DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1983 str. 71 <-- 71 --> PDF |
— U »ŠUMARSKOJ ENCIKLOPEDIJI« (I izdanje, 2. svezak str. 200—202) obradio je jedinicu »Otpatci« (u šumi, kod industrijske obrade drva, iskorišćvanjc otpadaka). — Topolovina u mehaničkoj preradi. Problemi gajenja i iskorišćavanje topola i drugih vrsta mekih lišćara, Beograd, 1956, knj. 2, str. 95—119. — Topolovina kao sirovina za iverice. Topola, 1957, br. 4, str. 269—275. — Popis ostalih »važnijih radova« 1983, br. 7—8. U SPOMEN JOSIPU ŽUPANU Otišao je zauvijek iz naše sredine 29. siječnja 1983. godine još jedan iz plejade stare garde šumara, naš stručnjak Josip »Joso« Župan. Kolega Josip je rođen 1. siječnja godine 1902. u Ličkom Ribniku nedaleko od Gospića gdje je završio osnovno školovanje, a nakon toga gimnaziju u Gospiću. Mladi Josip se odlučuje za šumarski poziv pa godine 1924. stječe diplomu šumarskog inženjera na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija se ističe kao jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji. Fakultet završava u rekordno kratkom roku. Nakon diplomiranja s reputacijom odličnog studenta zapošljava se u Direkciji šuma Zagreb, a zatim u Ogulinu. Želja za povratkom u njegovu Liku je bila jača tako da ambicioznog mladog stručnjaka ubrzo susrećemo kao upravitelja šumarije u Škarama, a po preseljenju uprave ove šumarije u Rudopolju. Njegov stručni rad na terenu je bio zapažen, što nalazi se u časop´su »Drvna industrija, je značilo daljnje napredovanje u struci pa godine 1936. nastavlja s radom u Direkciji šuma Sušak gdje ostaje do početka rata. U ovoj vrsnoj šumarskoj organizaciji postaje inspektor za velebitske šume. U ratnom vihoru ne iskazuje lojalnost tadašnjim okupatorima te kao nepoćudna osoba biva po kazni premješten u Mostar, a zatim u Sremsku Mitrovicu. Odmah nakon oslobođenja zemlje, sada već zreli šumarski stručnjak, uključuje se u obnovu porušene zemlje, gdje je šumarstvo ponijelo najveći teret. Na području Slavonije radi u Našicama, Valpovu, Osijeku i Belišću na poslovima u šumarstvu i drvnoj industriji, ali sa nostalgija za kraškim visokim šumama, za Likom, neodoljivo privlači, pa se na vlastiti zahtjev ponovno vraća u ove krajeve. I evo ga godine 1951. u DIP-u Ogulin, gdje radi samo godinu dana. To istina još nije Lika, nije Velebit, ali je već to posve blizu njegova užeg zavičaja. Već godine 1952. dolazi u Novi Vinodolski gdje u Šumariji radi na svim tehničkim poslovima, a naročito se ističe vrlo serioznim radom na uzgajanju šuma.. U to doba su komunikacije i prijevoz vrlo slabi pa kolega Josip vrlo često pječaći iz Novog Vinodolskog do visokih šuma, da bi na vrijeme mogao obavljati povjerene poslove. Krajem godine 1955. napokon se ispunjava njegova davnašnja želja koja znači definitivni povratak njegovoj Lici, njegovom Velebitu, jer postaje upraviteljem šumarije Krasno. Veličanstvena planina Velebit je u tom razdoblju vrlo slabo otvorena, a njezine osebujne preborne šume su uglavnom nedostupne za intenzivno gospodarenje. Ovaj grandiozni posao za područje šumarije Krasno prihvaća kolega Joso, koji intenzivno radi na poboljšanju stanja šuma, prvenstveno putem uzgojnih zahvata, a također velikim |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1983 str. 72 <-- 72 --> PDF |
marom radi na otvaranju ovih šuma, pa su njegovim nastojanjima izgrađeni mnogi ´kilometri šumskih cesta. Naročito se zauzima za izgradnju jedne od važnih velebitskih transverzala poznate »Zavižanske ceste«, koja, osim za šumarstvo, znaci i približavanje svijetu predivnih predjela Velebita koji će već sada, a naročito za budućnost, imati veliki značaj za valorizaciju ove planine, kao parka prirode i međunarodnog biogenetskog rezervata. Radni vijek završava na mjestu rukovodioca komercijalnog odjela Šumskog gospodarstva Senj, gdje se nalazi od 1965. do 1968. god., kada nakon 36 godina rada odlazi u zasluženu mirovinu. U svom dugom radnom vijeku kolega Joso je stekao bogatu praksu u iskorišćavanju šuma, primarnoj preradi drva i uopće tehničkim poslovima, a veliku pažnju je posvećivao i uzgajanju šuma, pa možemo kazati da je zaista bio kompletan šumarski stručnjak. Na radu se uvijek trudio da nesebično prenese svoje bogato znanje i iskustvo na mlađe kolege. Sve je suradnike prihvaćao ljudski s puno topline, razumijevanja i ličke neposrednosti, ali je istovremeno tražio savjesnost u radu. Stručnim usavršavanjem pratio je najnovija dostignuća u praksi i teoriji, prati stranu stručnu literaturu posebno na njemačkom jeziku. Neobično je volio da stvara, živi i da se raduje svakom uspjehu. Sve svoje obveze obavljao je kao častan čovjek, dobar stručnjak i drug, a njegovi drugovi, kolege i prijatelji zadržat će njegov lik u trajnoj uspomeni. Slava i hvala nestoru zelene struke našem Josipu »Josi« Županu! Vice Ivančević |