DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 33 <-- 33 --> PDF |
ZADARSKO SAVJETOVANJE STANJE I ULOGA DIVLJACI U ZAŠTITI ČOVJEKOVA OKOLIŠA EKOSISTEMA KRŠA D. RAGUŽ Već u samom uvodu valja naglasiti da bi proučavanje uloge šume i šumskog zemljišta kao ekoloških čimbenika bilo nepotpuno ako bismo zanemarili ulogu faune. Namjera je ovog referata da se informativno i sažeto osvrne na na položaj i ulogu divljači jadranskog područja i da posluži kao prilog općim nastojanjima u zaštiti čovjekovog okoliša na jadranskom kršu. Divljač je oduvijek bila predmetom čovjekove pažnje, jer je služila njegovim vrlo relevantnim potrebama, pa stoga nije ni čudo da je bila spominjana već u prvim poglavljima povijesti ljudskog roda. Crteži iz altamirske spilje najpoznatiji je, ali ne i isključiv primjer. O promjenama životnih uvjeta, o stupnju ovisnosti čovjeka od lova ovisio je i njegov odnos prema divljači. U srednjem vijeku šuma je pripadala vlastelinstvima i velikim crkvenim posjedima i služila isključivo za uzgoj divljači i za lov. Nije stoga čudo da je prostorno uređivanje šuma bilo veoma dugo podređeno samo potrebama lova. Sve svoje znanje čovjek je usredsrijedio na oblikovanje šumskih sastojina koje su bile namijenjene ishrani i predviđene za skloništa divljači. Proizvodnja drvne mase za tehničku upotrebu bila je beznačajna. U prilog tome govori i činjenica da su prve uređajne sastojinske mape, poput one u Francuskoj iz 1716. godine, bile rađene samo za potrebe lova. Tragove takvog pristupa i tih ciljeva nose još i danas mnoge naše šume u ravničarskim predjelima (Baranja). Međutim, prilike se mijenjaju. Drvo postaje sve traženije, a sječe sve intenzivnije. Odnos čovjeka prema šumi, pa razumljivo i prema divljači bitno se mijenja. Primjere ne treba tražiti daleko. Naći ćemo ih na kraškim vrletima, područja o čijem saniranju upravo poduzimamo aktivnosti. Posljedice devastacije šuma na kršu bile su neizbježne i po divljač. U našim krajevima, ´kao uostalom i u većini evropskih zemalja, osjetljivo se smanjilo brojno stanje divljači. Neke su vrste postale sasvim rijetke ili im je zaprijetilo čak i izumiranje. Prostrane bavarske šume, nekada znamenito stanište risa, ostale su bez posljednjeg primjerka ove zvijeri pred punih stotinu i trideset godina. O uzrocima bespoštedne hajke na risa i o njegovom konačnom istrebljenju piše Wolfgang SCHARPS u »S t e r n u« br. 49/1975.) među ostalim i ovo: »Činjenica je da su seljaci u osamnaestom stoljeću mnogo pretrpjeli od velike mačke. Tada se stoka tjerala na ispašu u šume, a ris je brzo shvatio da je mnogo lakše uhvatiti neko tele ili ovcu, nego nepovjerljivu divljač. Seljaci su međutim namjerno uveličavali svoje gubitke. Naime, njihova davanja u naturi crkvi ili vlastelinu ovisila su o imovnom stanju. Često bi ovcu |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 34 <-- 34 --> PDF |
ili kozlića koje bi sami ubili, prijavili kao žrtve risa i tako smanjili svoju obavezu. Na kraju je istrebljivanje risa proglašeno zadaćom od državnog značaja. Lovci su pozdravili ovu mjeru, jer se srneća i jelenska divljač također nalazila na jelovniku te zvjeri.« Prednje smo citirali radi sličnih pojava preuveličavanja štete od nekih vrsta divljači na području našeg krša (medvjed). Taj primjer spomenuli smo i radi toga što je ris iz naših šuma (kraških predjela) doživio sličnu sudbinu. Istrijebljen je nemilosrdno do posljednjeg primjerka. Kojim intenzitetom iščezavaju životinjske vrste pokazuju navodi iz jedne enciklopedije SSSR-a (Dječja enciklopedija br. 4, str. 424. »Ohrana životnih v zapovednikah«, Moskva, 1960): »U našoj eri sa lica zemlje nestalo je 106 vrsta samo krupnih sisara. Za prvih 18 stoljeća izumrle su 33 vrste. U dvadesetom vijeku još 33 vrste, a za posljednjih 50 godina iščezlo je 40 vrsta.