DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 17 <-- 17 --> PDF |
šum list 105:119—1981. NEKI RIJETKI I ZNAČAJNI POLUZIMZELENI HRASTOVI NA PRIMORSKOM KRŠU Mr. ANDRIJA-2ELIMIR LOVRIC, dipl. tog. biol. C. I. M. — Obalna botanika, Institut »Ruđer Bošković«, POB. 1016, 41001 ZAGREB SAŽETAK. Uz istočni Jadran nalazi se razmjerno veliki broj rijetkih i značajnih hrastova, tj. ukupno 12 različitih samoniklih vrsta. Medu njima su najinteresantniji poluzimzeleni hrastovi s jednogodišnjim listovima koji otpadaju u proljeće, što su ovdje prikazani: Quercus virgiliana (drmun), Qu. brutia (gradim), Qu. trojana (makedonski hrast), Qu. crenata (šuvar), Qu. macrolepis (šiškar), kao i 3 prirodna hibrida. Navode se također i dodatne napomene o granicama rasprostranjenosti nekih drugih hrastova u istočnojadranskom primorju: crnike (Qu. ilex), oštrike (Qu. coccifera) i sladuna (Qu. frainetto). UVOD U okviru analize endemske i reliktne flore Hrvatske, proučene su također i rijetke vrste hrastova u dendroflori jadranskog primorskog krša* Slično kao i neka druga granična i submediteranska područja u okviru šireg Sredozemlja (Pirenejski poluotok, Apeninsko gorje, Makedonija, Mala Azija, planine Atlas, Libanon, Kavkaz itd.), tako se i primorje istočnog Jadrana odlikuje nazočnošću većeg broja vrsta rijetkih samoniklih hrastova čija su nalazišta, opća rasprostranjenost i ekologija kod nas dosada bile slabo poznate. U istočnojadranskom primorju je dosad potvrđena nazočnost 12 različitih vrsta hrastova, od kojih su najslabije proučene i najinteresantnije poluzimzelene vrste što su u ovom prilogu pobliže prikazane. Obzirom na ekoforme (životni oblici) naši primorski hrastovi pripadaju ovim skupinama: a) Vazdazeleni tvrdolisni hrastovi s višegodišnjim listovima, u većim sastojinama tvore zimzelene šume i makije: Quercus ilex L. (crnika) i Qu. coccifera L. (oštrika); b) poluzimzeleni hrastovi s jednogodišnjim kožastim listovima koji većinom opadaju u proljeće, istovremeno s pupanjem. Nalaze se u primorskim listopadnim i zimzelenim šumama, dok u većim sastojinama tvore posebne, u jadranskom primorju rijetke, poluzimzelene šume tipa pseudomakije: Qu. virgiliana TEN. (drmun). Qu. brutia TEN. (gradun), Qu. trojana WEBB, (ma * Autor zahvaljuje Republičkoj zajednici za znanstveni rad SR Hrvatske (SIZ- ovi III i IV) za financiranje ovih istraživanja. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 18 <-- 18 --> PDF |
kedonski hrast), Qu. crenata LAM. (suvar), Qu. macrolepis KOT. (šiškar), a mjestimično se nalaze i tri prirodna poluzimzelena hibrida (Qu. X ambrozyana, SIMK., Qu. X saxicola VUK. i Qu. X schneidert VIERH.); c) listopadni hrastovi s polugodišnjim listovima koji otpadaju u jesen: Qu. robur L. (lužnjak), Qu. petraea (MATT.) LIEB, (kitnjak), Qu. cerris L. (cer), Qu. pubescens WILLD. (medunac) i Qu. frainetto TEN. (sladun). MORFOLOGIJA, BIOLOGIJA I RASPROSTRANJENJE POJEDINIH VRSTA DRMUN (hrvatski hrast, Qu. virgiliana TEN., Qu. croatica VUK., Qu. tergestina WENZ.) je poluzimzeleno, tvrdolisno drvo niske i široke krošnje. Mlade grančice su pepeljastosive i gusto vunasto-baršunaste, pupovi razmjerno veliki i dugi 6—10 mm, a palistići su široki i lancetasti. Listovi su tvrdi, debeli, kožasti i ukočeni, dosta veliki, dugi 7—20 cm i široki 5—13 cm, dvostruko su razdijeljeni s plitkim nepravilnim urezima i trokutastim režnjevima koji su na vrhu više-manje usiljeni u krutu bodljicu, a bočno su oštro napiljeni u manje bodljaste režnjiče pa su zato listovi većinom bodljikavi. Plojka je odozgo gola, glatka i sjajna s voštanom prevlakom, otvorene svjetlozelene boje. Mladi listići klijanaca su dlakavi, cjeloviti, lancetasti i na rubu oštro na- A.LcvK)C^\ HRAST DRMUN (Quercus virgiliana): a), grančica s muškim cvjetovima i mladim listovima (1/8), b. i c. dva različita oblika lista: b. odozdo, (1/3), c. odozgo (1/3) grančica s pupovima (1/2), e. plodovi (1/2), f. ljuske na kupuli (2 x), g. klijanac izrastao iz trogodišnjeg žira (1/2) — original iz Lovrića (thesis 1971). |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 19 <-- 19 --> PDF |
