarstva, da se s tim muči kako zna i može. Pri takvom načinu podjele posla imamo iskustva i poučeni tim iskustvima, nikako ne bi smjeli ponovno počiniti grešku istog tipa. Šumarstvo bi trebalo ostati organizatorom cjelokupnog procesa jednostavne i proširene reprodukcije, od podizanja sastojina, čišćenja, njege, izgradnje šumskih komunikacija, do iskorišćivanja šuma i prodaje šumskih proizvoda. Druga opasnost do koje u funkcionalnom načinu organizacije šumarstva može doći proizlazi iz nedostatka konkurencije ili premalog broja organizacija specijaliziranih za radove pošumljivanja, njege sastojina, sječe i izrade. Preduvjet za optimalno poslovanje okrupnjenih šumskih gospodarstava je u postojanju konkurencije među specijaliziranim šumarskim organizacijama koje poput građevinskih ili uslužnih poduzeća, izvode radove pošumljavanja, njege, popunjavanja, sječe i izrade, na temelju projekata koje sačinjava šumarstvo, kontrolira kakvoću izvedbe i po dovršetku radova isplaćuje dostalcu radova pogođenu svotu za obavljene radove. Šumsko gospodarstvo bi trebalo ostati vlasnikom izrađenih šumskih sortimenata i trebalo bi biti u mogućnosti iste prodavati najpovoljnijem ponuđaču. Naravno, teško je zamisliti da bi takav sistem mogao egzistirati danas, kada u svim ostalim republikama imamo ograničenja oko plasmana šumskih proizvoda i kada imamo nasuprot slobodnoj cirkulaciji dobara i usluga sisteme koji takvu cirkulaciju ograničavaju. U prvo vrijeme zbog toga valja ograničiti mogućnost organizacijama drvne industrije koje imaju administrativno dodijeljenu potrebnu im drvnu masu, da uopće mogu učestvovati u nadmetanju za na gornji način na prodaju stavljenu drvnu masu. Tek pošto bi takav sistem bio uveden u cijeloj zemlji, postalo bi moguće stvoriti tržište bez ograničenja. Šumarstvo nasuprot sebi mora imati zdravu, jaku, mobilnu, rentabilnu i ekonomičnu drvnu industriju. Nipošto se ne smije desiti da šumar |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 34 <-- 34 --> PDF |
stvo bude grana koja treba plaćati nedjelotvornost drvne industrije. Ako bi se to desilo, žrtvovali bi dugoročne interese i trošili bi narodno bogatstvo za socijalno podupiranje djelatnosti koja ne bi trebala živjeti i djelovati, i koja svojom nedjelotvornošću ruši društvenu proizvodnost. Padajuća društvena proizvodnost vodi smanjenju konkurentne sposobnosti u svijetu, ova pak negativnoj bilanci plaćanja, itd. Kao što gornji prijedlozi idu za tim da drvnu industriju u potpunosti izlože djelovanjima tržišnih zakona, tako isto kratkoročne djelatnosti u šumarstvu moraju , conditio sine qua non, biti isto tako izložene tim djelovanjima. Dugoročno dakle imamo radne organizacije šumskih gospodarstava, koje planiraju prihode iz prodanih drvnih sortimenata, doprinosa zainteresiranih političkih ili gospodarskih organizacija za usluge općih koristi šuma i ostalih vrela prihoda. Na temelju prihoda šumska gospodarstva planiraju veće i manje projekte, izrađuju gospodarske osnove, koje uz personalne i ostale materijalne izdatke, financiraju iz prihoda. U takvom načinu funkcionalne organizacije šumarstvo dakle usmjeruje šumarsku proizvodnju u pravcu ostvarivanja dugoročnih ciljeva šumskog gospodarenja. Ono to mora činiti uz najmanje utroške sredstava, te stoji pod strogom društvenom kontrolom. Nasuprot tomu imamo specijalizirane organizacije šumarstva, koje izvode radove u ime i za račun šumskih gospodarstava. Šumsko gospodarstvo kontrolira kakvoću i veličinu radova, kolaudira ih i isplaćuje naknadu za njihovo izvođenje. Imamo organizacije koje proizvode svaka posebno u stanovitoj mjeri diferenciran proizvod. Proizvodeći diferenciran proizvod (usluge podizanja sastojina, rasadničke proizvodnje, sjemenarske proizvodnje, usluge njege sastojina, čišćenja, prorjeđivanja, sječe, izrade i