DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1984 str. 91     <-- 91 -->        PDF

Ovi štetni otpadni plinovi vežu se na visinama sa vodenom parom i kisikom
iz atmosfere, te pod utjecajem sunčevog svjetla stvaraju »juhu« u kojoj je otopljena
sumporna i dušičasta kiselina koja daljnjom oksidacijom prelazi u dušičnu
kiselinu. U nekim visoko industrijaliziranim pokrajinama u procesima sagorijevanja
prisutan je i plinoviti klorovodik koji prelazi u solnu kiselinu i tako
učestvuje u sastavu kiselih kiša. Kad ova đavolja »juha« dospije kišom, snijegom
ili kao prašina u jezera i rijeke, vode postaju kisele. Naravno zakiseljuju se i
kopneni ekosistemi. Limnolozi smatraju kiselom kišom oborinski talog čija pH
vrijednost leži ispod 5,6.


Kao i mnoge druge pojave, kisela kiša nije novost i nije samo proizvod industrijske
epohe. Pojava je stara koliko je stara i naša zemlja, odnosno uvjetovana
je i prirodnim procesima kao što su erupcije vulkana ili veliki šumski požari.
Ovo prirodno zakisel javan je nipošto nije glavni uzročnik kiselih oborina
na sjevernoj hemisferi. ´Prirodne koncentracije S02 i NOx znatno su ispod onih
količina koje daje industrijsko zagađenje. Samo u 1980. godini industrija SAD
je poslala u atmosferu preko 26 milijuna tona S02 i oko 22 milijuna tona NOx.
Prema podacima OECD evropski dimnjaci isporučuju godišnje 60 milijuna tona
SO2 u atmosferu. Koncem pedesetih godina kisele kiše su se ustalile u Belgiji,
Holandiji i Luxemburgu. Deset godina kasnije obuhvaćene su Njemačka, Francuska,
Velika Britanija i južni dijelovi Skandinavskog poluotoka. Istovremeno
kisele kiše padaju na istoku SAD i Kanade. Prošle godine u Norveškoj je pala
kiša kisela poput limunske kiseline. Na jugu ove zemlje sniježne mećave ne donose
samo lagani sniježni pokrivač već i zastrašujuću crnu prevlaku. U SAD u
gradu Kane-Pensyllvania pada i prava octena kiselina, a u Wheeling-u, Zapadna
Virginija, gotovo koncentrirana kiselina.


Kako je moguće da unatoč ogromnih količina SO2 i NOx u SAD i Evropi
nema i još više kiselih površinskih voda? Kako kisela kiša ubija ribu i kako razara
tlo?


Jezera i tekućice su vrlo različiti, a jednako tako i tla na zemlji. Priroda
koja povremeno daje kisele kiše stvara u nekim predjelima obrambene zone,
jer alkalična tla podnose velike količine kiselih oborina. To jednako vrijedi za
jezera čija su dna izgrađena od karbonatne podloge. No jezera i tla izgrađena
od starih glina i ilovine ili od granitnih stijena, a to je gotovo čitava Skandinavija,
nemaju mogućnost obrane. Treba međutim naglasiti da kisele kiše nisu neposredni
uzročnik pomora riba, već samo instrument masovnog ubijanja. Naime,
iz poznatog norveškog prirodoznanstvenog projekta »Kisele kiše — i njihov utjecaj
na šume i ribe« proizlazi sljedeći zaključak: riba nije direktna žrtva kisele
kiše, ali osjetljivih vrsta poput lososa, pastrve, crvenoöke, piora i arktičke zlatovčice,
padom pH vrijednosti populacije nazaduju, a zatim ugibaju radi izvjesnih
kemijskih procesa koji se dešavaju u vodi posredstvom kiselih kiša. Istraživači
su ustanovili da nižu pH vrijednost redovito prati povećana koncentracija
toksičnih metala kao što je živa, aluminij, olovo, cink i kadmij. Čini se da upravo
aluminij koji sa kopna dospijeva u vodu zadaje taj smrtonosni udarac, jer
je njegova toksičnost najveća kad pH vrijednost vode iznosi 5,0. Toksičnost teških
metala raste sa stupnjem kiselosti vode — ako pH vrijednost iznosi 5 ili
manje, ribe ugibaju zajedno sa svojim predatorima i ostalim vrstama. Tako počinje
proces osiromašenja na vrstama, a nagle promjene u sastavu ihtiofaune
neminovno vode u ekološko propadanje vodenih sistema. Na kraju u ekosistemu
preživi po koja vodena buha i po koji par jegulja.


89