DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 49 <-- 49 --> PDF |
PRELIMINARNA ISPITIVANJA BIOLOŠKE RAZGRADNJE FENOLA I ACETONA MIKROFLOROM KOJA RASTE NA LIŠAJEVIMA Dr IGNAC MUNJKO i RUŽICA MIKLIČAN, dipl. inž. Laboratorij za kontrolu voda INA-OKI, Zagreb Prof. dr ZLATKO PAVLETIĆ i mr MARIJA TOMAC Botanički zavod Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Marulićev trg 9a » SAŽETAK. U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja biološke razgradnje fenola 15 vrsta lišajeva i njihove mikroflore. Ta su istraživanja pokazala, da je u toj razgradnji bakterijska mikroflora lišajeva vrlo aktivna (op) UVOD Kod bioloških metoda za procjenu zagađenosti zraka lišaji imaju izvjesne prednosti, prvenstveno zbog svoje jednostavne građe, polaganog rasta i sposobnosti da pasivno apsorbiraju iz zraka, vode i tla skoro sve što dođe u kontakt s njihovim talusom. Premda su otporni na nepovoljne prilike u pogledu prehrane i temperature, te na gubitak vode, većina lišaja je jako osjetljiva na gomilanje fototoksičnih tvari. Te činjenice su poznate lihenolozima već od prošlog stoljeća, ali kod nas ima vrlo malo radova koji tretiraju spomenutu problematiku. Praktična podjela lišaja također je dovedena u vezu sa zagađivačima zraka. Tako danas imamo Ros e-ovu skal u za čije dobivanje su korišteni lišaji Is kore drveća li skal u Gilbert a koja je bazirana na mahovinama i lišajima s različitih supstrata (objavljeno 1970. god.). Također imamo nepotvrđenu Rydz a n-ovu »teoriju žeđi« koja naglašuje da je otrovni plin u zraku glavni faktor ugibanja lišaja, ali i vlaga je važan lokalni faktor (DOBBS, 1973). Zbog toga FARROV upozorava na opreznost, naglašavajući mnoge varijable, između ostalog i količinu otrovnog plina (sumporni dioksid, trioksid i dr.), koja može utjecati na rast i preživljavanje lišaja. O nekim zagađivačima, kao što su umjetna gnojiva, razni »sprejevi«, otrovi protiv korova, teški metali, radioaktivne tvari, automobilski ispušni plinovi, ozon, sumporovodik i dr., postoje slabo ili nikakvo znanje o efektima na floru lišaja (DOBBS, 1973). Međutim o biokemijskoj aktivnosti i kemijskom sastavu lišaja imamo mnogo podataka. KLEIN i ZELLER (1930) određuju sadržaj holina kod 455 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 50 <-- 50 --> PDF |
vrste Evernia i Parmelia, a HOREL (1931) je izolirao aromatska eterična ulja iz vrste Evernia prunastris. RIERE (1939) upotrebljava derivate lišaja u tekstilnoj industriji, dok KÜRSCHNER i WITTENBERGER (1939) određuje sadržaj lignina u lišajima i mahovinama. SONN (1931) određuje u lišajima beta-orcinol, a FUJIKAWA i TOKUOKO (1947) ispituju otrovnost tvari dobivenih iz lišaja, kao što su orcinol i olivetol. NOGAMI (1944) dobiva iz nekih vrsta Cladonia didimsku kiselinu, dok SHIBATA (1944) određuje strukturu didimske kiseline i neke metaboličke produkte lišaja. KLOSA (1950, STOLL et al. (1950), PANISSET (1951), SHIBAT et al. (1952), te BARKOWSKI et al. (1958) ispituju utjecaj lišajskog ektrasta i lišajskih kiselina na uzročnika tuberkuloze (Mycobacterium tuberculosis) i neke grampozitivne bakterije. NATORI (1957) ispituje 59 lišajskih derivata na Staphilococcus aureus i Mycobacterium tuberculosis FUJIKAWA et al. (1957) ispituju antibiotsko djelovanje lišajski derivata na Sarcinu luteo i Candidu albicans kod 128 djece. BOER (1953) primjećuje sprečavanje rasta mahovina i lišaja kod upotrebe živinih preparata