izvlačenja). Zbog toga što imaju proizvode koji su u stanovitoj mjeri diferencirani, svaka takva organizacija ima stanovitu kontrolu tržišta i utjecaj na cijenu. Ako takvih organizacija ima zadovoljavajuće velik broj, međusobno se one nalaze u monopolističkoj konkurenciji. Međusobna konkurencija tjera takve organizacije da posluju ekonomično i rentabilno. Položaj takvih organizacija bi trebao biti takav da ni jednog trenutka nisu mirne, niti sigurne u egzistenciju, ukoliko ne vrše stalno optimizaciju svoje proizvodnje. Ako bi postigli da šumska gospodarstva dobiju takve poslovne partnere, osigurali bi da usluge koje šumsko gospodarstvo troši, budu plaćene samo onoliko koliko one stvarno vrijede. U cijenu ne bi mogle biti ugrađene neracionalnosti, kakav slučaj imamo danas kao pravilo. Takve organizacije bi morale biti stručno i tehnički opremljene za izvođenje specifičnih radova u šumarstvu. Upravo takav profil kadrova obučavaju naše edukativne institucije. Ne bi trebalo biti brige da u prijelazu na funkcionalan način orgaizacija ne bi bilo posla za educirane šumare. Naprotiv. Jedino što bi se tražilo od njih je da svaki zahvat koji čine, rade uz najmanji utrošak resursa. To je uostalom i jedino objektivno mjerilo učinka i prava na sudjelovanje u dohotku. Ozbiljan problem nastaje ako negospodarskim akcijama dođe do okrupnjivanja takvih organizacija, uslijed čega se smanjuje konkurentska borba i otvaraju se vrata neracionalnom poslovanju. 132 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Osnivači takvih specijaliziranih šumarskih organizacija ne bi smjela biti šumska gospodarstva, niti bi takve organizacije trebale biti povezane sa šumskim gospodarstvom nikakvim drugim odnosima, osim čisto poslovnim. Ako bi uspjeli ostvariti sve kako je izloženo, problem radne sage, inače netočno istican kao glavni razlog protiv funkcionalne organizacije u šumarstvu, ne bi postojao u gorem obliku od današnjeg, kao što uostalom ne postoji u težem obliku u npr. građevinarstvu ili poljoprivredi. Problem radne snage u sezonskim poslovima nije nastao zbog ovakve ili onakve organizacije šumarstva, već zbog demografskih i socijalnih promjena za što postoje evidentni dokazi. Na kraju, moramo biti realistični i konstatirajmo da ovako zamišljen idealan model organizacije trpi u praktičnom izvođenju od devijacija koje dolaze sa strane i uglavnom su negospodarske. One su socijalne, političke i si. S tim valja međutim računati i nositi se s njima. Uostalom, to je naša svakodnevna borba, za to smo obučeni i čini svakodnevni posao interesantnim. U okvire šumarske politike spada još mnogo toga. Razmatrajući probleme šumarske politike ograničili smo se dakle samo na područje kako organizirati šumarstvo, ostavljajući trenutačno po strani institucije za unapređenje šumarstva, asocijacije u šumarstvu, šumarsko školstvo i znanstveni rad. Ako bi uspjeli postići optimalnu organizaciju, nastalo bi vrijeme da i te probleme temeljito riješimo. ANALIZA UVJETA PRIVREĐIVANJA RADOVA U UZGAJANJU, NJEZI, PRORJEDAMA I EKSPLOATACIJI ŠUMSKIH SASTOJINA Ako zamislimo da netko vlasniku šume izvršava usluge: — pošumljivanja; — njege sastojina i popunjavanja; — čišćenje sastojina; — sječa i izrada u prorjedama, zrelim sastojinama i prebornim šu mama; — privlačenje, prijevoz, manipulacija na pomoćnim i glavnim stovarištima, otprema kupcima; — vađenje panjeva, sječa polomljenog drveća poslije sječe, čišćenjeod grana; i da takvih organizacija ima velik broj, tada moramo konstatirati da sve takve organizacije proizvode proizvod (usluge kako su naprijed pobrojane) koji je u izvjesnoj mjeri diferenciran, od jedne do druge organizacije. Diferencijacija njihovih proizvoda je u lomu što jedna organizacija npr. ima bolju opremu za izvlačenje, druga to vrši animalnom vučom, treća lo čini skidderima, itd. Ako bi bio ispunjen uvjet da organizacija sposobnih i spremnih da vrše gornje usluge ima velik broj, proizvodeći diferenciran proizvod, tada 133 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 36 <-- 36 --> PDF |
