DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1979 str. 31     <-- 31 -->        PDF

U prvoj godini, uzevši u obzir sve vrste i lokalitete, preživljenje se kretalo
u rasponu od 70% do 100%. Najbolji rezultat u prosjeku smo registrirali
kod obične smreke (97%), zatim američkog borovca (93%) i crnog
bora (92°/o). Nešto slabije preživljenje je bilo kod zelene duglazije
(87%), evropskog ariša (86´%) i najniže kod običnog bora (82%).


Ako promatramo prosječno preživljenje za pokus u cijelini vidimo da
je najniže bilo u pokusu Durgutovica (81%), subhumidno klimatsko područje,
dok je u ostala tri pokusa bilo indentično (92%), područje humidne
i perhumidne klime.


U proljeće 1970. god. u svim pokusima izvršeno je popunjavanje s rezervnim
sadnim materijalom. Broj zasađenih biljaka bio je različit obzirom
na vrstu drveća i lokalitet, a odgovorajući podaci se nalaze u tabeli 3.


U petoj godini nakon sadnje podaci o preživljenju su se znatno razlikovali
od onih iz prve godine. Preživljenje se kretalo u velikom rasponu
od 20°/o do 90´/». Najbolji rezultat i dalje bio je kod obične smreke (90°/»)
i crnog bora (90%»), zatim slijede američki borovac (89%) i običan bor (82%>).
Znatno slabiji rezultat smo registrirali kod evropskog ariša (68ü/o) i zelene
duglazije (54%)


Najveće sušenje biljaka u periodu praćenja smo registrirali u pokusu
Slatki potok i to kod evropskog ariša (59%) i zelene duglazije (80%). Kako
smo naprijed istakli razlog masovnog sušenja biljaka je bio napad grčice.
Borovi i smreka su se pokazali otpornijim. Kod njih je oštećenje korjenovog
sistema bilo slabije i biljke su se kasnije bolje regenerirale.


Na preostala tri lokaliteta razlike u preživljenju biljaka u prvoj i petoj
godini su bile minimalne ili ih uopće nije bilo kod borova i smreke, dok su
kod evropskog ariša i naročito zelene duglazije te razlike bile značajne.
To ukazuje na malu ekološku širinu ariša i duglazije odnosno, da kod
izbora staništa za osnivanje njihovih kultura treba biti oprezniji. Borovi
i smreka su se pokazali dosta tolerantni i prikladni za širi raspon staništa.


3.2 Visinski prirast
Podaci su prikazani u tabeli 4.


U sva četiri pokusa intenzivniji visinski prirast od prosječnog su imali
evropski ariš, američki borovac i običan bor, a slabiji od prosječnog crni
bor, zelena duglazija i obična smreka. Takav odnos vrsta je u skladu s njihovim
biološkim svojstvima i ekološkim zahtjevima. Naime, prva grupa
vrsta je superiorna u odnosu na drugu u pogledu intenziteta visinskog rasta
u najranijoj mladosti. I u pogledu zahtjeva na svjetlo razlike među prvom
i drugom grupom su značajne.


Na temelju naših rezultata se može zaključiti da je uspijevanje vrsta
u novoosnovanim kulturama u prvim godinama iza sadnje uglavnom uslovljeno
biološkim svojstvima vrste. Drugi značajan faktor je osjetljivost na
presadnju.