DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/1980 str. 61 <-- 61 --> PDF |
hvaljujući smanjenom pritisku stoke, likvidaciji koza i smanjenoj sječi ogrijevnog drva zbog prijelaza na druga goriva (plin i naftu), šuma se počela regenerirati i ona je u progresiji. Ona sama — bez utjecaja čovjeka, osvaja napuštena poljoprivredna zemljišta i pašnjake. Glavni je problem zaštite te mlade — uglavnom crnogorične — šume od požara. Na jednom dijelu dalmatinske regije stanje nije zadovoljavajuće. Nakon ukidanja šumarija 1969. g. neki otoci (Hvar, Korčula, Lastovo) i neka priobalna područja ostala su bez službe koja bi vodila računa o šumama. To je imalo za posljedicu da su izgorile velike površine šuma na otocima Korčuli, Hvaru, Mljetu, na Pelješcu, a na priobalnom području — osim Makarske, gdje je protupožarna služba uzorno organizirana, svake godine se javlja na desetke i stotine većih i manjih požara. Treba se nadati da će obnova šumarske službe u dalmatinskoj regiji, koja je u toku, dati pozitivne rezultate. DIVLJAČ Prije nekoliko stotina godina u svijetu je bilo mnogo više divljači nego danas. Na američkim prerijama pasla su stada bizona, jelena, jelena lopatara i druge divljači. Na evropskim stepama pasla su stada divljih goveda, jelena, sobova. Slično je bilo u Maloj Aziji, Iranu, Indiji, Sibiru, većem dijelu Afrike i Južne Amerike. Napretkom civilizacije, čovjek je brzim tempom smanjivao prirodna staništa divljači, da bi na njima uzgajao stoku i proizvodio poljoprivredne proizvode. Mnoge su vrste divljači potpuno istrebljene, a drugima je toliko smanjeno brojno stanje da su neke vrste pred istrebljenjem. Istovremeno s nestajanjem pojedinih vrsti divljači rađala su se nastojanja da se ona zaštiti. U Evropi su već oko 1850. g. osnivana prva društva za zaštitu divljih životinja. U SAD, u državi California, je 1878. g. formirana komisija za zaštitu divljači i riba. Danas na svijetu postoji čitav niz organizacija — u okviru UN i izvan njih — koje se bore za održavanje pojedinih vrsta divljači. Te organizacije često su financirane iz privatnih fondova. I kod nas su u zadnjih stotinjak godina nestale neke vrste (dabar, ris, morska lavica). Neke vrste su ozbiljno ugrožene, kao orao bjelorepaš, crna roda, vidra i druge. Težnja da se zaštiti priroda također je stara i u nas. Već prije stotinjak godina formirana su prva društva za zaštitu prirode i izlaze časopisi o toj temi. Međutim, to je uglavnom počivalo na entuzijazmu pojedinaca, dok društvo kao cjelina nije mnogo učinilo. U poslijeratnom razdoblju učinjeno je nešto više, u prvom redu zahvaljujući drugu Titu, koji je veliki ljubitelj prirode. Zahvaljujući njemu, a uz podršku većeg broja entuzijasta, formiran je jedan od najvećih rezervata za visoku divljač i ptice selice u Evropi (ŠLG »Jelen« s Kopačkim ritom). Gospodarenje rezervatima visoke divljači vrlo je složeno. Obzirom da čovjek uništava predatore, tj. prirodne neprijatelje divljači, to on mora utjecati da se odnos između broja divljači i boniteta tla drži u ravnoteži. Kao primjer navodimo slučaj K a i b a b, nacionalnog parka u SAD. Park je osnovan 1906, g. i u to vrijeme bilo je u njemu oko 4.000 jelena. Uništeni su predatori. Od 1906. do 1924. g. brojno stanje jelena naraslo je na 100.000. Od 1924, g. do 1930. g. 80.000 skapalo je od gladi, a kasnije je stradalo još 10.000. Priroda se sama pobrinula da uskladi 355 |