kao fungicida na askomicete. KUPREVICH et. al. (1959) ispituju aktivnost lišajskih enzima (katalaze, invertaze i celulaze), a WACHTMEISTER (1959) dobiva ekstrakcijom lišaja u benzenu i acetonu razne lišajske kiseline. LINDBERG et al. (1953) daju prikaz sadržaja ugljikohidrata nađenih u 55 vrsta lišaja. SCHOLANDER et al. (1952) primjećuju brzu prilagodbu tropskih (10 vrsta) i arktičkih (19 vrsta) lišaja na srednje temperature. LOUNAMA (1956) dokazuje da se lišaji po sastavu metala razlikuju od drugih biljaka. BEDNAR i HANSEN (1964) izolirali su biotin iz talusa alge, 14C a ne iz talusa funga u lišaju FEIGE (1970) ispituje preko iskorištenje glukoze i glicerola kod vrste Cladonia convulata, a NIFONTOVA (1972) ispituju pomoću 14C utjecaj temperature zraka na fotosintezu lišaja. LEBLANC (1968) dokazuje da lišaji epifiti i mahovine u simbiozi s algama su jako osjetljivi na sumporni dioksid, tako da već 5 ppm oštećuju talus, a veće koncentracije SO-., dovode do plazmolize stanica. KIRSCHBAUM et al. (1971) dokazuju da je 0,11 mg S02/m3 granična zona lišaje koji rastu na kori drveća. BOHMAN i LINDGREN (1963) izolirali su crveni pigment iz lišaja, a PINEVICH i ASEEVA (1972) dokazuju da stanice lišaja dobivaju boju od raznih vrsta mycoccoca. HESS (1963) pomoću papirne kromatografije određuje lišajske kiseline CULBERSON (1972) je pomoću tankoslojne kromatografije dobio 220 raznih produkata i derivata lišaja, ali svi nisu identificirani. CHANCE i TIBBETTS (1973) određuju usninsku kiselinu pomoću tankoslojne kromatografije. RAVINSKAYA (1971) je izolirala di- i tri- karbonske kiseline iz sedam porodica lišaja, a njihove vrijednosti su se kretale od 26 — 27% (od toga sukcinska 15,5% i malonska kiselina 13,5%). HUNECK (1971) daje razne fizikalno-kemijske metode za određivanje strukture i klasifikacije primarnih metaboličkih produkata: vitamina, enzima i fenilalaninskih derivata, te biosintezu lišajskih supstanca. To je ujedno pokušaj kemotaksomije lišaja. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 51 <-- 51 --> PDF |
» ZOLOVICH et al. (1972) određuju u lišajskim algama lišaja Evernia Majske kiseline i benzenske derivate. MILLBAUK (1972) ispituje metabolizam dušika i lišaja. KUZIEL (1972) određuje klorofil a i b kod vrsta Usnea, Parmelia, Cetraria i Ramalina. PUCKETT et al. (1973) ispituju redoslijed iskorištavanja kationa željeza, bakra, niklja, olova, kobalta i cinka. HITCH i STEWART (1973) ispituju kod 36 vrsta lišaja metaboličku aktivnost, njihovo korištenje etilena i acetilena, te fiksaciju dušika u lišaju, koji se primarno veže na modro-zelene alge, a sekundarno na gljivice u količinu od 0,8 — 2,2% (izraženo kao čisti dušik). LeBLANC et al. (1971) dokazuju da fluorovodik iz tvornice aluminija oštećuje klorofil i izaziva uginuće lišaja i mahovina i promjeru od 15 — 40 km. H i L 1 (1972) dokazuje da 0,2 — 0,4 milimola S02 inhibira iskorištavanje ugljika kod lišaja. KREUZER (1972) dokazuje da su lišaji bioindikatori za zagađenje okoline Glavni odvodni kanal Zagreb — Ivanja Rijeka s označenim mjestom na mostu na kojem se nalaze korasti lišaji. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 52 <-- 52 --> PDF |
