DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1982 str. 90 <-- 90 --> PDF |
monstrator na Katedri kemijske prerade drveta a nakon diplomiranja 1962. g. nastavlja s radom na spomenutoj Katedri i na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u svojstvu laboranta do 1964. god. Poslije toga radi u tvornici RIZ kao referent nabave, a istovremeno radi u svojstvu laboranta na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu do 1967. god. Ubrzo nakon vjenčanja za Antu Pećanića, dipl. ing. šum. Ksenija se nastanjuje u Novom Vinodolskom, gdje se najprije kraće vrijeme zapošljava u RZZP Šumskog gospodarstva Senj kao referent za zaštitu šuma i lovstvo. Poslije toga prelazi u Dl »Milan Mataija« u Novom Vinodolskom na radno mjesto referenta za piljenu građu i parkete. Od sredine 1969. god. se nalazi na radu u Šumariji Novi u sastavu Šumskog gospodarstva Senj, najprije kao šef računovodstva, a od 1977. god. do smrti na poslovima evidencije i privatnih šuma. U Šumariji je između ostalog dugogodišnji sindikalni aktivista, delegat u samoupravnim interesnim zajednicama i predsjednik radničkog savjeta. Njezin dolazak u Novi vinodolski značio je početak jedne nove životne etape. Ubrzo se privikava na život u novoj sredini, pa više nitko i ne pomišlja da Beba nije »naša domaća«. I Beba osjeća da joj je to drugi pravi dom, pa sve rjeđe navraća u Zagreb i potpuno se stapa s ovim krajem. U zadnje vrijeme podmukla bolest uporno narušava njezino zdravlje. Ksenija stoički podnosi tegobe i ne opterećuje svoje najbliže. Dapače, puna je životnog optimizma, nastavlja s radom, predano se posvećuje obitelji i čak nalazi razumijevanja za teškoće drugih. Takvim ponašanjem potvrđuje u potpunosti odliku svoje pokojne majke. U sve učestalijim patnjama Beba osjeća da gubi bitku s životom, a njezini najbliži uopće nisu svijesni bezizglednosti njezinog stanja. I tako kao grom iz vedrog neba, jednog burnog sUmornog dana 3. ožujka 1981. god. suočavamo se sa strašnom spoznajom. Nema više naše Bebe. Ne možemo povjeravati, ali neumitnost života korača i opake bolesti vrebaju svoje žrtve. Pišući ove retke ponovno mi u svoj silini naviru sjećanja na posljednji Bebin ispraćaj u nijemoj tišini velikog mnoštva na malom krmpotskom mjesnom groblju. Moje riječi oproštaja nad odrom gubile su se u sablasnoj tišini prostrane škrte krmpotske zemlje, a tiho lelujanje grančica okolnih stabala je simboliziralo prolaznost života. Zar podrhtavanje grančica ne oslikava životni ritam, a slabljenjem vjetra smiruju se grančice, kao što i dolazi do našeg nasilnog prestanka življenja. U tim trenucima sve nas obuzima istovremeno osjećaj nemoći i srdžbe, a saznanje o prolaznosti dragih nam osoba nas čini neizrecivo žalosnim, starijim, nesretnoj im i zrelijim. Izražavamo ti mila Beba zahvalnost za sve ono što si učinila! Trajni Ti spomen! Vice Ivančević |