bi se oni međusobno i u odnosu na strani tražnje za svoje proizvode (šumsko gospodarstvo), nalazili u stanju monopolističke konkurencije. U tom slučaju svaki proizvođač u izvjesnoj maloj mjeri ima kontrolu cijene, koja proizlazi iz diferencijacije proizvoda. U takvom slučaju, svaki monopolistički konkurent može volumen svojih proizvoda povećavati i smanjivati zaračunavajući niže ili više cijene. Takve organizacije su međutim svjesne da osim njih postoje i druge organizacije, koje su spremne da konkuriraju za iste poslove. U uvjetima kakve smo opisali, nema zaprekaulasku na tržište (osim ako se to ne učini posebno administrativnim). Ako jedna organizacija između monopolističkih konkurenata snizi cijenu svojim proizvodima, ono se pomiče prema dolje po svojoj veoma elastičnoj krivulji tražnje, te će time znatno povećati volumen svoje proizvodnje (SI. 1 (a), (b) i (c) — krivulja tražnje označena D). Učine li to simultano svi monopolistički konkurenti, porast proizvodnje pojedinačnogmonopolističkog konkurenta biti će manji. Slika 1 Cijena i proizvodnja u kratkoročnim uvjetima monopolističke konkurencije (a) (b) te) Budući da monopolistički konkurenti imaju visoko elastičnu krivuljutražnje negativnog nagiba, krivulja graničnog prihoda MR će biti ispodkrivulje tražnje. Kratkoročna razina ravnotežne proizvodnje za pojedinačnuorganizaciju data je točkom gdje se njezina krivulja kratkoročnih graničnih troškova SMC siječe s krivuljom graničnog prihoda MR (uz uvjet da je visina proizvodnje pri tomu takva da je cijena (P) jednaka ili veća od prosječnih varijabilnih troškova (AVC), tj. da je P = AVC). Na slici 1. prikazujemo ako samo jedna organizacija snizi cijenu od 19,6 na 16,4 pojedinici proizvoda, ta će organizacija imati mogućnost da umjesto 2 jedinice proizvoda, proizvede deset jedinica. To je prikazano na slici 1 (a) kao pomak po krivulji tražnje dg od točke A do točke B. Snize li svi ostali monopolistički konkurenti cijenu, našoj će se organizaciji dati mogućnostda poveća proizvodnju na samo četiri jedinice. Na slici je to prikazano u 1 (b) kao kretanje od točke A do točke C po krivulju tražnje D. Na slici 1 (a) vidljivo je da je tražnja D manje elastična od d%. Kako je organizacija koju promatramo samo jedna od mnogih na tržištu koje si međusobno monopolistički konkuriraju, slučaj da će sniziti cijenu svojim proizvodima, a da to neće izazvati reakciju drugih monopolističkih konkurenata nije vjerojatan. Kada bi to bilo, tada bi d% bila odgovarajuća krivulja tražnje, a mr% tomu odgovarajuća krivulja graničnog prihoda. Snizivši 134 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 37 <-- 37 --> PDF |
cijenu od 19,6 (točka Aul (a) na 16,4 (točka Ćula) količina proizvodaQ je u sjecištu kratkoročne krivulje graničnih troškova (SMC) s vlastitom krivuljom graničnih prihoda mr%. Ako sve organizacije u struci imaju identične (ili približno identične) funkcije troškova i na tržištu imaju identičnu funkciju tražnje, te da svi smatraju uputnim da snize cijenu, u tom slučaju naša organizacija nema više pomak od A do B po d%, već od A do C uzduž krivulje D, kako je to prikazano na slici 1. Rezultat je da se d-s pomiče po D od točaka A do C, što je prikazano na slici 1 (b) krivuljom d2. Isti se postupak ponavljaod točke C sve dok nema novog povoda organizaciji da svoju cijenu promijeni. Do toga dolazi u točki H na slici 1 (c). U toj točki je naša organizacija u kratkoročnoj ravnoteži uz uvjet da je P ^ AVC. 0 1 2 3 i 5 6 7 8 9 K 11 12 Cijena i proizvodnja u dugoročnimuvjetima monopotisričke konkurencije Ostvaruju li organizacije udruženog