radioaktivnim cezijem (137Cs). CIGNA (1972) nalazi u Laponskim lišajima slijedeći radioaktivne elemente: 54Mn, »»Sr, iwRu, i«Cs, i3?Cs i i**Ce. RITCHIE et dl. (1972) dokazuju prisutnost cezija is?Cs od 39 do 91 pCi/g kod tri vrste Cladonia. ERAMETSTA i YLIKUOKANEN (1971) nalaze kod šest vrsta lišaja i 22 vrste mahovina niobija u količini od 1—20 ppm, molibdena 1 — 2 ppm, hafnija 1 — 19 ppm, wolframa 1 — 40 ppm, torija 0,5 do 29 ppm i urana 1 — 7 ppm. WHICKER et dl. (1971) nalaze radioaktivni cezijMiCs u lišajima koji rastu u tundri. MATSSON i PERSSON (1972) nalaze u Cladonia alpestris, nakon nuklearne eksplozije 1961—1946. god., od 210Pb, 10 — 20 pCi/kg radioaktivnih elemenata: 22Na, 2iflPo, a u ožujku 1970 — 1971. te količine su iznosile 3100 pCi/kg. HAUSON (1972) određuje 2:!9Pu u lišajima i 2«Pu. GANNUTZ (1972) ispituje koleraciju djelovanja gama zraka na izolirane kulture lišaja, mahovina, alga i gljivica. Dok u svjetskoj literaturi postoji mnogo podataka o biokemijskoj aktivnosti lišaja kod nas u Jugoslaviji ima malo podataka. Spomenut ćemo samo neke: POKORNY (1970) ispituje metabolički put d-metionina kod lišaja i nalazi na je metabolički put d-izomera aminokiselina strogo određen evolucionim stupnjem biljne kategorije. Spomenuto je da su lišaji jako osjetljivi na prisustvo sumporovodika u zraku, te na akrolein (UHLIK i FILIPAN, 1973), koji dolazi u zrak nepotpunim sagorijevanjem ugljikovodika u motorima s unutrašnjim sagorjevanjem. Zapaženo je da neke vrste lišaja (Collema, Parmelia i Xanthoria) rastu na betonskom zidu mostova, koji se nalaze na otvorenom glavnom kolektoru opadnih voda grada Zagreba (područje Žitnjak — Resnik, slika 1). Nađena je vrlo bogata flora lišaja na otoku Olibu u blizini žala, koja su jako zagađena katranom, čiji se miris širi u unutrašnjost otoka (MUNJKO, 1972). U Gorskom kotaru (Skrad) je također primjećeno da lišaji ugibaju u neposrednoj blizini mazuta, koji je proliven prilikom prometnog udesa autocisterne. Naša preliminarna ispitivanja (MUNJKO i MIKLIČAN, 1971), ponašanja mikroflore lišaja i samih lišaja na vodeni medij s visokim koncentracijama fenola (od 100 — 500 mg/l) pokazala su da lišaji i njihova mikroflora mogu koristiti fenol kao jedini izvor ugljika. Ova ispitivanja su nastavljena u Zavodu za botaniku u Zagrebu (MUNJKO, 1974), gdje je, osim fenola, i acetom poslužio kao jedini izvor ugljika. Lišaji za pokuse su sakupljeni iz raznih krajeva Jugoslavije i raznih staništa, a dobiveni rezultati pokazali su niz zanimljivih podataka o aktivnosti lišaja i njihove mikroflore. MATERIJAL I METODIKA Ispitivanja su započela 21. 7. 1969. i trajala su do 20. 6. 1974. Dala su niz zanimljivih podataka kao prilog poznavanju bioaktivnosti mikroflore lišaja. Za ova ispitivanja sakupljeni su lišaji u sterilne poletilenske vrećice s raznih staništa: razna tla, kora crnogoričnog drveća, kamenitog stijenja u brdima i sa ulaza u spilje, sa bjelogoričnog drveća, te sa betonskih zidova i mramornih nadgrobnih spomenika (starih preko 50 god.). Uzorci 458 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 53 <-- 53 --> PDF |
su uzimani u razna godišnja doba u različitim krajevima Jugoslavije (MUNJKO et ah, 1974). Za pokuse smo od vrsta najčešće sakupljali lišaje iz ovih rodova: Cladonia, Cetraria, Evernia, Parmelia, Peltigera, Petrusaria, Physicia, Sticta, Usnea, Xanthoria, Liehen imperfeeti, Verrucaria, Vulpina, Col- lema i Lecanora. Pokusi biorazgradnje pomoću lišaja rađeni su sa 1,2 i 5 g biomase, koja se stavljala u 100 ml sterilne otopine u Cenco-bočice od 275 ml. Sastav otopine bio je: 100, 250, 500 ili 1000 mg čistog fenola, te 2 g umjetnog gnojiva (NPK 14:14:14) u 1000 