DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Sum. list CVIII (1984) 523 UDK 630* 982:635.85 (Tuber sp.) OPĆENITO O TARTUFIMA, NJIHOVIM PRIRODNIM NALAZIŠTIMA I UZGOJU NA UMJETNI NAČIN Josip HRKA* SAŽETAK. U radu su opisane botaničke karakteristike i biolo gija tartufa, popis značajnijih vrsta, ekologija staništa, berba u p m rodnim nalazištima i umjetni uzgoj, njihova upotrebljivost i ekonomičnost uzgajanja, (op) UVOD Tartufi su gljive malo poznate široj javnosti, a zbog njihovog neobičnog načina života nisu nam baš dostupne. Tartufi su gljive gomoljače, koje žive u zemlji u simbiozi sa određenim vrstama šumskog drveća i grmlja. Rastu u vapnenim tlima. Iskorištavanje se vrši na poseban način, kod nas za sada samo u prirodnim nalazištima Istre. Tartufa ima i u unutrašnjosti naše zemlje, ali se ne iskorištavaju. Interes, međutim, za njih iz dana u dan sve je veći. a poznavanje nijih i njihova života, osim izuzetaka, veoma je oskudno ili nikakvo. Značajnije domaće literature o njima nema, a neki autori kao: Ugrenovič (1948), Blagaić (1931), Lindtner (1935), Focht (1979), Božac (1982) i drugi samo ih u svojim djelima spominju sa kraćim opisom ili bez njega. Nešto opširniji prikaz o tartufima napisao je tog. R. Paškvan (1956). Nepoznavanje ili slabo poznavanje tartufa kao i pomanjkanje domaće literature (postoji veoma brojna talijanska i francuska) nije razlog da smo na kraju događaja iz ove oblasti, razlog je nepoznavanje koristi od tartufa i pra-, tećih djelatnosti kao što je uzgoj i dresura pasa. konzerviranje, industrijska prerada, trgovina itd. Treba napomenuti da se je od tartufa u susjednoj Italiji, a pogotovo u Francuskoj, razvila veoma jaka industrija koja u toj djelatnosti ostvaruje velike financijske efekte. Mi u našoj zemlji vjerojatno imamo još neotkrivenih nalazišta tartufa kao i odgovarajućih površina na kojima je moguća njihova proizvodnja, a za to je potrebno malo smjelosti i odvažnosti, jer nam i sama priroda nudi t:: svoje plodove, koje treba samo iskoristiti. Za pisanje ovog članka koristio sam se podacima iz strane i domaće literature, a dobrim dijelom iz vlastitog višegodišnjeg iskustva u traženju, is * Josip Hrka, di.pl. ing. šum. Poreč, Rovinjska 5 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 42 <-- 42 --> PDF |
koristavanju, trgovini i istraživanju nalazišta, te uzgoju sadnica za proizvodnju tartufa. Od vrsta tartufa opisane su saimo one, koje su kod nas do sada pronađene ili su od praktične važnosti, odnosno od veće komercijalne vrijednosti. HISTORIJAT Tartufi su poznati još u Starom vijeku. Poznavali su ih Egipćani, Grci i Rimljani. Tartufe su poznavali i starortimski i grčki filozofi, pisci i vladari, među ostalim Dioskorid, Ciceron, Plinije, Plutark i dr. Ciceron ih naziva sinovima zemlje, a Plinije kao čudo prirode. SI. 1. a) Mikorizirani završetak korjena (jako povećan) — b) Nemikorizirani dio korjena — c) Mikorizirani dio korjena — d) Dio korjena s hifama gljive i sporama u klijanju — e) Spore u mješinici (ascusu). |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 43 <-- 43 --> PDF |
U srednjem vijeku o tartufima se znalo već daleko više. Proučavala se biologija i ekologija tartufa, otkrivene su spore (A. Micheli 1729), biološke osobine, simbioza itd. (Ray, Taurnefort, Buffon, Vita dini, Tulasne, Geoffray i dr.)- Traženje i iskorištavanje tartufa počelo je organiziranije u Srednjoj i Južnoj Francuskoj (Perigord, Vauclause) kao i u Sjevernoj Italiji (Piemonte). Tada su učinijeni i prvi koraci na podizanju tartufišta u obliku plantaža (1835), doduše na primitivan način, a kojli je u posljednje četiri decenije prerastao u tzv. umjetni način proizvodnje tartufa. BOTANIČKE KARAKTERISTIKE I BIOLOGIJA TARTUFA Ime »tartuf« je naziv za plodno tijelo nekih podzemnih gljiva iz razreda Ascomycetes koje žive u simbiozi sa određenim vrstama šumskog drveća i grmlja, te drugog bilja, kao što su: grahovica (Onobrychis viciaefolia), smilje (Helichrysum italicum), bušin Cistus sp) i sunčanice (Helianthemum sp.). Tartufi spadaju u kategoriju gljiva koje žive u simbiozi sa višim biljkama. Vegetativni oblik tartufa je micelij. To je splet finih niti koje se zovu hife. Hife međusobno komuniciraju kroz mnogobrojne veze (anastamoza). Hife micelija su septirane, a pregrade s centralnim otvorom radi međusobne izmjene stanične