DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 61 <-- 61 --> PDF |
PORTRETI JOSIP KAETAN KNEŽIĆ (1786—1848) U šumarstvu se oduvijek poklanjala izuzetna pažnja građenju prometnica, osobito u brdskim krajevima. To je i razumljivo, jer bez puteva nema ni korišćenja šuma a niti gospodarenja sa šumama. Pa se tako i u »Prvom šumarskom stručnom opisu i nacrtu šuma na Velebitu i Vel. Kapeli od dalmatinske međe do Mrkoplja«< (KOSOVIĆ, 1914) nalazi i prijedlog mreže puteva za iskorišćivanje šuma tadašnje Otočke krajiške pukovnije. Taj prijedlog sadrži gradnju 8 puteva od kojih četiri do mora (na Stinicu, Sv. Juraj — Jurjevo, u Senj i u zaljev Povile). Tokom vremena te, kao i ličke, šume povezane su cestama do mora. Doduše njihova namjena nije vezana isključivo za iskorišćivanje šuma nego za opću upotrebu, ali time se ne umanjuje njihov značaj za šumarstvo. Stoga dobre javne ceste značajne su i za šumarstvo, pa je pravo, da se njihovim graditeljima piše i u Šumarskom listu. Jedan od takvih graditelja bio je i JOSIP KAETAN KNEŽIC. Josip Kaetan Knežić rođen je u Petrinja 15. veljače 1786. godine. Obitelj Knežić potječe iz Bosne odakle su se njihovi preci doselili u Petrinju. Sa svega petnaest godina kao izuzetno nadaren učenik Josip je bio postavljen u rodnom mjestu za pomoćnog učitelja u tzv. geometrijskog školi. Pomagao je tako kratko vrijeme svome ocu, koji je bio učitelj na toj školi, ali je ubrzo otišao u Beč. Uskoro je primjen (1802. godine) kao kadet, a kasnije i kao podčasnik u regimentu podmaršala Filipa Vukasovića. U to vrijeme je Vukasović bio zauzet sa studijama i pripremama za gradnju poznate Lujzine ceste od Karlovca do Rijeke. Vjerovatno je Knežić došao u dodir s ovim radom, što je presudno utjecalo na njegov daljnji životni put. U vihoru Napoleonovih ratova teže je ranjen u Poljskoj, a od 1807. godine kada je Vojna krajina pripala Francuskoj, pa do sloma Napoleona 1814. godine nalazio se u sastavu francusko-ilirske regimente u činu natporučnika. Nakon poraza Napoleona ponovno je u sastavu austrijske vojske i već je 1815. godine zbog odličnog znanja iz tehničkih nauka kao vojni inženjer premješten u Zadar. Tako je Knežić došao u priliku da svoje znanje primjeni u praksi. Izradio je osnovu i zatim obavio regulaciju Krke i Čikole, a također i elaborat o isušenju i melioraciji močvara rijeke Cetine. Radove na Cetini nije Knežić ostvario jer se u međuvremenu počeo baviti cestogradnjom. Prometne veze Dalmacije s Likom i ostalom Hrvatskom bile su u to doba vrlo slabe. Postojala je tzv. dalmatinska cesta izgrađena u vrijeme cara Josipa II koja sada više nije odgovarala intenzivnom prometu. Zbog toga je Knežić u vremenu od 1821. do 1832 godine projektirao i izveo cestu od Zadra preko Obrovca na Podprag, Prag, Kraljičina vrata, Mali Halan, Sv. Rok do Cerja ili tzv. Stare pošte. Dionica do Obrovca do Cerja poznata je kao tzv. Velebitska cesta. Ukupna dužina ceste je iznosila 41 km, a svladavala je nadmorsku visinu od 1045 m mnogim serpentinama. Maksimalni nagib je iznosio 5,5°/o, a miniranjem su izvođeni zamašni radovi naročito u kompaktnim stijenama. Ovo je prvo ujedno i najveće Knežićevo djelo pa mnogi stručnjaci stavljaju Velebitsku cestu uz bok glasovite ceste preko Simplona. Nakon završetka 163 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 62 <-- 62 --> PDF |
