DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-3/1982 str. 89     <-- 89 -->        PDF

je živio kao umirovljenik sve do svoje
smrti.


Za sve vrijeme svoje djelatnosti u šumskoj
privredi dao je svoj doprinos kod
sastava elaborata uređivanja šuma, dajući
smjernice za uspješno gospodarenje.


U radu je bio pronicljiv, inicijativan,
pedantan i savjestan. U privatnom životu
se odlikovao svojom muzičkom i pjevačkom
nadarenošću, što mu je donijelo naročito
štovanje od drugova.


Maksimum svoje djelatnosti struci Ing.
Joža Čuvaj daje svojim pedagoškim radom
na Srednjoj šumarskoj školi.


Zadnjim pozdravom od dragog nam pokojnika
još su se oprostili: — Ing. Vilim
Ži v k o v i ć — kao bivši direktor Srednje
šumarske škole koji je ocrtao njegov rad
i doprinos na izobrazbi šumarskih kadrova,
istaknuvši značajne momente po


ko jnika u odnosu između nastavnika i
đaka; — u ime zbora nastavnog osoblja
posljednje slovo dao je Ing. Radovan An-
z i ć, profesor Školskog centra za šumarstvo
i drvnoprerađivačku djelatnost u
Karlovcu, odavši mu zasluženo priznanje
za dugogodišnji rad u nastavi;


— u ime Saveza inženjera i tehničara
šumarstva i drvne industrije Hrvatske
kao i starih slavonskih šumara te u svoje
lično ime, tužni zadnji rastanak odao je
ing. Milan Strinek a — evocirajući doprinos
dragog nam Jože našoj struci.
Pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu
21. XII 1981. godine uz brojno Učešće
drugova i poštovaoca.


Neka je slava i hvaladragom
pokojniku!


Ing. Milan Strineka


U SPOMEN KSENIJI BEBI PEĆANIĆ


^


Neshvatljivo, nenadano, naglo, prerano
i nadasve bolno neumoljiva smrt je otela
jedan dragocjeni život. U trenutku ka


da se u Novom Vinodolskom već osjećao
dah proljeća, 3. ožujka 1981. godine nakon
teške bolesti u´43. godini prestalo je kucati
srce naše drage kolegice Ksenije-Bebe
Pe ć a n i ć, dipl. ing. šumarstva. Nema
više naše Kseniije, a ipak je tu s nama,
pa nam u ušima još odzvanja njezin vedri
smijeh. Njezino široko srce bilo je
puno razumijevanja i ljubavi za svoje najbliže
i ostale ljude koje je poznavala.


Ksenija Verner rođena je 28. VIII 1938.
god. u Zagrebu. Njena majka Marija je
gotovo dijeli radni staž provela na radu
u Dekanatu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta,
pa će se mnoge generacije studenata
zasigurno prisjetiti njezine majčinske
brige koju je iskazala prema njima.
Tu majčinsku divnu odliku je mala Beba
U cijelosti naslijedila.


Nakon završne osnovne škole i gimnazije
Beba se 1957. god. upisuje na Drvni-
industrijski smjer Šumarskog fakulteta
u Zagrebu. Za vrijeme studija je i de




ŠUMARSKI LIST 1-3/1982 str. 90     <-- 90 -->        PDF

monstrator na Katedri kemijske prerade
drveta a nakon diplomiranja 1962. g. nastavlja
s radom na spomenutoj Katedri
i na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu
u svojstvu laboranta do 1964. god. Poslije
toga radi u tvornici RIZ kao referent nabave,
a istovremeno radi u svojstvu laboranta
na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu
do 1967. god.


Ubrzo nakon vjenčanja za Antu Pećanića,
dipl. ing. šum. Ksenija se nastanjuje
u Novom Vinodolskom, gdje se najprije
kraće vrijeme zapošljava u RZZP
Šumskog gospodarstva Senj kao referent
za zaštitu šuma i lovstvo. Poslije toga prelazi
u Dl »Milan Mataija« u Novom Vinodolskom
na radno mjesto referenta za
piljenu građu i parkete. Od sredine 1969.
god. se nalazi na radu u Šumariji Novi u
sastavu Šumskog gospodarstva Senj, najprije
kao šef računovodstva, a od 1977.
god. do smrti na poslovima evidencije
i privatnih šuma. U Šumariji je između
ostalog dugogodišnji sindikalni aktivista,
delegat u samoupravnim interesnim zajednicama
i predsjednik radničkog savjeta.


Njezin dolazak u Novi vinodolski značio
je početak jedne nove životne etape.
Ubrzo se privikava na život u novoj sredini,
pa više nitko i ne pomišlja da Beba
nije »naša domaća«. I Beba osjeća da joj
je to drugi pravi dom, pa sve rjeđe navraća
u Zagreb i potpuno se stapa s ovim
krajem. U zadnje vrijeme podmukla bolest
uporno narušava njezino zdravlje.
Ksenija stoički podnosi tegobe i ne opterećuje
svoje najbliže. Dapače, puna je


životnog optimizma, nastavlja s radom,
predano se posvećuje obitelji i čak nalazi
razumijevanja za teškoće drugih. Takvim
ponašanjem potvrđuje u potpunosti
odliku svoje pokojne majke.


U sve učestalijim patnjama Beba osjeća
da gubi bitku s životom, a njezini
najbliži uopće nisu svijesni bezizglednosti
njezinog stanja.


I tako kao grom iz vedrog neba, jednog
burnog sUmornog dana 3. ožujka 1981. god.
suočavamo se sa strašnom spoznajom.
Nema više naše Bebe. Ne možemo povjeravati,
ali neumitnost života korača i opake
bolesti vrebaju svoje žrtve.


Pišući ove retke ponovno mi u svoj silini
naviru sjećanja na posljednji Bebin
ispraćaj u nijemoj tišini velikog mnoštva
na malom krmpotskom mjesnom groblju.
Moje riječi oproštaja nad odrom gubile
su se u sablasnoj tišini prostrane škrte
krmpotske zemlje, a tiho lelujanje grančica
okolnih stabala je simboliziralo prolaznost
života. Zar podrhtavanje grančica
ne oslikava životni ritam, a slabljenjem
vjetra smiruju se grančice, kao što i dolazi
do našeg nasilnog prestanka življenja.
U tim trenucima sve nas obuzima
istovremeno osjećaj nemoći i srdžbe, a
saznanje o prolaznosti dragih nam osoba
nas čini neizrecivo žalosnim, starijim, nesretnoj
im i zrelijim.


Izražavamo ti mila Beba zahvalnost za
sve ono što si učinila!


Trajni Ti spomen!


Vice Ivančević