DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 26     <-- 26 -->        PDF

unutrašnjosti gdje mu međutim lišće otpada nakon jačih mrazova. U suhom
srednjem primorju i na otocima traži obilno zalijevanje, jer mu inače tu lišće
požuti i otpadne već tokom ljeta.


SU VAR (oplutnik, jadranski hrast, Qu. crenata LAM., Qu. ađriatica SIMK.,
Qu. pseuđosuber auct.) poznat je u Kvarneru pod narodnim nazivom »suvar«,
a raste na Cresu, Rabu, u južnoj i istočnoj Istri, te u kanjonu Rječine. Nalazi
se samo u manjim skupinama i pojedinačnim primjercima u sastojinama
crnike, lovora i kestena, većinom na flišnoj podlozi. Po nekim autorima naše
sastojine trebale bi biti podivljali ostatak kulture, što je obzirom na fitocenološke
odnose, prihvatljivo tek za manji dio nalazišta (Opatija, Rab), dok
su ostala najvjerojatnije samonikla. Drugi ga izjednačuju sa zapadnomediteranskim
hibridom Qu. suber x cerris (= Qu. hispanica LAM.), što je također
vrlo dvojbeno, obzirom na morfoanatomsku građu koja odgovora sekciji
Cerris, a samo križanje je kod nas neostvarivo, jer jedan od navodnih roditelja
(Q. suber?) ima zapadnomediteranska nalazišta koja su vrlo daleko
izvan Jadrana. Obzirom na svoju građu, suvar je najuže srodan s makedonskim
hrastom i to su dvije vikarne vrste (ili podvrste), od kojih makedonski
hrast nastava istočno Sredozemlje a suvar zapadno, pa su kod nas granice
njihovih areala. Suvar pokazuje prema makedonskom hrastu neznatne morfološke
razlike: lisne peteljke su dvostruko duže (1 —-1,5 cm), tučak ženskog
cvijeta je na vrhu četverodjelan (kod mak. hrasta većinom trodjelan), plodovi
su manji, kupula široka 1,5 — 2 cm, a žir tanji i debeo oko 1 cm. U ekološkom
pogledu, suvar je za razliku od mak. hrasta otporniji na sušu ali i osjetljiviji
na hladnoću pa se ne može uzgajati u kontinentalnom zaleđu.


ŠIŠKAR (grčki hrast, Qu. macrotepis KOT., Qu. graeca KOT., Qu. aegylops
auct.). je morfo-taksonomski također srodan s prethodne dvije vrste, ali se
ekološki od njih bitno razlikuje. Od obje vrste razlikuje se tankom i slabije
ispucalom korom koja nije plutasta, zatim znatno većim i širim listovima
s većim i dublje urezanim bočnim režnjevma, te mnogo većim plodovima
(»velanide«). Kupula je široka 4 — 6 cm, s velikim i zavijenim, jezičastim i
baršunasto-dlakavim ljuskama dužine do 2 cm koje pokrivaju cijeli plod.
Žir je dug 3 — 4,5 cm. Raširen je duž obala Grčke, jugozapadne Turske, južne
Albanije i jugoistočne Italije, gdje je uglavnom ograničen na uski priobalni
pojas izrazito termofilne vegetacije makija iz sveze Oleo-Ceratonion BR. — BL.
Otprije se spominje za Makedoniju (HAYEK 1927) što se vjerojatno odnosi
na pripadnu egejsku obalu, dok je u vardarskom području njegova rasprostranjenost
malo vjerojatna, obzirom na njegovu specifičnu ekologiju i južnomediteranski
areal pa je tu vjerojatno zamijenjen s nekim oblicima makedonskog
hrasta. Naše jedino sigurno nalazište je na otoku Lastovu gdje malobrojni
pojedinačni primjerci rastu u izrazito kserotermnoj makiji bez crnike
koja je vrlo slična istočnomediteranskoj zajednici Ceratonio-Plstacietum lentisci
ZOH. Zajedno s njim tu rastu divlja maslina, rogač, Pistacia lentiscus L.,
Philyrea angustifolia L., Teucrium fruticans L., Prasium majus L., Ephedra
campylopoda C. A. MEY. i niz specifičnih južnomediteranskih zeljanica, pa
taj hrast općenito nastava suša i toplija staništa od crnike. Nalazi se većinom
na dolomitnoj podlozi. Vrlo je osjetlljiv na hladnoću i može se uzgajati samo
u južnom primorju i na otocima.