plazme u pojedinim njihovim sitanicama. Hife u utjecajnoj zoni zemlje se rašire i postaiju produženi nastavak korjana biljke simbionta. U povoljnim uvjetima hife grupiranjem formiraju male čvorove ili začetke (fr. (»primordium«) tartufa koji se kroz izvjesno vrijeme (nekoliko tjedana) razviju u plodno tijelo — »karpofor«. Plodno tijelo tartufa je više manje okruglog ili nepravilnog oblika, različite veličine (od lješmjaka do veličine nogometne lopte), obložena pokožicom (»peridium«) koja može biti glatka ili bradavičasta. Meso je (»polpa«) protkano mlazovima staničja koje ograničava zone mješinica (askusa) koji sadržavaju jednu ili više spora (1 do 6). Iz zrelog plodnog tijela tartufa oslobađaju se prilikom gnjiljenja ili na drugi način (pomoću glista, puževa, miševa, kukaca, čovjeka ili vode) askusi sa sporama, a zatim i same spore. Spore su mikroskopski male, ijedan do nekoliko mikrometara (M-m), eliptične ili okrugle, što ovisi o vrsti tartufa. Površinska membrana im je svjetlije ili tamnije smeđa što opet ovisi o stanja zrelosti spore. Membrana je obložena dlačicama ili žaokama koje im služe za lakše priljubljivanjo na korjen biljke. Spore su regenerativni organ i služe za razmnožavanje. Mogu nakon zriobe odmah klijati, a u nepovoljnim uvjetima mogu na klijanje i čekati. U povoljnim uvjetima spora klije u jednu ili više hifa. No, daljnji tok razvoja tartufa nije moguć bez zajedničkog života sa višom biljkom (simbioza). Zajednički život tartufa sa višom biljkom gdje se vrši obostrana izmjena hranjivih tvari zove se »mikoriza« (grč. myco — gljiva, rhiza — korijen). Tartuf živi u simbiozi na završnicama finih žilica korjena biljke. Ti završeoi korjena poprimaju sasvim novi oblik i sastav. Oni nisu više ni drvo ni gljiva, već sasvim nova tvorevina mješovitog sastava (Fassi). |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Do mikorize kod tartufa dolazi kad hife micelija obavi ju korjen i prodru među stanice površinskog dijela korjena, kod čega završetak korjena odeblja poput buzdovana (vidi sliku). Takva mikoriza zove se ekfotrofna. Za razliku od ove postoji mikoriza gdje hife gljive prodru direktno u stanice korjena biljke (Orchideae). To je endotrofna mikoriza. Mikoriza ima u simbiozi dvostruku ulogu: Uloga izmjene hranjivih tvari je već spomenuta, a druga je da u toku godine osigura trajnost, te u periodi vegetativnog mirovanja micelij se povlači u nivo mikorize odakle se u proljeće ili nakon mirovanja opet aktivira da bi naselio nove dijelove korjena i partije zemlje. Fruktifikacija je moguća kada su za micelij ispunjeni svi uvjeti, tij. da je tlo odgovarajućeg sastava, da ima vlage u određeno vrijeme, da ima dovoljno sunčane topline i konačno da je biljka simbiont u dobrom zdravstvenom stanju. Ako jedan od uslova nedostaje, izostat će fruktifikacija iako će micelij tartufa i dalje nastaviti vegetirati. Micelij tartufa u nepovoljnim prilikama može živjeti više mjeseci, pa i godina kao što i period od začetka ploda pa do potpune zrelosti može trajati veoma dugo, od nekoliko tjedana pa do nekoliko .mjeseci- Tartufi dozrijevaju u više etapa, dakle imaju više generacija, a dozrijevanje im se poklapa nekako sa punim mjesecom (višegodišnja opažanja). Tartuf je zrio onog momenta kad »izbaci« svoj karakterističan miris. Miris tartufa je njegova i najvažnija odlika i kod pripreme hrane, a još više radi održavanja vrste. Budući da živi u zemlji, razmnožavanje tartufa bez mirisa, osim putem vode. bilo bi ograničeno ili nemoguće. VAŽNIJE VRSTE TARTUFA U JUGOSLAVIJI Vrste tartufa do sada kod nas pronađene kao i neke koje nisu pronađene ali su interesantne za spomenuti: I. Tuber Vrste iz ovog roda dijele se na bijele i na crne tartufe. Razlika između jednih i drugih je u boji i površini pokožice, zatim u boji mesa i obliku spora. Od bijelih tartufa ovamo spadaju: 1. Tuber magnatum Pico Veličine je različite, od veličine oraha, pa do veličine manje dinje (do 2 kg). Oblika je okruglastog ili nepravilnog. Boja pokožice ije žućkasto bjelkasta, žućkasto-zelenkasta ili svjetlo´sivo-zelenkasta. Boja mesa (polpa) varira od bijele na svjetlo smeđu, ružičastu, smeđu i zagasito živo crvenu. Askusi su sa 1—4 okruglaste spore. Površina pokožice je glatka. Ima jak ugodan i aromatičan miris, zbog čega je i najviše cijenjen. U našim prilikama dozrijeva već u toku kolovoza, pa sve do konca prosinca, a i u početku siječnja. Uspijevaju isključivo na vapnenim, glinenoilovastim, glinenoiiovaisito pjeskovitim i laporastim vlažnim terenima na podlozi tercijara, kao i u aluvijalnim nanosima naših rijeka i potoka koji imaju alkaličnu reakciju (pH iznad 7). Rastu od 0 do 500 m nadmorske visine. Rastu u simbiozi sa bijelim i crnim topolama, trepetljikom, vrbama, hrastovima, lijeskama i lipom. 526 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 45 <-- 45 --> PDF |