« Prema tim podacima, više je nestalo divljači (vrsta) za posljednjih 50 godina nego za prvih 18 vjekova. Smanjivanje šumskih prostora na obalnom i priobalnom području bitno je utjecalo na brojnost i zastupljenost životinjskih vrsta. Dok je na našem sadašnjem kršu još rasla šuma u njoj je živjela krupna i sitna divljač. Ostaci prirodnih visokih šuma riječkog područja to najbolje potvrđuju. Devastacija šuma jadranskog područja prisilila je krupnu divljač da se povlači sve dalje i dalje od obale. Riječka regija, na kojoj je danas divljač najbliže moru (naročito krupna divljač), ostala je zahvaljujući šumama koje se spuštaju gotovo do obale, jedini izuzetak. Intenzivnije sječe ovdje su novijeg datuma, pa je proces uništavanja šume i njene faune bio negdje usporen, a negdje sasvim izbjegnut. Međutim, primjeri koji pokazuju da ni to područje nije bilo pošteđeno velikih gubitaka, brojni su. Jedan od njih je i rezultat istraživanja koja su proveli Dr. FRANČISKOVIC i Ing. TOMAC. Među ostalim autori se pozivaju i na dokumente iz kojih se vidi da je jedan od projektanata Lujziane (cesta Rijeka—Karlovac), koja je bila građena od 1803. do 1809. godine, Ing. REPSERN predlagao da se uz cestu od Rijeke do Gornjeg Jelenja grade kolonije, da bi promet bio zaštićen od hajduka koji su se skrivali u gustim šumama. U tom predjelu nema ni traga visokim šumama. Od tada je prošlo oko 170 godina. "Visoka divljač se zadržala u šumama oko Gornjeg Jelenja i dalje prema Gorskom kotaru i Risnjaku. Nazivi nekih mjesta i predjela također potvrđuju da je divljač tu bila prisutna i bez sumnje važna, jer inače ne bi tako istaknuta mjesta i naselja dobivala imena po pojedinim pretstavnicima faune kao na primjer: Jelenje, Risnjak, Medvejci, Tetrebovac, Lisac, Lisina i drugi. Formiranjem novih ekosistema neke vrste divljači se sele, dok se pojedine vrste prilagođavaju izmijenjenim uvjetima, a sitna divljač (kamenjarka i trčka) postaje sve brojnija. Krupna divljač nalazi mjesto boravka u visokom kršu ili u njegovom zaleđu, osim srneće divljači koja ostaje ponegdje i uz obalu. Površan zaključak mogao bi glasiti da je takvo stanje neizbježno, da je proces koji se zbio logičan i konačan. Ako prve dvije tvrdnje stoje, trećoj svakako nema mjesta. I drugdje tehnički razvoj i urbanizacija poremetili su i remete ekološku ravnotežu, ali se ozbiljno razmišlja kako bi se stanje 160 |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 35 <-- 35 --> PDF |
poboljšalo ako se već ne mogu uspostaviti raniji odnosi. U Sovjetskom Savezu, na primjer, obogaćuje se fauna primjercima divljači čak sa drugih kontinenata. Postalo je nedvojbeno da se čovjek mora umiješati u prirodne procese, ovaj put ne kao rušilac, već kao spasilac. U nas je šumarstvo do danas bilo jedini nosilac znanstvenih napora u očuvanju, rasprostranjenju i razvoju fonda divljači. Na šumarskim učilištima u Evropi a u nas na svim šumarskim fakultetima izdvaja se lovstvo kao samostalna naučna disciplina. Taj predmet danas objedinjava pored zoologije, kinologiju, lovni turizam, balistiku, lovljenje i dr. Odatle i ogromna odgovornost koja leži na šumarskim kadrovima kako za stanje šuma tako i za njenu faunu danas i ubuduće. Suma i divljač žive u neraskidivoj biološkoj zajednici. Promjena klimatskih prilika ili ma kog ekološkog faktora, djeluje i na faunu. Divljač je bitan faktor biocenoze ekotipova jadranskog krša, pa bi bilo neoprostivo zanemariti je pri