DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 86 <-- 86 --> PDF |
KNJIGE i ČASOPISI ANNALES FORESTALES (Anali za šumarstvo) 10/5 Peti svezak desete knjige Anala za šumarstvo, koje izdaje JAZU, sadrži rad Prof. dr Dušan KLEPAC: Neki rezultati mjerenja prirasta u šumama hrasta lužnjaka (CJuercus robur L.) u Slavoniji tijekom zadnjih 30 godina (1950. — 1981.) U ovom radu saopćeni rezultati mjerenja, odnosno praćenja, debljinskog i volumnog prirasta potječu sa četiri stalne pokusne plohe u gospodarskoj jedinici »Josip Kozarac« Šumarije u Lipovljanima. Pokusne plohe osnovane su 1950. godine i od tada do 1981. godine izvršeno je sedam mjerenja (1950, 1955, 1961, 1967, 1971, 1977 i 1981.). Plohe se nalaze u »tipičnoj šumi hrasta lužnjaka, zvane Genisto elatae — Quercetum roboris Horvat, koja je na početku ovih istraživanja imala 70 godina«. Udio hrasta 1950. godine bio je 78",, a 1981. 82%. Ostale su vrste grab (na jednoj plohi 30% a ostalim ispod 10%), jasen (ispod 10%), do 1971. godine bilo je i brijesta i johe; na jednoj je plohi i nekoliko bukava te lipe. Tekući debljinski prirast između 1950. i 1955. godine iznosio je 5.36 ± 1,65 mm što je u ovom razdoblju bio i maksimalni. U ostalim periodima u odnosu na ovaj iznosio je: 1956 — 1961. 91",,, 1962 — 1967. 55" „, 1968 — 1971. 73",,, 1972 — 1977. 83% i 1978 — 1981. 60%, Tečajni godišnji volumni prirast u prvom periodu (1950 — 1955) iznosio 9,25 m3/ha a u ostalim u odnosu za taj: 1956 — 1961. 83",,, 1962 — 1967. 53%, 1968 — 1971. 62",,. 1972 — 1977. 77",, i 1978 — 1981. 64%, 84 Drvna masa krajem 1950. godine iznosila je 287,14 m-´Vha a krajem 1981. godine 416,16 m:i. 1981. god. iznosila je drvna masa hrasta 342,32 m-´* a ostalih vrsta 73,84 m:> (brijesta tada više uopće nije bilo). Masa prorednog materijala nije iskazana. Prosjek broja stabala hrasta po 1 ha za sve četiri plohe iznosio je 120 (od 78 do 162), prsni promjer 47,65 em (od 41,1 do 55,8 cm) a temeljnica 20 m- (od 17 do 23 m2). Sto pokazuju ovi podaci? Pokazuju, da je prirast poslije 1955. godine u odnosu na prvi period stalno bio manji, a posebno između 1962—1967. (čak za 45%). To opadanje prirasta zaključuje autor, »može se pripisati pogoršanju ravnoteže ekosistema u šumama hrasta lužnjaka« uz napomenu da je u razdoblju od 1962. do 1967. godine bio ozbiljan napad gusjenica Lvmantria dispar, Tortrix viridana i dr. Da su po srijedi ekološki činioci dokaz je to što je »vitalnost hrasta lužnjaka — čak i u njegovoj srednjoj dobi (70 do 100 god.) — vrlo velika, tako da jako opadanje prirasta od 45% nije prouzročilo sušenje«. I daljnja dva zaključka: — »povremeno opadanje prirasta hrasta lužnjaka (makar i 45%) ne smije biti indikator zrelosti za sječu; te — temeljnica od 20 m-/ha stabala hrasta lužnjaka u dominantnoj etaži može se smatrati kao »kritična temeljnica«, odnosno kao minimum obrasta u drugoj polovini proizvodnog procesa ili takozvane ophodnje.« O. Piškorić ZAŠTITA PRIRODE Časopis Republičkog zavoda za zaštitu prirode SR Srbije Broj 36. Zavod za zaštitu prirode SR Srbije navršio je 1983. godine 35 godina svoga |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 87 <-- 87 --> PDF |