piljeni pa podsjećaju na 0«. coccifera. Listovi ostaju zeleni na stablu sve do zime, a požute i otpadaju krajem zime ili početkom proljeća, ovisno o klimatskom području. Tokom proljeća krošnja je uglavnom gola jer je tu listanje znatno kasnije nego našeg drugog listopadnog drveća, a najčešće je tek početkom ljeta. Plodovi su na izduženoj stapki (3-8 cm) koja je duža od lisnih peteljki. Kupula je čunjasto produžena, široka 10—18 mm i duga 14—30 mm debela i odrvenjela, obrasla širokim trouglastim ljuskama koje su zadebljane i naduvene poput bradavica. Žir je velik i izdužen, dugoljasto-elipsoidan dug ^—4 cm i debeo 1—2,3 cm. Od većine hrastova razlikuje se izvanrednomveoma dugotrajnom klijavošću koja je u povoljnim uvjetima, nakon dozrijevanja skoro 100%, još nakon 3 godine iznosi 30—40%, a potpuno ne prestaje cak ni poslije 5 godina. Klijanci su neobično otporni na sušu pa proklijaju na goloj kamenjari i u pukotinama stijena, nakon čega pri suši mogu i duže mirovati, da bi poslije prve kiše opet nastavili normalno rasti. Ovaj hrast se također odlikuje vrlo širokom krošnjom koja je u gušćim sklopljenim sastojmama normalno kratka i kuglasta, dok je na osami plosnata, štitasto-kišobranasta i široka do 20 m. Takve krošnje i u rjeđim sastojinama osiguravaju cjeloviti gornji sloj koji stvara zasjenu i vlagu te štiti podmladak i bogato prizemno rašće. Ovaj hrast je u literaturi poznat kao Croatian oak, dok ga narod u Kvarneru naziva drmun. Općenitim izgledom u sterilnom stanju donekle podsjeća na medunac s kojim je ranije kod nas većinom bio zamjenjivan, iako se od njega znatno razlikuje morfo-anatomski i biološki, a naročito u ekološkom pogledu. Kod nas se obadva hrasta nalaze uglavnom u istim područjima, ali tu Prastari hrast drmun (Quercus virgiliana TEN.) na rubu prašume »Stari Darmun«, na burnim brdima jugoistočnog Krka — prsni opseg debla oko 4 m, širina krošnje 20 m, visina 16 m. U podsloju su za usporedbu primjerci hrasta medunca i crnog graba prosječne veličine Foto A. Ž. Lovrić |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 20 <-- 20 --> PDF |
drmun nastava ekstremnija, suša, jače skeletna i izloženija staništa. Ima disjunktni areal koji zahvaća otoke Korziku i Sardiniju, Apeninski poluotok, zapadni dio Balkanskog poluotoka, te crnomorsko primorje Rumunjske i Bugarske, kao i zapadni rub Male Azije. Kod nas se nalazi u većim sastojinama po otocima i primorju od Trsta do Dubrovnika i u Hercegovini, dok se u pojedinačnim primjercima i manjim skupinama pojavljuje mjestimično i u srednjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini. U okviru svoga areala općenito je najčešći u primorju i unutrašnjosti Hrvatske. Drmun je izrazito heliofilan i bazifilan pa je to jedan od naših najkserofilnijih hrastova po čemu nadilazi čak i crniku pa dobro uspijeva i u pukotinama suhih sunčanih stijena. Vezan je na sušna područja s mediteranskom ili stepskom klimom, a u pravilu nastava bazične i ultrabazične podloge: dolomit, serpentin, gips, solončak itd. Između svega domaćeg drveća, drmun daleko najbolje podnosi suhu posolicu bure, pa je to na ekstremno zasoljenim obalama istočnokvarnerskih otoka ponekad jedina drvenasta vrsta koja tu normalno