DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1982 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Velike promjene nastale su u ekosistemima slavonskih šuma. Dok su prije spomenute promjene nepovoljno djelovale na šumu, one su povoljno djelovale na razvoj fitofaga i njihovu masovnu pojavu kao i na razvoj i širenje patogena. Nestankom brijesta, jedne od dominantnih vrsta ovih šuma stvar se još više pogoršala, pa se pored hrasta intenzivno počeo sušiti i jasen. Sušenje je dakle rezultanta lanca faktora od kojih posljednja karika nije u svim slučajevima ista, kao što ni morfologija sušenja nije ista. Razlikuju se tri tipa sušenja hrasta: 1) Kronično sušenje u kome stabla vegetiraju i desetak godina i postepeno se suše. To je slučaj tzv. »kaseta« stvorenih izgradnjom nasipa i kopanjem kanala. 2) Brzo sušenje koje nastupa nakon defolijacije i napada pepelnice u promijenjenim uslovima vodnog režima u tlu. Proces sušenja traje jednu godinu. 3) Rapidno sušenje traje nekoliko mjeseci. Uslijed fiziološkog slabljenja stabala i sniženja razine podzemne vode stvoreni su uvjeti za razvoj gljive Ceratocystis vrste. Proces sušenja traje nekoliko mjeseci. Ove činjenice treba još provjeriti. Ostaje još riješiti značenje jednokratne defolijacije u jednoj godini i uzastopne defolijacije u dvije godine. Ova su istraživanja u toku. Dosad je poznato da sama defolijacija ne mora neizbježno izazvati sušenje, ali ako ona koincidira s još nekim nepovoljnim faktorima u tlu (vodni režim) dolazi do sušenja. Gustoću populacije značajnijih defolijatora hrasta možemo s velikom sigurnošću odrediti pa tako i predvidjeti djelomičnu, odnosno totalnu defolijaciju. Ali za druge nocivne faktore to nije moguće. Stoga, želimo li izbjeći rizik sušenja, moramo suzbijati defolijatore. O tome želim kazati nešto više, jer je to jedan od aktuelnih problema zaštite šuma ne samo u nas već i u svijetu. U nas je kao uostalom i drugdje u Evropi i u svijetu suzbijanje defolijatora bilo prije svega motivirano ekonomskim razlozima. Razumljivo je to, jer npr. gubitak 1,5 milijuna m3 koji je 1930/31. nastao zbog golobrsta smrekova prelca (Lymantria monacha), na 3000 ha smrekove šume u Gornjoj Bavarskoj nije bio od malog značenja za tadašnje vlasnike šume. Gigantske razmjere imala je 3 godine kasnije pojava borove sovice (Panolis flammea). Od 500.000 ha površine potpuna defolijacija bila je na 170.000 ha, a osušena i posječena masa iznosila je 12 milijuna m3. Sve mjere koje su preduzete da se suzbije masovna pojava: svjetlosni mamci, ljepivi prstenovi i lovci jarci ostale su bez nekog većeg efekta. Tek kada je Escherich po povratku iz Amerike predložio upotrebu aviona za tretiranje s arsenovim prahom, postigao se vrlo dobar uspjeh. Od tada se naglo usavršava aviometoda za suzbijanje defolijatora i pronalaze nove kemijske supstance. Poslije arsena dolazi period DDT-a, koja je predstavljala pravu revoluciju u suzbijanju defolijatora. Ta je perioda trajala sve do nedavno. Arsen kao želučani otrov zbog toksičnosti za toplokrvne životinje i čovjeka, DDT kao kontaktni otrov zbog perzistentnosti, širokog spektra djelovanja i štetnih posljedica za ekosistem morali su biti zamijenjeni drugim, selektivnim i za životnje i čovjeka neopasnim insekticidima. No poslije toliko godina upotrebe DDT-a (kod nas je već 1946. god. upotrebljena za suzbijanje gusjenica gubara), kao da je nastupila kriza. Alternativa za DDT u vidu fosfornih estera i Carbamata i dr., koji su se brže razgrađivali, nije bila i optimalno rješenje, jer su ovi |