radova na cesti 1833. godine Knežić odlazi u mirovinu, jer je smatrao da je zapostavljen u vojničkoj karijeri. Međutim tadašnji ban Franjo Vlašić pozvao je Knežića da pristupi izgradnji nove Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Ova je cesta bila izgrađena u periodu od 1776. do 1779. godine od poznatog stručnjaka na polju cestogradnje Vinka Strupija, ali zbog nepovoljnih elemenata nije više mogla odgovarati naraslim potrebama prometa. Tako se novim žarom spremno prihvatio Knežić povjerenog posla, zaboravivši na nepravde koje su učinjene prema njemu, i u periodu od 3833. do 1845. godine je pod njegovim rukovodstvom bila izrađena čitava dionica nove Jozefinske ceste od Karlovca, preko Kapele i Vratnika, do Senja u dužini od 114 km. Nova je cesta posjedovala gotovo sve karakteristike suvremenih planinskih puteva (Lujzine i Velebitske ceste) kod nas kao i ostalih sličnih cesta izgrađenih u to vrijeme u naprednim evropskim zemljama. Spomena su vrijedni mnogi izvanredno dobro riješeni elementi nove ceste kao što su: maksimalni nagib (±5,5%), širina ceste, izvanredno svladani usponi preko Kapele i Vratnika, rubno kamenje, kolobrani, odvodnja, podzidi, potporni zidovi i mnogi objekti na cesti. Kod Knežićeve ceste svi su zidovi građeni od obrađenog kamena na suho od vrsnih majstora zidara Ličana i Primoraca. Od objekata najznačajniji je »Josipov most preko Tounjčice« ili »Tounjski velelepni dvomost« vrijedno građevinsko i estetsko djelo, gdje je Knežić pokazao visoko tehničko dostignuće i istančani osjećaj za oblikovanje. Za čitavo vrijeme izvođenja radova Knežić je bio smješten ispod prijevoja Vratnika u Svetom Mihovilu u maloj kućici vrlo skromnih dimenzija (10x10 m). Ovo se mjesto kasnije i nazvalo Majorijom u spomen Knežiću, koji je u to vrijeme bio major po činu u austrijskoj vojsci. U neposrednoj blizini svoje nastambe sagradio je Knežić u klasicističnom stilu vrlo lijepu fontanu »Carsko vrilo« i crkvicu Sv. Mihola, a u kompaktnoj stijeni pripremio svoj vlastiti grob. Nakon što su okončani građevinski radovi na cesti za Knežićevo djelo pročulo se nadaleko. Tada je nastupio sretan trenutak za Knežića, kada mu je uz veliko slavlje i prisustvo mnoštva naroda na vrhu Kapele, najvišoj točki Jozefinske ceste, 8. listopada 1843. godine bilo dodijeljeno odlikovanje Leopoldovog viteškog reda. U pozdravnom slavopjevu koji je tom prilikom tiskan kaže se da je Knežić zaslužio odlikovanje, »radi velikih o građenju cestah stečenih zaslugah«. Kada je izgradnja nove Jozefinske ceste već bila pri kraju, Knežić je 1840. godine dobio nalog za gradnju nove ceste od Gospića preko Brušana i Baških Oštarija do Karlobaga u dužini od 41 km. Na ovoj dionici u 18. stoljeću su bile izgrađene dvije ceste i to: Karolinška (1750. do 1754. godine i Terezijanska 1782. do 1786. godine), koje su bile veoma strme, pa nisu više odgovarale povećanom prometu. Obilazak terena u svrhu rekognosciranja Knežić je obavio 1841. godine sa svojim učenikom natporučnikom Simeonom Kekićem (1807. do 1863. godine). Izradu generalne trase ostvario je Knežić i pod njegovom upravom (1844. do 1846. godine) izgrađena je dionica od Gospića do Baških Oštarija (20 km), a preostala dionica od 21 km doKarlobaga izvedena je pod majstorskim vodstvom Kekića (1846. do 1851. godine). Knežić nije nažalost dočekao završetak izgradnje tzv. Karlobaške ceste, jer je umro već 1848. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 63 <-- 63 --> PDF |
