DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1980 str. 61     <-- 61 -->        PDF

hvaljujući smanjenom pritisku stoke, likvidaciji koza i smanjenoj sječi ogrijevnog
drva zbog prijelaza na druga goriva (plin i naftu), šuma se počela regenerirati
i ona je u progresiji. Ona sama — bez utjecaja čovjeka, osvaja napuštena poljoprivredna
zemljišta i pašnjake. Glavni je problem zaštite te mlade — uglavnom
crnogorične — šume od požara.


Na jednom dijelu dalmatinske regije stanje nije zadovoljavajuće. Nakon
ukidanja šumarija 1969. g. neki otoci (Hvar, Korčula, Lastovo) i neka priobalna
područja ostala su bez službe koja bi vodila računa o šumama. To je imalo za
posljedicu da su izgorile velike površine šuma na otocima Korčuli, Hvaru, Mljetu,
na Pelješcu, a na priobalnom području — osim Makarske, gdje je protupožarna
služba uzorno organizirana, svake godine se javlja na desetke i stotine većih i
manjih požara. Treba se nadati da će obnova šumarske službe u dalmatinskoj
regiji, koja je u toku, dati pozitivne rezultate.


DIVLJAČ


Prije nekoliko stotina godina u svijetu je bilo mnogo više divljači nego danas.
Na američkim prerijama pasla su stada bizona, jelena, jelena lopatara i druge
divljači. Na evropskim stepama pasla su stada divljih goveda, jelena, sobova.
Slično je bilo u Maloj Aziji, Iranu, Indiji, Sibiru, većem dijelu Afrike i Južne
Amerike. Napretkom civilizacije, čovjek je brzim tempom smanjivao prirodna
staništa divljači, da bi na njima uzgajao stoku i proizvodio poljoprivredne proizvode.
Mnoge su vrste divljači potpuno istrebljene, a drugima je toliko smanjeno
brojno stanje da su neke vrste pred istrebljenjem.


Istovremeno s nestajanjem pojedinih vrsti divljači rađala su se nastojanja
da se ona zaštiti. U Evropi su već oko 1850. g. osnivana prva društva za zaštitu
divljih životinja. U SAD, u državi California, je 1878. g. formirana komisija za
zaštitu divljači i riba. Danas na svijetu postoji čitav niz organizacija — u okviru
UN i izvan njih — koje se bore za održavanje pojedinih vrsta divljači. Te organizacije
često su financirane iz privatnih fondova.


I kod nas su u zadnjih stotinjak godina nestale neke vrste (dabar, ris, morska
lavica). Neke vrste su ozbiljno ugrožene, kao orao bjelorepaš, crna roda, vidra i
druge. Težnja da se zaštiti priroda također je stara i u nas. Već prije stotinjak
godina formirana su prva društva za zaštitu prirode i izlaze časopisi o toj temi.
Međutim, to je uglavnom počivalo na entuzijazmu pojedinaca, dok društvo kao
cjelina nije mnogo učinilo.


U poslijeratnom razdoblju učinjeno je nešto više, u prvom redu zahvaljujući
drugu Titu, koji je veliki ljubitelj prirode. Zahvaljujući njemu, a uz podršku
većeg broja entuzijasta, formiran je jedan od najvećih rezervata za visoku
divljač i ptice selice u Evropi (ŠLG »Jelen« s Kopačkim ritom).


Gospodarenje rezervatima visoke divljači vrlo je složeno. Obzirom da čovjek
uništava predatore, tj. prirodne neprijatelje divljači, to on mora utjecati da se
odnos između broja divljači i boniteta tla drži u ravnoteži. Kao primjer navodimo
slučaj K a i b a b, nacionalnog parka u SAD. Park je osnovan 1906, g. i u to vrijeme
bilo je u njemu oko 4.000 jelena. Uništeni su predatori. Od 1906. do 1924. g.
brojno stanje jelena naraslo je na 100.000. Od 1924, g. do 1930. g. 80.000 skapalo je
od gladi, a kasnije je stradalo još 10.000. Priroda se sama pobrinula da uskladi


355