DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 85     <-- 85 -->        PDF

IZ NAŠE ŠUMARSKE PROŠLOSTI


SJECANJE NA prof, dr ANDRIJU PETRACIĆA


U Šumarskom listu broj 10—11/74. nagovješteno je, da će se u njemu početkom
1975. god. početi s pisanjem tema »IZ NAŠE ŠUMARSKE PROŠLOSTI«.


U vezi toga želio bih i ja da nešto doprinesem toj zaista dobro zamišljenoj
i korisnoj rubrici u našem najstarijem i najpoznatijem stručnom listu, kojeg
sam stalni čitalac i pretplatnik već preko 4 decenije.


Jedna od stalnih praksi Šumarskog fakulteta u Zagrebu — bila je vođenje
studenata na otok Rab i poznatu šumu Dundo na tome otoku. To je bila omiljela
praksa naročito profesora Andrije Petračića, koji je jedan od
glavnih utemeljivača prvog šumarskog fakulteta u našoj zemlji.


Tako je taj vrijedni, struci odani, dobroćudni i fanatični šumarski veteran
poveo na Rab i moju generaciju studenata u maju 1932. godine. Dakle prije
punih 47 godina.


Studenti šumarstva VI semestra u šumi Dundo na Rabu


1. svibnja 1932. godine
Kada smo stigli na Rab našem interesiranju i oduševljenju nije bilo kraja,
a pogotovo kada nas je vodio naš omiljeli i neobično poštovani učitelj i pastir
velikog broja šumarskih generacija — naš nikad zaboravljeni Andrija Petračić.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 86     <-- 86 -->        PDF

U toj generaciji pored vrijednih i dobrih studenata bilo je i dobrih pjevača.
Nikada ne ću zaboraviti milozvučne melodije, koje su tada pjevane, a naročito
neodoljivi i uzbudljivi tonovi iz pjesme »Večernji Zvon«. Kod pjevača su se
naročito isticali tenor Mile Mutabdžić i bas Nikola B r k 1 j a č i ć.


Pored vrlo poučnih i zanimljivih stručnih izlaganja naš nam je profesor
rekao i po koju riječ o Rabu kao biseru našeg Jadrana i turističkoj atrakciji
prvoga reda. Tu je tiha noćna mjesečina možda ljepša i veličanstveni ja nego
igdje u Evropi. Tu je pored desetina hiljada posjetilaca stalno dolazio i jedan
oduševljeni Bečlija. Dolazio je svake godine punih tridesetak godina. Pred
svoju smrt zadužio je svoga sina, da mu njegovu posmrtnu urnu s pepelom
pospe po srebrnasto-zlatnoj rapskoj mjesečini, što je sin i učinio.


Prohujaše evo mnogi dani i godine otkada nas je na Rab doveo naš dobri
profesor Andrija. Još onda nam je on s uzdahom u duši rekao: »Negdje u predvečerje
života, kada koljeno poklecne, a glavu pokrije inje sjećat ćemo se ovog
zlatnog otoka, njegove zelene i bujne šumske vegetacije i njegove neodoljive
zlatne mjesečine«.


I zaista, zeman je učinio svoje! Nema više među nama našeg dobrog učitelja,
pa ni većeg broja njegovih učenika, a među njima ni tenora Mile ni basa
Nikole. Koljeno je počelo već da kleca, inje već osvaja naš glave, a mi preživjeli
sada razmišljamo o onom zlatnom dobu posebne šumarske epohe koju je
nadasve krasio i stvarao i naš veteran Andrija.


Prohujaše dani i godine, a kroz naše glave još uvijek i stalno bruje zvuči
neodoljive pjesme »»Večernji zvon« i uspomene na našeg vjernog pastira Andriju
Petračića,


Nikola Eić


dipl. inž. šum. Sarajevo