DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 61 <-- 61 --> PDF |
PORTRETI JOSIP KAETAN KNEŽIĆ (1786—1848) U šumarstvu se oduvijek poklanjala izuzetna pažnja građenju prometnica, osobito u brdskim krajevima. To je i razumljivo, jer bez puteva nema ni korišćenja šuma a niti gospodarenja sa šumama. Pa se tako i u »Prvom šumarskom stručnom opisu i nacrtu šuma na Velebitu i Vel. Kapeli od dalmatinske međe do Mrkoplja«< (KOSOVIĆ, 1914) nalazi i prijedlog mreže puteva za iskorišćivanje šuma tadašnje Otočke krajiške pukovnije. Taj prijedlog sadrži gradnju 8 puteva od kojih četiri do mora (na Stinicu, Sv. Juraj — Jurjevo, u Senj i u zaljev Povile). Tokom vremena te, kao i ličke, šume povezane su cestama do mora. Doduše njihova namjena nije vezana isključivo za iskorišćivanje šuma nego za opću upotrebu, ali time se ne umanjuje njihov značaj za šumarstvo. Stoga dobre javne ceste značajne su i za šumarstvo, pa je pravo, da se njihovim graditeljima piše i u Šumarskom listu. Jedan od takvih graditelja bio je i JOSIP KAETAN KNEŽIC. Josip Kaetan Knežić rođen je u Petrinja 15. veljače 1786. godine. Obitelj Knežić potječe iz Bosne odakle su se njihovi preci doselili u Petrinju. Sa svega petnaest godina kao izuzetno nadaren učenik Josip je bio postavljen u rodnom mjestu za pomoćnog učitelja u tzv. geometrijskog školi. Pomagao je tako kratko vrijeme svome ocu, koji je bio učitelj na toj školi, ali je ubrzo otišao u Beč. Uskoro je primjen (1802. godine) kao kadet, a kasnije i kao podčasnik u regimentu podmaršala Filipa Vukasovića. U to vrijeme je Vukasović bio zauzet sa studijama i pripremama za gradnju poznate Lujzine ceste od Karlovca do Rijeke. Vjerovatno je Knežić došao u dodir s ovim radom, što je presudno utjecalo na njegov daljnji životni put. U vihoru Napoleonovih ratova teže je ranjen u Poljskoj, a od 1807. godine kada je Vojna krajina pripala Francuskoj, pa do sloma Napoleona 1814. godine nalazio se u sastavu francusko-ilirske regimente u činu natporučnika. Nakon poraza Napoleona ponovno je u sastavu austrijske vojske i već je 1815. godine zbog odličnog znanja iz tehničkih nauka kao vojni inženjer premješten u Zadar. Tako je Knežić došao u priliku da svoje znanje primjeni u praksi. Izradio je osnovu i zatim obavio regulaciju Krke i Čikole, a također i elaborat o isušenju i melioraciji močvara rijeke Cetine. Radove na Cetini nije Knežić ostvario jer se u međuvremenu počeo baviti cestogradnjom. Prometne veze Dalmacije s Likom i ostalom Hrvatskom bile su u to doba vrlo slabe. Postojala je tzv. dalmatinska cesta izgrađena u vrijeme cara Josipa II koja sada više nije odgovarala intenzivnom prometu. Zbog toga je Knežić u vremenu od 1821. do 1832 godine projektirao i izveo cestu od Zadra preko Obrovca na Podprag, Prag, Kraljičina vrata, Mali Halan, Sv. Rok do Cerja ili tzv. Stare pošte. Dionica do Obrovca do Cerja poznata je kao tzv. Velebitska cesta. Ukupna dužina ceste je iznosila 41 km, a svladavala je nadmorsku visinu od 1045 m mnogim serpentinama. Maksimalni nagib je iznosio 5,5°/o, a miniranjem su izvođeni zamašni radovi naročito u kompaktnim stijenama. Ovo je prvo ujedno i najveće Knežićevo djelo pa mnogi stručnjaci stavljaju Velebitsku cestu uz bok glasovite ceste preko Simplona. Nakon završetka 163 |