DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 62 <-- 62 --> PDF |
radova na cesti 1833. godine Knežić odlazi u mirovinu, jer je smatrao da je zapostavljen u vojničkoj karijeri. Međutim tadašnji ban Franjo Vlašić pozvao je Knežića da pristupi izgradnji nove Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Ova je cesta bila izgrađena u periodu od 1776. do 1779. godine od poznatog stručnjaka na polju cestogradnje Vinka Strupija, ali zbog nepovoljnih elemenata nije više mogla odgovarati naraslim potrebama prometa. Tako se novim žarom spremno prihvatio Knežić povjerenog posla, zaboravivši na nepravde koje su učinjene prema njemu, i u periodu od 3833. do 1845. godine je pod njegovim rukovodstvom bila izrađena čitava dionica nove Jozefinske ceste od Karlovca, preko Kapele i Vratnika, do Senja u dužini od 114 km. Nova je cesta posjedovala gotovo sve karakteristike suvremenih planinskih puteva (Lujzine i Velebitske ceste) kod nas kao i ostalih sličnih cesta izgrađenih u to vrijeme u naprednim evropskim zemljama. Spomena su vrijedni mnogi izvanredno dobro riješeni elementi nove ceste kao što su: maksimalni nagib (±5,5%), širina ceste, izvanredno svladani usponi preko Kapele i Vratnika, rubno kamenje, kolobrani, odvodnja, podzidi, potporni zidovi i mnogi objekti na cesti. Kod Knežićeve ceste svi su zidovi građeni od obrađenog kamena na suho od vrsnih majstora zidara Ličana i Primoraca. Od objekata najznačajniji je »Josipov most preko Tounjčice« ili »Tounjski velelepni dvomost« vrijedno građevinsko i estetsko djelo, gdje je Knežić pokazao visoko tehničko dostignuće i istančani osjećaj za oblikovanje. Za čitavo vrijeme izvođenja radova Knežić je bio smješten ispod prijevoja Vratnika u Svetom Mihovilu u maloj kućici vrlo skromnih dimenzija (10x10 m). Ovo se mjesto kasnije i nazvalo Majorijom u spomen Knežiću, koji je u to vrijeme bio major po činu u austrijskoj vojsci. U neposrednoj blizini svoje nastambe sagradio je Knežić u klasicističnom stilu vrlo lijepu fontanu »Carsko vrilo« i crkvicu Sv. Mihola, a u kompaktnoj stijeni pripremio svoj vlastiti grob. Nakon što su okončani građevinski radovi na cesti za Knežićevo djelo pročulo se nadaleko. Tada je nastupio sretan trenutak za Knežića, kada mu je uz veliko slavlje i prisustvo mnoštva naroda na vrhu Kapele, najvišoj točki Jozefinske ceste, 8. listopada 1843. godine bilo dodijeljeno odlikovanje Leopoldovog viteškog reda. U pozdravnom slavopjevu koji je tom prilikom tiskan kaže se da je Knežić zaslužio odlikovanje, »radi velikih o građenju cestah stečenih zaslugah«. Kada je izgradnja nove Jozefinske ceste već bila pri kraju, Knežić je 1840. godine dobio nalog za gradnju nove ceste od Gospića preko Brušana i Baških Oštarija do Karlobaga u dužini od 41 km. Na ovoj dionici u 18. stoljeću su bile izgrađene dvije ceste i to: Karolinška (1750. do 1754. godine i Terezijanska 1782. do 1786. godine), koje su bile veoma strme, pa nisu više odgovarale povećanom prometu. Obilazak terena u svrhu rekognosciranja Knežić je obavio 1841. godine sa svojim učenikom natporučnikom Simeonom Kekićem (1807. do 1863. godine). Izradu generalne trase ostvario je Knežić i pod njegovom upravom (1844. do 1846. godine) izgrađena je dionica od Gospića do Baških Oštarija (20 km), a preostala dionica od 21 km doKarlobaga izvedena je pod majstorskim vodstvom Kekića (1846. do 1851. godine). Knežić nije nažalost dočekao završetak izgradnje tzv. Karlobaške ceste, jer je umro već 1848. godine. |