DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-6/1979 str. 92 <-- 92 --> PDF |
rećenje za šume i šumarstvo B i H i uveliko otežavale njegov razvitak. Kampanja protiv dugoročnih ugovora o iskorišćavanju šuma na bazi slobodnih pogodbi počela je 1903. zbog prodaje po niskim cijenama velikih količina četinarske rezane građe na evropskom a posebno mediteranskom tržištu drveta, čime su, konkurencijom istoj robi iz austrijskih alpskih zemalja, ugrožavani interesi njihovog šumarstva i drvne industrije. Ta kampanja, poznata pod imenom »bosanska opasnost« (Bosnische Gefahr), je vođena preko dnevne štampe i šumarskih i drvno-industrijskih časopisa, na skupštinama austrijskih šumara i drvoprerađivača i privrednih ustanova, a potom u Delegacijama austrijskih parlamenata. U kampanji je isticano da su izvoz i prodaje cijene građe iz B i H omogućile minimalne cijene drveta na panju po ugovorima i druge pogodnosti i povlastice kupcima tog drveta, da su odredbe ugovora nepristupačne javnosti pa čak i šumarskom osoblju, da su velike sječe po tim ugovorima suprotne trajnom gazdovanju šumama itd. Stoga je energično zahtijevano, pored ostalog, da se prekine s masovnim sječama i raubovanjem bosanskih šuma i da se dalja eksploatacija vrši u režiji zemaljskog erara. Suprotstavljajući se toj kompanji, austrougarska uprava je uglavnom isticala nametnutu joj obavezu samofinansiranjem uprave okupiranih područja, što je trajno i redovno moglo osigurati prvenstveno prihodima od šuma putem dugoročnih ugovora, da su niske šumske takse i dugi ugovorni rokovi posljedica neotvorenosti šuma, da se šume ne raubuju jer intenzitet sječa odgovara prašumskom karakteru šuma sa oko 50% prezrelih i nekvalitetnih stabala, da se preduzimaju mjere za obnovu šuma i da se konkurencija izvozom javlja ne zbog količina građe već njenog boljeg kvaliteta od one iz alpskih zemalja. Autor podvlači da je ipak zbog kampanje obustavljeno zaključivanje novih dugoročnih ugovora, uz obećanje da će se eksploatacija slobodnih šuma vršiti u režiji, a pojačana je kontrola realizacije ugovora, naročito u pogledu racionalizacije korišćenia drvnih masa i osiguranja obnove sjecišta. Time je kampanja, poslije nepune tri godine, počela da jenjava. Ali, uvođenjem u život Bosanskog sabora (1910) nastaje nova, oštra kampanja započeta na njegovoj prvoj sesiji. Autor ukazuje da ova kampanja u suštini nije bila usmjerena protiv dotadašnjeg sistema gazdovanja šumama i njihove eksploata cije po dugoročnim ugovorima niti je zahtijevala režijsku eksploataciju šuma, već da je u stvari bila motivisana nastojanjima da se smanji bogaćenje stranih preduzeća, odnosno težnjom domaćih trgovaca, gazda i veleposjednika, kao klase mlade buržoazije, da im se, radi bogaćenja, odobri dugoročna eksploatacija šuma pod uslovima i privilegij ama stranih kupaca. U Bosanskom saboru su, po objašnjenju autora, podržavani stavovi kampanje, smatrajući da će domaći ljudi imati više obzira prema šumi i bolje štititi interese šumarstva B i H i domaćih radnika nego stranci, što je bilo potpuno pogrešno jer je kapitalističko poslovanje, nezavisno od nacionalnog porijekla kapitala, bezobzirno na putu postizanja što većih profita. Stavove Bos. sabora autor obrazlaže jakim autoritetom predstavnika mlade buržoaske klase kod nezrelih narodnih masa i održavanjem čvrstih veza s poslanicima Sabora koji su svoje djelovanje saobražavali interesima te klase. Koristeći i sta vove Bos. sabora, austrougarska uprava je, umjesto obećanog uvođenja režijske eksploatacije šuma, zaključila 1910-1913. putem submisijskih prodaja (prodaje licitacijom na osnovu pismenih ponuda) 19 dugoročnih ugovora o eksploataciji šuma sa domaćim i stranim kupcima. Time je izašla u susret zahtjevima Bos. sabora, obezbijedila veće šumske takse u odnosu na ranije ugovore i propisala bitno drugačije i kvalitetnije uslove za realizaciju novih ugovora. Kao posebno karakteristično, autor naglašava da su mnogi od šumarskih stručnjaka u B i H, iako stranci sa službom u okupiranoj zemlji, i u ovim kampanjama i u drugim stručnim pitanjima ostajali dosljedni principima racionalnog gazdovanja šumama i stručne šumarske etike i suprotstavljali se, mada uglavnom bezuspješno, protivnim tendencijama i akcijama s političke strane. U posljednjoj glavi studije posebnu pažnju privlači autorova ocjena šumarske politike austrougarske vlade u B i H. Autor navodi najprije da je za 40 godina austrougarske uprave u B i H u svim visokim i niskim erarskim šumama (1,7 mil. ha) prosječno ukupno oko 133,3 mil. m´i korisnog drveta (od čega 29,1% čet.) ili prosječno godišnje oko 3,3 mil. m;´, odnosno prosječno godišnje svega 1,94 m-´i/ha. U ukupno posječenoj masi, režijski izrađeno drvo i ono koje su, kupljeno u šumi na panju, posjekli privatnici sudjelovalo je sa 45,3 mil. m-´i ili 34%, dok je 88 mil. m3 ili 66% dolazilo na bes |