Kod nas ih ima u dolini Raše, u slivu Boljunčice, Foj´be, Mirne, Motovunskoj šumi, slivu Dragonje, praktički na cijelom području Bijele Istre. U unutrašnjosti Hrvatske pronađeni su u srednjoj Posavini (Kutina, Lipovljani, Sisak, Dubica), a Foch t spominje da ih ima i u okolici Zagreba. SI. 2. Nekoliko primjeraka tartufa vrste Tuberum magnatum Pico \i Motovunske šume. 2. Tuber Borchii Wittad. Spada u bijele tartufe. Pokožicu ima glatku bjelkaste do svjetlo smeđe boje, veličine lješnjaka ili nešto veći. Meso je tvrdo priraslo s bijelim ili crvenkastim žilicama. U asikusu su 1—4 spore. Miriši na češnjak. Raste u laganim pjeskovitiim tlima u simbiozi sa hrastom, bukvom, borom, arišem kao i sa travnatim biljkama kao što su: grahorica (Onobrychis viciaejolia) i smilje (Helichrysum italicum) do 1600 metara nadmorske visine. Dozrijeva u veljači i ožujku, ali zbog neugodnog mirisa ima malu cijenu. U bijele tartufe spadaju još: T. maculatum, T. rufum Pica, T. excavatum, T. ferrugineum i mnogi drugi, koji kao i ovi nisu cijenjeni, jer imaju često teško probavljivo meso i slab ukus. U crne tartufe spadaju: 1. Tuber melanosporum Berk. Veličine je lješnjaka do kokošjeg jajeta, ali može doseći težinu i do 1/2 kg i više. Okruglog je, bubrežastog i nepravilnog oblika. Boja poikožice je smeđe crna sa poligonalnim bradavicama veličine 3—4 mm. Na prerezu je crnoružičast ili crnoljubičast sa bijelim venama. U askusima se nalazi 4—6 eliptičnih askospora- Aromatičnog je mirisa i finog okusa. Raste na vapnenim dubljim i suhim terenima na podlozi Trias, Jura, Kreda od 4—1000 m/nm. u dubini 5—30 cm sa hrastom, grabom, lijeskom i dr. dozrijeva od kolovoza pa dokonča ožujka iduće godine. 527 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Zove se još tartuf Norcia u Italiji, a sličan mu je tartuf iz Perigoirda, Vauclause i Carfentras u Francuskoj gdje ,ga zovu Truffe du Perigord. Uzgaja se na plantažama u Francuskoj i Italiji. Ima ga u Španlji. Švicarskoj, Sjev. Africi i drugdje. Kod nas ga ima u Istri u malim količinama. 2. Tuber brumale Vitt. Veličina mu varira od veličine lješnjaka do kokošjeg jajeta, a i veći. Zove se još i crni zimski tartuf. Oblika je kao i prethodni. Boja pokožice je crna sa stožastim bradavicama. Na presjeku je sivo smeđe boje sa bijelim venama. Askus ima 3—6 eliptičnih spora. Raste u laganim pjeskovitim i vapnenim tlima. Dozrijeva od listopada pa do konca ožujka. Raste u simbiozi s hrastom, grabom, bukvom i lijeskom. Nalazi se plitko u zemlji, često ispod samog lišća. Cijena mu je 1/2 od cijene prethodnog tartufa. Ima ga u Francuskoj, Italiji, Češkoj, Španiji, i kod nas. U Istri ga ima na više manjih lokaliteta sa prethodnim tartufima, a u unutrašnjosti Hrvatske na Kalniku (Blag a ić), u Slavoniji kod Dol. Miholjca, Petrijevaca, kod Velike Gorice (vlastito otkriće), u srednjoj Posavini, u Dalmaciji, te u Srbiji (L i n d t ner). 3. Tuber aestivum Vitt. Zove se još ljetni tartuf. Nepravilno okruglastog oblika. Pokožica je smeđe crvenkaste boje sa širokm stožastim bradavicama 3—12 mm promjera, veličine kokošjeg jajeta do naranđe. Na prerezu je boje lješnjaka isprepleteno s brojnim bijelim venama. Askusi imaju 1—5 eliptičnih spora smeđe boje. Ima aromatičan miris i spada u tartufe srednje kvalitete. Raste na čisto vapnenim tlima na širem području Sj. Italije, u Francuskoj. Ijmia ga i u drugim zemljama, posebno u Sjev- Africi, a vjerojatno i kod nas. Dozrijeva od svibnja do prosinca. Raste u simbiozi s hrastom, grabom, bukvom, lijeskom i borom. Od ostalih crnih tartufa, koji nisu cijenjeni spomenut ću slijedeće: T. mesentericum, T. macrosporum Vitt. i T, aligosporum. II. T e r f e z i a 1. Terfezia leonis Tulasne Veličine je oraha do srednje jabuke. Sliči na krumpir po obliku i boji. Raste u mediteranskom području u simbiozi s borom, cedrom, te biljkama iz porodice Cistus i Helianthemum. Dozrijeva u ožujku i travnju. Iako nije cijenjen za jelo, mnogo se troši u Sjev. Africi i Sred. Istoku. III. B a 1 s a m i a 1. Balsamia vulgaris Vitt. Oblika je nepravilno okruglastog, crveno rđaste boje sa sitnim nepravilnim piramidalnim bradavicama. Na presjeku je boje slonovače. Ima jak ne |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 47 <-- 47 --> PDF |