uspijeva. Zbog vrlo kasnog listanja, znatno je otporniji od medunca i drugih vrsta na proljetne posolice, kasne mrazove i napade gubara. Općenito je otporan na bolesti i štetnike, a najviše stradava od prekomjerne vlage pri kojoj mu žir napada trulež, dok lišće dobiva svijetle klorotične pjege čiji uzročnik još nije dovoljno proučen. U kulturi dobro uspijeva na bazičnim i neutralnim tlima, a ne podnosi kisela ni močvarna staništa. Areal hrasta drmuna (Quercus virgiliana) Primorske drmunove šume (narodni naziv drmunik ili drmunić) po florističkom sastavu većinom pripadaju svezi Quercion ilicis BR. — BL., a nalazišta u kontinentalnoj unutrašnjosti svezi Quercion famettis HORV. Jedna od najljepših i najbolje sačuvanih drmunovih šuma u okviru njegova areala je prašumska sastojina »Star i D a r m u n« u kanjonu Velarika na središnjim brdima otoka Krka koja sadrži čak 48 različitih vrsta drveća i grmlja, dok drmunova debla tu dostižu prsni promjer preko 1 m i visinu od 25 m, pa tu reliktnu prašumu treba posebno zaštititi. U Kvarneru drmun nastava suhe |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 21 <-- 21 --> PDF |
sunčane i kamenite strmine, točila, pukotine stijena i visoke obalne klisure sa zasoljenim tlom na najžešćem udaru olujne bure i posolice. Tu izgrađuje poluzimzelene šikare slične pseudomakiji (asocijacija Euphorbio-Qurcetum virgilianae Lovrić), s vrlo specifičnom, reliktnom dendroflorom: crnika, zelenika, primorski suklen (Acer marsicum GUSS.), primorski drijen (Cornus aiistralis C. A. MEY.), galska pucalina (Colutea brevialata LANGE), divlja smokva, zapadna trišljika (Rhamus niyrtifolia WILLK.), grmasta kiselica (Rumex suffruticosa GAY.), velika mlječika (Euphorbia wulfenii HOPPE), te niz rijetkihendemskih zeljanica. U Dalmaciji raste na gipsu i dolomitu, zajedno sa sladunom, tilovinom, crnikom, zelenikom, žutim koprivićem, makedonskim hrastom i brojnim reliktnim zeljanicama, a u višem pojasu je vezan na sastojine dalmatinskog crnog bora. U Hrvatskom zagorju i Baniji pojavljuje se na reliktnim serpentinskim staništima zajedno sa cerom, abručkim hrastom, javorom gluhačem, crnim jasenom i zeljastim serpentinofitima. U istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu nalazi se na prapornim padinama s bjelograbom, sladunom i žestiljem. U kontinentalnom zaleđu mu je gornja granica oko 400 m, a u primorju se diže do 700 m. Nalazišta drmuna (Quercus virgiliana) u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Ovo ekološki specijalizirano i izvanredno otporno drvo je najidealnija domaća vrsta za pošumljavanje golih i zasoljenih otočnih kamenjara, burnog primorskog krša, ljutih škrapara, točila i suhih slatina, te morskih obala na udaru orkanskih vjetrova i stalne posolice. Drmun je također jedna od najotpornijih domaćih vrsta prema industrijskom smogu. Zbog izvanredne otpor |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 22 <-- 22 --> PDF |
nosti, slikovitih listova i široke, poluzimzelene krošnje, prikladan je za gradske parkove i drvorede u primorju, te na sušnim i toplijim mjestima u unutrašnjosti gdje bi ga se trebalo više uzgajati. GRADUN (abručki hrast, Qu. brutia TEN., Qu. thomasii TEN., Qu. crassifolia VUK.) ima među domaćim poluzimzelenim hrastovima najviši rast pa u optimalnim uvjetima dostiže 30 — 35 m. Deblo mu je većinom pravilno, ravno i uspravno, po cijeloj dužini jednoliko razgranjeno s kratkim, debelim i gustim granama koje su nerijetko u pršljenovima kao kod crnogorice, tako da je krošnja često pravilna, valjkasta i usko piramidalna kao u jablana. Listovi su vrlo veliki i izduženi, izrazito su lirastog oblika i prema bazi klinasto suženi u dugu peteljku. Većinom su skupljeni u guste pršljenaste snopove poput rozeta na vrhu ogranaka. Plojka im je debela, kožasta i ukočena, odozgo su goli. glatki Hrast gradim (Quercus brutia) a grančica s lisnom rozetom — zimski izgled (1/10), b. list (1/3) c. grančica s pupovima bez listova — proljetni izgled (1/2), d. plod (1/2), e. ljuske na kupuli (2x) — original iz Lovrića (thesis 1971). |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 23 <-- 23 --> PDF |
