DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1979 str. 94     <-- 94 -->        PDF

(1924). I kasnije su se pojavljivali mnogi sumsko-entomološki radovi, koji su potvrđivali
kauzalnu povezanost zapaženih popuiacionih kolebanja šumskih štetnika.


Još uvijek postanak sunčevih pjega nije dovoljno poznat. One se pojavljuju
najčešće u grupama u području fotosfere na poljima, koja obzirom na njihovu
okolinu imaju manju temperaturu: vjerojatno se radi o područjima vrtloga magnetskih
polja. (WILLIAMS, 1973.: MAYER i WALK, 1974.) Aktivitet sunčevih
pjega je termičan. Trajanje pojavnih ciklusa iznosi 7—17 god. ili prosječno 11,1
god. U varijacionom spektru pokazuje se izraziti sporedni maximum kod 2,2 odn.
2,4 godina. Ulaz maximuma obično je brži nego silaz minimuma. Magnetsko
ponašanje sunčevih pjega mijenja se tek nakon dva ciklusa: i u aktivitetu sunčevih
pjega izmjenjuje se jači i slabiji period. (SCHERHAG , 1948).


Od početka motrenja sunčevih pjega nisu zapaženi tako veliki maksimumi
kao posljednjih desetljeća.


Sunčeva aktivnost pojavom pjega ima na proces zračenja sunca relativno
mali udjel. Ovdje imaju mnogo veće značenje kolebanja UV-zračenja (B A U R,
1959). Ona polaze od sunčevih bakalja ugrijanih do 7500^ i stoje na brojčanoj korelaciji
sa sunčevim pjegama (v. RUDLOFF , 1967). UV- zračenja djeluju na promjenjljivost
u stvaranju ozona u visokoj atmosferi, što je važno za izgradnju
područja visokog zračnog pritiska (DENIES , 1963).


Kolebanja totalnog sunčevog zračenja (so´arna konstanta: 2 cal/cm-´ mm),
koja su glavni izvor meteoroloških fenomena, iznose 0,3% apsolutne vrijednosti,
to znači, da su ona premalena, a da bi mogli smatrati direktnim uzrocima klimatskih
promjena (TAKAHUSCHI , 1959). To vrijedi u jednakoj mjeri za magnetsko
kolebanje polja uzrokovano sunčevim pjegama, koje energetski čine jedva
miljunti dio energije sunčevog zračenja (SCHOTTE , 1974). Naprotiv tome
na pr. zemlja prima u januaru, kada se nalazi u b´izini sunca, 7% više sunčevog
zračenja nego u julu, kada je od sunca udaljena (FAUST, 1966).


Moguće je utjecaj sunčevih pjega na klimu odnosno vrijeme i šumske insekte
može vidjeti samo u ulozi aktivirajućeg mehanizma; moguće igraju ulogu
i pojačana djelovanja uzrokovana samom atmosferom. (DUMM ANN, 1957 a, b).


Klimatska kolebanja mogu se smatrati kao rezultat pretežnih utjecaja planetarnih
i manzunalnih cirkulacija, kojima nekako na određeni način upravlja
kolebanje sunčevog aktiviteta. (Dummann, 1957 a. b.). Odnosi između sunčevih
pjega i temperature odnosno oborina istraživani su radovima mnogobrojnim.


Rezultati kolebanja očituju se već prema primjenjenoj metodi i geografskom
položaju primjenjene klimatske stanice.


Za srednju Europu pokaza´e su se ove tendence:


a) Prava sinhronizacija između tijeka količine sunčevih pjega i klime ne
postoji (BAUR, 1959 a, b v. RUDLOFF, 1967). Čini se, da iznimku predstavljaju
vegetacijski periodi, čije godišnje trajanje koleba s relativnim brojem sunčevih
pjega i u godinama s visokim maksimima su znatno dulje nego za vrijeme
slabih minima odnosno za vrijeme minimuma sunčevih pjega (SCHNEIDER, 1949,
1950; DAMMANN, 1957 a, b; KING, 1973, SCHOTTE, 1974).


b) Zračenju povoljni odsjeci očituju se u tijeku opće klime višim srednjim
temperaturama; nastavno na snažna maksima sunčevih pjega (što ima isto
značenje s velikim skupinama bakalja) je zatopljenje dugotrajnije, nego nakon
slabih maksima (v. RUDLOFF, 1973). Tako na pr. ljetna temperatura u Evropi