DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1981 str. 80 <-- 80 --> PDF |
za šume Brodske, Gradiške i Petrovaradinske pukovnije od 15. IX 1755, zatim za šume Karlovačkog Generalata iz 1764., Bakarski iz 1767. godine i najopsežniji Marije Terezije od 27. VII 1769. Za Istru u sklopu Mletačke Republike imademo »Naređenje P. K. varh Dubravah« iz 1777. god. izdano uz poznatiji Morozinijev Katastar šuma u Istri, a ni francuska vladavina nije bila bez propisa za šume. Međutim o njima u EHP-u nema ni spomena, iako su oni zapravo dokaz, da se je i tada nastojalo racionalno gospodariti sa šumama tj. štititi ih od neracionalnih sječa te obaveza pomlađivanja i njegovanja. To posebno vrijedi za Šumski red Marije Terezije, kojeg KESTERCANEK (9, str. 143) naziva »prvom naukom o šumskom gospodarstvu « izdanom na hrvatskom jeziku, a KAUDERS (3, str. 561) »jednim od prvih stručnih udžbenika«. Prema tome već u 18. stoljeću šumarstvo se nije sastojalo samo od iskorišćivanja šuma, nego i od zaštite te uzgoja (pošumljavanja, pomlađivanja, njege). Ove mjere su to značajnije, što se drvo tada pretežno koristilo za podmirenje lokalnih potreba (stanovništva i ustanova) a tek u manjoj mjeri za prodaju odnosno izvoz u udaljenija područja, jer za veće eksploatacije nije bilo uslova, prvenstveno puteva. Stoga i FRANZONI (10) u svom elaboratu o šumama Ličke i Otočke kumpanije predlaže gradnju 8 puteva od kojih neke i do mora (do luka u Povilama, Senju, Sv. Jurju, Stinici). U ovom razdoblju, odnosno »u toku 18. st., u sjevernoj se Hrvatskoj neracionalno eksploatirala šuma radi izrade pepeljike (potaše)« čitamo u drugom stupcu na 653. str. EHP. U ovoj rečenici ne možemo se složiti s navodom, da je korišćenje drvne mase — šume za proizvodnju pepeljike u ono doba bilo neracionalno. Pepeljika se prvenstveno proizvodila iz bukovine i takva bi ocjena mogla vrijediti u naše doba, ali ne za 18. stoljeće, pa i kasnije. Prvo, pepeljika je u ono vrijeme bila nužna sirovina za proizvodnju stakla, a ono se proizvodilo, vjerojatno baš zahvaljujući bukovini, i u našim krajevima od Gorskog Kotara do Slavonije; drugo, u proizvodnji pepeljike i stakla bio je zaposlen stanoviti broj radnika, kojima je taj rad (zarada) bila ne samo korisna nego i potrebna (inače bi ostali na svojoj ili feudalnoj zemlji); treće, u ono doba bukovina se, osim za ogrijev a u šumama bliže moru i za neke sitnije Sortimente (šubje, vratila i si.) inače nije mogla iskorišćivati. Tä, bukovina se još i početkom ovoga stoljeća smatrala manje vrijednom i od jelovine, pa su, npr., uzgojne mjere u jelovo-bukovim šumama imale za cilj smanjenje učešća bukve u korist jele (vidi i 6, str. 38). Štoviše, još i poslije prvog svjetskog rata bilo je slučajeva, da se u »ugovornim područjima«i) bukva nije sjekla, iako je drvna masa bila plaćena. Tako je, npr., u šumskom području Semeć Šumske uprave u Višegradu kupac ostavio neposječena bukova stabla. Štoviše, kupac je po stablu uplatio po 10 (tadašnjih) dinara, da se podbijele te da osušena ne smetaju podmlatku jele, smreke, bora pa i bukve. Dodajmo i to, da stabla nisu bila podbjeljenja, pa su 1937/38. prodana (5000 ms drva) uz cijenu od 10 din. po 1 ms kao pogonsko gorivo (pogon motora na upojni plin) poduzeću »VISTAD« u Višegradu (tvornici avionskih bombi).2) Dalje, tek je 1940. godine zabilježeno (11) da je bukovina na jednoj dražbenoj prodaji postigla veću cijenu od jelovine. Konačno, proizvodnja pepeljike omogućila je, da se stare, prašumske, sastojine zamijene mladim, kvalitetnijim. Ostatak tako po ´) U Bosni, a i u Hrvatskoj (virovitička Bilogora, Garjevica), drvne mase u državnim šumama, osim nekih izuzetaka — opskrba obrtnika i rnalopilanara, prodavane su na panju po tzv. dugoročnim ugovorima odnosno na rok eksploatacije od 10 pa i više godina. Sume su bile neotvorene, pa je kupac morao graditi prometnice, najčešće šumske pruge. Dakako, da su se te investicije isplatile samo za velike mase i za višegodišnje korištenje, pa su i ugovorna područja obuhvatala i po više desetaka tisuća ha. 2) Izvorni podatak, jer je tada autor bio šef šumske uprave u Višegradu. 486 |