rada, koje posluju u uvjetima monopolističke konkurencije kratkoročno dobitak, biti će to podsticajem da će sve više novih organizacija udruženog rada ulaziti u takvu proizvodnju. Na slici 2 točka H i krivulja tražnje isti su kao i na slici 1 (a, b, c). Budući da je u toj točki kratkoročne ravnoteže cijena veća od dugoročnih prosječnih troškova, tj. P > LAC, sve organizacije imaju veće ili manje ostatke čistog dohotka, a to je podsticajem da u konkurenciju ulaze nove organizacije udruženog rada. Svakim novim ulaskom učešće svake pojedinačneorganizacije opada, pa se krivulja tražnje D pomiče ulijevo. Točka dugoročne ravnoteže jedne organizacije data je točkom M na krivuljama D´ i d´. Točka dugoročne ravnoteže M je u N zbog toga što ovdje dugoročnakrivulja graničnih troškova LMC siječe krivulju graničnog prihoda mr´. Ako se nalazi u točki M i bez. podsticaja za mijenjanje cijene, organizacija se nalazi u kratkoročnoj ravnoteži. Kako je tangenta na krivulju dugoročnihprosječnih troškova LAC jedne organizacije udruženog rada u točki d´ dru |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 38 <-- 38 --> PDF |
ge organizacije i naša koju promatramo dosižu prag renlabiliteta kada su u dugoročnoj ravnoteži, uslijed čega nema više novih poticaja ulasku novih organizacija udruženog rada na tržište. Prednja objašnjenja funkcioniranja monopolističke konkurencije idu za tim da pokažu funkcioniranje mehanizma tržišta. U slučaju šumarstva, ako bi šumsko gospodarstvo obavljalo integralno sve poslove, postoji ozbiljna bojazan, koja je na žalost potkrijepljena nizom praktičnih primjera, da dolazi do razbacivanja resursa, tj. sredstva rada su daleko veća, a za vjerovati je i broj radnika, od prijeko potrebnog da se obave poslovi u šumskom gospodarstvu. Šumskih gospodarstava, kao što smo istakli, treba biti manje, da bi se osigurala potrajnost prihoda. Nasuprot lomu, ako bi šumska gospodarstva planirala i imala sredstva za sve radove potrebne za uzgajanje, njegu, zaštitu i eksploataciju šuma, te poslove bi bilo bolje prepustiti velikom broju radnih organizacija specijaliziranih za te poslove, koji bi, međusobno m ono polis tički konkurenti, kratkoročno i dugoročno, kao što je prikazano u obrazloženju, radove izvodili bez razbacivanja resursa. U tom slučaju bi za potrebne radove bila plaćana niža cijena, što znači da bi šumskim gospodarstvima ostajalo više sredstava za ostvarivanje dugoročnih ciljeva gospodarenja. LITERATURA 1. Potočić , Z.: Ekonomika šumske privrede, 1977., Ekonomski fakultet, Osijek. 2. Kraljić , B.; Ekonomsko-organizacione karakteristike i problematika šumarstva Jugoslavije, 1971., ZIŠ Šumarski fakultet Zagreb. 3. V i n e y, R.: L´economie forestiere, PUF, 1972., Paris. 4. Spei del, G.: Forstliche Betriebswirtschaftslehre, 1967, P. Parey, Hamburg & Berlin. 5. Spei del, G., S t e i n 1 i n, H. (Ed.): Möglichkeiten optimaler Betriebsgestaltung in der Forstwirtschaft, 1968, Bayerischer Landwirtschaftsverlag, München. 6. Dietrich , V.: Forstwirtschaftspolitik, 1953, P. Parey, Hamburg & Berlin. 7. Bajl, A.: Osnove ekonomske analize i politike, 1979., Informator, Zagreb. Functional Organization in Forestry: yes or no? Summary On the ocasion of discussion on cleared version of the Forestry Act in professional circles came to controversies about ways of organization in forestry: territorial-integrated or functional type. Author, taking side of functional type of organization, presents arguments in favour of such a type of organization, and necessary assumptions required for realisation of expectations. Paper invites professional public to discussion, in order to reach the clear idea about aims of economising as well as ways to reach them with minimum cost of resources. KEY WORDS: Forestry Management — Monopoly Monopolistic Competition. |