DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 86     <-- 86 -->        PDF

KNJIGE i ČASOPISI


ANNALES FORESTALES
(Anali za šumarstvo)
10/5


Peti svezak desete knjige Anala za šumarstvo,
koje izdaje JAZU, sadrži rad


Prof. dr Dušan KLEPAC: Neki rezultati
mjerenja prirasta u šumama hrasta lužnjaka
(CJuercus robur L.) u Slavoniji tijekom
zadnjih 30 godina (1950. — 1981.)


U ovom radu saopćeni rezultati mjerenja,
odnosno praćenja, debljinskog i volumnog
prirasta potječu sa četiri stalne
pokusne plohe u gospodarskoj jedinici »Josip
Kozarac« Šumarije u Lipovljanima.
Pokusne plohe osnovane su 1950. godine i
od tada do 1981. godine izvršeno je sedam
mjerenja (1950, 1955, 1961, 1967, 1971, 1977
i 1981.). Plohe se nalaze u »tipičnoj šumi
hrasta lužnjaka, zvane Genisto elatae —
Quercetum roboris Horvat, koja je na početku
ovih istraživanja imala 70 godina«.
Udio hrasta 1950. godine bio je 78",, a 1981.
82%. Ostale su vrste grab (na jednoj plohi
30% a ostalim ispod 10%), jasen (ispod
10%), do 1971. godine bilo je i brijesta i
johe; na jednoj je plohi i nekoliko bukava
te lipe.


Tekući debljinski prirast između 1950.
i 1955. godine iznosio je 5.36 ± 1,65 mm
što je u ovom razdoblju bio i maksimalni.
U ostalim periodima u odnosu na ovaj iznosio
je:


1956 — 1961. 91",,, 1962 — 1967. 55" „,


1968 — 1971. 73",,, 1972 — 1977. 83% i


1978 — 1981. 60%,


Tečajni godišnji volumni prirast u prvom
periodu (1950 — 1955) iznosio 9,25
m3/ha a u ostalim u odnosu za taj:


1956 — 1961. 83",,, 1962 — 1967. 53%,
1968 — 1971. 62",,. 1972 — 1977. 77",, i
1978 — 1981. 64%,


84


Drvna masa krajem 1950. godine iznosila
je 287,14 m-´Vha a krajem 1981. godine
416,16 m:i. 1981. god. iznosila je drvna masa
hrasta 342,32 m-´* a ostalih vrsta 73,84
m:> (brijesta tada više uopće nije bilo).
Masa prorednog materijala nije iskazana.


Prosjek broja stabala hrasta po 1 ha
za sve četiri plohe iznosio je 120 (od 78 do
162), prsni promjer 47,65 em (od 41,1 do
55,8 cm) a temeljnica 20 m- (od 17 do 23
m2).


Sto pokazuju ovi podaci? Pokazuju, da
je prirast poslije 1955. godine u odnosu na
prvi period stalno bio manji, a posebno između
1962—1967. (čak za 45%). To opadanje
prirasta zaključuje autor, »može se
pripisati pogoršanju ravnoteže ekosistema
u šumama hrasta lužnjaka« uz napomenu
da je u razdoblju od 1962. do 1967. godine
bio ozbiljan napad gusjenica Lvmantria
dispar, Tortrix viridana i dr. Da su po srijedi
ekološki činioci dokaz je to što je
»vitalnost hrasta lužnjaka — čak i u njegovoj
srednjoj dobi (70 do 100 god.) —
vrlo velika, tako da jako opadanje prirasta
od 45% nije prouzročilo sušenje«. I daljnja
dva zaključka:


— »povremeno opadanje prirasta hrasta
lužnjaka (makar i 45%) ne smije biti indikator
zrelosti za sječu; te
— temeljnica od 20 m-/ha stabala hrasta
lužnjaka u dominantnoj etaži može se
smatrati kao »kritična temeljnica«, odnosno
kao minimum obrasta u drugoj polovini
proizvodnog procesa ili takozvane
ophodnje.«
O. Piškorić
ZAŠTITA PRIRODE
Časopis Republičkog zavoda
za zaštitu prirode SR Srbije
Broj 36.


