DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1984 str. 113     <-- 113 -->        PDF

strijom bio vezan s dužim boravkom na Visokoj školi za kulturu tla« (Hochschule
fur Bodenkultur u Beču).


Brank o Korbe r rođen je 1929. godine u Šentjurju pri Celju. Gimanziju
je polazio i završio u Celju poslije rata, jer za vrijeme rata nije polazio školu
nego je aktivno sudjelovao u narodnoslobodilačkoj borbi. Na Šumarski fakultet u
Zagrebu upisuje se 1948. godine i diplomira 1953. Za vrijeme studija jedno vrijeme
boravio je u Norveškoj a tada uspostavljene veze nastavile se i kasnije.


Nakon završetka studija zapošljava se u Gozdnom gospodarstvu u Celju odakle,
kolovoza 1957, prelazi u OUG Celje. Iz Celja, na temelju uspješnog stručnog rada
i društvenopolitčke aktivnosti, imenovan je direktorom GKPZ Mozirje i direktorom
Zgornjesavinske kmetijske zadruge Mozirje. Od ljeta 1961. do ožujka 1965. obavlja
i dužnost predsjednika Općine Mozirje, a istodobno je i poslanik Ljudske skupščine
Slovenije. Iz Mozirja prelazi u Gozdno gospodarstvo Nazarje a 1975. godine
u Gozdno gospodarstvo Bled. 1975. vraća se mu rodni kraj, u Celju.


Branko Korber posebno se bavio seljačkim šumama i propagandom seoskog
turizma, posebno u Radovljiškoj općini i u Općini Slovenske Konjice. U Turisti.
čkom savezu Celje bio je predsjednik odbora za seoski turizam a aktivan je bio
i u Turističkom društvu Slovenske Konjice. Bio je i član Izvršnog odbora Zadružne
zveze Slovenije i predsjednik Odbora za privatni sektor u Splošnom udruženju goz.
darstva Slovenije. Više godina bio je predsjednik Društva inženjerjev in tehnikom
gozdarstva in lesarstva u Celju.


Život Branka Korbera bio je vrlo plodan i priznat od društva te mu je podjeljeno
odlikovanje Zasluge za narod i red rada, priznaje Zadružne zveze Slovenije za
zasluge na razvoju seoskog turizma a 1983. godine i nagrada Općine Slovenske Konjice.


Sloboda n Raji ć (Rajič u Sloveniji) rođen je u Srpskom Itebeju 1924. godine.
Gimnaziju je završio u Zrenjaninu a šumarski fakultet u Zagrebu diplomiranjem
1950. godine. Dekretom je upućen na prvo radno mjesto u tadanje Ministarstvo
šumarstva u Ljubljani i u Sloveniji, lako rođen Banaćin, ostaje sve do
svoje smrti.


Iz Ministarstva premješten je u Gozdno gospodarstvo Novo mesto, 1955. godine
postavljen je za šefa Okrajne uprave za gozdarstvo u Novom Mestu a 1961.
za načelnika Odeljka za međuopćinske inspekcijske službe u istom mjestu. Nakon
14-godišnjeg rada u Novom Mestu prelazi u Ljubljanu, u Papirles, gdje mu je
povjerena služba za plantažiranje u cilju proizvodnje celoloznog drva te je »orao
ledinu i iza sebe ostavio vidne i bogate dokaze svoga rada i znanja«, kako naglašava
u nekrologu Rajiču Ciril Remic (u Gozdarskom vestniku«), U papirnoj industiji
ostaje do 1981. godine i to najprije kao pomoćnik direktora za sektor nabavne a zatim,
od 1977, u SOZD Slovenijapapir na poslovnima osnivanja plantažnih nasada.
Radni vijek završio je u Općem udruženju šumarstva Slovenije.


U svom radu povezivao je istraživački rad s operativnim područjem te je bio
član Savjeta Instituta za gozdno in lesno gospodarstvo a za problematiku znan.
stvenog i istraživačkog rada bio je zadužen u Općem udruženju šumarstva Slovenije.


Za svoj rad Rajić je primio časna priznanja republičkog i jugoslavenskog stručnog
Saveza a više godina bio je i predsjednik Zveze inženirjev in tehnikov gozdarstva
in lesarstva Slovenije. Osobine njegovog života i rada sumirao je C. Remic
rečenicom da »smo srečni, da nam ostaje njegova dragocjena baština: njegova prijateljstva,
vjera u ljude in negovo delo«. O. Piškorić