DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1983 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— Minimalni zahtjev za zaštitu svakog bioma ili pod-bioma trebala bi biti odgovarajuća zaštita prirodnog područja ili upravljanog predjela prirode (o nomenklaturi ovih kategorija vidi DASMAN 1973 b) s prvenstvenim ciljem zaštite prirode. Što su te površine veće, to su vrednije za ovu svrhu. Njihova se vrijednost može još povećati, ako se mogu okružiti predjelima u kojima se gospodari prirodnim ekosistemima kao izvorima sirovina, na pr. za uzgoj divljači, pašarenja ili proizvodnju drva. Ova podjela na zone različite namjene utjecat će na porast genetske raznolikosti i na protok gena. Potreba za brižljivo izabranom mrežom zaštićenih predjela nameće se osobito tamo, gdje se provodi korištenje zemljišta koje narušava prirodne zajednice — osim onih koje su pod specijalnom zaštitom — kao i itamo, gdje će vjerojatno zbog nekontrolirane eksploatacije domaće vrste biti uništene. Tamo gdje je odnos i pritisak stanovništva prema korištenju zemljišta pozitivan u odnosu na čuvanje prirodnih vrsta i krajeva, manje Se nameće potreba za specijalno zaštićenim predjelima; međutim, takvi su predjeli potrebni za nastavljanje životnih zajednica na koje je ljudska zajednica malo utjecala. Rezervati neće moći poslužiti određenoj svrsi, ako se ne budu primijenile izvjesne mjere planiranja i kontrole korištenja zemljišta i resursa van njihovih granica. U uvjetima u kojima se zaštićuju samo specijalno izabrane vrste, parkovi ili rezervati trebali bi biti dovoljno veliki da uključe obitavališta dovoljnog broja pokretne divljači sposobne za život. Iako su poznate poteškoće u očuvanju vrlo pokretnih vrsta divljači, takva je zaštita potrebna ne samo u odnosu na te specifične vrste, već i zato da se održe kompletne biotske zajednice i ekosistemi. Zaštita biljnih komponenata takvih ekosistema je «razmjerno laka u odnosu na životinjske. Gdje nije moguće stvaranje velikih rezervata, dobra će alternativa biti stvaranje niza manjih rezervata spojenih prolazima za divljači. Za ptice selice ili ribe koje migriraju nemoguće je stvoriti dovoljno velike rezervate da bi se zaštitili putevi migracije. Međutim, takve vrste imaju kritične predjele u kojima se prehranjuju i gnijezde, pa je u njima vrlo važna zaštita radi njihovog opstanka. Treba uspostaviti takva strategijska zaštićena područja uzduž njihovog puta migracije u kojima se mogu nesmetano hraniti, gnijezditi i množiti. Kod maritimnih vrsta kritični predjeli nalaze se u obalnim područjima (na pr. močvarnim predjelima mangrova, slanim močvarama, obalama za iježenje kornjača) ili na otocima (npr. staništima za morske medvjedice ili kamenjarima za gniježđenje morskih ptica). Općenito je poželjno da se u veće zaštićeno područje uključe primjerci raznih bioma ili pod-bioma, te da se izaberu takvi primjerci bioma, koji sadrže koncentraciju životinja, gdje postoje uvjeti za njihovo množenje, ishranu i parenje ili u kojima se javljaju rodovi i vrste reliktne flore i faune. U nekim slučajevima biti će potrebno ustanoviti mnoštvo manjih i raštrkanih rezervata, da bi Se zaštitile kritične ili važne vrste ekosistema ili biocenoza. K tome treba dodati i predjele nastale pod utjecajem ljudskog faktora pa čak i degradirane predjele kao primjere poluprirodnih zajednica kao rezervate vrsta koje takvi predjeli sadrže. Oni se mogu koristiti za prikazivanje prirodne obnove, ali bi mali dio svakog takvog predjela trebalo sačuvati u njegovom modificiranom ili degradiranom stadiju kao uzorak, prema kojemu se mogu upoređivati i prikazati uspjesi u regeneraciji biljnog pokrova. |