Zavod za zaštitu prirode SR Srbije
navršio je 1983. godine 35 godina svoga




ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 87     <-- 87 -->        PDF

postojanja i djelovanja, što je obilježeno
i u zavodskom časopisu »Zaštita prirode«.
Dio teg obilježavanja registriran je u br
35., a dio u ovotm, trideset [ šestom, broju.
U br. 35., kako je izvješćeno j u šumarskom
listu (br. 7—8/1983. god.) nalazi se
bibliografija radova objavljenih u publikacijama
Zavoda tj. u časopisu »Zaštita
prirode« te u publikacijama pod naslovima
»Posebna izdanja« d »Zbornik radova
«. U ovom, 36., broju objavljen je
govor direktora. Zavoda Živote Radova nović
a održanog na svečanoj sjednici
Zbora radnika Zavoda održane 15. XII
1983. godine uz popis doidjeljeinih priznanja
zaslužnim organizacijama ,i pojedincima
za istaknuti društveni rad na zaštiti
prirode. Na uvodnom mjestu dr Stevan
Nikolić , viši naučni Suradnik Zavoda,
iznio je »komceJpdjske i metodološke osnove
dugoročne programske orijentacije
Republičkog zavoda za zaštitu prirode«.


»U radu na zaštiti prirode u SR Srbiji
došlo je do pomeranja težišta rada
od prirodnllh retkoisti ka kompleksnoj i
aktivnoj zaštiti prirode, i to u dva pravca.
Na stručnom planu usmeravanjem na
veće tzv. proTtome objekte zaštite, a na
društvenoim planu širim i organizovainij.´m
aktiviranjem društvenih subjekata, i to
delovanjem kroz razvoj delaitnosti, planiranje
ii informisanje. Ova opredelanja se
sve više prihvataju kao saznanja o nužnost!
borbe za očuvanje ekološke ravnoteže
u životnoj sredini S druge strane,
ova pomeranja dolaze i kao rezultat završavanja
jednog dela poslova u zaštiti
prirode. Naime, kroz trideset ipet godišnji
period rada Republičkog zavoda za zaštitu
prirode, na ov m poslovima, stavljen je
već ipod zaštitu, bar formalno, gro najvrednijih
i najatraktivnijih posebnih prirodnih
vrednositi u SR Srbiji, ipa se i iz tog
razloga trebalo okretati; ka zaštiti širih
prostora, delovaiti sa šireg društvenog aspekta
ii uz neposredno angažovanje zainteresiranih
nosilaca zaštite i razvoja i na


dležnih faktora. To znači da i sam Zavod
u svojim aktivnostima bio je, a 1 daije
mora biti nosilac istraživačkih i stručno


operativnih poslova, kao i inicijator i mobilizator
društvenih aktivnosti na organi zovanju
i sprovođenju kompleksne i aktivne
zaštite prirode«.


Svrha ovog citata nje samo da saznamo
o današnjoj, i budućoj, djelatnosti službe
za zaštitu prirode u Srbiji nego da informiramo
i o djelatnosti Republičkog zavoda
za zaštitu prirode Hrvatske, koji u
tom smislu djeluje već preko deset godina.
Gradnja turističkih kapaciteta na Jadranskoj
obali i na otocima nametnula se Zavodu
poslove valoriziranja cijelih području
Republike. Naime svaki prostorni plan
mora sadržati i valorizaciju prCrode u cjelini
i utvrditi smjernice za planiranje korišćenja
pojedinih prostora.


Na uvodnik nadovezuje se članak Milutina
L j e š e v i ć a, docenta na Odjelu
za geografske nauke i prostorno planiranje
na Prirodno-matematičkojn fakultetu
u Beogradu, o »kvantitativnim metodama
valorizacije prirodne sredine«. Isti značaj
ima i članak Milorada Jankovića,
redovnog profesora na Prirodno-matemačkorn
fakultetu u Beogradu, o »značaju
procesa prirodnih vegetacijskih sukcesija
u obnovi, zaštiti! i unapređivanju ekosistema
i predela jugoslovenskog dela biosfere,
kao i za revitalizaciju sterilnih i bioloških
praznih prostora«. Dakako, da se uspostavljanje
vegetaoijskog klimaksa »u našim
uslovima (.sastoji) najčešće u obnovi
šume, pošumljavamju, prirodnom ili antropogenom.
« Uspjeh će se postići, ako »ne
ometamo spontanu obnovu šume (koze,
ispaša, lisnik, košenja, krčenja šikara i njihovo
uništavanje, neadekvatno đ neznalačko
pošumljavanje . . .)« odnoisno da se
ne vrši »veštačko pošumljavanje negativnog
ismera, tj nasuprot pravcu kojim ide
prirodan proces sukcesije . . . To može bili
očetinjavanje prostora na koime je prirodna
klimatska vegetacija lišćarskih šuma ...
u koliko bi bila posljedica daljna degra


dacija prostora« ali ii »pretvaranje šumskih
prostora u slabe pašnjake, itd.« Kao
negativan primjer obnove šume autor navodi
unošenje crnog bora sa sjemenskim
materijalom iz Slovenije na garište ina


uri




ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 88     <-- 88 -->        PDF

Sar planini na nadmorskoj visini od 1500
m na kojem je već postojao dobar pođmladak
od autohtone munike (Pinus heldreichi)!