proučavanju ekoloških čimbenika i u nastojanjima da se čovjekova okolina djelotvorno zaštiti od novih uništavanja. SADAŠNJE STANJE Živimo u razdoblju kada čovjek vidno smanjuje šumske površine (putovi, dalekovodi i drugi objekti). To je ono razdoblje kada i divljač intenzivno opada po vrstama i brojnosti. Valja prije svega konstatirati činjenicu da je sva divljač jadranskih kraških ekosistema (otoci, obala i zaleđe) ugrožena. Fond divljači svuda je više ili manje u opadanju a nema razlike između lovne i nelovne divljači. Iznimku pretstavlja jelen koji zadržava brojno stanje zahvaljujući sposobnosti migracije i nekim drugim osobinama. Također izuzimamo pojedina područja, kao na primjer Istra gdje se tek naseljava brojnije srneća divljač ili napori sa divokozom na Biokovu. Ta činjenica je poraznija i zbog toga što gotovo nigdje na Mediteranu nije divljač zastupljena u takvom broju i s toliko vrsta kao u nas na ekotipovima jadranske obale. Radi primjera osvrnimo se na riječku regiju. Na padinama Učke tik do mora (Lovran) naći ćemo srneću divljač i divlje svinje. Ujesen, odnosno u doba rike jelene možemo čuti od Kastva do gornje granice vegetacije. Naročito se zimi ta divljač spušta sve do sela oko Rijeke. To omogućava kontinuitet prirodnih visokih šuma. Dakle, od mora do gornje granice vegetacije, na zapadnim i južnim obroncima Risnjaka srećemo: jelena, srneću divljač, divlje svinje, medvjeda, divokozu, tetrijeba, nešto sitne divljači i zvjeri (vuka, divlju mačku i neke druge). Malo je zemalja koje to mogu u prirodi danas na tako malom prostoru, a na mediteranu nikako, prebrojiti odnosno uzgajati. Statistika govori o padu broja sitne divljači na našem kršu po stopi oko 6 % godišnje od 1960. godine na ovamo. Fond zečeva se prepolovio. Trčka i jarebice, koje su ukras arhitekture jadranskog krasa sve se rjeđe sreću. Broj srneće divljači u istom razdoblju prosječno opada za 4%, a divljih svinja je 30% manje u odnosu na 1960. godinu. Uzroci smanjenja fonda divljači su mnogobrojni, ali želimo naglasiti da su ekološki faktori manji uzrok od svih drugih. Ta spoznaja je važna jer nam ekologija ne smeta da popravljamo stanje fonda divljači. Nije mjesto |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 36 <-- 36 --> PDF |
ovdje da sve uzroke nabrajamo. Svakako je značajna pojava nestanka sitnog poljoprivrednog gospodarenja na Kršu. Čovjek zaboravlja da divljač mora imati prije svega hranu i mir. Divljač privlači lovce kako domaće tako i inozemne. Prisutan je i lovni turizam na našoj obali i otocima. U lovačke organizacije SR Hrvatske učlanjeno je oko 40.000 lovaca. Od toga ih jedna četvrtina (oko 10.000) djeluje na tri ekotipa jadranske obale. Svake godine oko 7´% novih članova dobiva oružje i člansku knjižicu. Često se čuje pitanje na koje su odgovori različiti: ima li lovaca previše? Da li je fond divljači razmjeran broju lovaca? Na obalnom području manje od 20% lovnih površina pripadaju šumarskim organizacijama. Međutim, mora se istaći da su to siromašnije organizacije pa se ne ulaže koliko bi to bilo potrebno. Lovačka društva također nemaju materijalnu bazu za minimalna ulaganja u lovišta, u napučavanje. Ipak su očekivanja jedino od šumara. Ima dobrih primjera i u lovačkim društvima, ali to je u cjelini neznatno. Zavod za zaštitu prirode intervenira u kritičnim momentima zaštićujući poneku vrstu od lovljenja. Posljednjih godina pojačavamo čuvarsku službu. Daje se značajnija uloga inspekcijskim službama. Donosimo i novi Zakon o lovu. To je svakako od velikog značenja ali svakako nije dovoljno. Treba pojačati materijalnu bazu i aktivirati lovačku