ml bunarske vode, čija se tvrdoća kretala od 16 — 20!) nj. Tako pripremljenoj otopini odredila se prije pokusa pH vrijednost i točna količina fenola (po metodi JUS HZ1.147). Pokusi su se vršili u vremenskom periodu od 4 do 30 dana (ovisno o početnoj koncentraciji fenola) na 37° (termostat) i na 20° C (inkubator). Nakon određenog vremena inkubacije ponovno se u probama određivao preostali fenol i pH vrijednost. Razlika u koncentraciji fenola prije i nakon pokusa izražena je kao %-tak biološke razgradnje. Broj bakterijskih kolonija u 1 ml otopine prije i nakon pokusa kretao se u prosjeku od 76 x 103 do 5,06 x 10«. Slično kao za fenol rađeni su pokusi biorazgradnje acetona. Sastav otopine promjenio se utoliko, što je umjesto fenola dodana određena količina acetona (1,5 i 10%). Vrijeme inkubacije bilo je 5 dana na sobnoj temperaturi. Aceton se određivao u probama prije i nakon pokusa po jodoformmetodi (GOLTZ i GLEW, 1957). Iz razlike količine acetona prije i poslije pokusa u komparaciji sa slijepom probom dobiven je postotak biorazgradnje. Broj bakterijskih kolonija u 1 ml otopine prije i poslije pokusa kretao se od 26 — 890 x 103. REZULTATI ISPITIVANJA I DISKUSIJA Dobiveni rezultati biorazgradnje fenola (Tabele 1—3) jasno nam pokazuju da lišaji i njihova mikroflora posjeduju mehanizme (fenol-oksidaze) pomoću kojih razgrađuju fenol, kao jedini izvor ugljika, sve do CO2 (dokazao se u 50 proba određivanjem m-alkaliteta). Iz Tabela 1—3 također vidimo da je bakterijska mikroflora lišaja vrlo aktivna, dok manji dio (cea 10%) pripada djelovanju lišajskih funga i algi. Tijekom procesa biorazgradnje dolazi do pojave nekih lišajskih kiselina u probi, što dokazujemo naglim sniženjem pH vrijednosti probe i pojavom ugodnih (Cladonia, Cetraria) ili neugodnih mirisa {Xanthoria), te jačim pjenjenjem na površini probe. Stavljanje komadića pojedinih vrsta lišaja (cea 100 mg) u sterilnu peptonsku vodu sa Durhamovom cjevčicom u većini slučajeva (95%) dovodilo |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 54 <-- 54 --> PDF |
je nakon 24 do 48 sati i kod 37° C do pojave plina. Primjećeno je da lišaji ne gube čvrstoću i boju talusa (osim nekih vrsta Cetraria i Usnea) za vrijeme pokusa. Povećanjem koncentracije fenola (Tabele 2 i 3) produžuje se vrijeme potpune biorazgradnje fenola. Tabela 1. Biološka razgradnja fenola od 100 mg/1 pomoću mikroflore lišaja na 20 i 28« C kroz 4 dana. Početna pH vrijednost 6,7 — 7,6. Phenol biodecomposition (100 mg/l) by microflora of lichen at 20 and 28«C in 4 days. The initial pH 6,8 — 7,6. %> biološke razgradnje fenola % phenol biodecomposition Vrsta lišaja 20» C 280 c Lichen species minimum-maksimum minimum-maksimum Cetraria spp. 83 95 90 99,6 Collema spp. 95 99 92 99,9 Evernia spp. 71 85 78 90,0 Parmelia spp. 83 96 87 99,0 Peltigera spp. 54 90 80 99,0 Petrusaria spp. 81 97 90 99,9 Physitia spp. 79 95 90 99,6 Sticta spp. 64 86 71 99,6 Usnea spp. 68 90 84 99,0 Vulpina spp. 57 90 92 99,5 Verrucaria spp. 84 91 83 96,0 Lichen imperfecti 70 98 82 99,6 Lecanora spp. 87 99 90 99,9 Naročituthoria. aktivnost pokazala je mikroflora kod roda Physitia i Xan- Od upotrijebljenihuzorka (tabela 2). količina biomase lišaja praktično je raditi sa 2 g 460 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Tabela 2. Utjecaj biomase lišaja na %-tak biološke razgradnje fenola od 250 i 500 mg/l kod 37« C kroz 7 i 14 dana. Početna pH vrijednost 6,5 — 7,3. Lichen