DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 31     <-- 31 -->        PDF

AKTUALNU


DILEME: KOZE ILI ŠUMA?


»LIČKI VJESNIK« od 1. lipnja o.g. (1984), kojeg izdaje Konferencija SSRN
Zajednica općina Gospić, donosi i članak Inž. MICE SVILARA, dipl. inž. šum.
pod gornjim naslovom, kojeg, radi aktualnosti i dokumentiranosti, u cijelosti
prenosimo.


»Kozarstvo je danas sporedna grana stočarstva u Evropi«, započinje Inž.
Svilar svoj članak i nastavlja: »a broj koza ima stalnu tendenciju smanjivanja
(osim u Grčkoj i Albaniji). Tako je u razdoblju 1950—1960. godina broj koza smanjen
u Evropi od 24,2 mil na 15,9 mil., a u SSSR-u od 15,6 mil. na 7,3 mil. ko-


Bez komentara


mada. Ovakav odnos prema kozi je stoga što je ona, s jedne strane, korisna
domaća životinja, a s druge,, može biti i veliki štetočina. Naime, koza voli da




ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 32     <-- 32 -->        PDF

brsti, te može izazvati velike štete u šumama, naročito ako se gaji u slobodnom
uzgoju (što je inače uobičajeni način uzgoja koza).


U našoj zemlji koza je zbog uništavanja šuma proglašena štetnom domaćom
životinjom, te je držanje koza zakonom zabranjuje. 1947. godine, broj koza iznosio
je 786.170, od kojih 635.604 balkanskih i 150.506 sanskih. Prema statističkim
podacima 1954. godine koza više nije bilo i od tada se njihov broj statistički ne
prati.


Danas, tridesetak godina kasnije, svjedoci smo, da su poduzete mjere dale
dragocjene rezultate u obnovi šumske vegetacije. Mnogobrojne, nekada gole,
površine danas se zelene, a na boljim staništima i u povoljnijim klimatskim
uvjetima podignute su mlade šumske sastojine, koje već imaju značajnu ekonomsku
vrijednost.


Ipak, istini za volju, i pored zakonskih zabrana i bez obzira na statističke
podatke, koze nikada nisu sasvim uništene. Zadnjih godina broj im se stalno
povećava i prema nekim nezvaničnim procjenama sada ih ima preko 300.000.
To je, vjerovatno, jedan od glavnih razloga što su posljednjih godina vođene
brojne polemike usmjerene ka liberalizaciji propisa o zabran; držanja koza. U
tome se djelomično i uspjelo. Tako novi Zakon o unapređenju stočarstva i Zakon
o šumama SRH iako zabranjuje slobodni uzgoj koza, omogućavaju i određene
izuzetke. Zakon o šumama u članu 40. između ostalog, određuje: »Samoupravnim
općim aktom u skladu s programom za gospodarenje šuma organizacija
udruženog rada izuzetno može predvidjeti određene površine degradiranih
šuma i šikara na kojima se može dozvoliti brst pod uvjetima da takve površine
čine cjelovit kompleks veći od 100 ha 1 uz obavezno čuvanje stoke.


Iako su izuzeci jasno precizirani, ipak mogu poslužiti kao sredstvo manipulacije
i omogućiti da koze kroz mala vrata uđu u široka prostranstva naših šuma.
Hoćemo li se vratiti tamo gdje smo i bili, hoće li poduzete mjere i učinjeni
napori biti uzaludni?


Pitanje, koje je posljednjih dana sve prisutnije i u Lici. Naime, večina ličkih
općina inicirala je i imenovala komisije za utvrđivanje površina na kojima bi
se dozvolio slobodan uzgoj koza. Pri tame se prvenstveno misli na površine degradiranih
šuma i šikara, a izražene želje za tim površinama zabrinjavaju; prelaze
više desetaka tisuća hektara. Argumenti koji se navode u prilogu uzgojia
koza vrlo su jednostrani, a mimoilaze se i zakonska ovlaštenja (utvrđivanje površina
za slobodan uzgoj koza na šumskim površinama ne vrši općinska komisija,
već se to čini prilikom izrade ili revizije programa za gospodarenje šumama
— osnovom gospodarenja).


Šume su osjetljiv prirodni organizam ; zbog toga podložne brojnim štetnim
utjecajima. Pored abiotskih (požar, vjetar, snijeg), biotskih (razne bolesti) i naravno
čovjeka, značajno mjesto pripada i kozama.