znanost i kadrove. ZAKLJUČCI Uloga divljači u čovjekovoj okolini je višestruko značajna. Vidjeli smo koliko ljudi mobilizira sport i rekreacija. Ima veliko turističko ekonomsko značenje. Poznato je da jedan lovac turist oko deset puta više troši nego običan turista. Lovstvo izaziva i uzrokuje pored ugostiteljstva i druge djelatnosti kao na primjer, oružje, municija oprema itd. Ne možemo zanemariti ulogu divljači u biocenozi. Stoga nas takvo stanje upućuje na poduzimanje odgovarajućih akcija: — Institut za šumarska istraživanja, Šumarski fakultet i Lovački savez SR Hrvatske, morali bi napraviti program po kome bi se snimilo stanje krupne i sitne divljači na ekosistemima Krasa (otoci, obala i visoki kras sa zaleđem); — uporediti stanje s kapacitetom i bonitetom za to područje imajući u vidu da trebaju dodatne mjere uzgoja; — na osnovu tako snimljenog stanja donijeti program uzgoja za svaku pojedinu vrstu krupne i sitne divljači; — ocijeniti stanje kapaciteta uzgajališta i predložiti mjere za napučavanje sitnom divljači (eventualno podizati nova uzgajališta); — donijeti program uzgoja krupne divljači u ograđenim uzgajalištima. Unositi nove vrste prema istraživanjima; — predložiti izvore financiranja za takve programe. Istražiti koje su to interesne zajednice i udruženi rad kao moguće izvore financiranja programa razvoja lovstva; |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— ako uzgoj šuma podređujemo tipološkim istraživanjima, to saznanje možemo koristiti u uzgoju divljači imajući na umu da se biljke uspješno zaštićuju kemijskim sredstvima. Osim toga: — Potrebna je veća koordinacija između svih zainteresiranih faktora, za stanje fonda divljači; — potrebno je dizati nivo znanja lovaca iz oblasti znanja o divljačinjezinoj ulozi u čovjekovoj okolini. Kod polaganja lovačkih ispita i uopće kod omasovljenja članstva lovačkih društava treba naći metodu po kojoj bi lik lovca bio nešto drukčiji nego do sada. Treba naći sistem propagande o ulozi životinjskog svijeta u čovjekovog okolini; — sadašnji odstrel divljači nije riješen na zadovoljavajući način. Distribuciju divljači treba utvrditi samoupravnim sporazumijevanjima na arealu boravka i zadržavanja divljači; — sadašnja lovišta kojima upravljaju šumarske organizacije ne bi se smjelo raspodjeljivati na sportske organizacije. Ta lovišta moraju imati proizvodni karakter za širenje visoke divljači iz središta populacije; — i na kraju, stručni kadrovi šumarstva moraju naći svoje mjesto u lovnim djelatnostima. Te djelatnosti moraju biti više vrednovane nego do sada. Šumarskim stručnjacima treba dati i odgovarajuća mjesta i kao stanovitu obavezu u sportskim lovačkim organizacijama. Time smo (pokušali dati mali doprinos valorizaciji biocenoze sa aspekta uloge divljači u čovjekovoj okolini, bez pretenzije da su obuhvaćeni svi problemi ili data sva rješenja. LITERATURA A n d r a š i ć, D.: Privredni značaj uzgojnih lovišta NRH, Zagreb, 1957. B e r t o v i ć, S.: Istraživanja tipova šuma i šumskih staništa, Šumarski list 9—10, Zagreb, 1961. Jović , D.: Problemi usklađivanja šumskog i lovnog gospodarenja, »Jelen«, br. 7, Beograd, 1968. Kraljić , B.: Boniteti i kapaciteti u lovstvu i njihovo utvrđivanje, Godišnjak instituta za naučna istraživanja u lovstvu, Beograd, 1956. Srdić , D.: Poljske jarebice, Zagreb, 1962. Mr Dominik RAGUŽ, dipl. inž. šum. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 38 <-- 38 --> PDF |
