DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 143     <-- 143 -->        PDF




IN MEMORIAM


Teška srca i tužnih misli oprostili smo
se 11. lipnja 1977. godine na groblju Kastvu
od našeg velikog i iskrenog druga,
Šepić Nikole, dipl. ing. šumarstva, istaknutog
šumarskog i lovnog stručnjaka,
neobičnog i nesebičnog društvenog radnika
i borca za prava naroda i radničke
klase.


Rođen 6. prosinca 1903. u Kastavštini,
u selu Spinčići, od roditelja zemljoradnika.
Život je bio težak te su roditelji
morali obavijati sve radove sami, kako
bi mogli odgojiti djecu a bilo ih je nemalo
— 5 ženskih i 4 muška. Već od ranog
djetinjstva priučavali su djecu na
rad, a otac je, da može omogućiti šklovanje
djece, dva puta putovao u Ameriku,
gdje je radio najteže manuelne poslove.
U ovakvoj strogo radničkoj obitelji
rastao je naš Nikola. I ostao je do kraja
života iskreno i nesebično privržen
radničkoj klasi.


Osnovnu školu je završio u Kastvu a
gimnaziju je počeo pohađati u Rijeci (Sušaku),
dok je maturirao u gimnaziji u
Karlovcu 1923. godine. Iste se godine upisao
na Šumarski fakultet u Zagrebu,
koji je i završio 1928. godine. Svi su se
članovi obitelji stalno međusobno pomagali
tako da je to bila jedna prava obiteljska
radnička zadruga.


Nakon diplomiranja Nikola je odmah
stupio u radni odnos kao šumarski inženjer
— pripravnik kod Direkcije u Aleksincu.
Iz Aleksinca došao je u Šumsku
upravu Karlobag, a iz ove bio je premješten
u Direkciju šuma na Sušaku (1932


— 1939), pa Sreskom načelstu u Rabu
iza kojeg slijedi Šumska uprava na Mljetu
te Ravnateljstvo šuma u Mostaru
(1941-1943). Od prvih dana ustanka 1941.
godine bio je u stalnoj vezi s partizanima
te je konačno 1943, po potrebi i nalogu
narodne vlasti, otišao iz Mostara u partizane.
Poslije oslobođenja odmah i to još u
1945. nastavlja sa stručnim radom najprije
u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva
u Zagrebu te 1946. u Okružnom
narodnom odboru u Gospiću. Iste godine
postaje redovni član Saveza komunista
Hrvatske. Nastavlja rad u Glavnoj direkciji
šuma Zagreb a od 1949 — 1951.
vrlo aktivno radi u Sekciji za organizaciju
Oblasnog narodnog odbora Rijeka.
U 1951. godini dodijeljen je Šumskom


gospodarstvu Viševica u Rijeci, gdje ostaje
do 1954. godine. Kasnije obavlja
najodgovornije poslove na dužnosti u Šumarskom
inspektoratu Rijeka (1954 —
1956), Narodnog odbora Rijeka (1957 —
1967), Skupštine općine Pula (1967 —
1976) i konačno kod Zajednice općina Rijeka
do 31. 11. 1976.


Pored obavljanja svih odgovornih redovnih
dužnosti iNikola se posvetio stvaranju
i uzgajanju zelenih površina pa u
svim mjestima, gdje je radio, napose na
Brionima, na Vangi, na ´Rabu, Mljetu,
Mostaru, Rijeci, Gorskom Kotaru, širom
Istre (Poreč, Pula, Rovinj itd.) na otocima
Cres, Mali Lošinj itd. — svuda je ostavljao
trajna svjedočanstva svog neumornog
i nesebičnog rada. Ta njegova
»zelena potomstva« ne samo svojom florom
već i faunom — raznovrsnom divljači
i bezbrojnim pticama — uvijek će
održavati sjećanja na njegov rad. I danas,
kada se čitav svijet bori za očuvanje
zdrave ljudske sredine, ti rezultati
rada Nikole su trajne i nezaboravne uspomene.
Kamo sreće za ljudski rod, da
je takovih stvaralaca što više.


I pored neumornog rada kao stručnjak
na podizanju zelenih površina i na unapređenju
lovstva — Nikola nije zaboravio
i svoje društvene obaveze. Bio je nosioc
mnogobrojnih odlikovanja i to: Ordena
rada II reda (1955), Lovačkog odlikovanja
II reda (1959), Ordena zasluge
za narod sa srebrnim vijencem (1963),
Medalje za hrabrost (1965), Priznanja Saveza
udruženja boraca NO rata povodom
30-godišnjice ustanka naroda Hrvatske


— Općinskog odbora Opatija (1971), Ordena
bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem
(1974), Zlatne plakete i povelje
povodom 100-godišnjice izlaženja »Šumarskog
lista« (1876 — 1976) i 130 obljetnice
osnivanja Hrvatskog slavonskog šumarskog
društva, Diplome 30-godina članstva
u SKJ — Opatija 1976.
Bez obzira na činjenicu, da je bio umirovljen
još u 1964. godini Nikola je, kao
što se vidi iz izloženog, neumorno radio
sve dok ga nije shrvala žestoka i neumoljiva
bolest. Zato ga je još u 1964. godini
iSavez šumarskih društava Hrvatske izabrao
za zaslužnog člana za rad na stručnom
i društvenom polju. Eto, takvog
smo čovjeka, koji je uvijek ipružao pomoć
svakoj pravednoj stvari, predali njegovoj
rodnoj grudi na groblju u Kastvu,
gdje «su održali oproštajne govore u ime
Saveza inženjera i tehničara šumarstva