postojanja i djelovanja, što je obilježeno i u zavodskom časopisu »Zaštita prirode«. Dio teg obilježavanja registriran je u br 35., a dio u ovotm, trideset [ šestom, broju. U br. 35., kako je izvješćeno j u šumarskom listu (br. 7—8/1983. god.) nalazi se bibliografija radova objavljenih u publikacijama Zavoda tj. u časopisu »Zaštita prirode« te u publikacijama pod naslovima »Posebna izdanja« d »Zbornik radova «. U ovom, 36., broju objavljen je govor direktora. Zavoda Živote Radova nović a održanog na svečanoj sjednici Zbora radnika Zavoda održane 15. XII 1983. godine uz popis doidjeljeinih priznanja zaslužnim organizacijama ,i pojedincima za istaknuti društveni rad na zaštiti prirode. Na uvodnom mjestu dr Stevan Nikolić , viši naučni Suradnik Zavoda, iznio je »komceJpdjske i metodološke osnove dugoročne programske orijentacije Republičkog zavoda za zaštitu prirode«. »U radu na zaštiti prirode u SR Srbiji došlo je do pomeranja težišta rada od prirodnllh retkoisti ka kompleksnoj i aktivnoj zaštiti prirode, i to u dva pravca. Na stručnom planu usmeravanjem na veće tzv. proTtome objekte zaštite, a na društvenoim planu širim i organizovainij.´m aktiviranjem društvenih subjekata, i to delovanjem kroz razvoj delaitnosti, planiranje ii informisanje. Ova opredelanja se sve više prihvataju kao saznanja o nužnost! borbe za očuvanje ekološke ravnoteže u životnoj sredini S druge strane, ova pomeranja dolaze i kao rezultat završavanja jednog dela poslova u zaštiti prirode. Naime, kroz trideset ipet godišnji period rada Republičkog zavoda za zaštitu prirode, na ov m poslovima, stavljen je već ipod zaštitu, bar formalno, gro najvrednijih i najatraktivnijih posebnih prirodnih vrednositi u SR Srbiji, ipa se i iz tog razloga trebalo okretati; ka zaštiti širih prostora, delovaiti sa šireg društvenog aspekta ii uz neposredno angažovanje zainteresiranih nosilaca zaštite i razvoja i na dležnih faktora. To znači da i sam Zavod u svojim aktivnostima bio je, a 1 daije mora biti nosilac istraživačkih i stručno operativnih poslova, kao i inicijator i mobilizator društvenih aktivnosti na organi zovanju i sprovođenju kompleksne i aktivne zaštite prirode«. Svrha ovog citata nje samo da saznamo o današnjoj, i budućoj, djelatnosti službe za zaštitu prirode u Srbiji nego da informiramo i o djelatnosti Republičkog zavoda za zaštitu prirode Hrvatske, koji u tom smislu djeluje već preko deset godina. Gradnja turističkih kapaciteta na Jadranskoj obali i na otocima nametnula se Zavodu poslove valoriziranja cijelih području Republike. Naime svaki prostorni plan mora sadržati i valorizaciju prCrode u cjelini i utvrditi smjernice za planiranje korišćenja pojedinih prostora. Na uvodnik nadovezuje se članak Milutina L j e š e v i ć a, docenta na Odjelu za geografske nauke i prostorno planiranje na Prirodno-matematičkojn fakultetu u Beogradu, o »kvantitativnim metodama valorizacije prirodne sredine«. Isti značaj ima i članak Milorada Jankovića, redovnog profesora na Prirodno-matemačkorn fakultetu u Beogradu, o »značaju procesa prirodnih vegetacijskih sukcesija u obnovi, zaštiti! i unapređivanju ekosistema i predela jugoslovenskog dela biosfere, kao i za revitalizaciju sterilnih i bioloških praznih prostora«. Dakako, da se uspostavljanje vegetaoijskog klimaksa »u našim uslovima (.sastoji) najčešće u obnovi šume, pošumljavamju, prirodnom ili antropogenom. « Uspjeh će se postići, ako »ne ometamo spontanu obnovu šume (koze, ispaša, lisnik, košenja, krčenja šikara i njihovo uništavanje, neadekvatno đ neznalačko pošumljavanje . . .)« odnoisno da se ne vrši »veštačko pošumljavanje negativnog ismera, tj nasuprot pravcu kojim ide prirodan proces sukcesije . . . To može bili očetinjavanje prostora na koime je prirodna klimatska vegetacija lišćarskih šuma ... u koliko bi bila posljedica daljna degra dacija prostora« ali ii »pretvaranje šumskih prostora u slabe pašnjake, itd.« Kao negativan primjer obnove šume autor navodi unošenje crnog bora sa sjemenskim materijalom iz Slovenije na garište ina uri |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 88 <-- 88 --> PDF |
