DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1983 str. 77 <-- 77 --> PDF |
Proizvođači elemenata se odreda žale da su cijene elemenata preniske i da im se ta proizvodnja sve manje isplati. Međutim, ono što je najznačajnije za mogućnost uklapanja u cijene koje nudi tržište, jesu troškovi prerade. Ako želimo da opstanemo na tržištu elemenata i da dalje uspješno razvijamo tu vrstu prerade, naša nastojanja moraju biti odlučno usmjerena na to, da troškove prerade dovedemo na nivo vanjskih proizvođača elemenata. Izlaz iz teškoća može biti prvenstveno u tome. Da bi mogli razriješiti ove i druge probleme s kojima se suočava pilanska prerada i prevladati sve sadanje i buduće teškoće u poslovanju, neophodno je da najprije temeljito i samokritički preispitamo našu tehnologiju, organizaciju rada, svrsihodnost ugrađene tehničke opreme i njeno korištenje, naša ponašanja na radu, prazne hodove i rezultate rada. To će nam pomoći da sagledamo našu poziciju i onda utvrdimo odgovorajuce mjere koje treba provesti vlastitim snagama. Zatim, da analiziramo splet okolnosti van OOUR-a i radne organizacije koje sputavaju naš rad, kao što su otežano snabdjevanje oblovinom, stihijska zbivanja na tržištu građe i oblovine, pojave nabijanja ili rušenja cijena građe i oblovine, podizanja prekobrojnih i nepotrebnih preradbenih kapaciteta, prodiranja nestručnosti u proizvodnju i trgovinu, suprotstavljanja udruživanju radi zaštite lokalnog interesa, kršenja dogovora i sporazuma, ugrožavanje velikih i perspektivnih proizvođača (piljene građe favoriziranjem privatnih i zadružnih pilana, pojava nelojalne konkurencije i slično. To će nam pomoći da sagledamo nužnost i potrebu zajedničke programske aktivnosti pilanske prerade kao cjeline i da onda u tom pravcu djelujemo odlučno u dnevnom životu. Posebnu pažnju zaslužuje pitanje opravdanosti daljnjeg investiranja u proširenje postojećih i u gradnju novih pilana. Stručno je postalo sasvim jasno da već sada imamo previše pilana, jer šumarstvo pod normalnim okolnostima nije u stanju da proizvede dovoljno oblovine ni za postojeće. Pa ipak se još uvijek i dalje investira u proširenje pilanskih kapaciteta. Kad se i dok se taj problem razmatra sa šireg stanovišta, na nivou republike ili bar na nivou regije, onda obično i relativno lako prevladavaju razumna shvaćanja, kriteriji i zaključci koji se osnivaju na struci, ekonomici i nauci, posebno na stvarno raspoloživoj oblovini za trajan i kontinuiran rad pilana s punim kapacitetom. Međutim, kada rasprava prijeđe na vlastitu organizaciju udruženog rada ili vlastitu pilanu, tada se nerijetko isti ljudi, koji su čas prije zauzimali razumna stajališta i kriterije u skladu sa širim interesom i stručno-ekonomskim argumentima, pretvaraju u zaslijepljene navijače za »svoju« pilanu, negirajući interese i prava već postojeće prerade, suprotstavljajući se upozorenjima da je ta oblovina već »zauzeta« postojećim kapacitetima, »ubitačnim« argumentom: Mi smo u stanju platiti za oblovinu višu cijenu od drugih, pa će oblovina, umjesto u nekoj drugoj, sasvim sigurno i bez obzira na sve završiti na našoj novo sagrađenoj pilani. Tako se opravdavaju i nastaju duplirani proizvodni kapaciteti pilana, koje je nemoguće pokriti prirodno ograničenom proizvodnjom šumarstva. Pogubne posljedice takvog dvostrukog investiranja su dalekosežne. Prvo, pilanska prerada u cjelini se tada obavlja s većim brojem radnika i s većom masom ugrađene proizvodne opreme i s većom količinom upotreblje 183 |