i sjajni, prevučeni voštanom prevlakom, izrazito su tamne boje, modrozeleni do maslinastosmeđi, lirasto-perasto razdijeljeni s dubokim, uskim i oštrim urezima koji dopiru do srednje žile. Lisni režnjevi su uski i izduženi, linealno- lancetasti, većinom nepravilna ruba, valovito narovašeni ili lirasto razdijeljeni na manje režnjiće. Listovi su većinom zeleni do zime, te u Primorju požute i otpadaju pred listanje, a u unutrašnjosti nakon jačih mrazova. Plodovi su većinom pojedinačni, na debeloj, uspravnoj i ukočenoj stapki koja je podjednako duga kao lisne peteljke (2—4 cm). Kupula je vrlo velika, široka do 2,5 cm, debela i odrvenjela, pepeljastosiva i baršunasto dlakava, s velikim trokutasto-ušiljenim ljuskama čiji su vršci uzdignuti. Žirovi su vrlo veliki, dugi 3,5—5 cm i debeli oko 2,5 cm. Ovaj hrast je kod nas još slabo proučen, a rasprostranjenost mu je donedavno bila skoro nepoznata. Naprotiv je u samom narodu na području krša taj hrast dobro poznat, naročito po svojim velikim plodovima koji su izvrsna krma za tov svinja pa se u zapadnom dijelu Hrvatske naziva »gradun« ili »crni dub«, dok plodove zovu »šelut«. U sterilnom stanju razmjerno najviše sliči na lužnjak s kojim je, izgleda, dosada zamjenjivan na većini naših kraških nalazišta, iako se od njega dosta razlikuje morfološki i ekološki. Po ekologiji je najbliži sladunu kojega zamjenjuje na odgovarajućim staništima zapadnog dijela dinarskog krasa. Gradun ima poluendemičan, dvodjelni areal s jadranskom disjunkcijom i uglavnom je raširen u području Dinarskog i Apeninskog gorja. HAYEK (1927) i FUKAREK (1965) spominju ga u Bosni i Hercegovini te u Srbiji. Posebno je raširen u srednjoj i jugozapadnoj Hrvatskoj, odakle dopire kroz Slovensko primorje sve do Trsta. Gradun je uglavnom neutrofilna i umjereno kserofilna vrsta. Glavno mu je područje rasprostranjenosti u mediteransko-montanim šumama, odakle zalazi i u termofilne sastojine bukve kao i do toplijeg submediterana. U Kvarneru raste na vapnenačkom kršu primorskih brda i otočnih vrhova, a na vlažnoj podlozi fliša i aluvijalnih nanosa spušta se mjestimice sve do mora. Tu također nastava i zasoljene obalne solončake na udaru jake bure i posolice, ali tada ostaje nižeg rasta, iako je na buru otporniji od mnogih drugih vrsta. Ovdje se udružuje s hrastom drmunom, dalmatinskim brijestom (Ulmus procera ssp. dahnatlca (BALD.) HAY.), primorskim suklenom (Acer marsicum), primorskim drijenom (Cornus australis), vučcem (Lycium europaeum), konopljikom (Vitexagnus-castus), divljom smokvom itd. U Lici, zapadnoj Bosni i Dalmatinskoj Zagori pojavljuje se mjestimice na kamenitim brdima i u rječnim kanjonima, na vapnencu i gipsu, zajedno sa cerom, javorom gluhačem, blagajskim likovcem, divljim orahom (Juglans regia ssp. balcanica JORD.), zanovijeti (Laburnum anagyroides ssp. alschingeri (VIS.) P. FUK.) i drugim reliktnim vrstama. U unutrašnjosti je raširen na nižim položajima kontinentalnog krša, naročito na krškim zaravnima Korduna i u Gorskom Kotaru, te duž rječnih kanjona Kupe, Dobre, Mrežnice i Korane gdje raste na vapnencu i dolomitu, zajedno s bukvom, cerom, kitnjakom, lipom, crnograbom i hrvatskom žutikom (Berberis croatica HORV.), a optimalno se razvija u zajednici Lathyro-Quercetum petraeae HORV. U Baniji i sjeveroj Bosni mjestimično se pojavljuje i na serpentinu. Njegov areal je prema sjeveroistoku uglavnom ograničen panonskim rubom dinarskog krša. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Mladi hrast gradim (Quercus brutia) na Kordunu, Foto: A. Ž. Lovrić Ovaj hrast je prilično otporan na industrijski smog. Zbog slikovitih, tamnih lirastih listova poredanih u rozete, te zbog pravilne piramidalne krošnje, to je jedan od najljepših evropskih hrastova koji po dekorativnosti znatno nadvisuje sladim pa bi ga trebalo više koristiti u kontinentalnim parkovima i drvoredima. Uz to je također vrlo prikladan za pošumljavanje mediteransko- montanog i kontinentalnog krša u području svoje prirodne rasprostranjenosti. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Nalazišta graduna (Quercus brutia) u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka SEKCIJA Cerris SPACH. Pored drmuna i graduna koji među našim poluzimzelenim hrastovima imaju razmjerno širu rasprostranjenost pa mjestimično tvore i gospodarski važne sastojine, u istočnojadranskom primorju pojavljuju se još i slijedeća tri poluzimzelena hrasta iz sekcije Cerris: Qu. trojana, Qu. crenata i Qu. macrolepis. Za razliku od prethodna dva hrasta, ove vrste pojavljuju se u primorju većinom kao manje skupine ili tek pojedinačno, pa tu imaju samo prirodnoznanstveno i dekorativno značenje. Ove tri vrste su međusobno usko srodne, a nalikuju također i na cer. Zato se dio naših mediteranskih nalazišta za cer koja se otprije navode iz područja crnike i bjelograba, zapravo odnose na ove tri vrste. MAKEDONSKI HRAST (crni cer, Qu. trojana WEBB., Qu. macedonica DC.) ima glavno područje rasprostranjenosti na Balkanskom poluotoku, ali ima nešto širi areal koji zahvaća i sjeverozapadno primorje Male Azije (naziv po Troji!), te jugoistočni dio Apeninskog poluotoka. Ovaj hrast izgrađuje kod nas posebne šumske sastojine u Makedoniji, Crnoj Gori i Hercegovini, dok se u Hrvatskoj pojavljuje tek pojedinačno u Dubrovačkom primorju: padine Vlaštice, te u Konavlju na brdima Sniježnica, Štedar i Bjelotin. Tu je ograničen na vlažne i sjenovite jaruge viših padina u okviru sladunovih šuma. Zahtijeva više vlage od drugih primorskih hrastova. Prikladan je za uzgoj samo u vlažnom i toplom podneblju južnog i sjevernog primorja, naročito u područu lovora i pitomog kestena, te u najtoplijih predjelima |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 26 <-- 26 --> PDF |
unutrašnjosti gdje mu međutim lišće otpada nakon jačih mrazova. U suhom srednjem primorju i na otocima traži obilno zalijevanje, jer mu inače tu lišće požuti i otpadne već tokom ljeta. SU VAR (oplutnik, jadranski hrast, Qu. crenata LAM., Qu. ađriatica SIMK., Qu. pseuđosuber auct.) poznat je u Kvarneru pod narodnim nazivom »suvar«, a raste na Cresu, Rabu, u južnoj i istočnoj Istri, te u kanjonu Rječine. Nalazi se samo u manjim skupinama i pojedinačnim primjercima u sastojinama crnike, lovora i kestena, većinom na flišnoj podlozi. Po nekim autorima naše sastojine trebale bi biti podivljali ostatak kulture, što je obzirom na fitocenološke odnose, prihvatljivo tek za manji dio nalazišta (Opatija, Rab), dok su ostala najvjerojatnije samonikla. Drugi ga izjednačuju sa zapadnomediteranskim hibridom Qu. suber x cerris (= Qu. hispanica LAM.), što je također vrlo dvojbeno, obzirom na morfoanatomsku građu koja odgovora sekciji Cerris, a samo križanje je kod nas neostvarivo, jer jedan od navodnih roditelja (Q. suber?) ima zapadnomediteranska nalazišta koja su vrlo daleko izvan Jadrana. Obzirom