Sar planini na nadmorskoj visini od 1500 m na kojem je već postojao dobar pođmladak od autohtone munike (Pinus heldreichi)! Zanimljivi su rezultati »komparativnog izučavanja uticaja zagađenja na neke biohemijiske prornene, karakteristike rasta jele (Abies alba Mili.) i zaštita jelovih šuma na planini Rtnju« koja su proveli dr M. Popov i ć, iz Instituta za (biološka istraživanja »S. Stanković«, dr R. Step i ć i dr Nevena R i b a r i ć - S t e p i ć (iz Instituta za nuklearne nauke »Boris Kiđrič« u Beogradu). Jela na ovoj planini visokoj 1500 m nad m. nalazi se u zajednici Abieto- Fagetiuni calcioolum Jov. i ,u čistim sastojiimama sve dio gornje granice šume i drveća, »što je inače jedinstven slučaj «,. Na toj granici apsolutna visina jelovih stabala ne premašuje ,2,50 m a primjerno stablo visoko 2,19 ,m imalo je promjer na 10 cm svega 7,82 cm (masa s korom 4524 cm3 a bez kore 3451 cm3). Starost Iglica kretala se od 1 do 14 godina time da je 66"/o starosti od jedne do tri godine. Od ostalih podataka navodim, da su u čađi na iglicama i u iglicama pronađena 24 kemijska elementa od čega »niz elemenata, koja se inače ne mogu ustanoviti na staništima koja su ,na većoj udaljenosti, ili koja su u manjoj meri izložena zagađenju« Ove elemente donose vjetrovi u »brojnim jedinjenjima u vidu gasova, para, tečnosti ili čvrstih čestica različitih dimenzija pokupljenih u prolazu preko Bora, Popovca, Paraćina, Zaječara« od kojih je Rtanj udaljen do 45 kim ali i u industrijskim područjima Majdanpeka d Prahova udaljenih do 80 km. Elementi i njihove količine, posebno u čađi a posebno u lišću, prikazana su u tabličnom pregledu. Daljnja tri glavna članka su: 1. Jovanović, B., V u k i č e v i ć, Emilija i A v d a 1 o v i ć, Vera: Neke planinske zajednice crne i bele jove u okolici Sjenice, Misli ć, V. i Jovanović, B.: Mešovita šuma bukve, jele i smrče (Piceeto-Abieti i!« -Fagetum moesiacum s. 1.) u Srbiji j njen značaj te Vas dl je vic, B.: Posebne vrednosii hidroloških pojava i neka pitanja njihove zaštite u SR Srbiji. Slijede rubrike »Prikazi« (knjigaskupova), »Iz rada Republičkog zavoda za zaštitu prirode« d »Bibliografija«. U rubrici »Iz rada Rep. zavoda za zaštitu prirode« I. P a ,n i ć izvješćuje o »programu zaštite, uređenja i korišćenja strogog prirodnog rezervata ´Crveni potok´ u Nacionalnom parku Durmitor« (na lokalitetu zv. Mitrovac) u okviru kojeg se nalazi »jedno od najinteresantnijih staništa omorike (Picea omorica Panč.) u mešovitom šumskom ekosistemu u kome su dominantne jela, smrča, omorika, bukva i javor u spratu drveća«. Najinteresantnije po tome, što tu omorika ne raste na »strmim litičastim stranama, izrazitih severnih ekspozicija«, kako se prije smatralo isključivim staništem omorike, nego na terenu »skoro potpune ravni, sa jedva izraženom mikroespozLcijom, veoma vlažnom, skoro močvarnom« (Čolić, 1953). Međutim već je i prije zabilježeno postojanje stabala izvan »klasičnih« tipičnih omorikovih staništa u Vli´šegradskorn području (v. Sum. list, 1938.: O. Piškorić: Prilog poznavanju omorike — Picea omorica Panč.). Milica M i r k o v i ć, bibliotekar Republičkog zavoda za zaštitu prirode Beograd, prikazala je »bibliografijue radova J os i f a Pančića ,i radova o Josipu Pančiću «, koju treba dopuniti s još dvije jedinice. Prema Šumarskoj bibliograf ji 1846 — 1946 A. Kaudersa (Zagreb, 1946) u prikazu Mirkovićke misu navedene jedinice: Medić , M.: Josip Pančić, Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, III pag. 154—160, Zagreb, 1888, i B a k r a n i n, (N.): Ne zaboravimo naše stare. Jugoslavenska šuma, III, br. 1—2, Zagreb, 1922. O. Piškorić |