DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 63     <-- 63 -->        PDF

STRUČNI I ZNANSTVENI SKUPOVI


O SUŠENJU NAŠIH ŠUMA


(Diskusija Dušana Klepca u povodu predavanja Zvonimira Devide-a
»Biljnofiziološki pogledi na odumiranje šuma« u Jugoslavenskoj Akademiji
znanosti i umjetnosti dne 23. listopada 1984.)


Sušenje naših šuma vrlo je aktuelan i teški problem. Da je lome tako, pokušat
ću objasniti. Znanstveno je dokazano (FAO) da potrošnja drva stalno raste. Prosječno
godišnje povećanje potrošnje drva iznosi oko 2% (svjetski prosjek!). Sto više,
krivulja potrošnje papira i kartona paralelna je s krivuljom rasta nacionalnog dohotka.
Ta zakonitost vrijedi uglavnom i za našu zemlju — za SFR Jugoslaviju u cjelini
pa i za SR Hrvatsku.


Nije teško prema tome izračunati da će Jugoslavija trošiti oko 27 milijuna m;! a
Hrvatska oko 6,5 milijuna m:> drvne mase u 2.000 godini, dok danas trošimo u Jugoslaviji
oko 21 a u Hrvatskoj oko 5 milijuna m:i drvne mase. To je ekonomski
ef´ekat šuma. No ekološka i socijalna uloga šuma također su u stalnom porastu.


Evidentno je — prema tome — da su zahtjevi društva na šume sve veći. Vrlo je
vjerojatno — gotovo sigurno — da će ti zahtjevi svakog dana biti sve veći.


A što se događa s našim šumama? Šume se suše; taj prirodni resurs, takozvani
šumski ekosistem više ne funkcionara kako treba: pojedina stabla hrasta lužnjaka
(Cjuercus robur, L.), poljskog jasena (Fraxinus angustifolia, L.) i nekih drugih vrsta
u nizinama suše se a nedavno se počela sušiti i jela (Abies alba, Mili.) u planinskim
šumama.


Nije prema tome čudno da je prihodna sposobnost naših šuma smanjena o čemu
je objelodanjeno mnogo dokumentarnih radova među kojima sam slobodan spomenuti
svoju noviju studiju* u Analima za šumarstvo JAZU br. 10/5—1984, koja je ovih
dana izašla iz tiska.


Evo težine problema: društvo traži od šuma sve više i više a one prirašćuju sve
manje.
Gdje je rješenje tog problema?
Izlaz vidim u intenzivnim šumarskim akcijama uglavnom u dva pravca:


— konsolidiranje narušenih šumskih ekosistema i opreznije postupanje s njima;
— povećanje jednostavne i proširene šumske reprodukcije što je sve do nedavno
bilo prilično zanemareno u Hrvatskoj.
To je moja poruka!


A sad nešto o problemu sušenja sa šumarskog gledišta.


* Klepac , D,: Some results from the inerement measurement in the pedunculate
oak (Cjuercus robur L.) forest in Slavonia during the last 30 years (1950—1981). (Neki
rezultati mjerenja prirasta u šumama hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) u Slavoniji
tijekom zadnjih 30 godina (1950—1981).
(il




ŠUMARSKI LIST 1-2/1985 str. 64     <-- 64 -->        PDF

Po svemu sudeći čini se da smo već donekle preboljeli svojevremenu katastrofu,
kad je nizinski brijest (Ulmus carpinifolia, L.) — taj Kozarčev pesimista —
potpuno stradao i nestao iz naših nizinskih šuma zbog holandske bolesti (Cerastomella
ulmi). Poslije toga počeo´ je stradati hrast lužnjak a djelomično i poljski jasen. Tadašnja
šumarska struka i šumarska znanost bile su jako zaokupljene problemom
sušenja hrasta. To najbolje svjedoči Šumarski list dz 1878. a naročito prvi Glasnik
za šumske pokuse od 1926. u kojemu su našli stari profesori Levaković, Škorić, Petračić,
Seiwerth i Langhoffer obrađivali problem sušenja naših hrastovih šuma.


Istraživanja su dalje nastavljena posebno u Katedri za zaštitu šuma Šumarskog
fakulteta u Zagrebu, u Zavodu za istraživanja u šumarstvu istoimenog fakulteta, te
u Šumarskom Institutu u Jastrebarskom o čemu svjedoče mnogobrojni objavljeni
radovi (Kovačević, Vajda, Anđroić, Šafar, Spaić, Mikloš, Opalički, Klepac, Meštrović,
Dekanić, Prpić, Matić, Rauš, Harapin i drugi).


A hrast se i dalje suši, jedne godine više, druge godine manje, pa su se tako u
neku ruku šumari saživili s fenomenom sušenja hrastovih šuma.


Šumari gospodare s time poremećenim šumskim ekosistemom, nastoje ga konsolidirati
i obnoviti, jer — iako je poremećen — igra važnu ekonomsku, ekološku i
zaštitnu ulogu u našoj zemlji.


Kako vidimo sušenje naših nizinskih šuma počelo je još pred više od 100 godina
kad još nije bilo današnjih zagađivača kojima rado pripisujemo mnoge nedaće. To
je, dakle, stari problem s kojim se borimo već dulji niz godina.


Ali u novije vrijeme suočeni, smo s novom pojavom: sušenje jele u planinskim
šumama na relativnom šumskom tlu i još k tome u njezinom optimumu. Ta je pojava
postala zabrinjavajuća!


Dopustite mi jednu malu digresiju. Radi se o jednom svježem podatku.
Ovog ljeta (u mjesecu srpnju) bio sam podno Risnjaka u šumi Lividragi Šumarije
Gerovo gdje sam po odluci Općine Čabar rukovodio komisijom za odobrenje gospodarske
osnove za spomenutu šumu. Radi se o prekrasnoj mješovitoj šumi jele i bukve
(na vapnenoj odnosno dolomltnoj podlozi), poznatoj pod imenom Fagetum Abietetosum,
Horvat. (Površina gospodarske jedinice je 2.844,16 ha; jele ima 55%, bukve 39%
i ostsfllih vrsta 6%; drvna masa na panju 380 m-´Vha; godišnji volumni prirast oko
7 m3/ha; nadmorska visina od 900 — 1000 metara).
Sve eto nedavno to je bila zdrava šuma koja je po svojoj kompoziciji i prihodnoj
sposobnosti služila kao model ne samo za naše nego i šumarstvo u svijetu u sličnim
ekološkim prilikama. A danas — na moje veliko´ zaprepaštenje — jela se u toj šumi
suši, doduše pojedinačno, ne masovno, ali to je ipak zabrinjavajuće, jer se jela nalazi
ovdje) u svom optimumu. Uzgred budi rečeno, lami 1983, izmjereno je — kad je
bila velika suša — 3.600 mm oborina (prosjek godišnji je 4.000 mm). Dakle na Lividragi
ima dovoljno oborina i vlage pa suša nije uzrokom propadanja jele; no možda
su kiše i snijeg tako »kisele« da škode jelli, jer je zračne udaljenost Ldvidrage do
Kvarnera samo oko´ 20 km.
U gospodarskoj jedinici »Kupjački Vrh« Šumarskog fakulteta u Zagrebu zamijetio
sam istu pojavu.
U drugim našim planinskim šumama negdje je stanje gore a negdje bolje. Na
pr. na području Šumarije Delnice — rekoše mi — da trećina godišnjeg etata otpada
na suha jelova stabla.
Goranski su šumari ozbiljno zabrinuti zbog sušenja jele (v. Goranski list, Heski i
ostali).