na svoju građu, suvar je najuže srodan s makedonskim hrastom i to su dvije vikarne vrste (ili podvrste), od kojih makedonski hrast nastava istočno Sredozemlje a suvar zapadno, pa su kod nas granice njihovih areala. Suvar pokazuje prema makedonskom hrastu neznatne morfološke razlike: lisne peteljke su dvostruko duže (1 —-1,5 cm), tučak ženskog cvijeta je na vrhu četverodjelan (kod mak. hrasta većinom trodjelan), plodovi su manji, kupula široka 1,5 — 2 cm, a žir tanji i debeo oko 1 cm. U ekološkom pogledu, suvar je za razliku od mak. hrasta otporniji na sušu ali i osjetljiviji na hladnoću pa se ne može uzgajati u kontinentalnom zaleđu. ŠIŠKAR (grčki hrast, Qu. macrotepis KOT., Qu. graeca KOT., Qu. aegylops auct.). je morfo-taksonomski također srodan s prethodne dvije vrste, ali se ekološki od njih bitno razlikuje. Od obje vrste razlikuje se tankom i slabije ispucalom korom koja nije plutasta, zatim znatno većim i širim listovima s većim i dublje urezanim bočnim režnjevma, te mnogo većim plodovima (»velanide«). Kupula je široka 4 — 6 cm, s velikim i zavijenim, jezičastim i baršunasto-dlakavim ljuskama dužine do 2 cm koje pokrivaju cijeli plod. Žir je dug 3 — 4,5 cm. Raširen je duž obala Grčke, jugozapadne Turske, južne Albanije i jugoistočne Italije, gdje je uglavnom ograničen na uski priobalni pojas izrazito termofilne vegetacije makija iz sveze Oleo-Ceratonion BR. — BL. Otprije se spominje za Makedoniju (HAYEK 1927) što se vjerojatno odnosi na pripadnu egejsku obalu, dok je u vardarskom području njegova rasprostranjenost malo vjerojatna, obzirom na njegovu specifičnu ekologiju i južnomediteranski areal pa je tu vjerojatno zamijenjen s nekim oblicima makedonskog hrasta. Naše jedino sigurno nalazište je na otoku Lastovu gdje malobrojni pojedinačni primjerci rastu u izrazito kserotermnoj makiji bez crnike koja je vrlo slična istočnomediteranskoj zajednici Ceratonio-Plstacietum lentisci ZOH. Zajedno s njim tu rastu divlja maslina, rogač, Pistacia lentiscus L., Philyrea angustifolia L., Teucrium fruticans L., Prasium majus L., Ephedra campylopoda C. A. MEY. i niz specifičnih južnomediteranskih zeljanica, pa taj hrast općenito nastava suša i toplija staništa od crnike. Nalazi se većinom na dolomitnoj podlozi. Vrlo je osjetlljiv na hladnoću i može se uzgajati samo u južnom primorju i na otocima. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Hrast šiškar (Quercus macrolepis Kot.): grana s listovima i plodovima — original iz herbarija (1/2). HIBRIDI. Neki od hibridnih hrastova kojima je jedan od roditelja poluzimzelen ili zimzelen, imaju također poluzimzeleni karakter. U istočnoj adran |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 28 <-- 28 --> PDF |
skom primorju su dosad utvrđena tri takva hibrida: Qu. X ambrozyana SIMK. (Qu. ilex X cerris) u sjevernoj Dalmaciji (narodni naziv »zeleni hrast«) zatim Qu. X saxicola VUK. (Qu. virgiliana X pubescens) u Dalmatinskoj Zagori i Hercegovini, te Qu. X schneiden VIERH. (Qu. trojana X cerris) u Hercegovini. Ovi se hibridi pojavljuju većinom pojedinačno u submediteranskim šumama roditeljskih vrsta. ZNAČAJNA PRIMORSKA NALAZIŠTA OSTALIH HRASTOVA Opća rasprostranjenost tvrdolisnih zimzelenih hrastova (Qu. ilex i Qu. cocciferä) u istočnojadranskom primorju je razmjerno dobro poznata pa su kod njih najinteresantnija nova, granična nalazišta prema sjeveru i unutrašnjosti primorja. Oštrika (komorika, prnar, Qu cocciferä L.) izgrađuje veće sastojine makije (as. Orno-Quercetum cocciferae HORVATIĆ) na obali Konav- Ija, na južnoj strani Pelješca i u istočnom dijelu Korčule, a raste u zajednici s nizom rijetkih vrsta, npr. Myrtus communis