DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1981 str. 68 <-- 68 --> PDF |
kljuna, te se prepuštaju velikim putovanjima. Tom se prilikom miješaju gnjezdarice u različitih biotopa gniježđenja krećući se zajednički na područja dobre žetve. Tada se svi takvi rastući valovi miješaju na širokom prostoru eurazijskih tajga gdjegod dolazi crnogorica). Mogu se tom prilikom naći grupe različitog podrijetla. Mase dospijevaju u gibanje preko širokih dijelova gnijezdilišta u vremenu između svršetka gniježđenja i početka mitarenja. Promatranja koja su vršena na kurskoj obali prilikom upadljivih masa krstokljuna, pokazala su, da su u tom golemom broju ptica sudjelovali i djetlovi veliki, Dendrocopos major i sjenice jelove, Parus ater. Brojni odnos tih triju vrsta nije uvijek isti naročito u broju jelovih sjenica i velikih djetlova. Parus ater, sjenica jelova ponaša se također kao najezdaš jer se prema FORMOSOVU (SCHÜZ, 1971) smatra više specijalizirana za hranu od ostalih sjenica, Paridae. Međutim ne igra tako odlučujuću ulogu samo pomanjkanje sjemene hrane, koju traži u vršnim i skrovitim dijelovima crnogorice, nego je poznat masovni prodor sjenica zbog gusjenica borovog prelca. Djetao veliki, Dendrocopos major zapažen je na istočnomorskoj obali i u zaleđu veoma upadljivim putujućim masama u vrijeme žetve sjemena bora i smreke. Na nekim invazijama sudjeluju i u prednosti su juvenilne ptice. Povratak u zavičaj nije tako upadljiv. Uglavnom ne dolazi kod djetlova tako često do invazije kao na pr. kod krstokljuna, ali imaju udjela u hrani na borovima, koja je krstokljunima manje pristupačna. Danas se smatra i sjenica velika, Parus major kao ptica najezdaš. Pojavljuje se u različitim brojnim omjerima. Obično maksimum populacije i invazije pada zajedno. Po nalazima kroz 4 desetljeća, prosječne udaljenosti invazija su svake 3 i pol godine. Za sjenicu plavetnu, Parus caeruleus vrijedi isti vremenski ritam najezde. Na ovaj se način može protumačiti naseljavanje tom vrstom. Drži se da je gustoća uvjetovana emigracionim kretanjima, te se može shvatiti kao prodorni faktor i ima stimulirajuće značenje. Blage zime s neobično malim gubitkom obroka ne djeluje stimulativno, dok lijepo suho ljeto može izazvati bogati prirast u strukturi populacije kao i posljedicu kretanja. Stanje populacije i održavanje najezde velike sjenice poklapaju se s ponudom bukvinih plodova. Sigurno je da postoje regionalne razlike, tako da veze nisu svake godine iste. U dane 7, 10, 17 i 22. siječnja zime 1977/78. pojavile su se homogene grupe Parus caeruleus u nekoliko stotina primjeraka u jednoj ekološkoj niši zagrebačkog Mirogoja na 5—6 grmova šimšira (ŠTROMAR, 1980). Tih dana izostale su ostale vrste sjenica, kao Parus major, Parus palustris i Aegithalos caudatus, koje su u manjem ili većem broju s različitom dominacijom u međuvremenu bile prisutne na tom mikrorajonu. U ovom slučaju ne može se o kretanju plavih sjenica govoriti s pozicija skitnje, jer se tu pojavljuje element akumulacije u nekoliko stotina primjeraka. Taj fenomen priblježen je tijekom istraživanja zimi 1977/78. Smatra se da se vrsta našla u najezdi. Prodora hladnih zračnih struja bilo je tijekom siječnja, pa su oni mogli kao veoma važni stimulativni ekološki faktor, uz nedeterminirane, uvjetovati takvu vrstu kretanja. Na taj način zahvaćeni su naši sjeverniji predjeli. Može se s vjerojatnošću pretpostaviti da ti prodori sjenica nisu bili samo 66 |