DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 143 <-- 143 --> PDF |
IN MEMORIAM Teška srca i tužnih misli oprostili smo se 11. lipnja 1977. godine na groblju Kastvu od našeg velikog i iskrenog druga, Šepić Nikole, dipl. ing. šumarstva, istaknutog šumarskog i lovnog stručnjaka, neobičnog i nesebičnog društvenog radnika i borca za prava naroda i radničke klase. Rođen 6. prosinca 1903. u Kastavštini, u selu Spinčići, od roditelja zemljoradnika. Život je bio težak te su roditelji morali obavijati sve radove sami, kako bi mogli odgojiti djecu a bilo ih je nemalo — 5 ženskih i 4 muška. Već od ranog djetinjstva priučavali su djecu na rad, a otac je, da može omogućiti šklovanje djece, dva puta putovao u Ameriku, gdje je radio najteže manuelne poslove. U ovakvoj strogo radničkoj obitelji rastao je naš Nikola. I ostao je do kraja života iskreno i nesebično privržen radničkoj klasi. Osnovnu školu je završio u Kastvu a gimnaziju je počeo pohađati u Rijeci (Sušaku), dok je maturirao u gimnaziji u Karlovcu 1923. godine. Iste se godine upisao na Šumarski fakultet u Zagrebu, koji je i završio 1928. godine. Svi su se članovi obitelji stalno međusobno pomagali tako da je to bila jedna prava obiteljska radnička zadruga. Nakon diplomiranja Nikola je odmah stupio u radni odnos kao šumarski inženjer — pripravnik kod Direkcije u Aleksincu. Iz Aleksinca došao je u Šumsku upravu Karlobag, a iz ove bio je premješten u Direkciju šuma na Sušaku (1932 — 1939), pa Sreskom načelstu u Rabu iza kojeg slijedi Šumska uprava na Mljetu te Ravnateljstvo šuma u Mostaru (1941-1943). Od prvih dana ustanka 1941. godine bio je u stalnoj vezi s partizanima te je konačno 1943, po potrebi i nalogu narodne vlasti, otišao iz Mostara u partizane. Poslije oslobođenja odmah i to još u 1945. nastavlja sa stručnim radom najprije u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu te 1946. u Okružnom narodnom odboru u Gospiću. Iste godine postaje redovni član Saveza komunista Hrvatske. Nastavlja rad u Glavnoj direkciji šuma Zagreb a od 1949 — 1951. vrlo aktivno radi u Sekciji za organizaciju Oblasnog narodnog odbora Rijeka. U 1951. godini dodijeljen je Šumskom gospodarstvu Viševica u Rijeci, gdje ostaje do 1954. godine. Kasnije obavlja najodgovornije poslove na dužnosti u Šumarskom inspektoratu Rijeka (1954 — 1956), Narodnog odbora Rijeka (1957 — 1967), Skupštine općine Pula (1967 — 1976) i konačno kod Zajednice općina Rijeka do 31. 11. 1976. Pored obavljanja svih odgovornih redovnih dužnosti iNikola se posvetio stvaranju i uzgajanju zelenih površina pa u svim mjestima, gdje je radio, napose na Brionima, na Vangi, na ´Rabu, Mljetu, Mostaru, Rijeci, Gorskom Kotaru, širom Istre (Poreč, Pula, Rovinj itd.) na otocima Cres, Mali Lošinj itd. — svuda je ostavljao trajna svjedočanstva svog neumornog i nesebičnog rada. Ta njegova »zelena potomstva« ne samo svojom florom već i faunom — raznovrsnom divljači i bezbrojnim pticama — uvijek će održavati sjećanja na njegov rad. I danas, kada se čitav svijet bori za očuvanje zdrave ljudske sredine, ti rezultati rada Nikole su trajne i nezaboravne uspomene. Kamo sreće za ljudski rod, da je takovih stvaralaca što više. I pored neumornog rada kao stručnjak na podizanju zelenih površina i na unapređenju lovstva — Nikola nije zaboravio i svoje društvene obaveze. Bio je nosioc mnogobrojnih odlikovanja i to: Ordena rada II reda (1955), Lovačkog odlikovanja II reda (1959), Ordena zasluge za narod sa srebrnim vijencem (1963), Medalje za hrabrost (1965), Priznanja Saveza udruženja boraca NO rata povodom 30-godišnjice ustanka naroda Hrvatske — Općinskog odbora Opatija (1971), Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1974), Zlatne plakete i povelje povodom 100-godišnjice izlaženja »Šumarskog lista« (1876 — 1976) i 130 obljetnice osnivanja Hrvatskog slavonskog šumarskog društva, Diplome 30-godina članstva u SKJ — Opatija 1976. Bez obzira na činjenicu, da je bio umirovljen još u 1964. godini Nikola je, kao što se vidi iz izloženog, neumorno radio sve dok ga nije shrvala žestoka i neumoljiva bolest. Zato ga je još u 1964. godini iSavez šumarskih društava Hrvatske izabrao za zaslužnog člana za rad na stručnom i društvenom polju. Eto, takvog smo čovjeka, koji je uvijek ipružao pomoć svakoj pravednoj stvari, predali njegovoj rodnoj grudi na groblju u Kastvu, gdje «su održali oproštajne govore u ime Saveza inženjera i tehničara šumarstva |