DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1981 str. 68     <-- 68 -->        PDF

kljuna, te se prepuštaju velikim putovanjima. Tom se prilikom miješaju
gnjezdarice u različitih biotopa gniježđenja krećući se zajednički na područja
dobre žetve. Tada se svi takvi rastući valovi miješaju na širokom prostoru
eurazijskih tajga gdjegod dolazi crnogorica). Mogu se tom prilikom
naći grupe različitog podrijetla. Mase dospijevaju u gibanje preko širokih
dijelova gnijezdilišta u vremenu između svršetka gniježđenja i početka mitarenja.


Promatranja koja su vršena na kurskoj obali prilikom upadljivih masa
krstokljuna, pokazala su, da su u tom golemom broju ptica sudjelovali i
djetlovi veliki, Dendrocopos major i sjenice jelove, Parus ater. Brojni odnos
tih triju vrsta nije uvijek isti naročito u broju jelovih sjenica i velikih djetlova.


Parus ater, sjenica jelova ponaša se također kao najezdaš jer se prema
FORMOSOVU (SCHÜZ, 1971) smatra više specijalizirana za hranu od ostalih
sjenica, Paridae. Međutim ne igra tako odlučujuću ulogu samo pomanjkanje
sjemene hrane, koju traži u vršnim i skrovitim dijelovima crnogorice, nego
je poznat masovni prodor sjenica zbog gusjenica borovog prelca.


Djetao veliki, Dendrocopos major zapažen je na istočnomorskoj obali
i u zaleđu veoma upadljivim putujućim masama u vrijeme žetve sjemena
bora i smreke. Na nekim invazijama sudjeluju i u prednosti su juvenilne ptice.
Povratak u zavičaj nije tako upadljiv. Uglavnom ne dolazi kod djetlova
tako često do invazije kao na pr. kod krstokljuna, ali imaju udjela u hrani
na borovima, koja je krstokljunima manje pristupačna.


Danas se smatra i sjenica velika, Parus major kao ptica najezdaš. Pojavljuje
se u različitim brojnim omjerima. Obično maksimum populacije
i invazije pada zajedno. Po nalazima kroz 4 desetljeća, prosječne udaljenosti
invazija su svake 3 i pol godine. Za sjenicu plavetnu, Parus caeruleus vrijedi
isti vremenski ritam najezde. Na ovaj se način može protumačiti naseljavanje
tom vrstom. Drži se da je gustoća uvjetovana emigracionim kretanjima,
te se može shvatiti kao prodorni faktor i ima stimulirajuće značenje.
Blage zime s neobično malim gubitkom obroka ne djeluje stimulativno, dok
lijepo suho ljeto može izazvati bogati prirast u strukturi populacije kao
i posljedicu kretanja. Stanje populacije i održavanje najezde velike sjenice
poklapaju se s ponudom bukvinih plodova. Sigurno je da postoje regionalne
razlike, tako da veze nisu svake godine iste.


U dane 7, 10, 17 i 22. siječnja zime 1977/78. pojavile su se homogene
grupe Parus caeruleus u nekoliko stotina primjeraka u jednoj ekološkoj
niši zagrebačkog Mirogoja na 5—6 grmova šimšira (ŠTROMAR, 1980). Tih
dana izostale su ostale vrste sjenica, kao Parus major, Parus palustris i
Aegithalos caudatus, koje su u manjem ili većem broju s različitom dominacijom
u međuvremenu bile prisutne na tom mikrorajonu. U ovom slučaju
ne može se o kretanju plavih sjenica govoriti s pozicija skitnje, jer se tu
pojavljuje element akumulacije u nekoliko stotina primjeraka. Taj fenomen
priblježen je tijekom istraživanja zimi 1977/78. Smatra se da se vrsta našla
u najezdi. Prodora hladnih zračnih struja bilo je tijekom siječnja, pa su oni
mogli kao veoma važni stimulativni ekološki faktor, uz nedeterminirane, uvjetovati
takvu vrstu kretanja. Na taj način zahvaćeni su naši sjeverniji predjeli.
Može se s vjerojatnošću pretpostaviti da ti prodori sjenica nisu bili samo


66