SAOPĆENJA NALAZIŠTA CRNOG BORA (PINUS NIGRA ARN.) NA PLANINI JABLANI« M. GOGOSKI Poznato je, da se crni bor (Pinus nigra Arn.) u SR Makedoniji nalazi u većim planinskim masivima počevši od 100 pa do 1800 met. nadmorske visine. Po Hans EM-u (2) crni bor se nalazi u čistim i u mješovitim sastojinama s četinjačama (bijelim borom, jelom) i s listačama (bukvom, hrastom i drugim). Najrasprostranjenije crnoborove šume nalaze se u dolini rijeke Treske, na planinama Nidže, Kožuv, Maleševske planine zatim na Delčevskom te drugim mjestima. Međutim, u raspoloživoj mi šumarskoj literaturi o rasprostranjenosti crnog bora u SR Makedoniji nema podataka, da se ta vrsta, kao prirodna, nalazi i na planini Jablanici. Postojanje crnog bora na planini Jablanica utvrdio sam prilikom obilaska tamošnjih šuma kao šumarski inspektor tokom 1975. i 1976. godine. Na pet različitih mjesta našao sam pet pojedinačnih stabala. Tri se lokaliteta nalaze u gosp. jedinici »Jablanica«, jedan poviše varošice Vevčani, a peti ovom prilikom samo registriram, jer mi nevrijeme nije omogućilo, da utvrdim potpunije podatke. U predjelu »Lokajac« u 13. odjelu g. j . »Jablanica« nalazi se jedno stablo crnog bora na nadmorskoj visini od 1400 m, u zoni gorske šume bukve (Fagetum montanum Em 65). Geološka podloga je karbonatna a tlo plitka do srednje duboka rendzina; ekspozicija sjeveroistočna a inklinacija 10n do 15°. Starost stabla ocjenjena je između 30 i 40 godina, a visoko je samo nekoliko metara. Sjeverozapadno od sela Lakajac u predjelu »Ezerište«, a na području 16. odjela g. j . »Jablanica«, drugo je stablo crnog bora. Nadmorska visina lokaliteta 1500 met, ekspozicija sjeveroistočna, inklinacija 16—18n. Geološka podloga karbonatna, tlo plitka do srednje duboka rendzina. Stablo je visoko 3 do 4 m, a staro između 30 i 40 godina. Zona gorske šume bukve (as. Fagetum montanum Em.) U 17. odjelu g. j . »Jablanica« na nadmorskoj visini od 1750 met. nalazi se treće stablo crnog bora u planini Jablanica. Geološka podloga karbonatna, tlo plitka i skeletna rendzina. Visina ovog stabla iznosi oko 6 met., starosti 30—40 godina, a u sklopu krajne zone gorske šume bukva (as. Fagetum montanum, Em 65). Četvrto stablo crnog bora na ovoj planini nalazi se iznad varošice Vevčani u pravcu sela Oktisi. Nadmorska visina 850 met., geološka podloga silikatna a tlo srednje duboko, kiselo. Ekspozicija jugoistočna a inklinacija 5—10°. Ovo, dosta oštećeno stablo, staro je oko 30 godina a visoko 4—5 met. Nalazi se u sklopu šume pitomog kestena tipa Castanetum sativae macedonicum (Rud. 38) Nik. 51, s. as. Fagetosum Em 60. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1978 str. 39 <-- 39 --> PDF |
S obzirom na mjesta, na kojima se ova stabla nalaze, otpada mogućnost da ih je čovjek posadio. Smatramo, da su samonikla i to iz sjemena iz crnoborih šuma na planini Skenderbeg u susjednoj Albaniji, a koja je u neposrednom susjedstvu našoj Jablanici. Na to nas upućuje i Dendrologija MI- TRUSHI-a I. (6), a potvrđuje i pretpostavka H. EM-a (3) o fenomenu primarnih i sekundarnih staništa crnog bora u SR Makedoniji, koji se nalazi u klimatogenoj vegetaciji pojasa bukovih šuma, a djelomično i u pojasu šume pitomog kestena. Stablo crnog bora u predjelu Ezerište LITERATURA 1. Em, H. (1963): Borovi po makedonskite sklonovi na Korab i Rudoka, Šumarski pregled, 3—4, Skopje. 2. Em, H. (1967): Dendroflorata na Makedonija, Skopje. 3. Em, H. (1975): Vegetaciski istražuvanja i šumarskata praktika, Šumarski pregled, 1—2, Skopje. 4. Ko š an in, N. (1925): Četinari Južne Srbije, Glasnik Skopskog naučnog društva I, Skopje. 5. P e t r o v i ć, D. (1934): O šumskom drveću u Južnoj Srbiji, Šumarski list br. 10, Zagreb. 6. M i t r u s h i, I. (1955): Druret dhe Shkurret o Shqiperise, Tirana. Mute GOGOSKI, dipl. ini. šum., Strugu |