Ova se cesta također odlikuje velikim umijećem u svladavanju najtežih uspomena na Velikom vrhu (955 m n. v.) i Kubusu (927 m n. v.), majstorski vođenom trasom sa serpentinama primorskim padinama Velebita, potpornim zidovima, odvodnjom i drugim izvanredno riješenim elementima ceste. Kraj života Knežić provodi u Senju, gdje 1845. godine radi na rekonstrukciji starog gradskog vodovoda i prekrasne Zetelove česme na Cilnici, pregradnji senjske luke i pristaništa. Senjsku luku je bilo potrebno proširiti, jer je izgradnjom nove Jozefinske ceste bio pojačan promet robama, koje su gravitirale na Senj. Malo je možda poznato da se Knežić bavio i prvim željezničkim studijama u Hrvatskoj. Već je 1827. godine prema nalogu Beča zbog unapređenja trgovine proučio mogućnost gradnje željezničke pruge od Siska preko Petrinje, Gline, Slunja i Ličkog Petrovog sela do Karlobaga, odnosno od Karlovca preko Velike Kapele i Vratnika do Senja. U periodu od 1827. do 1840. godine Knežić je izradio detaljne projekte ovih željezničkih pruga. Za prvu predloženu prugu Knežić zaključuje da bi bilo potrebno izgraditi samo dio od Siska do Maljevca (65 km), a dalje bi se izgradila cesta (175 km) do Karlobaga. Za drugu prugu, također predlaže najekonomičnije rješenje da se izgradi pruga od Siska do Bandinog sela (86 km), a odavde bi se izgradila cesta do Josipdola (30 km) s priključkom na novu Jozefinsku cestu. Prema ovoj zamisli prijevozni troškovi od Siska do Senja smanjili bi se za polovicu. Knežić ispravno zaključuje da bi gradnja željezničke pruge preko teških prijevoja Velike Kapele i Vratnika bila vrlo skupa. Osim toga za izgradnju željezničkih pruga u nepristupačnim planinskim terenima nije bilo iskustva, a također još nisu bile konstruirane ni odgovarajuće lokomotive. Za grad Senj je važno što je Knežić u projektu o izgradnji željezničke pruge Sisak—Bandino selo predvidio mogućnost produljenja pruge za Bjelovar do Budima i Pešte. Time bi uloga grada Senja kao važne luke još više porasla. Stalna nastojanja Beča oko realizacije željezničke pruge od Siska do Bandinog sela nisu urodila plodom, jer je između ostalog nadošla poznata burna 1848. godina u Evropi, kada je ujedno prestalo kucati srce glavnog tvorca ove zamisli našeg velikog Josipa Kaetana Knežića. Umro je u tišini 15. rujna 1848. godine i bio po vlastitoj želji pokopan u »kamenu stancu« ispod Vratnika. U znak hvale Senj ani mu podigoše nadgrobnu ploču, a grobnica je popravljena 1938. godine zaslugom Inspektorata za pošumljivanje primorskog krasa pod upravom Vinka Pleše , dipl. ´inž. U isto vrijeme je obnovljena i crkvica Sv. Mihovila i fontana Carski vrilo. U sadašnjem momentu Knežićeva grobnica, kao i njegova djela u blizini grobnice (fontana i crkvica) se nalaze u prilično zapuštenom stanju. Grad Senj je dobro odmjerio zasluge ovog velikana kada ga je proglasio »začasnim građaninom«, pa ovakvu nebrigu od grada Senja i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture sigurno nije zaslužio. Potrebno bi bilo dolično urediti spomenute objekte, a izgradnjom manjeg prikladnog parkirališta uz fontanu pružiti mogućnost mnogobrojnim motoriziranim turistima da posjete Knežićev grob i njegove objekte (fontanu i crkvicu). Ovi objekti već danas predstavljaju dio naše bogate povijesti u domeni graditeljstva s kojima se možemo opravdano ponositi. Prisjećajući se ovom prilikom izvanrednih hrvatskih starih cestograditelja: Strupija, Vukasovića, Knežića, Kekića i drugih, zasigurno da Josipu Kaetanu Knežiću kao jednom od najgenijalnijih tehničkih kreatora pripada posebno mjesto. |