DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Prvi odgovor je neprihvatljiv. Doduše, treba da kažem da su Plitvička Jezera nastala sa svojim fenomenima kad još nije čovjek djelovao i sjekao te šume. Zašto to ne bi ostalo i tako dalje. Ali to je neprihvatljivo, jer u davna vremena nije bilo posjetilaca, ni turizma, ni ostalih djelatnosti pa je priroda mogla ostati djevičanska — a šume su bile prašume. One su se same obnavljale. Stabla koja su sazrela, srušila su se na zemlju i u takvoj prašumi ležala su trula stabla i debla da bi se na njima i uz njih kasnije — kad su se pretvorila u humus — razvio pomladak. Prašuma koliko je prirasla toliko je stabala umiralo — postojala je ravnoteža između umiranja i rađanja. Ali u takvoj šumi bilo bi nemoguće komunicirati i hodati a osim toga bilo bi to i opasno, jer se pojedina stabla mogu srušiti i ozlijediti posjetioca: pristup i komuniciranje u prašumu vrlo su teški pa i opasni. S druge strane čovjek se pitao zašto ne bi iskoristio stablo prije nego počne trunuti. Tako je došlo do sječe zrelih stabala. Pa ipak u Nacionalnom parku »Plitvička Jezera« izlučeno je 1.347 ha ili oko 10% ukupne površine šuma kao rezervati, gdje se neće poduzimati nikakove šumarske intervencije, ni sječa, ni sadnja, ni gradnja — baš ništa: da se sačuva prašuma u svom iskonskom obliku. Zašto? Prvo, u edukativne i znanstvene svrhe, drugo, u svrhu postojeće faune i flore za koju pretpostavljamo da bi u rezervatima imala više uvjeta za svoj život i razvoj. To je opravdano! Prijedlog gospodarske osnove za Nacionalni park »Plitvička Jezera« da se 10% površine šume izuzme iz bilo kakve djelatnosti i prepusti razvoju prirode prihvaćen je i ostvaren. To je hvalevrijedno. O prirodnim šumskim rezervatima, a posebno o »Corkovoj uvali« u Nacionalnom parku »Plitvička Jezera« pisali su mnogi naši znanstvenici (ANIĆ, PRPIC, PLAVSIC, GOLUBOVIĆ, CESTAR sa suradnicima, TRINAJSTIĆ i mnogi drugi) i objasnili mnoge pojave u prašumi. Rekao bih to je prava poslastica za znanstvenike ne samo u našoj zemlji nego i u svijetu uopće (LETBUNDGUT, SUSMEL itd.). Ipak, premda postoji nepobitna velika vrijednost .prašume sa znanstvenog, edukativnog pa i turističkog gledišta, ne bi trebalo prašumu uzeti kao model tretmana u šumama nacionalnih parkova a pogotovo ne kao uzor za redovito gospodarenje. U protivnom slučaju to bi značilo pasivnu zaštitu šuma. Možda će biti zanimljivo iznijeti ovdje mišljenje jednog uglednog šumarskog stručnjaka L. Bourgenota koji je u svome članku »Foret vierge et foret cultivee«, R. F. F. N° 5, 1973. lijepo opisao prašumu što ću Vam u slobodnom prijevodu saopćiti: »Kad bi naše francuske šume bile istinite prašume, onda posjetilac zasigurno ne bi imao želju da se u njima šeće, naročito ne u kratkim hlačama i niskim cipelama.« Šuma, koja je dugo vremena prepuštena samoj sebi, postaje nerazmrsiva smjesa stabala, grmlja, tanja, prizemnog rašća, bodljika i drugog bilija; ona je neprohodna, jer nema ni cesta, ni putova, ni staza izuzevši onih kojima se kreće divljač; ona je zakrčena stablima, koja umiru, ili koja su već mrtva, jer ih nikad čovjek ne uklanja; ona je ispresjecana barama, jer čovjek nikad ne odvodnjava tlo. »Zeleni pakao«: to su riječi onih kaji su otkrili tropsku vlažnu šumu (prašumu). 327 |