biomas influence into % of biodecomposition of phenol (250 and 5( mg/1) at 3?o C through 6 and 14 days, the initial pH 6,7 — 7,3 Količina °/o biološke razgradnje fenola (prosjek) Vrsta lišaja biomase %> of the phenol biodecompos. (average) Lichen The biomass species quantity 250 mg/1 500 mg/1 g/100 ml 7 dana (7 days) 14 dana (14 days) Cladonia spp. i 39 84 2 79 99 5 96 99 Collema spp. 1 58 71 2 93 99 >r 5 99 99 Everniau spp. 1 50 40 2 90 92 5 99 99 Lichen imperfecti 1 45 78 >t )) 2 70 90 5 99 99 Parmelia spp. 1 65 74 H 2 90 99 >> 5 99 99 Physitia spp. 1 7Ü 90 2 99 99 5 ´> 99 99 Sticta spp. 1 50 55 2 80 99 5 99 99 Vulpina spp. I 40 64 2 78 99 5 99 99 Xanthoria spp. I 56 87 99 99 tt 2 99 99 5 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 56 <-- 56 --> PDF |
Tabela 3. Biološka razgradnja fenola od 1000 mg/1 pomoću mikroflore lišaja kod 37« C kroz 14 i 30 dana. Početna pH vrijednost 6,7 — 7,5. Količina biomase 2 g/100 ml otopine. Biodecomposition of phenol (100 mg/l) by lichen microflora at 370 C for 14 and 30 days. The initial pH 6,5 — 7,5. The biomass quantity 2 g/100 ml of solution. % biološke razgradnje fenola (prosjek) Vrsta lišaja "/o of phenol biodecomposition (average) Lichen 14 dana 30 dana species 14 days 30 days Cladonia spp. 47 62 Cetraria spp. 10 37 Evernia spp. 0 11 Collema spp. 58 99 Physitia spp. 90 99 Xanthoria spp. 75 99 Lichen imperfecti spp. 10 90 Parmelia spp. 30 89 Stic ta spp. 26 60 Petrusaria spp. 0 19 Vulpina spp. 0 23 Od mikroflore koja raste na lišajevima a vrlo je aktivna u biološkoj razgradnji fenola i acetona, odredili smo; E. coli, Proteus vulgaris, Pseudomonas florescens, B. subtilis, B. myocides, od plijesni Aspergillus spp., Penicillium spp., Mucor spp., Verticillium spp., i Rhisopus spp., te streptomiceta; S. griseus, S. albus i S. aureus. Aceton kao i fenol dobro se razgrađuju pomoću mikroflore koja raste na lišajevima (tabele 1—4). Kod razgradnje acetona mikroflorom lišaja tokom pokusa gubi se evaporacijom 60 do 90% acetona, zato treba uz svaku probu raditi i slijepu probu pod istim laboratorijskim uvjetima. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 57 <-- 57 --> PDF |
Tabela 4. Biološka razgradnja acetona pomoću mikroflore lišaja kod 27« C kroz 5 dana, izražena u prosjeku kao mg./l. pH vrijednost 6,2 — 7,8. Biodecomposition of acetone (MeäCO) by the lichen microflora at 27<> C for 5 days, expressed averagely as mg/1. pH 6,2 — 7,8. Dodana količina acetona — Given pleno! quantity Vrsta lišaja l»/o 5% 10 %> Species of lichen 2 g/100 ml otopine Biološki korišteni mg Me2CO tijekom pokusa 2 g/100 ml of solution Biologicaly used mg of Me2CO during the experiment mg/1 mg/1 mg/1 Collema spp 24 95 247 Cladonia spp. 39 170 446 Parmelia spp. 194 940 3923 Physitia spp. 294 370 647 Sticta spp. 95 260 850 Xanthoria spp. 37 190 397 Ovi pokusi i zapažanja pokazali su (slika 1) da lišaji nisu osjetljivi na organska zagađenja (fenol-aceton), kao što su osjetljivi na aerozagađenja (S02, S03, HF, H2S i dr.). činjenica je da neke vrste (Leconora, Parmelia, Xanthoria i Golema) nalazimo na betonskim zidovima otvorenog gradskog kolektora, gdje je aerozagađenje osjetno jače od isparavanja industrijske i gradske otpadne vode. Također se neke vrste lišaja {Parmelia, Xanthoria) nalaze na kori drveće uz autoceste, što znači da nisu osjetljivi na ispušne plinove motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Da li je