Raniji period razvoja naše zemlje karakterističan je po općoj privrednoj
zaostalosti, pa su koze kao i veći broj razne stoke gajene, održavane ekstenzivnim
i nomadskim načinom pašarenja po šumama i na šumskim zemljištima. To
je bez sumnje doprinijelo degradiranju šuma manje ili više u svim krajevima
naše zemlje, a naročito u mediteranskoj i submediteranskoj regiji i aridnim zonama.
Pored pomenutih površina podložnih erozijama i bujicama, u Jugoslaviji
bilježimo i 5,661.800 ha krša (22Vo< teritorija), koji predstavlja ozbiljni društveni
i privredni problem. Tome su u značajnoj mjerj pridonijele i koze.


338




ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Bujukalić i N. Petrović u materijalu »Koza kao činilac u narušavanju stabilnosti
šume« pored ostalog ukazuju na činjenicu da koza svojim brstom godišnje
uništi 1 — 2 ha šume, prosječno 1,5 ha. Ako se zna da 1 ha podizanja
šume stoji između 80—120.000 dinara, onda nije teško izračunati da jedna koza
uništi brstom 120—180.000 dinara. Pored toga za prehranu jedne koze tokoim
zime treba okresati 50 stabala. No, to je šteta direktno na šume, a kolika je
kasnije nestankom šume, brojčano je teško iskazati.


Štete su zaista velike, ali prepustimo se načas mislima poznatih državnika,
naučnih i stručnih radnika, koji su o ovoj problematici govorili i pisali:


Tako Engels u dijelu »Dijalektika prirode« svrstava kozu u »pljačkaša prirode,
koja je opustošila cijele krajeve oko Sredozemlja«. Iz govora druga Tita
u Trebinju 3. X 1954. godine citiram:


»Ja moram da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer sada vidim
da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine !svuda gdje to nisu učinili. ...«


Vessely (glavni nadzornik državnih imanja i ravnatelj šumarske akademije)
još 1876, godine piše, da je »koza pravo pravcato zlo, sotona, koja je sve strašne
pustoš; stvorila na kršu« i zaključuje »da je držanje koze najbolje posve zabraniti
«.


Kneževič, tretirajući pitanje hercegO´vačkih koza, konstatira, »da tamo gdje
ima koza, ima sve manje šume, gdje ima najviše koza, tamo narod najbjednije
živi. Iza brsta koza ostaje goli krš, pustoš i bijeda, narod svu imovinu u
torbi nosi i skita.... Držanjem koza potpomaže se položaj seoskih gazda a ine
socijalno ugroženih seljaka, tako da je koza čajinska a ne sirotinjska majka«.


Dr Petar Marković,agronom-ekonomista, daje slijedeću ocjenu o problemu
držanja koza: »Autohtone rase koza činile su u prošlosti a i sada čine velike
štete šumskim površinama. One su jedan od izvora stočarskih proizvođača u
nekim regionima svijeta, ali su značajno doprinijele uništavanju ogromnih kompleksa
šumskih površina i pretvorile terene sa bujnom vegetacijom u goleti j
zemljišta podložna snažnom dejstvu erozije«.


Dr V. Velašević navodi: »Ne vjerujem da će naše društvo uz pomoć koza
ubrzati ulazak u klub razvijenih zemalja. Uvjeren sam da bi ta mjera nanijelai
neuporedivo veće štete, nego što bi donijela koristi. Nije potrebno ni pominjati
što to znači sa stanovišta zaštite i unapređenja čovjekove sredine. U visoko razvijenim
zemljama koze se nalaze u zoološkim vrtovima ili kao rariteti u privatnim
zabranima«.


Franjo Knebl, šumar i general: »Amerikanci su u vijetnamskom ratu upotrebom
tzv. defolijanata (sredstava čijom upotrebom opada lišće s drveća) opustošili
velike predjele Vijetnama. Ako bi se vratile koze u brdsko planinska
područja, one bi taj posao obavile efikasnije nego kemijski defolijanti.«


Iz navedenih misli nije teško zaključiti, da su koze odista štetne domaće
životinje i da nisu alternativa za ishranu socijalno ugroženog dijela stanovništva.


Zašto se onda forsira uzgoj koza?
To je, prije svega, želja pojedinaca za brzom i lakom zaradom. Osnoivni
argumenti koji se ističu u prilog držanja koza da se od koza dobije relativnio
jeftino meso, mlijeko i koža (koji su danas u nas deficitarni) samo su uvjetno
točni. Radi se o jeftinoj proizvodnji za vlasnika koza, a cijena koju plaća društvo
je neuporedivo veća od vrijednosti proizvoda. Odnos između onog što tio