DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-3/1982 str. 89 <-- 89 --> PDF |
je živio kao umirovljenik sve do svoje smrti. Za sve vrijeme svoje djelatnosti u šumskoj privredi dao je svoj doprinos kod sastava elaborata uređivanja šuma, dajući smjernice za uspješno gospodarenje. U radu je bio pronicljiv, inicijativan, pedantan i savjestan. U privatnom životu se odlikovao svojom muzičkom i pjevačkom nadarenošću, što mu je donijelo naročito štovanje od drugova. Maksimum svoje djelatnosti struci Ing. Joža Čuvaj daje svojim pedagoškim radom na Srednjoj šumarskoj školi. Zadnjim pozdravom od dragog nam pokojnika još su se oprostili: — Ing. Vilim Ži v k o v i ć — kao bivši direktor Srednje šumarske škole koji je ocrtao njegov rad i doprinos na izobrazbi šumarskih kadrova, istaknuvši značajne momente po ko jnika u odnosu između nastavnika i đaka; — u ime zbora nastavnog osoblja posljednje slovo dao je Ing. Radovan An- z i ć, profesor Školskog centra za šumarstvo i drvnoprerađivačku djelatnost u Karlovcu, odavši mu zasluženo priznanje za dugogodišnji rad u nastavi; — u ime Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske kao i starih slavonskih šumara te u svoje lično ime, tužni zadnji rastanak odao je ing. Milan Strinek a — evocirajući doprinos dragog nam Jože našoj struci. Pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu 21. XII 1981. godine uz brojno Učešće drugova i poštovaoca. Neka je slava i hvaladragom pokojniku! Ing. Milan Strineka U SPOMEN KSENIJI BEBI PEĆANIĆ ^ Neshvatljivo, nenadano, naglo, prerano i nadasve bolno neumoljiva smrt je otela jedan dragocjeni život. U trenutku ka da se u Novom Vinodolskom već osjećao dah proljeća, 3. ožujka 1981. godine nakon teške bolesti u´43. godini prestalo je kucati srce naše drage kolegice Ksenije-Bebe Pe ć a n i ć, dipl. ing. šumarstva. Nema više naše Kseniije, a ipak je tu s nama, pa nam u ušima još odzvanja njezin vedri smijeh. Njezino široko srce bilo je puno razumijevanja i ljubavi za svoje najbliže i ostale ljude koje je poznavala. Ksenija Verner rođena je 28. VIII 1938. god. u Zagrebu. Njena majka Marija je gotovo dijeli radni staž provela na radu u Dekanatu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta, pa će se mnoge generacije studenata zasigurno prisjetiti njezine majčinske brige koju je iskazala prema njima. Tu majčinsku divnu odliku je mala Beba U cijelosti naslijedila. Nakon završne osnovne škole i gimnazije Beba se 1957. god. upisuje na Drvni- industrijski smjer Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Za vrijeme studija je i de |
ŠUMARSKI LIST 1-3/1982 str. 90 <-- 90 --> PDF |
monstrator na Katedri kemijske prerade drveta a nakon diplomiranja 1962. g. nastavlja s radom na spomenutoj Katedri i na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u svojstvu laboranta do 1964. god. Poslije toga radi u tvornici RIZ kao referent nabave, a istovremeno radi u svojstvu laboranta na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu do 1967. god. Ubrzo nakon vjenčanja za Antu Pećanića, dipl. ing. šum. Ksenija se nastanjuje u Novom Vinodolskom, gdje se najprije kraće vrijeme zapošljava u RZZP Šumskog gospodarstva Senj kao referent za zaštitu šuma i lovstvo. Poslije toga prelazi u Dl »Milan Mataija« u Novom Vinodolskom na radno mjesto referenta za piljenu građu i parkete. Od sredine 1969. god. se nalazi na radu u Šumariji Novi u sastavu Šumskog gospodarstva Senj, najprije kao šef računovodstva, a od 1977. god. do smrti na poslovima evidencije i privatnih šuma. U Šumariji je između ostalog dugogodišnji sindikalni aktivista, delegat u samoupravnim interesnim zajednicama i predsjednik radničkog savjeta. Njezin dolazak u Novi vinodolski značio je početak jedne nove životne etape. Ubrzo se privikava na život u novoj sredini, pa više nitko i ne pomišlja da Beba nije »naša domaća«. I Beba osjeća da joj je to drugi pravi dom, pa sve rjeđe navraća u Zagreb i potpuno se stapa s ovim krajem. U zadnje vrijeme podmukla bolest uporno narušava njezino zdravlje. Ksenija stoički podnosi tegobe i ne opterećuje svoje najbliže. Dapače, puna je životnog optimizma, nastavlja s radom, predano se posvećuje obitelji i čak nalazi razumijevanja za teškoće drugih. Takvim ponašanjem potvrđuje u potpunosti odliku svoje pokojne majke. U sve učestalijim patnjama Beba osjeća da gubi bitku s životom, a njezini najbliži uopće nisu svijesni bezizglednosti njezinog stanja. I tako kao grom iz vedrog neba, jednog burnog sUmornog dana 3. ožujka 1981. god. suočavamo se sa strašnom spoznajom. Nema više naše Bebe. Ne možemo povjeravati, ali neumitnost života korača i opake bolesti vrebaju svoje žrtve. Pišući ove retke ponovno mi u svoj silini naviru sjećanja na posljednji Bebin ispraćaj u nijemoj tišini velikog mnoštva na malom krmpotskom mjesnom groblju. Moje riječi oproštaja nad odrom gubile su se u sablasnoj tišini prostrane škrte krmpotske zemlje, a tiho lelujanje grančica okolnih stabala je simboliziralo prolaznost života. Zar podrhtavanje grančica ne oslikava životni ritam, a slabljenjem vjetra smiruju se grančice, kao što i dolazi do našeg nasilnog prestanka življenja. U tim trenucima sve nas obuzima istovremeno osjećaj nemoći i srdžbe, a saznanje o prolaznosti dragih nam osoba nas čini neizrecivo žalosnim, starijim, nesretnoj im i zrelijim. Izražavamo ti mila Beba zahvalnost za sve ono što si učinila! Trajni Ti spomen! Vice Ivančević |