mikroflora lišaja zaštitni omotač talusa lišaja? Prema dobivenim rezultatima razgradnje fenola i našim zapažnjima pretpostavaljamo da jest. ZAKLJUČAK Lišaji i njihova mikroflora sposobni su da koriste aceton i fenol kao jedini izvor ugljika. Stupanj biorazgradnje fenola i acetona ovisi o njihovim koncentracijama, vremenu inkubacije, temperaturi, te o samoj vrsti lišaja, ali ne o mjestu nalazišta. Nalazišta nekih vrsta lišaja na betonskom zidu mosta, na glavnom kolektoru Zagreba dokazuje nam da neke vrste lišaja nisu indikatori čistog zraka. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 58 <-- 58 --> PDF |
LITERATURA Aghoramurthy, K. and Seshardi, T. R. (1952): XXXIX Occurence of nuclear oxidation in the biogenesis of lichen acids, Proc. Indian Acad. Sci. 35 A, 327—37. A sah ina, Y. and Watanabe, M. (1930): Lichen substances. VI Gyrophoric acid, Ber. 63 B, 3044—8. Balegno , H. F. (1952): The antibiotic properties of Argentine lichens. Acta argentina fisiol. y fisiopatol. 2, 29—33. Bednar , T. W., Hansen , O. H. (1964): Biotin liberation by the lichen alga, Plant cell Physiol., 5, 297—303. Bohmam-Lingren , G. (1963): Chemical studies on lichen XXXV. Identity of pigment isolated from Mycoblastus sanquinarium with rhodocladonic acid. Phytochemistry, 12, (4), 937. Booer , J. R. (1951): Action of mercury as soil fungicider. Ann. Appl. Biol., 38, 334—47. Borkowski, B., Gerting, H., Jeljaszewich, J. (1958): Yield and activity of antibiotics from some Polish lichens. Dissertationes Pharm., 10, 99—107. Chance , K. H. and T i b b e 11 s, D. L. (1973): Specific Method for the identification of usnic acid. Bryologist, 76, 208. Cigna, R. (1972): Radioactivity levels in some lichens. CHABA8 78 (17), 96434 n. Culberson , C. F. (1972): Improved conditions and new data for the identification of lichen products by an standardized thin-layer chromatographic method. J. Cromatogr., 72 (1), 113—125. Dobbs , C. G. (1973): Lichen alarm, Natura, 245, (5421), 168. Erametsta, O., Ylirnokanen, J. (1971): Niobim, molybdenum, hafnium, tungsten, thorium and uranium in lichenes and mosses, Soum, kemistrilehti B., 44 (11). Fleige , B. (1970: Utilization of uniformly carbon-14-labeled glucose and uniformly carbon-14-labeled glycerol by the lichen Cladonia convulata. Z. Pflanzenphysiol., 63, 211—13. Fujikawa, F. and Toku ok a, A. (1947): Toxicity test with lichen substances against leches.. J. Pharm. Sec. Japan, 67, 82. Fujikawa, F., H i t o s a, Y., Nakazawa, S. and Omatsu, T. (1957): Antibacterial and antifungal action of lichen substances and their derivatives. Yakugaku Zasshi, 77, 307—9. G annutz , T. P. (1972): Effets of gamma radiation on lichen algae and fungi. Radiat. Bot., 12, 331—338. Goltz., G. E., G1 e w, D., N. (1975): Determination of Acetone in aqueous and benzene solution by Messinger´s iodoform method. Analyt. Chem., 39, 816. Hanson , W. C. (1972): Plutonium in lichen communites of the Thule, Green land region during the summer of 1968. Healt Phys., 22, 39—42. Hess , D. (1958): Cromatography on paper of the constituents of lichen. Planta, 52, 65—76. