DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1984 str. 91 <-- 91 --> PDF |
Ovi štetni otpadni plinovi vežu se na visinama sa vodenom parom i kisikom iz atmosfere, te pod utjecajem sunčevog svjetla stvaraju »juhu« u kojoj je otopljena sumporna i dušičasta kiselina koja daljnjom oksidacijom prelazi u dušičnu kiselinu. U nekim visoko industrijaliziranim pokrajinama u procesima sagorijevanja prisutan je i plinoviti klorovodik koji prelazi u solnu kiselinu i tako učestvuje u sastavu kiselih kiša. Kad ova đavolja »juha« dospije kišom, snijegom ili kao prašina u jezera i rijeke, vode postaju kisele. Naravno zakiseljuju se i kopneni ekosistemi. Limnolozi smatraju kiselom kišom oborinski talog čija pH vrijednost leži ispod 5,6. Kao i mnoge druge pojave, kisela kiša nije novost i nije samo proizvod industrijske epohe. Pojava je stara koliko je stara i naša zemlja, odnosno uvjetovana je i prirodnim procesima kao što su erupcije vulkana ili veliki šumski požari. Ovo prirodno zakisel javan je nipošto nije glavni uzročnik kiselih oborina na sjevernoj hemisferi. ´Prirodne koncentracije S02 i NOx znatno su ispod onih količina koje daje industrijsko zagađenje. Samo u 1980. godini industrija SAD je poslala u atmosferu preko 26 milijuna tona S02 i oko 22 milijuna tona NOx. Prema podacima OECD evropski dimnjaci isporučuju godišnje 60 milijuna tona SO2 u atmosferu. Koncem pedesetih godina kisele kiše su se ustalile u Belgiji, Holandiji i Luxemburgu. Deset godina kasnije obuhvaćene su Njemačka, Francuska, Velika Britanija i južni dijelovi Skandinavskog poluotoka. Istovremeno kisele kiše padaju na istoku SAD i Kanade. Prošle godine u Norveškoj je pala kiša kisela poput limunske kiseline. Na jugu ove zemlje sniježne mećave ne donose samo lagani sniježni pokrivač već i zastrašujuću crnu prevlaku. U SAD u gradu Kane-Pensyllvania pada i prava octena kiselina, a u Wheeling-u, Zapadna Virginija, gotovo koncentrirana kiselina. Kako je moguće da unatoč ogromnih količina SO2 i NOx u SAD i Evropi nema i još više kiselih površinskih voda? Kako kisela kiša ubija ribu i kako razara tlo? Jezera i tekućice su vrlo različiti, a jednako tako i tla na zemlji. Priroda koja povremeno daje kisele kiše stvara u nekim predjelima obrambene zone, jer alkalična tla podnose velike količine kiselih oborina. To jednako vrijedi za jezera čija su dna izgrađena od karbonatne podloge. No jezera i tla izgrađena od starih glina i ilovine ili od granitnih stijena, a to je gotovo čitava Skandinavija, nemaju mogućnost obrane. Treba međutim naglasiti da kisele kiše nisu neposredni uzročnik pomora riba, već samo instrument masovnog ubijanja. Naime, iz poznatog norveškog prirodoznanstvenog projekta »Kisele kiše — i njihov utjecaj na šume i ribe« proizlazi sljedeći zaključak: riba nije direktna žrtva kisele kiše, ali osjetljivih vrsta poput lososa, pastrve, crvenoöke, piora i arktičke zlatovčice, padom pH vrijednosti populacije nazaduju, a zatim ugibaju radi izvjesnih kemijskih procesa koji se dešavaju u vodi posredstvom kiselih kiša. Istraživači su ustanovili da nižu pH vrijednost redovito prati povećana koncentracija toksičnih metala kao što je živa, aluminij, olovo, cink i kadmij. Čini se da upravo aluminij koji sa kopna dospijeva u vodu zadaje taj smrtonosni udarac, jer je njegova toksičnost najveća kad pH vrijednost vode iznosi 5,0. Toksičnost teških metala raste sa stupnjem kiselosti vode — ako pH vrijednost iznosi 5 ili manje, ribe ugibaju zajedno sa svojim predatorima i ostalim vrstama. Tako počinje proces osiromašenja na vrstama, a nagle promjene u sastavu ihtiofaune neminovno vode u ekološko propadanje vodenih sistema. Na kraju u ekosistemu preživi po koja vodena buha i po koji par jegulja. 89 |