DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 43 <-- 43 --> PDF |
U srednjem vijeku o tartufima se znalo već daleko više. Proučavala se biologija i ekologija tartufa, otkrivene su spore (A. Micheli 1729), biološke osobine, simbioza itd. (Ray, Taurnefort, Buffon, Vita dini, Tulasne, Geoffray i dr.)- Traženje i iskorištavanje tartufa počelo je organiziranije u Srednjoj i Južnoj Francuskoj (Perigord, Vauclause) kao i u Sjevernoj Italiji (Piemonte). Tada su učinijeni i prvi koraci na podizanju tartufišta u obliku plantaža (1835), doduše na primitivan način, a kojli je u posljednje četiri decenije prerastao u tzv. umjetni način proizvodnje tartufa. BOTANIČKE KARAKTERISTIKE I BIOLOGIJA TARTUFA Ime »tartuf« je naziv za plodno tijelo nekih podzemnih gljiva iz razreda Ascomycetes koje žive u simbiozi sa određenim vrstama šumskog drveća i grmlja, te drugog bilja, kao što su: grahovica (Onobrychis viciaefolia), smilje (Helichrysum italicum), bušin Cistus sp) i sunčanice (Helianthemum sp.). Tartufi spadaju u kategoriju gljiva koje žive u simbiozi sa višim biljkama. Vegetativni oblik tartufa je micelij. To je splet finih niti koje se zovu hife. Hife međusobno komuniciraju kroz mnogobrojne veze (anastamoza). Hife micelija su septirane, a pregrade s centralnim otvorom radi međusobne izmjene stanične plazme u pojedinim njihovim sitanicama. Hife u utjecajnoj zoni zemlje se rašire i postaiju produženi nastavak korjana biljke simbionta. U povoljnim uvjetima hife grupiranjem formiraju male čvorove ili začetke (fr. (»primordium«) tartufa koji se kroz izvjesno vrijeme (nekoliko tjedana) razviju u plodno tijelo — »karpofor«. Plodno tijelo tartufa je više manje okruglog ili nepravilnog oblika, različite veličine (od lješmjaka do veličine nogometne lopte), obložena pokožicom (»peridium«) koja može biti glatka ili bradavičasta. Meso je (»polpa«) protkano mlazovima staničja koje ograničava zone mješinica (askusa) koji sadržavaju jednu ili više spora (1 do 6). Iz zrelog plodnog tijela tartufa oslobađaju se prilikom gnjiljenja ili na drugi način (pomoću glista, puževa, miševa, kukaca, čovjeka ili vode) askusi sa sporama, a zatim i same spore. Spore su mikroskopski male, ijedan do nekoliko mikrometara (M-m), eliptične ili okrugle, što ovisi o vrsti tartufa. Površinska membrana im je svjetlije ili tamnije smeđa što opet ovisi o stanja zrelosti spore. Membrana je obložena dlačicama ili žaokama koje im služe za lakše priljubljivanjo na korjen biljke. Spore su regenerativni organ i služe za razmnožavanje. Mogu nakon zriobe odmah klijati, a u nepovoljnim uvjetima mogu na klijanje i čekati. U povoljnim uvjetima spora klije u jednu ili više hifa. No, daljnji tok razvoja tartufa nije moguć bez zajedničkog života sa višom biljkom (simbioza). Zajednički život tartufa sa višom biljkom gdje se vrši obostrana izmjena hranjivih tvari zove se »mikoriza« (grč. myco — gljiva, rhiza — korijen). Tartuf živi u simbiozi na završnicama finih žilica korjena biljke. Ti završeoi korjena poprimaju sasvim novi oblik i sastav. Oni nisu više ni drvo ni gljiva, već sasvim nova tvorevina mješovitog sastava (Fassi). |