Zanimljivi su rezultati »komparativnog
izučavanja uticaja zagađenja na neke biohemijiske
prornene, karakteristike rasta
jele (Abies alba Mili.) i zaštita jelovih
šuma na planini Rtnju« koja su proveli
dr M. Popov i ć, iz Instituta za (biološka
istraživanja »S. Stanković«, dr R. Step i ć
i dr Nevena R i b a r i ć - S t e p i ć (iz Instituta
za nuklearne nauke »Boris Kiđrič«
u Beogradu). Jela na ovoj planini visokoj
1500 m nad m. nalazi se u zajednici Abieto-
Fagetiuni calcioolum Jov. i ,u čistim
sastojiimama sve dio gornje granice šume
i drveća, »što je inače jedinstven slučaj
«,. Na toj granici apsolutna visina jelovih
stabala ne premašuje ,2,50 m a primjerno
stablo visoko 2,19 ,m imalo je promjer
na 10 cm svega 7,82 cm (masa s
korom 4524 cm3 a bez kore 3451 cm3). Starost
Iglica kretala se od 1 do 14 godina
time da je 66"/o starosti od jedne do tri
godine. Od ostalih podataka navodim, da
su u čađi na iglicama i u iglicama pronađena
24 kemijska elementa od čega »niz
elemenata, koja se inače ne mogu ustanoviti
na staništima koja su ,na većoj udaljenosti,
ili koja su u manjoj meri izložena
zagađenju« Ove elemente donose
vjetrovi u »brojnim jedinjenjima u vidu
gasova, para, tečnosti ili čvrstih čestica
različitih dimenzija pokupljenih u prolazu
preko Bora, Popovca, Paraćina, Zaječara«
od kojih je Rtanj udaljen do 45 kim ali
i u industrijskim područjima Majdanpeka
d Prahova udaljenih do 80 km. Elementi i
njihove količine, posebno u čađi a posebno
u lišću, prikazana su u tabličnom pregledu.


Daljnja tri glavna članka su:


1. Jovanović, B., V u k i č e v i ć,
Emilija i A v d a 1 o v i ć, Vera: Neke planinske
zajednice crne i bele jove u okolici
Sjenice,
Misli ć, V. i Jovanović, B.: Mešovita
šuma bukve, jele i smrče (Piceeto-Abieti


i!«


-Fagetum moesiacum s. 1.) u Srbiji j njen
značaj te


Vas dl je vic, B.: Posebne vrednosii
hidroloških pojava i neka pitanja njihove
zaštite u SR Srbiji.


Slijede rubrike »Prikazi« (knjigaskupova), »Iz rada Republičkog zavoda
za zaštitu prirode« d »Bibliografija«.


U rubrici »Iz rada Rep. zavoda za zaštitu
prirode« I. P a ,n i ć izvješćuje o »programu
zaštite, uređenja i korišćenja strogog
prirodnog rezervata ´Crveni potok´ u
Nacionalnom parku Durmitor« (na lokalitetu
zv. Mitrovac) u okviru kojeg se nalazi
»jedno od najinteresantnijih staništa
omorike (Picea omorica Panč.) u mešovitom
šumskom ekosistemu u kome su
dominantne jela, smrča, omorika, bukva i
javor u spratu drveća«. Najinteresantnije
po tome, što tu omorika ne raste na »strmim
litičastim stranama, izrazitih severnih
ekspozicija«, kako se prije smatralo
isključivim staništem omorike, nego na
terenu »skoro potpune ravni, sa jedva izraženom
mikroespozLcijom, veoma vlažnom,
skoro močvarnom« (Čolić, 1953).
Međutim već je i prije zabilježeno postojanje
stabala izvan »klasičnih« tipičnih
omorikovih staništa u Vli´šegradskorn području
(v. Sum. list, 1938.: O. Piškorić:
Prilog poznavanju omorike — Picea omorica
Panč.).


Milica M i r k o v i ć, bibliotekar Republičkog
zavoda za zaštitu prirode Beograd,
prikazala je »bibliografijue radova J os
i f a Pančića ,i radova o Josipu Pančiću
«, koju treba dopuniti s još dvije jedinice.
Prema Šumarskoj bibliograf ji 1846


— 1946 A. Kaudersa (Zagreb, 1946) u prikazu
Mirkovićke misu navedene jedinice:
Medić , M.: Josip Pančić, Glasnik Hrvatskog
prirodoslovnog društva, III pag.
154—160, Zagreb, 1888, i


B a k r a n i n, (N.): Ne zaboravimo naše
stare. Jugoslavenska šuma, III, br. 1—2,
Zagreb, 1922.


O. Piškorić