ssp. tarentina (MILL.) M. G. (M. italica WILLD.), Arbutus andrachne L., Nerium oleander L., Styrax officinalis L., Phlomis fruticosa L., Smilax nigra WILLD., te mnogim istočnomediteranskim zeljanicama. Pojedinačni primjerci i manje skupine u sastojinama crnike i degradiranih gariga, na otocima dopiru sve do Lošinja, dok je na primorskoj obali najsjevernije nalazište oštrike na južnim obroncima Biokova kod Baćinskog jezera. Crnika (česmina, Qu ilex L.). Granične, izolirane veće sastojine crnike izvan cjelovite eumediteranske zone, koje po florističkom sastavu još pripadaju svezi Quercion ilicis BR. — BL., nađene su prema sjeveru i unutrašnjosti u ovim područjima: Vrgoračko polje, Prokljansko jezero, Karinsko i Novigradsku more, velebitsko primorje Jurjevo — Donji Starigrad (cjeloviti pojas visine oko 200 m), otoci Prvić, Grgur, Goli, zatim Stara Baška, Krk, sjeverni Cres i Brestova u Istri. Pojedinačni primjerci i manje skupine u području listopadnih šuma, na suhim i toplim jugozapadnim strminama, dopiru duboko u zaleđe i visoko na primorske planine, tako u Dalmaciji do 1200 m visine, a u Istri i Kvarneru do 700 m: kanjon Suvaja na planini Zavelin u Dalm. Zagori, kanjoni Krke i Zrmanje, Seline na Velebitu, stjenoviti vrhovi na Krku, Vinodolske stijene, kanjoj Rječine, stijene Ćićarije, itd. (PIŠKORIĆ, 1980). Među listopadnim hrastovima je u istočnojadranskom primorju zasad najmanje proučena rasprostranjenost sladuna (Qu. frainetto TEN., Qu. conferta KIT., Qu. slavonica BORB.). Dok su razmjerno dobro poznate njegove šume u Makedoniji, Srbiji i u Slavoniji, u jadranskom primorju su donekle istražene samo sladunove šume u Hercegovini (Quercetum confertae hercegovinicum P. FUK.). Njegova granična nalazišta u Dalmaciji poznata su iz Ravnih Kotara, ali se tu pojavljuje tek pojedinačno i u manjim grupama unutar sastojina drugih hrastova, a tek jugoistočno od Cetine izgrađuje posebne šume. Tu su njegove šume ili bar degradirani fragmenti rašireni od Omiške Vrulje preko Zadvarja i dalje kroz biokovsko zaleđe od Imotske krajine odakle se nastavljaju u Hercegovinu. Najbogatije i najbolje sačuvane sladunove šume Jadranskog primorja nalaze se u Konavlju naročito na planini Dubrovačka Sniježnica gdje u potpunosti zamjenjuju pojas crnograba, te dopiru do naj |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 29 <-- 29 --> PDF |
viših vrhova. Čest je na istočnom dijelu Pelješca, a pojedinačno raste i na otoku Mljetu. Dalmatinske obilne sastojine ekološki i floristički se znatno razlikuju od hercegovačkih. Pored sladuna, u njima se nalaze i mnoge druge, kod nas veoma rijetke istočnomediteranske vrste i značajni endemi, a od ostalih je najvažnija tilovina (Petteria ramentacea (SIEB.) PRESL.) koja dominira među grmovima. Ova zajednica sladuna i tilovine (Petteria-Quercusfrainetto) je, pored drmunovih šuma, jedna od floristički najbogatijih i najosebujnijih zajednica na primorskom kršu. Nalazi se u visinskom raspona od 350 — 1200 m. Uz nabrojenih 12 vrsta hrastova poznatih iz istočnojadranskog primorja u literaturi i herbarskim zbirkama mjestimice se pojavljuju nesigurni podaci za navodna nalazišta još i nekih drugih vrsta hrastova u tom području. Njihovi nalazi zasad još nisu potvrđeni na živim primjercima u prirodnim sastojinama, ali ih ipak treba spomenuti da bi se pri obilasku odgovarajućih terena mogla obratiti pažnja na mogućnost takvih nalaza. Qu. pseudococcifera DC. (Qu. calliprinos WEBB.) je zimzelena istočnomediteranska vrsta eumediteranske zone, a kod nas bi trebala rasti u Makedoniji i južnoj Dalmaciji. U obadva slučaja je vjerojatno zamijenjena s oblicima slične vrste Qu. coccifera. Qu. dalechampü