prijatan miris. Raste zimi i u proljeće s hrastom, vrbom, topolom, bukvom, lijeskom i kestenom. Nije jestiv. Ako se jede prouzrokuje gađenje, povraćanje i proljev. Smatra se otrovnim, ali ne i smrtonosnim. Choir omyces 1. Choiromyces meandrijormis Vitt. Veličine je jabuke i veći. oblika nepravilno okruglastog, glatke pokožice, a boje lješnjaka s bijelim raspukllnaima. Na presjeku je svijetlo ružičaste boje sa širokim nepravilnim bjelkastim do svjetlo sivim venama. Ima penetrantan miris. Dozrijeva tokom ljeta, jeseni i zime. Jestiv je samo kuhan i pečen. Svjež prouzrokuje teže probavne smetnje. EKOLOGIJA STANIŠTA Tartufi su kao i većina gljiva veoma izbirljivi i ovisni o mnogo raznoraznih faktora. Samo kad su svi faktori, o kojima im ovisi život, prisutni, oni će živjeti i razmnožavati se. u suprotnom im nema života. SI. 3. Primjerak tartufa Tuber magnatum Pieo iz Motovunske šume težak 800 grama. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 48 <-- 48 --> PDF |
Tartufi uspijevaju u umjerenoj srednjeevropskoj ali i u mediteranskoj klimi između 40° i 50° sjeverne geografske širine. U tom veoma širokom životnom prostoru ipak je najvažnija mikroklima krajolika pokraj ostalih optimalnih faktora- Za dobar urod tartufa presudna je dakle temperatura i količina´ vlage u zemljištu u periodu početka vegetacije (travanj, svibanj) kada tartufi počnu s formiranjem i razvojem plodnog tijela. Povremena kiša povoljno djeluje na rast tartufa u toku duljeg sušnog perioda. Nadalje važan faktor za život i rast tartufa je geološka podloga, te kemijski sastav i struktura tla. Za primjer zahtjeva za tlo spomenut ću dvije najvažnije vrste tartufa: Bijeli tartuf (Tuber magnatum) uspijeva kako je već naprijed rečeno, na podlozi Tercijara u vapnenim, svježim i dubljim glineno-ilovasto-pjeskovitim tlima, posebno na laporastim (fliš) tlima kao i u aluvijalnim nanosima rijeka i potoka spomenutog sastava tla. Isto vrijedi i za ostale bijele tartufe. Crni tartuf (Tuber melansporum), kao i ostali crni tartufi ima slične zahtjeve na tlo kao i bijeli tartuf s tom razlikom što crni tartufi uspijevaju na tlima s više vapna, koja su nastala trošenjem stijena iz formacija Trias, Jura, Kreda, ali koja su propusna i s izvjesnim postotkom glineno-ilovstih česticama koje zadržavaju više vlage. Oni uspijevaju i na šljunkovito-vapnenim tlima, kao i u vapnenim rendzinama. Postotak vapna u tlu kreće se o- bično između 10—40%, silicija 50—60% i humusa 1.5—3,OÜ"/o. Reakcija tla (pH) veća je od 8. Za bijele tartufe pastatak vapna je nešto niži 18—36%. a humusa 7—8%. Reakcija tla (pH) 8. Ekspozicija tla je više važna za crne tartufe nego za bijele. Crni tartufi imaju veći zahtjev na toplinu, pa im stoga najbolje odgovara južna ekspozacija, a na ravnom terenu i crnim i bijelim tartufima odgovara poredaj stabala u smjeru sjever-jug, ako su stabla u redovima. Koliko je za živoit tartufa važna klima, sastav, struktura i položaj tla, toliko je važno i bilje s kojima se nalazi u životnoj zajednici. Vrste drveća i grmlja s kojima tartufi rastu u simbiozi su već spomenute kod opisa vrsta tartufa, pa se neće ponavljati. Ipak treba reći da svako stablo i svaki grm od spomenutih vrsta nije uvijek simbiomt tartufa. Koliko su gljive odnosno tartufi izbirljivi u koječem, toliko je i pojedino stablo ili grm izbirljivo na svoj način i nije sklono da stupi u zajednički život sa tartufima. Cesti je slučaj da je takvo stablo već u simbiozi s nekom drugom za tartufe suparničkom gljivom. Zato u nekoj šumi u kojoj ima tartufa, nema svako stablo na korjenu tartufe. Sve je ovo potrebno dobro poznavati, jer bez dobrog poznavanja ekologije staništa i biologije tartufa ne može biti uspjeha ni sreće sa tartufima- BERBA TARTUFA U PRIRODNIM NALAZIŠTIMA Berba tartufa iziskuje poznavanje najosnovnijih značajki nalazišta ili terena gdje tartufa ima, a to su razni indikatori koji označavaju prisutnost tartufa. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Prvo treba znati da li je zamišljeno zemljište vapneno ili kiselo. Ne treba tartufe tražiti tamo gdje su prisutne acidofilne vrste bilja kao što su: pitomi kesten (Castanea vesca), vrišt (Calluma vulgaris), tmasta žutilovka (Genista germanica), velika žutilovka (Genista tinctoria), bujad (Pteridium aquilium), naprstak (Digitalis purpurea) i druge. Od drveća i grmlja koje raste na vapnanim tlima dobar indikator terena na kojima uspijevaju i tartufi su ove vrste: klokočika (Staphylea pinnata), glog (Crataegus oxiachanta), dren (Cornus mas), rašeljka (Prunus mahaleb), zelenika (Phillyrea sp.), ruj (Cotinus coggygria), crni grab (Ostrya carpinifolia), pucalina (Colutea arborescens), crni jasen (Fraxinus ornus), krkavina (Rhamnus cathartica), mukinija (Sorbus aria), obična borovica (Juniperus communis), šmrika (J. oxycedrus) i dr. Od prizemnih i travnatih biljka, koje mogu biti indikator nalazišta tartufa, su: runjika (Hieraciurn pilosella), vlasulja (Fectusa ovina), turica (Alyssum calycinum), gušarka (Arabis hirsuta), lazarkiinja (Asperula cynanchica), režuha (Cardamine minor), rožac (Cerastium brachypetalum), bročiika (Galium jordani), žednjak (Sedum rejlexum), djetelina (Trifolium repens), lucerna (Medicago lupolina), a od gljiva: smrča´k (Morchella esculenta), žiiasta tavica (Disciotis venosa), miška (Tricholoma terreum), ludara (Boletus satanas), bijela žurdana (Amanita ovoidea). Dobar indikator mjesta gdje se nalazi tartuf je i tartufina muha (Helomysa tartufifera), raspucavanje zemlije iznad tartufa poslije kiše i napokon pomanjkanje travnatog d nislkog raslinja ispod stabala s kojima dolaze tartufi. Ovo posljednje vrijedi samo za crne tartufe, dok to nije slučaj i za bijele tartufe za koje nema nikakvih vanjskih znakova. Za njih preoistaije indikator samo miris koji tartufi imaju (dobiju) kad potpuno sazriju. Ovo su samo indikatori terena odnosno lokaliteta gdje tartufa ima, a za određivanje daljnjeg mjesta ležišta tartufa u zemlji čovjek je sam bespomoćan. Treba, dakle, pomoćnika, a kao najbolji pomoćnik je u svakom slučaju dobro dresirani pas, a može biti i domaća svinja. Dobar pas pronađe svaki zreli tartuf na udaljenosti i do 50 metara, pa i više. Pas, kad nanjuši tartuf, grebe iznad njega zemliju i na taj način pokaže gdje se tartuf nalazi. Za učinjenu uslugu on dobije nagradu, koja se sastoji od komadića kruha, kobasice ili sira. Nakon dobivene nagrade pas nastavlja svoj posao. Ako u neposrednjoj blizini ima više tartufa, dobar pas ni ne čeka za svaki tartuf nagradu, već žuri na traženje i drugih tartufa. Od vrste pasa za traženje tartufa najbolji su prepeličari, šunjkavci, ptičari, pudli. ovčari kao i mješanci koji imaju dobar njuh. Svinja iako ima dobar njuh nije prikladna za taj posao, jer razrova mnogo zemlje kod čega uništi mnogo micelija, katkad uz zrelog tartufa iskopa i nezrelog, a katkada ga i pojede. Kod iskapanja tartufa iz zemlje treba paziti da se iskopa što manja rupa i da se rupa odmah nakon iskopanog tartufa zatrpa iskopanom zemljom. Na taj se način najmanje uništi micelija gljive i sitne žilice na korjenu biljke gdje se nalazi mikoriza. Nikakvo kopanje tartufa nasumce sa motikom ili krampon ne dolazi u obzir. Takvo kopanje je samo način za uništavanje tartufa, i ništa više. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Kod nas za sada postoji samo sakupljanje tartufa u prirodnim nalazištima Istre. U 1983. godini bilo je registrirano cea 400 tragača »tartufara«. Broj tartufara se iz godine u godinu povećava i količina sakupljenih tartufa iz godine u godinu varira. U 1983. godini na primjer sakupljeno je oko 2500 kg tartufa uglavnom bijelih. Vrijednost ovih tartufa iznosi 50,000.000,00 deviznih dinara. Od ove količine 95%> je izvezeno u Italiju. Tartufe otkupljuje od okolnog stanovništva Šumarija Buzet. Najviše tartufa u posljednjih 25 godina sakupljeno je u Istri 1959. godine i to pretežni dio u Motovunskoj šumi. Tada je otkupljeno 6000 kg bijelih sa manjim postotkom crnih tartufa u ondašnoj vrijednosti od 18,000.000 Lit., dok je iste godine vrijednost etata drvne mase (uglavnom hrasta i jasena) od 5000 m:l iznosila 22,000.000 starih dinara- Da je sakupljanje tartufa i atraktivno i ekonomski interesantno, kako za zajednicu tako i za pojedince, vidi se iz navedena dva primjera, pa je