DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1983 str. 48 <-- 48 --> PDF |
O UZROCIMA ODUMIRANJA JELE U listopadu 1980. godine sastali su se u Kelheimu u SR Njemačkoj šumari, klimatolozi, pedolozi te stručnjaci u zaštiti šuma i šumarskoj fitocenologiji na zajedničkom kolokviju, čiji cilj je bio na primjeru odumiranja jele, otkriti uzroke bolesti, koja u posljednje vrijeme počinje zahvaćati i druge četinjače. Odumiranje jele je poznato razmjerno dugo: prvi puta je bilo zabilježeno 1856. godine i zatim u razmaku od 20 do 30 godina, uvijek nakon suhe i vruće godine. Uvijek su bila zahvaćena starija stabla, koja su nakon suhe godine venula. Mlađa stabla su se obično oporavila nakon godina bogatih oborinama. U posljednjih pak 10 godina ugibaju jele na području, koje se prostire od Francuske do Mađarske i od Italije do Skandinavije, i to na optimalnim staništima. Odumiranje jele zahvaća sve dobne razrede te je u 1978. godini ustanovljeno oboljenje i u mladićima. Na mnogo mjesta je bilo oštećeno 20—30"Vo jelovih saslojina. Učesnici kolokvija su došli do zaključka, da uzrok bolesti nije samo jedan, nego da se radi o cijelom skupu uzroka. Bilo je konstatirano, da se u posljednjim godinama gotovo neprimjetno mijenja cijeli šumski ekosistem. Štetnici u životnoj sredini smanjuju životnu sposobnost cijelih populacija stabala, tako da šume proživljavaju stres. Jela je kao vrlo osjetljiva vrsta drveta, prva reagira na promjene životne sredine. Krošnja zdrave jele je obično duža od polovice stabla. Za fitosintezu se brine 11—12 godišta igličja. Za mještovite šume jela ima veliko značenje, jer svojim daleko proraslim korijenjem optimalno djeluje na strukturu tla. Zato joj prija u prebornoj šumi. Ne podnosi sušu i velike toplinske razlike, kako se to pokazalo na primjeru na prijelazu godina 1978/1979. Oboljela jela se poznaje po tzv. rodinom gnijezdu, plosnatoj krošnji, suženim godovima i patološko mokroj jezgri. Ono ima nepravilan oblik i obrubljeno je uskim, svijetlim, suhim rubom. Jezgro raste od korijenovog dijela debla gore i ugošćuje mnoštvo bakterija. Proizvode njihove tvarne izmjene, propionsku i maslačnu kiselinu, moguće je osjetiti na svježe oborenoj jeli. Patološko jezgro, koje dopire u deblu do visine 1—2 m se malo po malo povećava i proširuje u bijel, u kojoj sprečava kretanje vode. Jela gubi iglice, i to u smjeru od debla prema rubu krošnje i odozdo prema gore. Tim se smanjuje fotosinteza i životna sposobnost stabla i napadaju ga sekundarni štetnici: ušenci, bakterije i gljive, od kojih se stablo ne uspijeva obraniti. Pratimo li ovo patološko mokro jezgro sve do mjesta njegova nastanka naći ćemo bolesne promjene i sitna ranjavanja već u području sitnog korijenja. Kako mogu nastati tako teške promjene u korjenjem proraslom šumskom zemljištu pokušava objasniti tzv. hipoteza o učincima imisija. Iz toga izlazi, da se produkcija stimpornog dioksida na zemaljskoj kugli neprekidno povećava. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1983 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Sumporni dioksid nastaje kod spaljivanja uglja i ulja i kod prerade ruda, koje sadržavaju sumpor. U 1980. godini je tvorio sadržaj sumpora u sumpornom dioksidu proizvedenom u Evropi preko 35 milijuna tona. Sumporni dioksid može biljku oštećivati na dva načina: najprije prodire pucima izravno u list, gdje stvara nekroze. Veće učešće sumpornog dioksida u atmosferi je bilo npr. uzrokom uzmicanja mnogih mahovina u onečišćenim područjima. Sumporni dioksid i dušični dioksid se pak otapaju i u oborinama. Kiša i snijeg su danas u nekim područjima Zapadne Evrope i SAD tako kiseli kao ocat. Npr. u Škotskoj je bila izmjerena vrijednost pH 2,5. Jasno se ustanovilo da je vrijednost pH u posljednjih 20 godina s 5,6 pala na 3,5. Ovaj razvoj moguće je konačno dodati d u slojevima leda gronskih ledenjaka, a to dokazuje, da je onečišćavanje atmosfere postalo međunarodnim problemom. Hipoteza o djelovanju imisija pretpostavlja da, dok je klima hladna i vlažna, stabla imaju na raspolaganju dovoljno vode, koja tlo oslobađa kiselosti i korijenje se može dobro regenerirati. Ekstremno tople godine pogoduju prirodnom za´kiseljavanju tala, a time i oštećivanju korijenja. To u cjelini odgovora i historiji toka odumiranja jele. U prijašnjim vremenima manjkale su dakako industrijske imisije, tako da su se u vlažnijim godinama oboljela stabla mogla oporaviti. Sada s prirodnom okiseljavanju tla pridolazi stalno veća količina kiselih oborina. Ispod humusnog sloja se u mineralnom tlu oslobađa vezani aluminij i njegovi toksični ioni narušavaju rast korijenja stabla, koje je životno važno za primanje ishrane, a ujedno oslobađaju put bakterijama smrtnim neprijateljima stabala, od korijena do debla. Stablo na to reagira stvaranjem već opisane patološke jezgre. Time se također povećava njihova dispozicija k izvalama zbog vjetra i snijega i lomovima. Zahvati li kisela kiša zemljište s podlogom bogatom silicijem, pojačava se njezin nepovoljni učinak time, da gotovo rastrošen gornji sloj predaje provršinskoj vodi samo beznačajnu ´količinu iona. Time onda manjkaju ioni potrebni za neutralizaciju kiseline. Tako djeluju period suše i nepovoljni utjecaji životne sredine paralelno i vode prema istovjetnim sekundarnim štetama: nekrozi pletiva u korijenju, praćenoj pojavom mokre jezgre i poslije napadaju štetnika. Jela kao osjetljiva vrsta drva prva upozorava na duboke ekološke promjene. Isti znakovi se počinju pojavljivati i na smreki i arišu i brzo će nakon njih vjerojatno biti na redu listače, koje su donekle otpornije zato, što svake godine odbacuju lišće. Kakvi su putevi prema zaštiti? Sumporni dioksid kao glavni uzrok se ne da isključiti. Mjestimično je moguće sastojine vapniti ali to djeluje samo površinski. Učesnici kolokvija su došli do zaključka, da je u uzgajanju šuma potrebno davati prednost mješovitim sastojinama pred monokulturama i tako učvršćivati šumski biotop. Upozorili su također, da bi se šumsko istraživanje trebalo orijentirati tako, da bi utvrđivalo kako isprva neznatne promjene djeluju dalekosežno u ekosistemu. (prema Natturwiss. Rundschau br. 6/1981.) Bernard Hruška, dipl. inž. šum. 291 |