TEN. (Qu. apennina LAM.) navodno raste u Kvarneru (Krk), ali s obzirom na njegovu visinsku rasprostranjenost i ekologiju, ovo primorsko nalazište je problematično i vjerojatno je tu u sterilnom stanju zamijenjena sa sličnim gradunom (Q brutia). Naprotiv su mnogo brojnija kontinentalna brdska nalazišta toga hrasta u graničnim područjima srednje Hrvatske (Banija i Kordun), obzirom na njegovu rasprostrajenost u kitnjakovim šumama susjedne Bosne. Od podvrsta koje su dvojbene za primorski krš najinteresantnija bi bila Qu. pubescens ssp. anatolica O. SCHWARTZ koja se može očekivati u Hercegovini i Dalm. Zagori. Za potvrdu svih tih dvojbenih nalaza potrebna su daljnja proučavanja u herbarskim zbirkama i prirodnim sastojinama na terenu. Zonalna rasprostranjenost hrastova na primorskom kršu Vegetacijski pojas LISTOPADNI POLUZIMZELENI ZIMZELENI HRASTOVI: Primorska bukva Qu. cerris Qu. brutia — (Seslerio-Fagetum) Qu. petraea Područje crnograba Qu. cerris Qu. brutia — (Seslerio-Ostryetum) Qu. frainetto Qu. trojana Qu. pubescens Područje bjelograba Qu. pubescens : Qu. virgiliana Qu. coccifera (Carpinetum orientalis) Qu. frainetto Qu. trojana Qu. crenata Područje crnike — Qu. virgiliana Qu. ilex (Orno-Quercetum ilicis) Qu. crenata Qu. coccifera Područje rogača i divlje masline — Qu. macrolepis Qu. ilex (Oleo-Ceratonion) |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 30 <-- 30 --> PDF |
LITERATURA Borzi , A. (1911): Querci della Flora Italiana. Boli. Bot. Giardino Coloniale, 10, Pa lermo. Camus , A. (1936 —1939): Monographie du genre Quercus, Tome I — II. Paris. Dončev , Ž. (1963): Izučvanija varhu Quercus virgiliana v severoiztočna Balgaria. Lesotehn. institut, Naučni Trudove 11, Sofija. Fukarek , P. (1964): Sjeverozapadna granica današnje rasprostranjenosti hrasta sladuna. Šumarski list 3/4, Zagreb. Fukarek , P. (1965): Naše listopadno drveće i grmlje. Ljubljana. George s cu, C. C. i sur. (1942): Beitrag zur Kenntnis der Quercus virgiliana und Qu. pubscens in Rumänien. Compt. Rend. Acad. Sci. Roman. 6 (14), Bucu resti. Hayek, A. (1927): Prodromus Florae Peninsulae Balcanicae, vol. I. Feddes Repertorium 30 (1), Berlin-Dahlem. Jovančević , M. (1965): Rasprostranjenje, varijabilitet i sistematika crnog cera (Quercus macedonica A. DC.) u Jugoslaviji, JAZU, Zagreb. Jovanović , B. (1971): Dendrologija sa osnovima fitocenologije. Beograd. Moggi , G. (1972): Richerchc sulle Querce cadicifoglie italiane. Webbia 26 (2), Firenze. Piškorić , O. (1980): Prirodno rasprostranjene zimzelenih listača u gornjem dijelu Hrvatskog Primorja. Šumarski list, 1/2, Zagreb Slavnić , Ž. (1975): Sur la variabilite du Quercus pubescens en Herzegovine. Colloques CNRS, 235. Paris. Schwarz , O. (1936): Monographie der Eichen Europas und des Mittelmeergebietes. Berlin. Todorovski , G. A. (1954): Otkrivanje prisustvoto na prnarot vo zapadna Makedonija. Šumar, pregled, 4. Skopje. Vukičević , E. (1974): Dekorativna dendrologija. Univerzitet u Beogradu. Vukotinović , Lj. (1880): Novi oblici hrvatskih hrastovah. Rad JAZU, 51. Zagreb. Some Rare and Interesting Semi-Sempervirent Oaks in the Adriatic Littoral Karst The Eastern Adriatic is rich on a large number of rare and interesting oaks, including 12 different indigenous species. The most interesting ones are the semisempervirent taxa with annual leaves falling in spring. The are: Quercus virgiliana TEN., Qu. brutia TEN., Qu. trojana WEBB., Qu. crenata LAM., Qu. macrolepis KOT., and 3 natural hybrids. Some further remarks on the distribution limits of other oaks dn Eastern Adriatic coat (Qu ilex L., Qu. coccifera L. and Qu. frainetto TEN.) are also given. |