svaki komentar suvišan. No, ne treba se zadržavati samo u Istri. Napomenuto je da tartufa ima i drugdje u našoj zemlji, možda i više nego u Istri. Treba samo nastaviti daljnjim istraživanjem i rezultati neće izostati. OSNIVANJE TARTUFIŠTA Uzgoj tartufa nije najbolji izraz, kaže I. Rebiere , jer se ne uzgajaju tartufa nego biljke s kojima tartufi žive u zajednici. Tartufe je moguće proizvoditi odnosno uzgajati sadnice sa mikorizom tartufa i podizati bilo plantaže, bilo drugi oblik nasada za njihovu proizvodnju. Postoji više načina osnivanja tartufišta. Jedan od njih je sadnja hrastovog žira sabranog od hrastovih stabala koja već imaju na korjenju tartufe kao i sadnja reznica topola i vrba proizvedenih od tartufofilnih stabala ili grmova. Postupak je da se žir ili rožnice sade sa otpacima zrelih tartufa, ili da se zreli tartufi drobe i razmute u vodi da bi se oslobodile spore; žir i reznice se namaču u taj rastvor i direktno sade na način koji se primjenjuje kod običnog pošumljavanja. Kod sadnje žira potrebno je proklijalom žiru polomiti klice s namjerom da se iz žira razviju stabla sa što više površinskog korjenja bez žile srčamice. Za 1 kg žira potrebno je 0.10 kg tartufa. Ova metoda danas je samo nužda, jer uspjeh kod takve sadnje može biti polovičan ili i slabiji i to zato jer nije sigurno da li će doći do simbioze obzirom da u tlu ima i drugih suparničkih gljiva koje onemogućavaju stvaranje mikorize. Bolja i sigurnija metoda je podizanje tartufišta u obliku plantaže ili drvoreda. Prije podizanja tartufišta potrebno je utvrditi da li odabrano zemljište ima optimalne sve ekološke faktore koji su presudni za uspjeh. Kao prvo, da je zemljište vapneno (pH 7 i više) propusno i odgovarajuće strukture, po mogućnosti južne ili zapadne ekspozicije, uz kakav potok iil vodotok i da je izvršen odgovarajući izbor sadnica. 532 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Najsigurniji i najbolji način podizanja plantaža za proizvodnju tartufa je sadnja već mikoriziranih sadnica sa tartufima. Mikorizirane sadnice se drže 1—2 godine u zemljanim loncima ili plastičnim vrećicama, ili ako se nabave već gotove mikorizirane, sade se u rano proljeće na pripremljeno zemljište. Prije sadnje provjerava se da li je na sadnicama prisutna miikoriza- Sa dobro mikoriziranim sadnicama i dobro odabranim zemljištem postiže se dobar uspjeh. Rizik je vrlo mali ili ga uopće nema. Zemljište, prije sadnje treba pripremiti. Izvršiti duboko oranje, očistiti od korova i korjenja, istrasirati redove i pristupiti sadnji. Na sadnicama žile srčanice, ako ih imaju, treba prikratiti. U rupe treba sadnice stavljati sa zemljom iz lonca ili plastike kako se ne bi oštećivalo^ korjenje s mikorizom. Najpovoljniji razmak sadnje je u redove 6 X 6 m, ista tako i razmak u redovima. Razmak može biti i 5 X 5 što ovisi o vrsti sadnica. Poželjno je da odraslo drveće ima dovoljno svjetla, a korjenje dovoljno prostora. Nakon izvjesnog broja godina krošnje stabala se formiraju tako da stabla razviju grane što više u horizontalnom smjeru. Tartufi počnu roditi nakon 5—7 godina, a i prije, što ovisi o razvoj« i vrsti sadnica. Nakon sadnje plantaža se održava sve do početka uroda tartufa. Teren se čisti od korova i plitko se razrahljuje. U sušnom periodu pogotovo u mjesecu svibnju poželjno je umjereno navlaživanje zemljišta ukoliko postoji u blizini voda. Među redove stabala u plantaži može se prve 3—4 godine saditi ili sijati međukultura, kao na primjer zob, pšenica, lavanda i dr. koja može pokriti troškove osnivanja tartufišta. Treba napomenuti još i to da se je u istraživanjima mikorize na sadnicama utvrdilo da mikorizirane sadnice imaju bolji rast. Na plantažama u Italiji i Francuskoj dobiva se nakon 10-te godine osnivanja tartufišta sa 400 sadnica po 1 hektaru ctko 100 kg tartufa. Za bijele tartufe (T. magnatom) nema podataka- NEPRIJATELJI, PARAZITI I ŠTETNICI TARTUFA Tartufi kao i svako živo biće imaju svoje neprijatelje i štetočine. Prvi među njima je čovjek. Sječom stabala i opsjekanjem grana čovjek često i nesvjesno čini štetu tartufima. Cesto iz zavisti sječe stablo ako mu netko drugi na njegovom posjedu bere tartufe. Osim čovjeka tu su i druge štetočine tartufa. Među ostale spadaju miševi. Tartufe jedu u zemlji i na površini. Tu su i mnogi drugi iz životinjskog svijeta: lisica, vuk, jelen, medvjed, koza, jazavac, kuna zlatica, vjeverica, puh, zec, zatim puževi od kojih je najproždrljivijii crveni balavac. On je ujedno i indikator prisustva tartufa. Treba spomenuti i neke insekte. kao što su: Anisotoma cinnemomea, tvrdokrilac smeđe crvene boje, dug 3—4 mm. Odlaže jaja u tartufu kojega ličin 533 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 52 <-- 52 --> PDF |
