DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 44 <-- 44 --> PDF |
padnoj Njemačkoj, Poljskoj i drugdje. Rezultati koji se koriste posljedica su dugotrajnog naučnog rada, dugotrajnih istraživanja velikog broja šumarskih stručnjaka uz suradnju specijaliste drugih naučnih disciplina. U našoj zemlji ove se služba nalazi još uvijek zapravo na samom početku. Pri tome ne mislim na nastojanja i napore koji se ulažu za suzbijanje požara i njihovu likvidaciju, nego upravo na istraživački rad u toj oblasti. Jasno je da su se organizacije opće protupožarne zaštite bavile i problemom šumskih požara, ali su istraživanja bila uglavnom usmjerena na opću zaštitu, a s druge strane, u tim je istraživanjima sudjelovao veoma mali broj šumarskih stručnjaka. Njihova su nastojanja bila usmjerena uglavnom na uzgojne zahvate, na podizanje vatrobranih prosjeka, pruga d linija, na održavanje šumskog reda i slično. Od malog broja šumarskih stručnjaka koji su istraživali šumske požare potrebno je spomenuti: VAJDA je 1974. dao klasifikaciju šumskih požara i predložio formiranje 5 požarnih zona; PETROVIĆ je u 1965. istraživao količine i vrste goriva u bukovim šumama Srbije, granične temperature plamena i brzinu prodiranja letalnih temperatura do kambija u odnosu na visinu temperature i debljinu ko,re. KAMILOVSKI je 1974. godine proveo slična istraživanja u šumama molike na Pelisteru, a JEDLOVSKI, KOMLENOVIĆ i MARTINOVlC u 1975. godini istraživali su utjecaj vatre na pojedine biljne vrste kao i na fizikalna i kemijska svojstva tla. CINDRIC je u 1973. godini pokrenuo pitanje osnivanja prognozerske službe, kojom bi se svakodnevno prognozirao stupanj požarne opasnosti na temelju meteoroloških parametara, a ŽUNKO je 1976. godine spomenuo potrebu osnivanja nove discipline — šumarske pirologije. Osim navedenih stručnjaka nekoliko se fitocennologa bavilo, problemom sukcesije biljnih zajednica na izgorjelim površinama, a nekolicina drugih, problemom obračunavanja neposrednih i posrednih šteta koje nastaju uslijed požara. To bi prema našim saznanjima bilo gotovo sve što se do sada u toj oblasti istraživalo. Osim problema koji su naprijed navedeni potrebno je naglasiti da se ni problemima samog gašenja nije posvetila ona pažnja koju efikasno gašenje zahtjeva. Problem prikladne opreme i sredstva gašenja je uvijek prisutan. Voda se za gašenje relativno vrlo malo koristi, naročito uz primjenu retardanata, čime se poboljšavaju njena fizikalna svojstva, a time i djelovanje. Iz naprijed navedenih problema lako se može uočiti kako postoji znatan broj nerješenih pitanja. Nemoguće je u ovom prikazu dati opis svih problema, i zbog toga ću se ograničiti da ukazem na jedan od problema, koji je moguće rješiti u relativno kraće vrijeme, a to je utvrđivanje zona opasnosti, odnosno ugroženosti od pojave požara. U Sovjetskom Savezu I. S. Melehov je već 1946. godine utvrdio za evropski dio SSSR-a 4 zone, a 1958. godine je G. A. Mokejev tu podjelu proširio na Daleki Istok i Sibir. Jednostavnosti radi spomenut ću samo podjelu u evropskom dijelu SSSR-a. Prva zona leži najjužnije i u toj zoni požarna opasnost traje do 220 dana godišnje. Požari se javljaju već u ožujku i on je tu zonu nazvao zonom ožujskih požara. Druga se zona nalazi između 52 i 55 paralele, a opasnost traje od 193 dana na jugu do 163 dana na sjeveru zone i naziva se zonom travanjskih požara. Slijedeći je pojas između 55 i 59 paralele, gdje opasnost traje oko 133 dana i naziva se zonom svibanjskih požara. Četvrti je pojas između 59 paralele i polarnog kruga, pojas svibanjsko |