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Hess , D. (1958): Cromotography on paper of the constituents of lichen. Planta, 52, 67—76. Hill, D. J. (1971): Experimental study of the effect of sulfite on lichens with reference to atmospheric pollution. New Phytol., 70, 831—36. Hitch , C. B., Stewart , W. D. P. (1973): Nitrogen fixation by lichens in Scotland, New Phytol., 72, 509-24. Holleman, D. F., Luick, J. R., Whicker, F. W. (1971): Transfer of radio- cesium from lichen to reindeer. Health Phys., 21, 657—65. Horel , J. (1931): Lichen from Evernia prunastris. Chem. Obzor, 5, 322-24. Hunecks , S. (1972): Lichen components. XC. Sctructure of (—)— (—)— placodiolic acid. Tetrahedron, 28, 4011—17. Kirschbaum, V., Klee, R,. Stenbing, L. (1971: Lichen as indicator for emission levels in Frankfurt and Mein. Staub, 41, 21—24. Klein, G. and Z e 11 e r, A. (1930): Detection of choline in plants. Oesterr. Bo- tan. Z., 79, 40—57. Klosa , J. (1950): Antibiotics from lichens in therapy. Pharmazie, 5, 289. Kreuzer , W. (1972): Bioindicators for monitornig cesium — 137 contamination of certain ecosystems. Raport 1972, EUR—4800 (Vols 1 and 2), 405—23. Kuprevich, V. F., M o i s e e v a, E. N. (1957): Extracellular enzymes of lichens. Proc. Acad. USSR. Biochem. Sect., 115, 206—8. Kuziel , S. (1972): Comparative studies on the contents of chlorophylls in some lichen species. Zesz. Nauk Uniw. Zodw., 2, 115—28. Kürschener, K. and Wittenberger, K. (1939): A simplified procedure for the lignin determination. CA 33, 8987. Le b lane , F. (1969): Epiphytes and air pollution. Air Pollut. Proc. Eur. Congr. 1st 22—27, Apr. 1968. (Pub. 1969), 211—221. Leb lane, F„ C o m e a n, G., Rao, D. N. (1971): Floride injury symptoms in epihytic lichens and mosses. Can. J. Bot., 49, 1691—96. Lou nam a, J. (1959): Trace elements in plants growing wild rocks in Finland. A semiquantitative spectrographic survey. Ann. Botan. Soc. Zool. Botan. Fennicae, »VANAMO«, 29, 196. Lindberg, B., Misiorny, A. and Wachtmeister, C. A. (1953): Chemistry of lichens IV. Investigation of the low-molecular carbodydrate constituents of differents lichens. Acta Chem. Scand., 7, 591—5. Mason , E., Hale , J. (1958): Vitamin requirements on tree lichen fungi. Bui. Torrey Botan. Club., 85, 182—87. Matt son, L. J. S., Per s son, R. B. R. (1972): Radioecology of sodium-22, polonium-210 and lead-210 in the unquefoodchain: lichen-reindeer-man. Raport 1972 EUR-4800 (Vols. 1 and 2), 1135—51. Mendiondo, M. E., Coussio, J. D. (1972): Chemical investigation of Argentine lichen. II Usnic nortictic and Salzanic acids from Usnea densirostra and U. angulata. Phytochemistry, 11, 424. Millbank , J. W. (1972): Nitrogen metabolism in lichens. IV. Nitrogenase activity of the Nostoc phycobion in Peltigera canina. New Phytol., 71, 1—10. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Moisseva , E. N. (1958): Some data on enzymic characteristich of lichens. Botan. Zhur., 43, 29—37. Munjko , I. (1974): Lišaji kao bioindikatori zagađenje zraka. Nar. zdr. list, 16 187—88, 10. Munjko , I. and M i k 1 i č a n, R. (1971): Prilog poznavanju biorazgradnje fenola pomoću lišajeva. Poljoprivreda i šumarstvo, 17, 4, 95—104. Munjko, I., Pavletić, Z., T o m e c, M. (1974): Biorazgradnja fenola i acetona pomoću lišajeva i njihove mikroflore. IV kongres biologa Jugoslavije, Sarajevo, Rezimei referata 123. N a t o r i, S. (1957): Antibiotical effect of lichen substances and related compounds. V. Dibenzofuran derivatives. Pharm. Bull. (Tokyo), 5, 359—47. Nifontova , M. G. (1972): Daily dynamics of carbon dioxide assimilation in some lichens of Trans-Ural wooded tundra. Ekologiya, 3, 88—90. Nogami , H. (1944): Didimic acid. J. Pharm. Soc. Japan, 64, 47—50. Panisset , M. (1951): Note on some antibiotic lichens of the Province of Quebec from the microbiological standpoint. Rev. Can. biol., 10, 182. Pi new ich, T. G. and A s e e v a, L. V. (1972): Composition of fatty acids in the walls of coccoid microorganisms isolated from lithophilous lichens. Microbiologiya, 41, 525—59. Puckett, K. J., Nieboev, E., Gorzynski, M. J., Richardson, D. H. S. (1973): Uptake of metal ions by lichens. Modified ino-exchange proces. New Phytol., 72, 329—42. Pullun, P. A. and Erbisch, F. N. (1972): Effect of gamma radiation on the lichen Cladonia verticillata. Bryologist, 75, 48—53. Ravinskaya , A. P. (1971): Organic acids in some lichens. Rast. Resur., 7, 260—65. Riere , J. (1938): Analyses and tests in the textile industry: product used for the finisching. Tiba, 16, 321—5. Ritchie, C. A., Ritchie, J. C, PI um er, G. L., (1972): Distribution of fallont cesium-137 in Cladonia monds in Georgia. CHABA8, 76, 22582 n. Sartorelli , C. (1972): Effects of gamma radiation of lichens acids. Raport 1972, COO-2085-5. Sc ho Ian der, P. F., Flagg, W,. Walters, V. and Irving, L. (1952): Respiration in some artic and tropical lichens in relation to temperature. Am. J. Botany, 39, 707—13. Shibata , (1944): Structure of didymie acid-a metabolici product of lichens. J. Pharm. Soc. Japan, 64, 50—59. Shibata, S., Natori, S. and Sumi, Y. (1952): Antibacterial effects of lichen substances and their related compounds. III. Dibenzofuran dirivatives. J. Pharm. Soc. Japan, 72, 1333—36. Stool , A., Brack , A. and R e n z, J. (1950): Antibacterial substances. VII Action of lichen substances on tubercle bacteria and on certain other microorganisms. Schweiz. Z. Path, und Bakt., 13, 729—51. 466 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 61 <-- 61 --> PDF |
Wachmeister , C. A. (1956): Indentification of liehen acids by paper chromatography. Botan. Notiser, 109, 313—24. Zolovich, G., Velev, T. Mikhailova, S., D i 1 o v, K. (1972): Odorous substances in cultivated microalgae. CHABA8, 77, 1972, 5856v. Summary BIODECOMPOSITION OF PHENOL AND ACETONE BY MEANS OF LICHENS AND THEIR MICROFLORA Lichens are well known indicatios of air pollution by poisonous gases (S02, SO:!, HF, HäS, Cl2, HCl, NOx, fosgen etc.), which appear in the neighborhood of steam power stations, copper and iron smelters, refuse incinerations, etc. It has been observed that considerable air-and water - pollution by naphta derivates doesn´t influence lichen microflora. The very good growth of some lichen species (Collema, Parmelia, Xanthoria) has been observed on the concrete bridge walls above an open municipal collector between Zagreb and Ivanja Rijeka. It has lead us to examine lichens and their microflora bioactivity, relative to their possible decompositon of phenol (50—1500 mg/1) and of acetone (100 — 4000 mg/1). These were used as the only source of carbon, at temperatures of 20, 25 and 37« C, and for 4, 7, 14 and 30 days´ incubation. Lichens used in these experiments were sampled from various sites, in various seansons, and at different places in Yugoslavia. Lichens and their microflora are capable of using phenol and acetone as the only source of carbon. The degree of biodecompositon and mineralization of phenol and acetone are more dependent on the kind of lichens and their microflora composition, and less on the media used and on the geographical location from which the lichens were simpled. «Ii |