ke svega izbuše. Zatim Helomyza sp. dvokrilci dugi oko 1 cm, sa dugim krilima, crveno brončaste boje metalna sjaja. Kao i prethodni odlažu jaja u tartufe. I ijedni i drugi su istovremeno i štetnici i dobri indikatori tartufa. Indirektni štetnici tartufa na biljkama sii.mbiotima su: hrastov li.tijaš (Thaumetopoea processionea), gubar (Lymantria dispar), hrastov savijač (Tortrix viridiana), i dr., a od gljiva pepelnica (Oidium quercinum). KONZERVIRANJE TARTUFA Tartufi se mogu dulje vrijeme čuvati svježi u hladnoj tekućoj vodi (jednu ili više sedmica). Zatim očišćeni od zemlje na temperaturi od 0 do +2° C Tartufi se dalje mogu konzervirati za dulje vrijeme na razne načine: u suhom pijesku, u rastopljenom maslacu, u vinu maršala, a najuobičajeni način je konzerviranje u limenkama i staklenkama u destiliranoj slanoj vodi i sterilizacijom kod 115 — 116° C. Najnoviji način konzerviranja za domaću upotrebu je duboko zamrzavanje tartufa. TARTUFI U KULINARSTVU Tartufi se mogu jesti svježi, kuhani, a najčešće lagano dinstani sa tjesteninom, jajima, rižotom, piletinom, svježe ribani kao salata i na mnogo drugih načina. Koriste se kao prilog jelu (2 dag po osobi), nikako kao glavno jelo. PRINOS TARTUFA U PLANTAZNOJ PROIZVODNJI Prinos jednog tartufnog hrasta može na dva kvadratna metra biti i 0,20 kg godišnje, može biti i više od 1 kg. Ne treba pretjerivati s ocjenom prinosa, ali realno se može očekivati prinos 0,25 kg po stablu godišnje ili na plantaži sa 400 stabala 100 kg. Ne treba se zavaravati, takav prinos može se očekivati nakon 10 godina osnivanja plantaže, i on se iz godine u godinu povećava u optimalnim uvijetima rasta. Stablo hrasta ima trajnost proizvodnjeg 50 i vise godina. Desi se da neka tartufna stabla neće dati tartufe. Neki od takvih neuspjeha mogu se objasniti iako i pored toga može biti problema. Naime, sva staništa nisu jednako sposobna za proizvodnju. Sva zemljišta nemaju iste mogućnosti kao i sve godišnje dobe nisu uvijek povoljne. Unatoč nekih neizvjesnosti treba saditi i uzeti na sebe izvjesnu mjeru rizika. EKONOMSKA VAŽNOST Svake godine na području Istre sakupi se u prirodnim nalazištima cea 2000—3000 kg uglavnom bijelih tartufa. Sve sakupljene količine nisu registrirane, jer dio tartufa izmiče kontroli i ide mimo otkupne stanice Šumarije 534 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 53 <-- 53 --> PDF |
Buzet. Ali ostanimo za 1983. god. kod cifre od 2500 kg. Srednja cijena u 1983. godini bila je 25.000,00 za 1 kg ili vrijednost tartufa 62,500.000,00 din. Navest ću još samo primjer koliko se prosječno godišnje proizvodi tartufa na razne načine u Italiji i Francuskoj. Italija godišnje proizvodi cea 100.000 kg biijelih i crnih tartufa. Pretežni dio izvoza u evropske zemlje i u SAD. Francuska prosječno godišnje proizvodi 1500 tona crnih tartufa, kojima je 1980. god. bila cijena 1000 franaka za 1 kg, i kod čega je tada ostvarila prihod od 1 „500,000.000 franaka. Francuska, oisim vlastite proizvodnje, uvozi tartufe iz Italije i Španije, i to: cea 20 toma godišnje svježih i cea 50—60 tona konzerviranih. Isto tako tartufe i izvozi, i to: cea 20 tona konzervi ranih i 5—10 tona svježih. Za potrebe Francuske Konferderaciije proizvođača konzervi godišnje se troši oko 125 tona konzervi i 215 tona svježih tartufa (za konzerve tartufa sa mesom, jetrene paštete, za kobasičare, gostionice, veliko i maloprodaju, te za izvoz — podaci iz knjige I. Rebiere: La truffe du Perigord iz 1981. g.). ZAKLJUČAK Pretpostavka je da u raznim dijelovima naše zemlje ima mnogo, kako šumskih tako i poljoprivrednih površina, koje su napuštene, zapuštene i neiskorištene, bilo da su to duboke ravničarske površine, bilo da su kamenjari na kojima još šumska vegetacija raste; da su mnoge i mnoge prikladne za pošumljavanje i proizvodniju tartufa i da bi ih trebalo iskoristiti za tu vrst kulture. S druge strane mnoge šume, a možda i drvoredi, te pojedinačna stabla po raznim pašnjacima nosioci su tartufa, koji propadaju i od kojih nemamo nikakve koristi, pa bi trebalo izvršiti šira organiziranija istraživanja u određenm šumskim predjelima radi eksploatacije i popravka nacionalnog dohotka, jer tartufi su uglavnom izvozni proizvod koji nosi više od bilo kojeg prpizvoda. LITERATURA Anić, M.: Dendrologija C a v a r a, F.: Fungi e tartufi (1934) D e 1 m a s, I.: La truffe: ison ecodogie, »Agriculture«, 1973, str. 82—7fi Fass.´, B.: Les mycorhizes en production truffi ere, er Comgres international de la trufficulture ä Saullac (Lot) 1971. K i š pa t i ć. J.: Fitopatološki praktikum (1950) M a n n o z z i-T ox i in i : Manuale di tairtuflicoltura (1970) Paškvan , R.: O uzgoju tartufa općenito sa osvrtom na uzgoj bijelog tartufa u Istri, »Agronomski glasnik« 1 (str. 23—31) 1956. Re b i eri, I.: La truffe du Periigord, 1981. Ugrenović , A.: Upotreba drveta i sporednih produkata šume (1948) 535 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Broadly on the Subject of Truffles, Their Natural Environment and Their Cultivation in Artificial Conditions Summary This paper explains the botanical characteristics and biology of the truffle, a list of more significant species, ecology of habitat, harvest in their natural environment and in artificial cultivation, thear use and economic approach to growing. PRENIJETO VIŠE BRIGE — MANJE POŽARA »DELEGATSKI VJESNIK«, br. 23. od 22. XI 1984. god. pod naslovom »Viš e brig e — manj e požara « objavio je zaključke analize Odbora Vijeća općina SRH za društveno-politička pitanja i komunalni sistem i Republiičkog sekretarijata za unutrašnje poslove, Republičkog štaba civilne zaštite o »Informaciji o zaštiti šuma od požara ina priobalnom i otočkom području od 15. lipnja do 15. rujna 1984«. od kojih prenosimo slijedećih nekoliko odlomaka. »Ovog ljeta na priotoalnom i otočkom području registrirana su 354 požara na šumskim površinama i otvorenom prostoru (142 bez materijalne štete) kojima su pogođena 4282 hektara pretežno šuma (20 posto prošlogodišnje površine), a ukupna materijalna šteta iznosi 52 milijuna 130 tisuća dinara (16 posto prošlogodišnje štete) Zrakoplovni savez Hrvatske uključen je — prema programu — u jedinstven sistem protupožarne zaštite na priobalnom i otočkom području od 15. lipnja do 15. rujna ove godine, što je dalo vrlo dobre rezukate (2800 sati leta), kako u otkrivanju i dojavi (323) tako i u gašenju požara. Oni su u 154 sata i 1622 naleta 8100 tona vode. Za ilustraciju spremnosti vatrogasnih jedinica evo nekoliko podataka. U 486 mjesnih zajednica Zajednice općina Split uz 81 dobrovoljno vatrogasno društvo (3486 članova) i 515 jedinica civilne zaštite (24.427 obveznika) formirano je za to još 2915 grupa građana u koje je raspoređeno više od 77.400 ljudi. U toj zajednici općina osnovana su 24 nova dobrovoljna vatrogasna društva, a u Zajednici općina Rijeka 9 takvih društava i jedan vatrogasni savez općine. To je još uvijek daleko manje od predviđenih potreba — 55 odnosno 35 novih dohrovoljnih vatrogasnih društava u tim zajednicama općina. Zaštiti od požara svoj doprinos dao je upozoravanjem na tzv. »indeks opasnosti « i — Republički hidrometeorološki zavod. On bi, valja naglasiti, mogao još više pomoći kad bi se uspostavile veze (preko. Ljubljane) s kompjuterskim centrom u Beču. O svrsishodnosti prognoziranja govore i ovi podaci — od 354 požara 64,4 posto bili su u klasi vrlo velike opasnosti 25,21 posto u klasi velike opasnosti a 10,4 posto umjerene ili male opasnosti. Valja naglasiti da radne organizacije koje gospodare šumama te vlasnici šuma ne obavljaju šumsko-kulturne i zaštitne radove (njega, čišćenje, prorede i si.) odnosno da su oni na nivou prošle godine. Sredstva za to osigurana društvenim dogovorom nisu, naime, omogućila povećanje opsega radova, pa se za 1985. predlaže osiguranje većih sredstava. Podsjetimo, na kraju, i na uzroke požara: To su: otpadanje dijelova kočnih uređaja na vlakovima (16,6 posto), spaljivanje poljoprivrednog otpada (13,6 posto), odbačeni i neugašeni opušci (13 posto), udari groma (7,3 posto), deponije i spaljivanje smeća (2,8 posto), dječja igra (2,2 posto), paljenje roštilja i otvorena vatra za pripremanje hrane (1 posto), pastiri (1 posto), ostali uzroci požara (5 posto). Za 31 posto požara još se intenzivno radi na otklanjajnu uzroka.« Nastavak na str. 567 |